- Trump sada „pilu okreće naopako“ i smatra kako je kroz normalizaciju odnosa s Rusijom bezopasnije i jednostavnije osigurati budući izgled svijeta koji će odgovarati američkim interesima.
- Moskva i Washington sada pokreću tankoćutnu igru pokušaja uspostave normalnih odnosa i skretanja s puta opasne konfrontacije na put dijaloga i suradnje gdje je to moguće, iako će i taj put biti posut nagaznim minama ali je i kao takav bolji od onog koji ih neizbježno vodi u neposredni sukob.
- Umjesto miješanja u „srpska posla“ Zagreb bi se morao miješati u ona koja se odnose na prava koja su BiH Hrvatima bila zajamčena Deytonskim sporazumom a koja su iz nekog razloga „zanemarena“. Jer bez Hrvata u BiH, već bi se sutra u opasnosti našao i čitav južni teritorij Republike Hrvatske, a što se ne smije dozvoliti pod bilo koju cijenu.
Nedavni je održan dugo očekivani – drugi telefonski razgovor između američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina o primirju u Ukrajini koji je trajao čak oko dva sata. Znak je to, da ne samo Putin ima verbalne kondicije za govoriti unedogled, već da mu u tome itekako može parirati i američki vođa (zamislimo samo na što bi u ovom slučaju, nakon dva sata razgovora s Putinom sličio bivši predsjednik Joe Biden – il’ bi već davno zaspao, ili više možda ne bi ni bio živ jer s Putinom sigurno nije lako razmjenjivati argumente, poglavito ako ih nemaš ili su slabi). Ali šalu nastranu, jer vremena su sve prije samo ne za humor i razonodu.
Tzv. hokej-diplomacija (istom je prigodom Putin Trumpu predstavio ideju da dvije zemlje odnosno njihovi igrači iz NHL-a i KHL-a odigraju utakmicu u hokeju na ledu s igračima iz HNL-a i KHL-a što je ovaj prihvatio, a sigurno se radi o aluziji na američko-kinesku „ping-pong“ diplomaciju iz 1972. godine koja je dovela do uspostave međusobnih odnosa i mnogo čega drugog zbog čega Washington sad lije gorke suze dok je na umu imao nešto posve drugo) očito dovodi do ubrzanog topljenja debelih slojeva leda koji već godinama paraliziraju odnose dviju jedinih svjetskih nuklearnih velesila – a što nikako nije bio dobro, što god da vam o tome drugi suprotno govorili u kontekstu današnjih kriza, prije svega one u Ukrajini.
Naime, čak i na vrhuncima hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog saveza u drugoj polovici XX. stoljeća službeni dijalog između Moskve i Washingtona nikada nije bio prekinut. Jer diplomacija za to i postoji: da ne samo uživa u plodovima stabilnih i prijateljskih odnosa jer tada i ne treba, već prije svega da djeluje kada ti odnosi postaju nestabilni, opasni, prijeteći. A diplomacije na visokoj razini, već više od tri godine između SAD-a i Rusije nije bilo – i to u vrijeme dok dvije zemlje, sada to već i u Washingtonu otvoreno priznaju (državni tajnik Marco Rubio u nedavnom intervjuu za Fox News) na tlu Ukrajine vode posrednički (proxy) rat.
Iako se rezultat navedenog telefonskog razgovora medijski različito tumači u krajnjem rasponu od toga da je Trump „pokazao ruskom medvjedu“, do onog da je Putin „osramotio Trumpa“ – ni jedno ni drugo nije točno. Štoviše, rekao bih potpuno uvjereno kako su obje medijske verzije (obje u srednjostrujaškim zapadnim medijima) namjerno tako lansirane s ciljem onemogućavanja pokušaja postizanja bilo kakvog sporazuma između SAD-a i Rusije, ne samo po pitanju završetka ukrajinskog rata, već možda još i više po pitanju određivanja pravila igre između velikih sila SAD-a, Rusije i Kine na globalnoj pozornici (o tome nešto više kasnije u tekstu).
Političkih i drugih silnica (prije svega financijsko-korporativne elite) koji se suprotstavljaju „paktu“ Trump-Putin ili nekoj eventualnoj budućoj „osovini“ SAD-Kina-Rusija (to nikada ne bi bio prijateljski savez, što je potpuno isključeno, već eventualno samo dogovor o suradnji gdje je to od zajedničkog interesa, i utvrđivanje zaštitnih mehanizama za sprječavanje međusobnog vojnog sukoba tamo gdje su ti interesi suprotstavljeni) ima mnogo i unutar Europe i unutar većeg dijela američke „duboke države“ usko povezane s Demokratskom strankom. Oni iz svojih interesa i dalje inzistiraju ili na nastavku rata „do ukrajinske pobjede“, ili na „pravednom miru“ i na „ništa o Ukrajini bez Ukrajine“. Ali zapravo, želja im je jedino ravnopravno sudjelovati u podjeli „ukrajinskog kolača“, dok ih je za sudbinu ukrajinskog naroda, kako sam nedavno već jednom rekao – vjerojatno briga kao i Trumpa i Putina pomnoženo s nulom.
Tu je još i želja bivših europskih kolonijalnih sila da zadrže globalni utjecaj ali ta je mogućnost već posve isključena. To bi donekle možda i mogli, ali samo isključivo kao američki mlađi partneri koji će ključne odluke uvijek prepuštati Washingtonu. Pritom Europska unija kao takva u tom smislu nema baš nikakvu šansu – i to Trump već jasno daje na znanje (Marco Rubio otvoreno je ignorirao Kaju Kallas kad je stigla u Washington i nije se s njom želio sastati, dok se rado sastaje s francuskim i britanskim šefovima diplomacije).
Dvije suprotstavljene ključne koncepcije
U biti, sada se radi o sudaru dviju koncepcija (obje američke): one globalističke, usmjerene na međunarodne kompanije s punom slobodom djelovanja kroz brisanje državnih granica kao barijera (što je davno prihvatila i sadašnja vladajuća europska elita); i druge, najbolje prikazane kroz Trumpov projekt MAGA koji polazi ne od ponovnog američkog izolacionizma od svijeta kako se nerijetko pogrešno tumači, već od stavljanja upravo SAD-a i njegovih interesa u središte djelovanja ukupne američke politike, ali i priznanja prava velikih država (makar i suparnica SAD-a) na njihove nacionalne interese u onom dijelu gdje se oni ne kose s američkim.
Tamo gdje se kose Washington će primjenjivati svoje poznate metode pritiska ili tzv. meke sile, ali više neće kretati ni u kakve rizične poteze prema Moskvi i Pekingu koje bi mogli rezultirati neželjenom eskalacijom i vojnim sukobom (kako je to sada u Ukrajini ili bi pak moglo biti na Tajvanu ukoliko nova administracija nastavi ići putom prethodne – Bidenove).
Drugim riječima, potonja koncepcija vraća svijet u njegovo prirodno stanje: priznanje sile kao ključnog elementa osiguranja nacionalnih interesa velikih država kao prvo, i kao drugo – postojanje sfera utjecaja čemu se globalistička liberalna agenda snažno protivila još od raspada SSSR-a i Varšavskog ugovora tj. završetka Hladnog rata.
Što želi Trump, a što Putin?
U uvodu spomenuti telefonski razgovor Trump-Putin ukazuje na dvije ključne stvari:
- Europski političari bili su u krivu kada su govorili da će Trump prodati Ukrajinu i Europu Putinu. To se, naravno, nije dogodilo – barem ne po pitanju ove potonje. Jer da Trump to hoće i da stvarno želi završiti ukrajinski rat a da ga pritom nije briga ni za Kijev ni za europske metropole i njihove interese, mogao bi jednostavno reći kako od danas trajno prekida svaku američku vojnu i drugu pomoć Kijevu, kao i da ukida dodjelu obavještajnih i drugih satelitskih podataka toj zemlji prije svega ukidanjem usluga Starlinka u vlasništvu njegovog igrača Elona Muska. Rat bi tada, vjerujte, završio za desetak dana. Međutim, Trump nikada ne namjerava posve dignuti ruke od Europe jer će taj kontinent, kao i dosad, uvijek predstavljati najbolju odskočnu dasku za projekciju američkih interesa i sile na prostore Afrike i zapadne Azije odnosno Bliskog istoka. Ali traži europsko pokoravanje američkim strateškim interesima i to otvoreno daje do znanja, prije svega uvođenjem carina EU-u i prijetnjom još većih ako se Europa ne pokori. Ali Trump ne želi – i tu sada leži najveći problem za EU i Veliku Britaniju – ne samo nastaviti ili čak produbljivati opasni sukob s Rusijom, već s Moskvom hoće obnoviti odnose s ciljem sređivanja po Ameriku puno važnijih globalnih problema od Ukrajine. Jer dok su demokrati govorili kako će pobjednik ukrajinskog sukoba odlučivati o budućem izgledu svijeta (u tom bi sigurno bili u pravu da se dotadašnja njihova višedesetljetna politika prema Rusiji i dalje nastavila) i da je to zato „egzistencijalno“ pitanje i za SAD, nova Trumpova administracija sada „pilu okreće naopako“ i smatra kako je kroz normalizaciju odnosa s Rusijom i bezopasnije i jednostavnije osigurati budući izgled svijeta koji će odgovarati američkim interesima. Oni zapravo nisu puno udaljeniji od nastavka dosadašnje politike američke globalne dominacije ali uz određene nužne korekcije. Washington sada ne smo što priznaje kako je multipolarnost neizbježna, nego da ona zapravo već postoji ali da još treba utvrditi jasna pravila igre i zone utjecaja gdje se jedni drugima neće miješati u poslove, dok će za one „neutralne“ zone trajati borba za dominaciju tj. nametanje svog utjecaja. Drugim riječima, američka vanjska politika neće ići ni u kakvi izolacionizam, već potpuno suprotno – postat će još agresivnija nego je to ranije bila, a što se najbolje vidi na primjeru Bliskog istoka.
- Putin je odbivši ključne Trumpove zahtjeve za primirje „odmah i sad“ ili će Rusija u suprotnom biti kažnjena kao ona strana koja ne želi mir pokazao kako zapravo on diktira uvjete. Postigao je dvije ključne stvari: pokrenuo je dugo željeni neposredni dijalog Rusije sa SAD-om nakon dugo godina, i to bez bilo kakvih „suflera“ ili posrednika sa strane EU-a; i drugo, uspio je nametnuti da se razgovori dviju strana disperziraju s isključivo ukrajinske teme na široki spektar bilateralnih ali i međunarodnih odnosa. Time je, neizravno nudeći rusku kooperativnost po brojnim Trumpu zanimljivim temama spriječio da potonji, ako bi to uopće želio – rusko nepristajanje na automatsko potpisivanje jednomjesečnog primirja proglasi ruskim izostankom želje za mirom. Pritom sam ipak više uvjeren da Trumpu nikako ne odgovara krah pregovora s Moskvom, jer bi time svoju administraciju definitivno ugurao u ono što nikako ne želi i zbog čega je najviše i kritizirao onu Bidenovu – u nastavak ukrajinskog rata, sada već s puno dubljim američkim miješanjem iz čega bi se kasnije bilo gotovo nemoguće izvući bez Trećeg svjetskog rata a koji bi zapravo bio i nuklearna kataklizma jer si u međusobnom klasičnom ratu ni SAD ni Rusija ne bi mogli dozvoliti „komoditet“ poražene strane. Osim navedenog, Putinu sadašnji dogovor osigurava taktički uspjeh (rješavanje ukrajinskog balasta na ruskim leđima, kao i sankcijske i druge olakšice za ruske izvozne kompanije), dok onog strateškog neće biti jer će za njega još dugo trajati američko-ruska borba. Moskva i Washington sada pokreću tankoćutnu igru pokušaja uspostave normalnih odnosa i skretanja s puta opasne konfrontacije na put dijaloga i suradnje gdje je to moguće, iako će i taj put biti posut nagaznim minama ali je i kao takav bolji od onog koji ih neizbježno vodi u neposredni sukob. Oko onog o čemu se ne slažu dvije će strane izbjegavati razgovore, a radit će na onim područjima koja su od zajedničkih interesa (poput međusobnih investicija u energetiku, Sjeverni morski put, nuklearno razoružanje i td.).
Kad budete čitali ovaj tekst već će biti održan novi krug američko-ruskih pregovora u Rijadu pri čemu je zanimljivo da će jedan od dvojice ruskih pregovarača biti savjetnik direktora FSB-a Sergej Beseda i senator Grigorij Karasin (zanimljivo je da su obojica trenutačno pod američkim sankcijama, ali koga to više briga? Washington upravo radi na osiguranju zaobilaženja proturuskih sankcija za Tursku kako bi njen državni energetski koncern Botas mogao neometano plaćati ruskom Gazprom Exportu isporuke plina, a slično radi i za Mađarsku).
Trump će odustati i od uvođenja novih sankcija koje smatra neučinkovitim ali i štetnim za dolar (zabrana ruskim tvrtkama trgovine u dolarima, a možda i korištenja platnim sustavom SWIFT (ovo potonje će ovisiti o EU-u jer je sjedište SWIFT-a u Belgiji a europski čelnici već govore kako neće ukidati nikakve sankcije Rusiji dok ova „potpuno ne povuče vojne snage iz Ukrajine“(!) što je nemoguće očekivati i što svi znaju). Sankcije štete dolaru puno više nego što bi to bilo da je neminovna dedolarizacija išla prirodnim tijekom pa će se Moskvu posve sigurno brzo vratiti u prijeratno stanje po ovom pitanju jer je Trumpu zaštita dolara kao glavne svjetske rezervne valute jedan od prioriteta, a fokusirat će se radije na uvođenje carina.
Europska unija se našla u „strateškoj tuposti“
O Turskoj više nekom drugom prigodom iako su i tamošnje napetosti nakon Erdoganovog detroniziranja gradonačelnika Istanbula, svog najopasnijeg suparnika dvije godine prije izbora – itekako vrijedne pozornosti. Ali ipak moramo nastaviti s ovom, puno važnijom geopolitičkom temom o sada već vrlo vjerojatno nepovratnoj dramatičnoj promjeni američkog vanjskopolitičkog smjera prema Rusiji kojoj će se prije ili kasnije (a mislim prije) morati prilagoditi i svi ostali, poglavito Europa. Ona će vrlo brzo spoznati gdje joj je mjesto u igrama najvećih igrača, neovisno o tome što se njene političke elite sada nastoje prikazati velikim zaštitnicima europskih interesa i onima koje će se znati suprotstaviti Rusiji i bez SAD-a, ali i SAD-u – zlu netrebalo.
Potonje trebati vjerojatno neće, jer im u stvarnosti i neće preostati ništa drugo doli slušati Trumpa u istoj onoj mjeri kako su slušale i njegovog prethodnika Bidena – dakle pokorno – predavši potonjem potpuno u ruke posljednje ostatke svoje autonomije, prije svega u sferi vanjske politike. Zbog te, po mom mišljenju kobne greške i nekritički i ne dalekovidno sagledanih mogućih posljedica svog uvlačenja u totalni sukob s Rusijom na samom rubu vojnog sukoba, EU je vrlo brzo izgubila samostalnost i u sferi strateškog energetskog odlučivanja, o sudbini svoje visokotehnološke i krupne industrije općenito (masovna deindustrijalizacija prije svega u Njemačkoj), izgubila je vjerodostojnost na globalnoj pozornici (prije svega na Bliskom istoku gdje je potpuno odbacila svoje nekadašnje uravnotežene politike prema palestinskom pitanju i pod pritiskom Washingtona se priklonila Izraelu, na Dalekom istoku gdje se s Kinom prečesto počela odnositi kao prema nekoj trećerazrednoj zemlji a ne onoj s kojom ima golemu trgovinsku razmjenu, puno veću nego što je ima SAD s Kinom) i td., i td.
Kraće rečeno, EU se našla u „strateškoj tuposti“, a skupa s njom sve više i Velika Britanija iako se njene političke elite još uvijek nadaju da će moći nagovoriti Trumpa na zajednički smjer djelovanja tim više što do mira u Ukrajini mogu proći još mjeseci. Jer sve ovo oko uspostave normalnih američko-ruskih odnosa još je u početnoj fazi i ništa se ne može uzeti s apsolutnom sigurnošću. Ipak i kao takvo dovoljno je da rezultira svim ovim aktualnim i na brzinu sklepanim britansko-francuskim inicijativama (u kojima London vodi glavnu riječ) o uspostavi „koalicije voljnih“ za nastavak pomoći Ukrajini i razmještaju svojih vojnih snaga u svojstvu onih mirovnih, s kopnenim snagama, zrakoplovima i brodovima koji bi štitili ukrajinsko nebo i more čim se potpiše sporazum o primirju.
Naravno, još im je uvijek u svemu tome ključna fraza – „isključivo u slučaju američkih sigurnosnih jamstava“ kojih, međutim, nikako nema, dok ih, navodno, uopće ne brine oštro i kategoričko protivljenje Moskve takvoj i bilo kojoj sličnoj varijanti u kojoj bi mirovne snage činile europski vojnici pod bilo čijom zastavom ili amblemom. Za sada su sve do jedne varijante navedene „koalicije voljnih“, a ima ih više – u fazi samoga početka. Pretpostavljam da bi, ukoliko se nešto brzo i dramatično ne promjeni – u njoj mogle ostati i zauvijek.
Jer kako je to prošli tjedan, nekoliko dana nakon drugog razgovora Trump-Putin rekao Trumpov izaslanik za Bliski istok a očito i za tajnu korespondenciju s Putinom Steve Witkoff – sporazum s Rusijom „kritično je važan“ za SAD! Ako je tako važan, teško je očekivati da će se Trump usprotiviti tom jednom od glavnih ruskih zahtjeva za mir uz onaj o ne ulasku Ukrajine u NATO.
Da ne ide dobro za europske političke elite, a s njima i za one u Kijevu koje su sad težište oslanjanja u potpunosti prebacile s SAD-a na Europu, prije svega na Veliku Britaniju – svjedoče iako još uvijek dosta sramežljive, ali ipak sve vidljivije promjene i u liberalnim američkim medijima kada je riječ o izvješćivanju o Trumpovoj politici prema Ukrajini.
Senzacionalni tekst uglednog američkog medija
Tako potpuno senzacionalno, i nestvarno, kao da je pisan u Moskvi – djeluje i tekst utjecajnog liberalnog medija The Hill (blisko vezanog uz američki Kongres i kojeg u SAD-u čitaju svi ozbiljni poslovni ljudi koji žele biti u tijeku s aktualnim trendovima američke politike) od 19. ožujka pod naslovom „Nažalost, Trump je u pravu kada je u pitanju Ukrajina“ autora Alana J. Kupermana, profesora na Sveučilištu Texas u Austinu, gdje predaje kolegije o vojnoj strategiji i upravljanju sukobima.
Auto kaže kako je „zapadna publika više od desetljeća hranjena stalnom dijetom dezinformacija o Ukrajini“ i da je došlo „vrijeme da ispravimo tri ključne točke koje rasvjetljavaju zašto Ukrajinci i bivši predsjednik Joe Biden – ne samo ruski predsjednik Vladimir Putin – snose značajnu odgovornost za izbijanje i održavanje rata u Ukrajini“.
Evo najzanimljivijih citata iz spomenutog teksta:
„Prvo, kao što je nedavno dokumentirano golemim forenzičkim dokazima, a potvrdio čak i sud u Kijevu (autor misli na tragičan događaj u Odesi početkom svibnja iste godine kada su u zgradi sindikata u koju su se sklonili proruski prosvjednici koji su se protivili revoluciji u Kijevu i nasilnoj smjeni vlasti, i gdje su ubrzo bili živi zapaljeni od strane ukrajinskih ultranacionalista, o čemu svjedoče dramatični i šokantni snimci iskakanja ljudi kroz prozore na visokim katovima u sigurnu smrt kako bi izbjegli zapaljenje koji su objavljivani u tadašnjim ruskim medijima), ukrajinski desničarski militanti bili su ti koji su započeli nasilje 2014. koje je izazvalo početnu rusku invaziju na jugoistok zemlje, uključujući Krim. Tada je Ukrajina imala proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, koji je pobijedio na slobodnim i poštenim izborima 2010. uz snažnu potporu etničkih Rusa na jugoistoku zemlje. Godine 2013. odlučio je nastaviti gospodarsku suradnju s Rusijom, a ne s Europom kako je ranije planirano. Prozapadni aktivisti odgovorili su uglavnom mirnim zauzimanjem trga Maidan i vladinih ureda u glavnom gradu, sve dok predsjednik na kraju nije ponudio značajne ustupke sredinom veljače 2014., nakon čega su se uglavnom povukli. Međutim, upravo tada su desničarski militanti koji su gledali na trg počeli pucati na ukrajinsku policiju i preostale prosvjednike. Policija je uzvratila vatru na militante, koji su potom lažno tvrdili da je policija ubila nenaoružane prosvjednike. Ogorčeni ovim navodnim vladinim masakrom, Ukrajinci su se obrušili na glavni grad i smijenili predsjednika, koji je pobjegao u Rusiju tražeći zaštitu. Putin je odgovorio raspoređivanjem trupa na Krim i oružja u jugoistočnu regiju Donbasa u ime etničkih Rusa koji su smatrali da je njihov predsjednik nedemokratski svrgnut. Iako ova pozadinska priča ne opravdava rusku invaziju, ona objašnjava da nije bila “neisprovocirana”.
Drugo, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski – nastavlja dalje tekst u The Hillu – pridonio je širem ratu kršeći mirovne sporazume s Rusijom i tražeći vojnu pomoć i članstvo u NATO-u. Dogovori, poznati kao Minsk 1 i 2 , dogovoreni su pod njegovim prethodnikom, predsjednikom Petrom Porošenkom 2014. i 2015. kako bi se prekinule borbe na jugoistoku i zaštitile ugrožene trupe. Ukrajina je trebala zajamčiti Donbasu ograničenu političku autonomiju do kraja 2015., za koju je Putin vjerovao da će biti dovoljna da spriječi Ukrajinu da se pridruži – ili da služi kao vojna baza za – NATO. Nažalost, Ukrajina je sedam godina odbijala ispuniti tu obvezu.
Zelenski je čak vodio kampanju 2019. uz obećanje da će konačno provesti sporazume kako bi spriječio daljnji rat. Ali nakon pobjede na izborima, odustao je , očito manje zabrinut zbog opasnosti od rata nego zbog toga što je izgledao slab prema Rusiji. Zelenski je umjesto toga povećao uvoz oružja iz zemalja NATO-a, što je bila posljednja kap za Putina. Dakle, 21. veljače 2022. Rusija je priznala neovisnost Donbasa, tamo rasporedila trupe za “očuvanje mira” i zahtijevala od Zelenskog da odustane od svoje potrage za vojnom pomoći i članstvom u NATO-u. Kad je Zelenski ponovno odbio, Putin je 24. veljače masovno proširio svoju vojnu ofenzivu. Namjerno ili ne, Zelenski je izazvao rusku agresiju, iako to očito ne opravdava kasnije ratne zločine Moskve.
Treće, Joe Biden je također presudno pridonio eskalaciji i održavanju borbi. Krajem 2021., kada je Putin mobilizirao snage na ukrajinskoj granici i zahtijevao provedbu sporazuma iz Minska, činilo se očitim da će Rusija izvršiti invaziju kako bi barem formirala kopneni most između Donbasa i Krima, ako Zelenski ne popusti.“
I konačno, autor na kraju teksta u The Hillu konstatira slijedeće i zapravo potvrđuje ono na što i vaš autor već dugo upozorava: „Što je još tragičnije, kakav god mirovni sporazum nastao nakon rata bit će gori za Ukrajinu od sporazuma iz Minska koji je Zelenski glupo napustio zbog svojih političkih ambicija i naivnog očekivanja beskrajne podrške SAD-a.“
Pentagon želi maknuti američke generale iz zapovjedništva NATO saveza?
Američki NBC News 19. ožujka piše kako njegov izvor u Pentagonu kaže da SAD želi povući svoje generale iz zapovjedništva NATO saveza i predati Europi glavnu ulogu po pitanju svoje zaštite. James Stavridis, umirovljeni admiral američke mornarice i bivši zapovjednik Europskog zapovjedništva Sjedinjenih Država i vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a za Europu (2009. do 2013.), rekao je da, ako se to dogodi – da će de facto značiti povlačenje SAD-a iz NATO saveza.
Novi fijasko
Uoči prošlotjednog summita EU 20. ožujka, prva diplomatkinja EU-a, Estonka, Kaja Kallas izjavila je kako EU namjerava umjesto ranije predviđenih 20 milijardi eura (što je prošlog mjeseca najavila bojkotirati Mađarska), Ukrajini do kraja 2025. godine dodijeliti čak 40 milijardi eura pomoći. Međutim, nešto je pošlo po zlu, pa tako talijanska La Stampa piše kako su se tom prijedlogu Kallas usprotivile Italija, Španjolska, Francuska i Portugal, dok su ga podržale baltičke države i one sjevernoeuropske. Na kraju je predloženo da se ide s prijedlogom od 5 milijardi eura iako ni to0 još nije usvojeno!
Novi fijasko doživio je i Zelenski. I to još kakav. Nakon što je prošloga tjedna od Trumpa zatražio zbog novih ruskih napada na ukrajinsku infrastrukturu nove protuzračne sustave Patriot, State Department mu je, očito u Trumpovo ime, 19. ožujka savjetovao da ih pokuša pronaći u Europi!
I ne samo to! Trump je javno kazao kako bi bilo najbolje da Ukrajina prepusti upravljanje svojim elektranama i atomskim centralama Sjedinjenim Državama jer ih tada Rusi sigurno neće napadati a SAD će se dobro pobrinuti i za urednu opskrbu Ukrajine električnom energijom. Upravo su to ponovili i pojedini ministri iz Trumpove administracije pa je očito da se na tom sporazumu možda već i radi kao na onom koji bi, uz predaju SAD-u dijela ukrajinskih rudnih bogatstava zapravo bio tzv. američko sigurnosno jamstvo.
“Američko vlasništvo nad tim tvrtkama bila bi najbolja zaštita ove infrastrukture i podrška cjelokupnoj ukrajinskoj energetskoj infrastrukturi”, — naglasili su u zajedničkoj izjavi savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Walts i državni tajnik Marco Rubio.
Bosanski lonac
Sve ovo što se događa u svijetu i Europi mora utjecati i već utječe i na političko-sigurnosno stanje i na Zapadnom Balkanu, neposredno na hrvatskim državnim granicama. Zato je na našim državnim vlastima sada presudni zadatak ne samo pozorno motriti sve ovo što se u susjedstvu događa, već i da se pripreme za sve moguće scenarije pa i one najgore. Za nešto takvo bitno je i znanje i odlučnosti i nacionalna svijest i zdravo domoljublje.
Jer povijesni sukobi i tenzije između ovdašnjih naroda i država nigdje nisu nestali. Samo su potisnuti i čekaju vrijeme kada ih se opet može pokušati iskoristiti za ostvarivanje pojedinih parcijalnih interesa odnosno uskrsnuća propalih (geo)političkih projekata.
Posebno nas brine krajnje nestabilno stanje u BiH ali i s njim usko vezana politička nestabilnost u Srbiji i vlasti Aleksandra Vučića s obzirom kako su Srbija i Republika Srpska čvrsto povezane pa bi tektonski poremećaj u Beogradu sigurno dramatično utjecao i na položaj Banja Luke ali i obratno.
Srpske vlasti ne bi preživjele eventualni krah Republike Srpske i sigurno bi sve učinile da tako nešto spriječe što bi moglo imati goleme destabilizirajuće posljedice. Ne zaboravimo da je u Bosni zapravo počeo i Prvi svjetski rat.
Zato ne čudi što mnogi već govore kako u smislu konačnog reguliranja stanja u BiH ozbiljne razgovore već vode Trump i Putin.
Dva američka plana za BiH:
– Prvi, Inicijativa o trilaterali SAD-BiH-Srbija, gdje su dvije potonje zemlje predviđene za zajednički ulazak u EU i NATO – za što se čeka rasplet dijaloga između Moskve i Washingtona, i gdje bi maksimalni ustupak Vučićevoj Srbiji bio zadržavanje neutralnog vojnog statusa uz obvezan ulazak u EU (od čega on nikada i nije bježao). U toj varijanti upitna je budućnost Republike Srpske za utemeljenje koje Trump i republikanci već odavno optužuju demokrate tj. Clintonovu administraciju;
– I drugi, novi tzv. Non-paper (čitaj drugi američki plan) koji se nalazi u Uredu visokog predstavnika – OHR, u Sarajevu. On je zanimljiv iz razloga što nudi preustroj BiH u državu regija a ne entiteta. Nestaju nacionalne vođe, uvodi se svojevrsni Marshalov plan i formiraju komisije za utvrđivanje istine i pomirbu (prema iskustvima Južne Afrike).
Treba li se Hrvatska vojno umiješati ako Republika Srpska proglasi odcjepljenje?
NE! Ni u kom slučaju! Osim u slučaju samoobrane i(li) u slučaju agresije na Hrvate u BiH na što smo onda i ustavno obvezni.
Jer zamislimo hipotetsko stanje da u slučaju nekakvih unutarbosansko-hercegovačkih previranja Vojska Republike Srbije odluči intervenirati u BiH protiv tamošnjeg hrvatskog naroda. Kako bismo mi na to gledali i bi li se mogli i smjeli suzdržati od neposredne vojne pomoći Hrvatima? Naravno da ne bismo.
Teze da bismo u slučaju odcjepljenja RS-a od BiH dobili po prvi put „Veliku Srbiju“ „Zagrebu pod nosom“ su deplasirane u sigurnosnom smislu. Pogledajmo na geografsku kartu i lako ćemo uočiti i da Beograd nije ništa udaljeniji od istočne Hrvatske tj Vukovara ili pak Županje nego što je Zagreb od sadašnje granice RS tj. BiH. Hrvatska je i članica NATO saveza pa su teze o planovima Srbije za vojni napad na Hrvatsku i s te pozicije nezamislive, čak i kada bi Srbija i sama ušla u NATO (komparacija s Grčkom i Turskom). Osim toga sami kreiramo snagu svoje vojske sukladno procjenama sigurnosnih ugroza.
BiH je nefunkcionalna država kako je god tko htio prikazivati u suprotnom svjetlu. Da je funkcionalna, ne bi joj trebali vanjski tutori i to već 30 godina! Bez vanjskih poluga moći ona ne bi dugo egzistirala u miru. Velike sile su je i stvorile ovakvu kakva je sada, pa će one vjerojatno odlučiti i o tome kako će izgledati u budućnosti. Jer tri se naroda sami o tome nikada neće dogovoriti.
Ono što Zagreb mora činiti, a što posljednjih 20 i više godina ne čini ili ne čini dovoljno – je voditi puno više brige za zaštitu jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH koji unutar FBiH trpi zbog majorizacije većinskog naroda, a nije mu se i na državnoj razini u stanju osigurati niti zajamčeno pravo na izbor svog istinskog člana u predsjedništvu BiH, pravo na hrvatsku televiziju i štošta drugo.
Sigurno ne bez razloga, Hrvati BiH već dugo od Zagreba više ništa niti ne očekuju. Poražavajuća je to činjenica zbog koje bi netko, da je pravde i pravice, u Hrvatskoj itekako morao odgovarati. Jer tamošnji su Hrvati u uspostavi i obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu dali nemjerljivi doprinos – puno veći od onog koji bi se očekivao s obzirom na njihov ukupni broj i krajnje tešku vojno-sigurnosnu situaciju u samoj BiH u tadašnje vrijeme.
Zato bi, umjesto eventualnog miješanja u „srpska posla“ – bilo puno bolje da se Zagreb miješa u ona koja se odnose na prava koja su BiH Hrvatima bila zajamčena Deytonskim sporazumom a koja su iz nekog razloga „zanemarena“.
I naravno, da pozorno pazi što se sa sudbinom tamošnjih Hrvata namjerava u kontekstu aktualnih globalnih i regionalnih geopolitičkih turbulencija i da se, prema potrebi – žurno i odlučno reagira.
Jer nismo valjda članica EU-a i NATO-a samo da bismo pazili na ostvarenje nekih zajedničkih politika, zanemarujući pritom svoje ključne nacionalne interese. Jer bez Hrvata u BiH, već bi se sutra u opasnosti našao i čitav južni teritorij Republike Hrvatske, a što se ne smije dozvoliti pod bilo koju cijenu.
