Brzo rastuća kriza na Korejskom poluotoku: posljedice mogu biti gore od onih u WW2
Novi blok azijskih zemalja je odlučio: spreman je za suradnju s Kinom i Rusijom, jer se ne želi dovesti u položaj današnje Ukrajine – da služi kao moneta za raskusuravanje između SAD-a i Kine. Jer kako SAD nije uspio spasiti Ukrajinu na način koji bi toj zemlji osigurao prihvatljivu razvojnu perspektivu u odnosu na žrtve koje je u ratu podnijela (a on još nije niti gotov), još bi manje to mogao učiniti u zaštiti azijskih partnera u slučaju njihovih ratova s Kinom. Sjedinjene Države jednostavno su predaleko od tog potencijalnog bojnog polja
U sjeveroistočnoj Aziji, prije svega na Korejskom poluotoku, posljednjih tjedana ubrzano rastu napetosti povezane s pojačanom vojnom aktivnošću važnih regionalnih i vanjskih igrača. Pored toga, navedene aktivnosti prati i sve oštrija politička retorika, ali i konkretni politički potezi obrambenog karaktera, kao i oni vezani uz pokrenuti trgovinski rat između SAD-a i Kine kroz uvođenje niza novih restriktivnih mjera od strane Bidenove administracije koje ne znače ništa drugo doli povratak na snagu američkog protekcionizma.
Zbog navedenih procesa koji se odvijaju velikom dinamikom, pred našim očima ubrzano raste i vjerojatnost da spomenuta napetost (koja je, inače, barem po pitanju Korejskog poluotoka cikličkog karaktera i često ovisi o tome koje su političke snage, liberalne ili nacionalističke (trenutačno su ove druge) u kojem razdoblju na vlasti u Južnoj Koreji, i sukladno čemu onda na određeni način reagira Sjeverna Koreja – jačanjem provokacija ili pomirbenim tonovima) vrlo brzo preraste u krizu tj. u novo opasno svjetsko žarište.
I to nakon što je već ozbiljno „zapaljena“ Europa nakon ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022.g. i posljedičnog velikog angažiranja združenog zapada pod vodstvom SAD-a u tom sukobu. Nakon Europe ubrzano se „pali“ i Bliski istok nakon u listopadu prošle godine pokrenutog izraelskog rata protiv Hamasa u Pojasu Gaze (poslije Hamasovog brutalnog terorističkog napada na izraelski teritorij), u kojem, zbog neviđeno brutalnih metoda vođenja samih operacija najviše stradavaju palestinski civili, ali i protiv libanonskog Hezbollaha pri čemu također najviše stradava nedužno civilno stanovništvo.
Zbog takvog načina vođenja rata od strane Izraela duhovi unutar islamskih zemalja, ne samo te regije, jednostavno kipte, jednako kao što kipe i zbog nepoduzimanja ičeg konkretnog da se rat zaustavi bilo od strane bogatih arapskih monarhija bilo od međunarodne zajednice i njenih ključnih institucija koje su se pokazale potpuno jalove.
Sukob ključnog globalnog trija uz pomoć posrednika
Ali sve bi to, i ono što se sada događa u Istočnoj Europi i na Bliskom istoku, mogla vrlo brzo zasjeniti kriza na Korejskom poluotoku ukoliko se strasti uskoro ne smire, a za što nema baš nikakvih naznaka.
Jer dok se na tlu Europe, u Ukrajini, sukobljavaju dvije ključne globalne silnice – SAD (plus NATO) i Rusija, a na Bliskom istoku za sada „samo“ Izrael s iranskim regionalnim posrednicima (proxyjima) a sve više i sa samim Iranom (s tim da iza Izraela otvoreno stoje Sjedinjene Države dok su drugi globalni igrači još uvijek uglavnom promatrači) – na Dalekom istoku i Indopacifiku sudaraju se sve tri ključne globalne velesile. One iz dominantnog geopolitičkog trokuta koji i odlučuje o svemu: SAD-Kina-Rusija. A također i Sjeverna Koreja kao jedini regionalni nuklearni igrač (iako i ona posjeduje interkontinentalne (dakle strateške) balističke rakete koje mogu dosegnuti teritorij SAD-a, ali je njihov broj, kao i broj ostalih nuklearnih raketa te zemlje ipak potpuno neusporediv s onima spomenutog, dominantnog trija).
Zato ta regija sada ubrzano prerasta u vjerojatno najopasnije poprište sukoba interesa velikih igrača, u koju se svrhu ubrzano stvaraju i nova, na brzinu sklepana savezništva. Slično kako je to bilo u praskozorje Prvog svjetskog rata kroz, primjerice, formiranje Balkanskog saveza (formiran 1912. godine u vrijeme Balkanskih ratova, a činile su ga Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka s ciljem oslobođenja preostalih dijelova Balkanskog poluotoka od Osmanskoga Carstva i sprečavanja prodora Austro-Ugarske i Njemačke), ili nešto kasnije Antante i Centralnih sila. Nakon toga uslijedio je i Veliki rat (pravi naziv za Prvi svjetski rat) koji je imao do tada neviđene posljedice tj. oko 10 milijuna žrtava, velikim dijelom vojnika s obzirom na tadašnji stupanj razvoja vojne tehnike i metode ratovanja gdje se naoružanje primjenjivalo više-manje isključivo na crtama bojišnica (tenkovi i zrakoplovstvo bili su tek u povojima, a o raketnim tehnologijama koje su se „sramežljivo“ pojavile tijekom Drugog svjetskog rata nije se moglo niti sanjati.
Ali ako bi izbio ovaj rat, njegove bi posljedice bile kudikamo razornije od posljedica obaju svjetskih ratova, a vjerojatno i kataklizmične ukoliko bi došlo do neposrednog vojnog sudara triju supersila. Jer ako gledamo samo zonu Korejskog poluotoka, radi se o maloj regiji neviđenog eksplozivnog potencijala s obzirom na silnice koje se tamo prelamaju.
I proxyji hoće nuklearno oružje
Ovome se moraju pridodati i prikrivene težnje Tokija da i Japan razvije svoje nuklearno oružje (za to ima sve potrebne predispozicije – razvijenu tehnologiju i znanstvene kapacitete, i razvijenu civilnu nuklearnu infrastrukturu – što predmnijeva da ta zemlja može samostalno vrlo brzo proizvesti navedeno oružje masovnog uništenja, naravno, uz pretpostavku da za to ima dovoljno političke volje (u ovom se slučaju prije radi o dozvoli Washingtona koji je do najnovijeg zaoštravanja globalnih geopolitičkih procesa desetljećima s indignacijom gledao na bilo kakvu mogućnost da Japan razvije nuklearno oružje, što je pak posljedica američkog sukoba s Japanom tj. nemilih događaja iz Drugog svjetskog rata i uloge Carskog Japana u njemu kao imperijalističke, militarističke i na kraju poražene strane iz sastava Sila osovine (Njemačka-Italija-Japan).
Osim Japana, i sadašnje desničarska južnokorejska vlada sve otvorenije koketira s nuklearnom retorikom. Za sada isključivo u civilne svrhe, pa je tako prošli tjedan objavljeno kako će Seul tražiti dozvolu Washingtona za izgradnju postrojenja za “reprocesuiranje” potrošenog nuklearnog goriva. Štoviše, to će biti „prioritet“ Seula nakon američkih predsjedničkih izbora, pri čemu tamošnja vlada tvrdi da je ova mjera nužna za proizvodnju goriva za nuklearne elektrane i podmornice na nuklearni pogon. Međutim, analitičari ne isključuju mogućnost da bi Južna Koreja mogla imati cilj razviti tehnološku sposobnost za stvaranje nuklearnog oružja.
Postojeći sporazumi o mirnodopskoj nuklearnoj energiji između Sjedinjenih Država i Južne Koreje ne ovlašćuju Seul da samostalno prerađuje istrošeno nuklearno gorivo. Međutim, južnokorejski establishment sve glasnije tvrdi da su ta ograničenja neopravdana i da bi zemlja trebala imati kapacitet opskrbljivati se gorivom za svoje brojne nuklearne elektrane (zemlja trenutačno uvozi obogaćeni uran za svojih 26 energetskih reaktora u osam nuklearnih elektrana, s više od 30% iz Rusije) i za proizvodnju goriva za nuklearne podmornice u budućnosti. Istovremeno, ponovno su se pojavile rasprave o potrebi da Južna Koreja razvije vlastito nuklearno oružje usred napetosti u odnosu na susjednu Sjevernu Koreju koja ima nuklearno oružje i stalno ga nadograđuje (info VoA).
Kina Južnu Koreju svrstala među neprijateljske države
Sve ovo koincidira s prošlomjesečnim potezom Pekinga koji je u dopunama kineskog ustava Južnoj Koreji po prvi put dodijelio status neprijateljske države. A samo donedavno, Kina je Južnoj Koreji bila glavni trgovinski partner, između ostalog i u sferi visoke tehnologije, u kojoj su dvije zemlje tijesno surađivale a što se nikada nije sviđalo Washingtonu.
Strateški cilj potonjeg sada je prije svega ograničiti intenzivni razvoj kineske visoke tehnologije i njezin utjecaj na globalnoj razini koji u SAD-u već godinama stvara nervozu i, prema mišljenju tamošnjih političkih elita (oko čega postoji dvostranački konsenzus), predstavlja najozbiljniju prijetnju američkom visokotehnološkom sektoru, što onda, naravno – igra odlučujuću ulogu i po pitanju izgradnje suvremenih oružanih snaga za novu visokotehnološku eru razvoja ljudskoga društva koja je zapravo već počela.
Formiraju se novi savezi
I dok su Sjedinjene Države u zadržavanje svoje dominantne pozicije u Indopacifiku najprije krenule soliranjem, kroz mobilizaciju sebi nedvojbeno odanih anglosaksonskih država (kroz vojni savez AUKUS – Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, potpisan 15. rujna 2021., dakle, skoro pola godine prije ruske invazije na Ukrajinu pa je jasno da on s Rusijom nema primarne veze), u Washingtonu su s vremenom shvatili kako to neće biti dovoljno za obuzdavanje Kine, jer Peking nije bio impresioniran tj. nije pokazao bilo kakve naznake o svojoj namjeri da se pokori američkoj globalnoj dominaciji.
Nakon toga Washington se ubrzano okrenuo privlačenju i svojih provjerenih azijskih partnera, ali ne u navedeni anglosaksonski vojno-sigurnosni pakt (on je ekskluziva anglosaksonaca i zadaje ton svemu što se događa u geopolitičkoj zoni Indopacifik), već u zajednički protukineski tabor kroz nekakve pridružene ili bilateralne formate obrambenog karaktera (najprije Japana i Južne Koreje, a potom i Filipina). „Eksperiment“ s Indijom u tom je smislu za Washington najvjerojatnije propao, jer New Delhi ne želi ulaziti u sukob obrambenog karaktera sa svojim velikim i moćnim susjedom za tuđe geopolitičke interese osim ukoliko bi ga Peking na to primorao što ovome sada nije ni na kraj pameti. O tome najbolje svjedoči indijsko članstvo u BRICS-u, sada ključnom formatu Globalnog juga protuzapadnog karaktera. Isto kao i u onom kontinentalnom, azijskom – Šangajskoj organizaciji (SCO).
Indijska civilizacija više se ne namjerava nikome pokoravati
Na nedavno završenom summitu na vrhu država BRICS u ruskom Kazanju objavljeno je, između ostaloga, kako su Indija i Kina postigle sporazum o povlačenju snaga u spornoj graničnoj zoni na Himalajskom gorju, gdje je 2020. godine zbog kineskih aspiracija za proširenjem zone svoga nadzora izbio sukob između vojski dviju mega-država, u kojem je bilo čak i žrtava te je prijetila velika opasnost od izbijanja novog velikog rata, sličnom onom iz 1962. u kojem je Indija pretrpjela poraz. Ni jednoj ni drugoj zemlji više nije u interesu međusobni rat, tim više što su obje i više nego dovoljno snažne i velike pa bi po obje takve bile i štetne posljedice.
Indiji svakako imponira status američkog regionalnog sigurnosnog partnera kroz format QUAD (SAD, Australija, Japan, Indija) koji ipak nije obrambeno-sigurnosni kao AUKUS, ali je ipak nedvojbeno protukineskog karaktera (iako to u službenim ustrojstvenim dokumentima nigdje nije tako navedeno, nije čak ni u AUKUS-u). On joj i jamči najbolju zaštitu od bilo kakvih novih kineskih aspiracija teritorijalnog karaktera jer kroz njega Indija dobiva (kupuje) sofisticirano zapadno oružje (poput nedavno francuskih zrakoplova Rafale).
Ali Indija je istodobno jasno dala do znanja kako u nikakvim američkim obrambenim potezima protukineskog karaktera ona neće sudjelovati. Štoviše, indijska mornarica odbija sudjelovati i u zajedničkim vojnim vježbama unutar QUAD-a izvan zone Bengalskog zaljeva, a kamoli u blizini Tajvana ili drugih zona u Južnom kineskom moru koje su osjetljive prirode po Kinu i njene nacionalne interese – i o tome New Delhi otvoreno govori.
Ali to je već problem s kojom se prije svega mora nositi Washington. Za sada nema previše opcija osim zadovoljiti se stanjem prema kojem je bolje imati Indiju na svojoj strani i u ovako „krnjem“ obliku po svoje strateške interese, nego je imati protiv sebe. I to New Delhi dobro zna i obilato koristi u svojoj formalno nesvrstanoj vanjskoj politici.
Međutim, u praksi ta politika sve više pokazuje kako je ključni interes Indije sve jače okrenut razvoju odnosa i svom pozicioniranju unutar Globalnog juga, i prema ulozi New Delhija u njemu kao ponajvažnijeg čimbenika.
Jer kakva god bila, Indija nikada neće biti ravnopravan partner unutar „anglosaksonskog bloka“, ili šire – unutar zapadnog civilizacijskog kruga, kojemu, realno, prema svim parametrima koje neku civilizaciju čine jedinstvenom i ne pripada. Zbog svoje ogromne veličine i golemog demografskog potencijala, prebogate povijesti koja datira od pradavnih vremena i isto takvog kulturnog i vjerskoga nasljeđa – indija predstavlja samostalnu i jedinstvenu civilizaciju. Civilizaciju, koja sada traži svoje mjesto i uvažavanje u svijetu kroz suradnju s ostalima, a nikome se više definitivno ne namjerava pokoravati.
SAD-u nije svejedno
Za Washington je, naravno, kada je riječ o Indiji bilo od primarne važnosti njeno uključenje u njegovu regionalnu sigurnosnu arhitekturu. Jer suprotstavljati se vojno Kini u „njenom dvorištu“ sigurno nije isto s Indijom ili bez nje – i to svi dobro znaju, pa tako i u Pekingu. Potonji je, zato, sada primoran prihvatiti indijsku ruku pomirnicu, onakvom kakvu je New Delhi vidi kao osnovu za nastavak inače snažne gospodarske suradnje dvaju divovskih susjeda – između ostalog i unutar spomenutih zajedničkih multinacionalnih formata koji nedvojbeno pate zbog permanentnih tenzija na relaciji Peking-New Delhi.
Na odbacivanje sukoba oko nekih, za šire geopolitičke interese dviju mega-država ipak beznačajnih teritorija na „krovu svijeta“, dvije strane već godinama aktivno potiče i Rusija koja s obje zemlje održava strateške partnerske odnose. Naravno, Moskva pritom primarno ima u vidu svoje nacionalne interese, kao što ih uostalom imaju sve, ne samo velike već i ozbiljne države srednje i male veličine – i tako je od pamtivijeka i uvijek će biti dok je svijeta. Umijeće ih nije definirati (to može svatko), već ih pokušati ostvariti u najvećoj mogućoj mjeri a da ne izazovu ratobornu reakciju suprotstavljene silnice.
Niti jedna sila u povijesti nikada ih nije uspijevala ostvariti u punini, a to će i dalje biti slučaj. Njima se teži, put se trasira polako i uporno, čekaju se prave okolnosti – i u tome su donedavno najbolji primjer bile upravo Sjedinjene Države. Ali nedvojbeno je da su se one u svemu tome sada pogubile i da su predugo „spavale na lovorikama“ najmoćnije sile svijeta svih vremena, opijene hladnoratovskom pobjedom nad svojim najvećim dotadašnjim suparnikom u povijesti – Sovjetskim Savezom, i navodnim „krajem povijesti“ koji nakon toga slijedi.
Ali najnoviji i najmoćniji američki suparnik svih vremena odnedavno je postala Kina – i u gospodarskom i u vojnom smislu (SSSR je bio samo ovo drugo). A Kina pak na gore spomenute američke protukineske ugroze na azijskim prostorima i Indopacifiku odgovara još većim zbližavanjem s Rusijom iako i dalje kroz političku retoriku traži modalitete za nastavak obostrano korisne gospodarske suradnje s SAD-om koja je zbog svoje veličine i od globalnog interesa. Ali Peking je sve više svjestan da to postaje „Sizifov posao“ jer Washington ne odustaje od strategije obuzdavanja Kine u ključnoj sferi visoke tehnologije na što ovaj ne može pristati sve i da hoće. I to će se nastaviti i s novom Trumpovom administracijom od iduće godine.
Ruski i sjevernokorejski čimbenik
S druge strane Rusija, koja iskorištava nastalu pomutnju i na Bliskom i na Dalekom istoku koja prijeti kaosom, ubrzano gradi po zapad potpuno neočekivano vojno savezništvo sa Sjevernom Korejom. To nedvojbeno čini i zbog svojih interesa u Ukrajini gdje se zapad našao u neugodnoj situaciji: mora pomagati Kijevu ali više ne da on ostvari pobjedu, već da spriječi njegov poraz s obzirom na teško stanje po ukrajinsku vojsku na jugoistočnim bojišnicama. Osim toga sada je već posve jasno kako su ključne prijestolnice na zapadu odlučile da se Ukrajini ne uručuje poziv za članstvo u NATO savezu i da joj ne daju dozvolu za korištenje svojih dalekometnih raketa za napade na ruski teritorij. Dakle, očito je kako je zapad odlučio da ne ide u neposrednu konfrontaciju s Rusijom, ali i dalje će inzistirati na što duljem sukobu Ukrajine i Rusije jer se njime potonja iscrpljuje. Problem za zapad će nastati onda kada se Ukrajina potpuno iscrpi, a Rusi ostvare mogućnost za nova značajna teritorijalna napredovanja. To pak postaje najveći problem za Europu s obzirom kako će, bez obzira tko pobjedi na američkim izborima, SAD definitivno prebaciti problem financiranja ukrajinskog rata na pleća EU-a, dok će se on potpuno okrenuti Bliskom istoku i Kini kao stvarnim središtima svojih nacionalnih interesa.
Sjevernokorejski specijalci navodno su već dovedeni u rusku pograničnu regiju Kursk gdje su u tijeku snažne borbe u kojima ruska vojska nastoji protjerati ukrajinske snage koje su u nju prodrle u neočekivanoj ofenzivi početkom kolovoza. Moskva time odgovara na sve češću pojavu zapadnih vojnika na ukrajinskim bojišnicama za koje tvrdi da više nije riječ isključivo o dobrovoljcima ili pripadnicima privatnih vojski, već o pripadnicima regularnih snaga. NATO tako nešto i dalje negira.
Međutim, vojni savez sa Sjevernom Korejom potez je koji Rusiji prije svega omogućuje jačanje njenih geopolitičkih interesa na Dalekom istoku koji rastu s obzirom da je ona tamo i geografski smještena. Dovoljno je podsjetiti da je sjedište njene Tihooceanske flote u Vladivostoku, a da su njene strateški najvažnije podmorničke baze na Kamčatki. S jačanjem gore navedenih američkih poteza obrambenog karaktera u tom dijelu svijeta jasno je kako se pri sadašnjem stanju američko-ruskih odnosa Moskva boji za svoje interese na sjeveroistoku Azije – ništa manje nego Kina.
Je li Rusija zaplesala sa Sjevernom Korejom bez znanja Kine?
Ovdje je važno postaviti pitanje je li Rusija krenula u savezništvo sa Sjevernom Korejom uz znanje i(li) prethodni dogovor s Pekingom, ili na svoju ruku? Naime, do sada je Kina imala daleko najveći utjecaj na tu, sebi i Rusiji susjednu zemlju, i tu je činjenicu znalački koristila u diplomatskim igrama sa Sjedinjenim Državama po pitanju poštivanja UN-ovih sankcija protiv Pjongjanga koje je diktirao i čiju je provedbu nadzirao Washington. Kina je Sjevernoj Koreji najviše pomagala u zaobilaženju (preciznije ublažavanju) ključne sankcije protiv njega – one po pitanju uvoza nafte. I upravo je po tom pitanju Peking igrao s Washingtonom svoju igru na koju je potonji očito pristajao, isporučujući Pjongjangu samo onoliko nafte koliko mu je dovoljno da preživi (ali ne i da brzo razvija svoj vojni, visokoterhnološki potencijal) a da pritom Kina ipak ne poremeti svoje odnose s Amerikom koji su se sve do ovih novih vremena svodili na obostrano korisnu veliku trgovinsku suradnju.
Sastanak u Pekingu
Može li na navedeno pitanje pomoći pronaći odgovor slijedeća vijest iz Pekinga treba još vidjeti. Tamo je 28. listopada održan sastanak između zamjenika ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Andreja Rudenka i posebnog predstavnika kineske vlade za pitanja Korejskog poluotoka Liua Xiaominga.
Kako je tim povodom izvijestilo rusko MVP, Rudenko i Xiaoming „izrazili su ozbiljnu zabrinutost zbog eskalacije napetosti u regiji, čiji su razlozi opasno jačanje zajedničke vojne aktivnosti Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, kao i njihova izgradnja vojno-političkih saveza na štetu sigurnosti drugih zemalja u sjeveroistočnoj Aziji. „Naglašeno je da put do održanja mira i stabilnosti na Korejskom poluotoku i otklanjanja rizika od oružanog sukoba velikih razmjera leži kroz odustajanje Washingtona i njegovih saveznika od smjera blokovske konfrontacije i želje za nametanjem “svijeta utemeljenog na pravilima” i izazivanje konfrontacije u duhu Hladnog rata”.
Dalje se kaže kako će Moskva i Peking “nastaviti blisku koordinaciju i blisku interakciju, uključujući u UN-u, u interesu stvaranja pravednog sustava nedjeljive sigurnosti na Korejskom poluotoku i u regiji sjeveroistočne Azije”.
Međutim, ovdje treba reći kako je CNN objavio, pozivajući se na američke dužnosnike, da je Washington pozvao Kinu da intervenira u situaciji sa slanjem sjevernokorejskih trupa u Rusiju i osigura da ta zemlja vrati svoje vojnike na mjesta njihova stalnog raspoređivanja. Navodno je savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan dao upute da se uvjere i druge zemlje da upute sličan apel Pekingu.
“Komunicirali smo s NR Kinom o ovom pitanju kako bismo jasno dali do znanja da smo zabrinuti zbog toga i da bi oni trebali biti zabrinuti zbog destabilizirajućih akcija dvaju susjeda, Rusije i Sjeverne Koreje” – izjavio je pak glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller.
Međutim, kako su primijetili izvori CNN-a, Washington “nije optimističan” da će Kina utjecati na Sjevernu Koreju po ovom pitanju. A ako je vjerovati navedenom priopćenju ruskog MVP-a, čini se da je pesimizam Washingtona po tom pitanju itekako opravdan.
Indonezija čini potez koji Washington baca u očaj
Još je više opravdan zbog prošlotjedne vijesti koju je objavila agencija AFP. Prema istoj, do sada neutralna velika azijska zemlja Indonezija, s oko 300 milijuna stanovnika i pretežito muslimanskom populacijom (zbog čega je i najveća muslimanska zemlja, sa sve većim utjecajem ne samo u islamskom svijetu), po prvi put u povijesti održat će zajedničke pomorske vježbe s Rusijom u studenom ove godine. Novi čelnik ove strateški važne otočne zemlje, smještene u Indopacifiku (zapravo svojevrsne „brane“ ili „mosta“ između sjeverne Australije i kopna Južne i Jugoistočne Azije) – Prabowo Subianto – nastoji ojačati veze s Moskvom. Ali nije samo stvar u vojnim vježbama koliko god po SAD i njegove azijske partnere to bila neugodna vijest. Od nje je još puno neugodnije da je Indonezija prije dva tjedna pokrenula proces svog članstva u formatu država BRICS koji predvode Rusija, Brazil, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, kako je to osobno rekao novoimenovani ministar vanjskih poslova te zemlje Sugiono, na summitu BRICS+ u ruskom Kazanju.
Prosudba
Na sjeveroistoku i na jugoistoku Azije definitivno se počinje formirati blok država koje žele protutežu tamošnjem američkom obrambenom bloku (AUKUS plus Japan, Južna Koreja i vjerojatno Filipini iako potonja zemlja, neovisno o svojim teritorijalnim sporovima s Kinom u zoni Južnog Kineskog mora još uvijek po tom pitanju prilično kalkulira svjesna važnosti Kine ali i svih procesa koji se u regiji odvijaju i o kojima je u ovoj analizi bila riječ).
Taj novi blok definitivno predvode Kina i Rusija. Time se ova potonja strateški (i ekonomski i obrambeno) repozicionira iz zone europskog utjecaja na istok, što joj je i davni san – tim više što po pitanju trgovine s Europom ona više nema što tražiti, dok je Kina dobila snažnu potporu za svoju politiku suprotstavljanja SAD-u na regionalnoj i globalnoj razini (naravno, s izuzetkom Sjeverne Amerike i Europe odnosno zapadnog bloka).
Ovim je također jasno kako ključne zemlje Jugoistočne Azije, okupljene prije svega u ekonomskom formatu ASEAN, ne žele svoje uvlačenje u bilo kave američke ratove ili pak pristajanje na formiranje „azijskog NATO-a“ koji bi, s njihovog gledišta, samo dodatno destabilizirao regiju jer je jasno kako bi imao Peking i pored toga bio odlučan u zaštiti svojih nacionalnih interesa što bi prije ili kasnije rezultiralo međusobnim vojnim sudarom.
Osim toga, zemlje ASEAN-a (čije su najistaknutije članice upravo Indonezija, Malezija (potonja je već ranije podnijela zahtjev za pristup BRICS-u), Filipini, Tajvan, Kambodža i Vijetnam) daleko najjače trgovinske odnose ostvaruju upravo s Kinom i to neovisno što neke od njih imaju s njom teritorijalne sporove. Međutim, njihova je procjena da je u takvim okolnostima ne samo nepotrebno, već i štetno i visokorizično krenuti u bilo kakvo suprotstavljanje Kini pod američkom kapom. Kineske teritorijalne aspiracije sigurno jesu opterećujuće za međusobne odnose, ali su ipak pod kontrolom i spomenutih zemalja i Pekinga koji također nema baš nikakvog interesa za ulazak u vojni sukob s bilo kim osim, eventualno, s Tajvanom. I to pod uvjetom da ovaj pređe crvenu crtu Pekinga koja se odnosi na zabranu proglašenja svoje neovisnosti od Kine s obzirom da ga ova smatra neotuđivim dijelom svog teritorija. To, uostalom, prizna i golemi broj članica UN-a, uključujući i same Sjedinjene Države koje s Tajvanom nemaju diplomatske odnose već upravo s Kinom.
S druge strane, spomenuti novi blok azijskih zemalja koji je spreman za suradnju s Kinom i Rusijom ne želi se dovesti u situaciju današnje Ukrajine – da služi kao moneta za raskusuravanje između SAD-a i Rusije, u ovom slučaju SAD-a i Kine. Jer kako SAD usprkos svojoj retorici koja je i dalje formalno pobjednička kada govore o ukrajinskom ratu nisu uspjele spasiti Ukrajinu na način koji bi toj zemlji osigurao prihvatljivu razvojnu perspektivu u odnosu na žrtve koje je podnijela i još ih podnosi, još bi manje to mogao učiniti u zaštiti azijskih partnera u slučaju njihovih velikih ratova s Kinom. Sjedinjene Države jednostavno su predaleko od tog potencijalnog krvavog bojnog polja da bi bilo kome mogle jamčiti kvalitetnu zaštitu bez obzira na tamošnje američke baze. Kada to nije uspjelo kroz NATO koji graniči s Ukrajinom, kako bi tek na Indopacifiku – logika je kojom se očito rukovode „azijski tigrovi“ koji su izvan američkog sigurnosnog kišobrana.
Promašene strategije
Teško je u svemu ovome što se sada događa ne primijetiti goleme strateške propuste i promašaje Washingtona koji se u svemu primarno oslanjao na svoju neprikosnovenu golemu vojnu silu i financijsku moć kroz nadzor ključnih međunarodnih financijskih institucija, na dolar kao ključnu rezervnu međunarodnu valutu, kao i sankcijske poluge za discipliniranje nepoćudnih zemalja. Ali sve nabrojano nije dalo željene rezultate i to svi vide.
Naime, zbog opijenosti svojom snagom i dominacijom Washingtonu je u protekla tri desetljeća potpuno izvan vidokruga ostalo jačanje drugih svjetskih sila i njihova želja za oslobađanjem od američke dominacije s obzirom da su smatrale kako im kroz nju SAD nije davao prostora za ostvarenje njihovih nacionalnih interesa u onoj mjeri koju su one smatrale potrebnom.
Sada se više ne radi čak niti o tim, rekao bih minimalnim zahtjevima rastućih svjetskih sila unutar Globalnog juga s čijim bi ispunjenjem SAD i dalje ostao globalni predvodnik ali ne i hegemon. Sada se radi o tome da su stare svjetske sile (Kina i Rusija), potpomognute novim silama koje se rađaju i već su zapravo rođene (Indija, Turska, Iran, Saudijska Arabija, Indonezija, ima ih još) odlučile svijetu predstaviti potpuno novi, alternativni model ustroja. Ali to su odlučile isključivo zbog nepopustljive politike Washingtona koji nastavlja igrati po starom kao da se ništa nije dogodilo ili promijenilo – ne želeći se odreći svoje hegemonije.
Zato u tom modelu nove sile sada ne ostavljaju mjesta za Sjedinjene Države. Barem ne, dok potonje ne priznaju multipolarni poredak kao novu činjenicu i tome se prilagode. Ali više ne kroz novu blokovsku podjelu svijeta i nove ratove, već u smislu prihvaćanja novih pravila igre. Čini mi se da bi Donald Trump mogao pokušati okrenuti američku vanjsku politiku upravo u tom smjeru i da za to ima potporu dovoljno jakih struktura unutar „duboke države“.
