- Trump je ovoga puta – za razliku od prvog mandata kada se u Bijeloj kući okružio zvučnim ali sebi neposlušnim imenima koji su izazvali sveopće čuđenje poput imenovanja za državnog tajnika predsjednika naftnog diva ExxonMobil Rexa Tillersona kojeg je ubrzo bio primoran zamijeniti diplomaciji vičnijim i kompetentnijim Mikeom Pompeom – od Bijele kuće uspio stvoriti novi „Trump Tower“. Politički puno iskusniji, ovoga se puta odlučio okružiti ljudima od punog povjerenja
Kada sam u svojoj nedavnoj analizi upozorio na objavu Elona Muska na X-u u kojoj navodi kako NATO savezu „predstoji ozbiljna rekonstrukcija“ ne precizirajući pritom na što konkretno misli, pretpostavio sam kako sigurno ne govori „u prazno“.
Jer taj „sivi kardinal“ predsjednika Donalda Trumpa nedvojbeno je dobro informiran o njegovim stavovima i strategijama kada je u pitanju NATO, njegova uloga i budućnost, kao i ona oko Europske unije (o tome više nešto kasnije u tekstu). Naravno, ukoliko takve strategije uopće postoje, jer je itekako moguće da Trump najprije namjerno „sije kaos“ svuda po svijetu, a kako bi onda na temelju reakcija ključnih globalnih čimbenika razlučio što mu je najbolje činiti tj. definirao ključne strategije kao potencijalno ostvarive.
Jer Trumpu ne trebaju taktički uspjesi, već oni strateški – sukladno njegovim vizijama nove i snažne Amerike kao predvodnice budućeg svijeta za kojeg i sam priznaje da će biti multipolaran, što već i je. Ali u njemu nisu definirana nova „pravila igre“ kao što je to bilo učinjeno pred kraj Drugog svjetskog rata čuvenom Konferencijom na Jalti (čija je 80. godišnjica nedavno obilježena) između tadašnjih triju sila-saveznica i pobjednica u ratu nad Silama osovine: SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije.
Ali i u takvoj svjetskoj multipolarnosti, koju je više nemoguće negirati, nedvojbeno će biti jačih i slabijih polova, a Sjedinjene Države – sukladno svojoj veličini, snazi i tehnološkom napretku – s pravom pretendiraju na čelnu poziciju za koju će im najviše konkurirati Kina.
Trumpu ne treba taktička, već strateška pobjeda
Dakle, Trumpu ne trebaju taktički uspjesi koje su redom željeli svi novovjeki američki predsjednici (s izuzetkom drugog mandata Ronalda Regana koji je sa sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom završio Hladni rat) vodeći više računa o budućim izborima ili svom reizboru nego o „talasanju“ već zadanih pravila i normi koje su Americi na globalnoj razini nedvojbeno pogodovale i činile je nedodirljivom za sve one koji su možda i gajili nekakve primisli o njenom detroniziranju. Trumpu treba repozicioniranje snaga, preustroj globalnog sustava upravljanja, kojeg je, istina, u posthladnoratovskom vremenu formirao Washington na temeljima globalističkog liberalizma i neoliberalizma (ne više „amerocentrizma“) ali su njegova pravila u međuvremenu, umjesto SAD-u, više pogodovala zapanjujuće brzom usponu Kine koja je, kako je to 19. veljače rekao čuveni američki profesor s Harvarda Jeffrey Sachs u svom dramatičnom govoru u Europskom parlamentu – „priča o uspjehu“. Evo što je Sachs točno kazao: „…. Na kraju, dopustite mi samo reći s obzirom na Kinu, Kina nije neprijatelj. Kina je samo priča o uspjehu. Zato je Sjedinjene Države gledaju kao neprijatelja, jer je Kina veće gospodarstvo od Sjedinjenih Država.“
Trumpu bi zato taktički uspjeh na kraju mandata zapravo značio poraz koji bi ga definitivno svrstao među neuspješne američke predsjednike – što je potpuno suprotno njegovoj osobnosti, temperamentu i nedvojbeno velikom egu koji ne podnosi poraze. Zato je Trump ovoga puta – za razliku od svog prvog mandata kada se u Bijeloj kući okružio zvučnim ali sebi neposlušnim imenima koji su izazvali sveopće čuđenje poput imenovanja za državnog tajnika predsjednika američkog i globalnog naftnog diva ExxonMobil Rexa Tillersona kojeg je kasnije bio primoran zamijeniti diplomaciji puno vičnijim i kompetentnijim Mikeom Pompeom i td. , i td. – od Bijele kuće sada uspio stvoriti novi „Trump Tower“. Politički puno iskusniji, ovoga se puta odlučio okružiti ljudima od svog punog povjerenja, spremnih izvršiti sve ono što od njih traži, iako većina njih ima jednu važnu manu. Nemaju dovoljno političkog iskustva na visokoj razini a time i mogućnosti da hrabrije izraze svoje stavove o Trumpovim idejama, da mu kažu gdje po njihovom mišljenju griješi ako griješi i što bi možda bilo bolje učiniti na neki drukčiji način. Time je zapravo lišen kvalitetne savjetodavne uloge što može i ne mora imati negativne posljedice – ovisno o njegovom (ne)pravilnom odabiru rješenja odnosno mogućnosti njihove provedbe.
Međutim, zato ima potpunu osobnu i političku sigurnost. Svi su njegovi, prema mnogima kontroverzni i po demokrate i „duboku državu“ neugodni kadrovi predloženi na čelne položaje u ključnim saveznim strukturama – od FBI-a Kash Patel) , preko CIA-e (John Ratcliffe) i Pentagona (Pete Hegseth), do krovne obavještajne agencije NSA (Tulsi Gabbard) i ministra zdravstva (Robert F. Kennedy) redom dobili potporu Senata posljednjih tjedana pa može biti miran.
Preustroj NATO-a po američkoj a ne europskoj želji
Ali vratimo se NATO savezu i Muskovoj obajvi s početka teksta. Slučajno ili ne (a navedeni su Muskov „tvit“ u ključnim europskim strukturama sigurno vidjeli oni koji su ga trebali vidjeti) nakon Minhenske sigurnosne konferencije u kojoj se još govorilo o nužnosti Europskog i NATO-ovog oslanjanja na Ameriku u svim strateškim segmentima, o zajedničkom, koordiniranom djelovanju kako je to i primjereno saveznicima, poglavito u obrambenoj politici – naglo je došlo do potpunog zaokreta. Na svim političkim razinama, od vrha EU-a preko ključnih i manje važnih prijestolnica država članica do samog glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, preko noći se počelo govoriti o nužnosti spoznaje stvarnosti: da SAD okreće leđa Europi, koja se, zato, od sada mora početi sama brinuti za svoju sigurnost jer Amerika to više ne namjerava činiti zbog drugih prioriteta, poput očekivane konfrontacije s Kinom u Indopacifiku.
U tom smislu Rutte i svi europski čelnici poput papagaja posljednjih tjedana ponavljaju onu o nužnosti znatno većih proračunskih ulaganja u obranu koja su ionako već postala dovoljno visoka i po proračune brojnih članica opterećujuća i kroz zadovoljavanje Trumpovog zahtjeva iz njegovog prethodnog mandata o nužnosti izdvajanja 2 posto BDP-a za zajedničku obranu. Čak niti to sve države članice još uvijek nisu bile u stanju ispuniti pa je pitanje kako će zemlje EU-a uspjeti ostvariti tj. njihovi proračuni podnijeti i od Trumpa sada tražene veće proračunske izdatke.
Europske elite ovdje nastupaju vrlo lukavo prema svojim građanima, govoreći o transformaciji NATO-a i pretvaranje istoga u svoj samostalni obrambeni savez (bez SAD-a), čime im žele zamagliti oči kako bi opravdale golema financijska izdvajanja koja se u tom smislu planiraju i koja bi od EU trebala napraviti „obrambenu tvrđavu“ neosvojivu za Rusiju koja se eto „sprema u nove vojne pohode na zapad“ (kao da joj nije previše i svoga teritorija kojeg joj je sve teže kontrolirati). Naravno, ta bi „tvrđava“ europske građane koštala drastičnog smanjenja socijalnih izdataka, deindustrijalizacije mnogo toga osim vojne industrije koja bi trebala ostvariti goleme profite i td. Kod ovog posljednjeg nije zgoreg reći da je 28. veljače zatvorena velika tvornica Audija u Belgiji, vlasništvo njemačkog automobilskog koncerna Volkswagen, čime bez posla ostaje čak 3000 ljudi. Takvih i sličnih primjera bit će sigurno još diljem Starog kontinenta, pri čemu brojni poslovni subjekti i investitori izlaz iz sve nepovoljnijeg poslovnog okružja u EU-u (visoke cijene energije, sve veća politička nesigurnost, sigurnosni izazovi i td.) izlaz vide u prebacivanju proizvodnje u SAD ili Kinu.
„Europski nuklearni kišobran“
Uvjeren sam kako iza svih ovih procesa oko transformacije NATO saveza zapravo stoji Trumpova administracija čijim se zahtjevima europska politička elita mora pokloniti pri čemu si ne može dozvoliti da to u očima građana izgleda kao njihova potpuna bespomoćnost i dezorijentacija. Zato one posljednjih dana izlaze s čudnim idejama o vlastitom europskom NATO „nuklearnom kišobranu“ jer to više neće moći biti onaj američki (iako SAD ni u snu, barem za sada, ne govori o bilo kakvim namjerama povlačenja svog nuklearnog oružja s europskog teritorija) iako bi on bez onog američkog bio šupalj i neučinkovit.
Tako Pariz ovih dana kao eventualnu mogućnost zamjene američkog nuklearnog kišobrana nudi Berlinu i čitavom EU-u da ih francuski zrakoplovi nosači nuklearnog oružja štite, a time se nadaju da će isto učiniti i London.
Puno je u ovoj nemuštoj igri Pariza „rupa“, ali najvažnije su dvije: prvo, britanska nuklearna doktrina čvrsto je vezana uz američku i ta zemlja bez suglasnosti SAD-a ne može aktivno upotrijebiti nuklearno oružje u vojne svrhe jer su nuklearne rakete koje posjeduju britanske podmornice zapravo američke rakete Trident (Francuska je u tom smislu autonomnija od Velike Britanije ali i ta je autonomnost u realnim kriznim uvjetima vrlo dvojbena); i drugo, iako obje zemlje spadaju u nuklearne sile, čak je i njihov zbirni broj nuklearnog oružja potpuno neusporediv s onim ruskim – i po broju i po izvršenoj modernizaciji (ti su pokazatelji izrazito u korist Rusije). Time je legitimno postaviti pitanje čemu bi onda služio taj europski nuklearni štit (ako bi bio bez američkog) tj. bi li taj „kišobran s bezbroj rupa“ ičemu služio u slučaju, ne daj Bože nuklearnog sraza Europe i Rusije? Ali ne manje važno, i koje bi ogromne količine novca koštala njegova intenzivna proizvodnja i koliko je vremena za to potrebno utrošiti a da se ključne i dugoročne geopolitičke odluke na globalnoj razini donose upravo sada?
Sve to Washington jako dobro zna. Američki nuklearni sraz s Rusijom nije željela nijedna dosadašnja američka administracija (uključujući i Bidenovu koja je na tlu Ukrajine poduzimala pojedine vrlo riskantne ali ipak dostatno kontrolirane poteze vojnog karaktera da se takav rat izbjegne pod svaku cijenu, pa je isporučivala Ukrajini bilo starije obrasce naoružanja, bilo modernije ali u vrlo ograničenim količinama, uz brojne druge političke zapreke za eskaliranje sukoba izvan granica te zemlje), a potpuno sigurno ga ne želi niti ova Trumpova.
Dakle, ako su i Washington i Moskva svjesni međusobnog uništenja u slučaju nuklearnog rata između svojih zemalja, gdje se tu onda može gurati EU – i to samostalno? Za razvoj i doseg efektiva kojima raspolažu Sjedinjene Države i Rusija u nuklearnom naoružanju EU-u bi trebale ne godine, već desetljeća, a iznos novca u to utrošen bio bi golem. To svi jako dobro znaju i u tako nešto je ludost ići jer bi to značilo i konačni kraj bilo kakve europske globalne ekonomske i trgovinske konkurentnosti, koja, usprkos svemu, još uvijek postoji iako joj se trend posljednje tri godine ubrzano kreće silaznom putanjom.
Igraju se rata
Pa zašto se onda u Bruxellesu i europskim prijestolnicama sada javno „igraju rata“ s Rusijom, oštro se suprotstavljajući mogućem američko-ruskom sporazumu o završetku rata u Ukrajini ako on ne bude, kako kažu pravedan, bez otimanja ukrajinskog teritorija i uz sudjelovanju Ukrajine i EU za pregovaračkim stolom? Time se gotovo guraju na prvu crtu sukoba s Rusijom u kojem SAD definitivno ne namjerava sudjelovati.
Razlog naizgled visoko podignute sigurnosne ljestvice (ali stvarno zapravo ne jer je strah za život u europskih elita itekako velik) od strane Bruxellesa, Pariza i Londona leži isključivo u vlastitoj promašenoj strategiji ne samo u odnosu na ukrajinski rat, već i na Rusiju općenito dugi niz godina.
Ona se zapravo ogleda u infantilnoj servilnosti europske politike onoj američkoj desetljećima unatrag – nakon završetka Hladnog rata. Prije toga su se europske političke elite itekako brinule za svoju sigurnost tijekom velikih napetosti između NATO pakta i Varšavskog ugovora tj. u doba Sovjetskog Saveza i stvarno umnogome aktivno sudjelovale u kreiranju zajedničke obrambene politike sa SAD-om. Od potonjeg su tražile bilo odbijale razmještaja njegovog ubojitog oružja na svojim teritorijima, sukladno vlastitim sigurnosnim procjenama, bilo pak instaliranje. Europski politički velikani pokretali su različite inicijative usmjerene detantu na Starom kontinentu te su i s tadašnjim komunističkim istočnim divom vodili pregovore o po obje strane ključnim sigurnosnim temama i problemima. To je duga priča, da je sad detaljno ne elaboriram, ali da skratim: sa završetkom Hladnog rata iz nekog je razloga završilo i doba postojanja mudrih vizionara i stratega unutar ključnih zapadnoeuropskih država. Ulogu pobjednika nad SSSR-om u potpunosti je na sebe preuzeo Washington, a europske elite su zapravo i prije Francisa Fukuyame zaključile da je nastupio „kraj povijesti“ i da se sada potrebno brinuti samo za vlastite džepove. U obranu se ulagalo sve manje, a sve se više oslanjalo na američki sigurnosni kišobran što je ovaj lukavo prihvatio i čekao povoljni trenutak za naplatu usluga tj. podvlačenje crte europskog duga. A on je upravo stigao.
Trump podvlači crtu
Sada tu crtu upravo podvlači Trump. Neočekivano, jer su europske elite u svojem „kokošjem sljepilu“ očekivale sigurnu pobjedu na američkim izborima najprije Joea Bidena a poslije Kamale Harris. Pritom su čelnici članica EU-a nekritički i podanički slijedili politiku Ursule von der Layen (UvdL) koja je pak simbolizirala potpunu odanost Bidenu. Dakle, odanost njoj bila je automatski i njihova odanost Bidenu.
Zato sada nikome od aktualne vladajuće političke vrhuške u Europskoj uniji ne preostaje drugo nego se opet sklupčati uz UvdL i s njom dijeliti sudbinu kakva god bila. UvdL se sada pokušava koprcati između životno nužne europske samostalnosti koju očekuju njeni građani, i (geo)političke stvarnosti koja ukazuje na potpunu nemoć Bruxellesa i svih europskih prijestolnica da se učinkovito suprotstave Trumpu koji gleda isključivo na politiku America First (možda i na America only), a još manje da samostalno riješe rat do „konačne ukrajinske pobjede“.
Golema je to greška europskih političkih elita (Trumpu se prije izbora nisu samo politički suprotstavljale, već ga nerijetko i ismijavale i vrijeđale). Sada ih Trump javno ili ignorira ili omalovažava, dok svoju simpatiju ne skriva prema europskim desnim snagama odnosno njihovim glavnim predstavnicima poput mađarskog premijera Viktora Orbana, ili pak talijanske premijerke Giorgie Meloni iako ona formalno ustraje na potpori dosadašnjeg smjera vanjske politike EU-a, poglavito one u odnosu na ukrajinski rat. Kako god bilo, koje god političke snage u EU-u bile na vlasti – morat će plesati kako Trump svira.
Ukrajina
Što se tiče ukrajinskog rata Trump ga istinski želi završiti smatrajući ga Bidenovim „čedom“. Jer ako se taj rat ne zaustavi, Trump opravdano smatra da može dovesti do Trećeg svjetskog rata.
S druge strane svim je objektivnim svjetskim analitičarima (to znaju i u Trumpovom timu) jasno kako Rusija u pregovorima sa SAD-om po pitanju završetka ukrajinskog rata nema puno toga za ponuditi što se tiče popuštanja oko svojih interesa. Jasno je da Moskva ne može i neće odustati od zabrane ulaska Ukrajine u NATO jer je to bio i jedan od glavnih pokretača njene invazije, kao i da nikada (bez svog potpunog vojnog poraza do kojeg ne može doći jer bi za njegovo sprječavanje koristila sva raspoloživa sredstva i što također znaju svi koji to trebaju znati) neće vratiti osvojene i u međuvremenu u ruski ustavnopravni poredak inkorporirane ukrajinske regije za koje je prolila mnogo krvi svojih vojnika.
Postavlja se, stoga, opravdano, i ono ključno pitanje: u jednoj od prijašnjih analiza napisao što onda Moskva uopće može predati u zalog mira ako se s pravom smatra da mirovni pregovori uvijek uključuju kompromise svih sukobljenih strana? Od teritorijalnih ustupaka Moskva može jedino odustati od uskog i u strateškom smislu posve nevažnog pojasa u ukrajinskoj Harkovskoj regiji u samoj pograničnoj zoni dubokog svega desetak kilometara, ali to je minimum minimuma koji je nedostatan da i zapad budući sporazum proglasi kao po sebe ako već ne pobjedonosan onda barem povoljan.
Stvarnost je nažalost takva da je Bidenova administracija i s njom čitava Europa u ukrajinski rat ušla preduboko i bez ikakve izlazne strategije (što se upravo sad vidi kad je Trumpu ostavljen „vrući krumpir“ za rješavanje), a da bi se bez njega neokrznuto mogla izvući. Toga je Trump potpuno svjestan pa su mogući uistinu svi scenariji.
Mogući scenariji
Ali onaj koji mi se sada čini najizglednijim je da Trump na kraju ipak za SAD poluči ukrajinske rijetke zemne elemente nužne za proizvodnju visokotehnoloških komponenti u automobilskoj, telekomunikacijskoj i vojnoj industriji, uključujući i eksploataciju naftnih i plinskih resursa što bi onda Kijevu predstavio i kao svojevrsno američko sigurnosno jamstvo za Ukrajinu jer je Rusi u budućnosti ne bi napadali znajući da su tamo na terenu i američki ljudi i predstavnici američkog krupnog biznisa. Taj bi epilog bilo moguće kao povoljan predstaviti i američkim građanima.
Moguće je i opcija da dio ukrajinskih rudnih bogatstava Trump podijeli i s ključnim europskim silama i tako otupi oštricu njihovog suprotstavljanja američko-ruskim pregovorima bez sudjelovanja europskih predstavnika.
Postoji, naravno, i treća – najcrnja opcija. Da Trumpu europljani „podmetnu klipove pod kotače“ u tolikoj mjeri da na kraju on od svega odustane i Ameriku izvuče iz tog problema s kojim on ionako nema nikakve veze jer je Biden „sve zakuhao“, a da sudbinu Ukrajine i Europe prepusti nastavku rata u kojem bi Kijev ovisio isključivo o europskoj vojnoj i financijskoj pomoći.
S obzirom da znamo kako bi rat u tom slučaju završio, ova je opcija i najmanje realna jer je po europske elite ne samo dugoročno već možda i kratkoročno razarajuća – što bi ovisilo o tome kojom bi se brzinom i intenzitetom u tom slučaju Moskva odlučila privesti ovaj rat kraju s obzirom da joj dugotrajnost istoga također ne odgovara. Tim više što više ne bi bila ničim sputana nakon američkog napuštanja ove „velike igre“ na europskom istoku, kako Moskva smatra – u ruskom dvorištu.
Trumpove carine protiv EU
Loše po europske mudrace je i to što bi s početkom ožujka trebale startati i 25 postotne američke carine na čitav uvoz iz EU-a (naravno, ako europska strana u međuvremenu ne popusti i ne ukine carine na uvoz američkih proizvoda).
Trump je na prvoj sjednici svoje vlade (administracije) u srijedu, 26. veljače, prilično točno konstatirao da europljani ne žele kupovati američke poljoprivredne proizvode i američke automobile na koje su nabijene carine, dok SAD dopušta uvoz europskih automobila bez plaćanja bilo kakvih carina. Zbog takve politike, kaže Trump, SAD ima trgovinski deficit s EU-om oko 300 milijardi dolara.
Za sada je ipak odgođeno uvođenje spomenutih carina što jasno pokazuje da Trump uviđa i u konačnici očekuje europsko pokoravanje.
Ali ni to nije sve! Na spomenutoj sjednici vlade (u SAD-u po ustavu vladom predsjeda predsjednik države tako da ona nema premijera kako je to u EU-u) Trump je kazao ni manje ni više nego da je EU ustrojena s ciljem citiram „obmane Amerike“, „pa to više dalje tako neće moći jer sam sad ja predsjednik“.
Ovdje bih rekao kako Trump ne govori istinu s obzirom da je za dobre poznavatelje povijesti znano da je Europska unija inicijalni projekt američkog State Departmenta s otvoreno rečenom nakanom: jačanja američke kontrole nad Europom! Posve je druga stvar što se Washingtonu ta kontrola u ekonomsko-trgovinskom smislu usput negdje zagubila ako je uopće na nju i mislio (Trump sigurno misli, tim više što zna da je upravo SAD kroz tzv. Marshalov plan obnovio u ratu potpuno razorenu zapadnu Europu uključujući i tadašnju Zapadnu Njemačku). Očito je Washington imao u vidu primarno obrambeno-sigurnosnu kontrolu koju sve vrijeme nije niti ispuštao iz ruku, a pitanje je hoće li je, usprkos svemu, i sada ispustiti? Osobno ne vjerujem, jer zašto i bi, naročito ako bi mu to donosilo financijske benefite ako europljani budu kupovali američko suvremeno oružje u što ne sumnjam.
Ali to će ipak ovisiti o ponašanju strateški posve pogubljenih europskih elita tj. o odluci, hoće li se htjeti Trumpu pokoriti ili će nadu polagati u nekakav slabašni otpor, čekajući kraj Trumpovog mandata i dolazak nekog „novog Bidena“ u ime trenutačno posve dezorijentirane i grogirane Demokratske stranke.
Osim što su oko toga europske političke elite i same unutar sebe sve više podijeljene, tu je još problem za one koji žele politiku otpora i čekanja što Europa vremena nema. Na njenom istoku još plamti opasni rat uz sjenu „strašnog Putina“ kao Babaroge koju su u mnogomu spomenute elite i same stvorile. Kako izići iz tog začaranog kruga u Europi sada uistinu nitko ne zna a da to ne bude vrlo bolno.
Vjerojatno bi to najbezbolnije bilo kroz demokratsku smjenu vladajućih političkih elita u korist desnih snaga koje uživaju ne samo punu potporu Trumpove administracije,, već im ona nudi i razne projekte o zajedničkoj suradnji po brojnim gospodarskim temama i projektima.
Kreće li EU u totalitarizam?
Ali za prepuštanje vlasti desnici vladajuće liberalne snage u EU-u nemaju ni najmanje volje. Moraju ostati na vlasti svjesne svih posljedica i po sebe i po svoje dugogodišnje politike, neoliberalni vrijednosni sustav i kaotičnu migrantsku politiku koje su uporno nametale svima, nerijetko i pod zakonskom prisilom.
Da ne namjeravaju dragovoljno predati vlast možda najbolje svjedoči i nedavno uhićenje rumunjskog krajnje desnog predsjedničkog kandidata Calina Georgescua koji je u studenom prošle godine u prvom krugu neočekivano osvojio najviše glasova ali su izbori naknadno poništeni zbog navodnih nepravilnosti koje još uvijek malo tko razumije. Bez obzira na to, prošli je tjedan tužiteljstvo protiv njega podignulo optužnicu za “poticanje na radnje protiv ustavnog poretka, širenje lažnih informacija i lažnih izjava” u vezi s financiranjem izborne kampanje i otkrivanjem imovine sumnjivog podrijetla“.
U to koliko su te optužbe utemeljene ne želim ulaziti jer mi je to nemoguće znati, ali ono što znam je da je Georgescu u kampanji zastupao stavove suprotne političkom mainstramu i protivio se miješanju Bukurešta u ukrajinski sukob, da je tražio uspostavu dijaloga s Moskvom oko zaustavljanja rata i sl.
Ondje gdje vidim mogući razlog za obračun s njim je čista geopolitika: Rumunjska graniči s Moldavijom, politički posve podijeljenom na vladajuću opciju predsjednice Maije Sandu okrenute ulasku zemlje u EU i NATO, i drugog dijela koje zastupa zadržavanje partnerskih odnosa s Rusijom. Kako je na nedavnim, po mnogima kontroverznim izborima (gdje su se u zadnjih sat vremena dramatično promijenili rezultati od gotovo teško poraženih vladajućih proeuropskih snaga u one koji su im donijeli minimalnu pobjedu od svega nekoliko desetaka glasova) to je društvo postalo još nestabilnije. Moldavija potpuno ovisi o Rumunjskoj preko koje joj stiže sva moguća pomoć iz EU-a, pa je „nezamislivo“ da se jedna Rumunjska „usudi“ učiniti samostalan otklon od liberalne politike EU-a čija je članica i da pokuša voditi samostalnu vanjsku politiku, primjerice po uzoru na susjednu Mađarsku. Kako se novi izbori u Rumunjskoj održavaju početkom svibnja, najlakše je zapravo ukloniti neugodnog kandidata onemogućivši mu političko natjecanje.
Kako god bilo Elon Musk je odmah u svom stilu na X-u prokomentirao navedeno uhićenje rumunjskog političara u demokratskoj Europi, nazvavši ga nečuvenim.
„Upravo su uhitili osobu koja je dobila najviše glasova na predsjedničkim izborima u Rumunjskoj. Ovo je nered,“ – napisao je Trumpov „sivi kardinal“.
Nered, čini se, nije izgledan samo tamo.
