Laku noć, svijete: Što nas čeka u 2025.?
- Tako je, naravno, bilo oduvijek! Ali za razliku od današnjih – tadašnji vlastodršci (carevi, kraljevi, feudalci) barem nisu bili licemjeri: znalo se dobro da im do „sitne raje“ nije stalo i tako su se i ponašali. Niti je ta ista „raja“ od njih bilo što očekivala. Jedni drugima bili su zadana nužnost: „raja“ je vlastodršcima služila kao jeftina radna snaga i regrutna baza za njihove ratove, a mrvice s bogataševih stolova „raji“ su služile za preživljavanje. Ali u toj čudnoj simbiozi, vlastodršci „raju“ barem nisu obasipali lažnim obećanjima o boljem životu, slobodama, jednakosti. A nisu im oduzimali ni Boga ni Božić, niti su im nametali svoje vrijednosti i svoje izopačene ideologije;
-
Ako zemlje Globalnog juga ne žele vojno pomoći Rusiji (što se ne usuđuju zbog američkih sekundarnih sankcija, a tako će biti i dalje), Putin bi možda mogao poželjeti završiti ovaj rat na po Rusiju zadovoljavajući način, dok bi ga za ideje o globalnoj pravdi i jednakosti moglo početi manje biti briga, što bi pak moglo biti zanimljivo Trumpu
U blagdanskom smo, božićnom i novogodišnjem ozračju! Grijemo se u našim toplim domovima, i kroz prozore gledamo lepršave pahuljice čiji se čudesni kristali nakupljaju na staklima i tvore neobične, jedinstvene strukture. Njihova nas čarobna ljepota na trenutak vraća u djetinjstvo – u neka bolja, ljepša i sretnija vremena – neovisno o ovim ili onim režimima, politikama ili vođama koji su tada vedrili i oblačili odnosno gospodarili našim sudbinama.
Naime, kako god bilo, koliko god bilo teških i „olovnih vremena“, Božić je u kršćanskom svijetu uvijek bio najdraži blagdan – ozračje topline i zajedništva među ljudima. Blagdan, kojemu se veselilo i staro i mlado, koji je budio nadu i, koji je, barem na trenutak zaustavljao ratove, brisao granice među ljudima što mu je i istinski smisao. Jer svi smo mi djeca jednog te istog Boga – dakle – braća i sestre.
Kako su nas napravili budalama?
Međutim, u međuvremenu su ta „olovna vremena“ zamijenila neka nova, čiji su se protagonisti dičili demokracijom, slobodom, jednakošću, ljudskim pravima – i koji su sve to onda pažljivo upakirali u prekrasni paket, omotan celofanom i s mašnicom na vrhu, te nam ga izvezli kao „gotov proizvod“ (taj smo paket, kako su nam tumačili, samo morali otvoriti pa bismo odmah trebali postati sretni).
Međutim, nakon njegovog otvaranja, osim kratkotrajnog bljeska nade i zadovoljstva što sad, eto, pripadamo onima koji su puno pametniji od nas i koji valjda bolje znaju kako stvarati sretna društva zadovoljnih ljudi kojima je Božić svaki dan jer su im trgovine svakodnevno prepune stvari koje samo poželjeti možeš – vrlo smo brzo spoznali da nam je netko, zapravo – preko noći ukrao istinski Božić. Onaj – kojeg je kršćanski svijet do tada slavio gotovo 2000 godina u duhu kojeg i zaslužuje – bez mnoštva šarenih kuglica i mase bezvrijednih darova pod okićenim jelkama, nakon čijeg bismo otvaranja uz izvanjski osmjeh, u dubini srca odmah osjetili prazninu, spoznali da to nije to, da šarenilo i darovi nisu svrha niti tog blagdana ni čovjekova bivstvovanja na ovoj Zemlji.
I nije nam ga ukrao nikakav Grinch! Božić su nam ukrali političari u dubokoj sprezi s globalnim financijskim i trgovačkim korporacijama, zbog čijih su interesa i želja da nam prodaju svoje proizvode i zagospodare nama, vrlo brzo, poput biblijske pošasti uništili ili pokupovali sve što smo do tada vrijednoga imali: od industrije, poljoprivrede, obrazovanja i kulture, preko međuljudskih odnosa, do nas samih, jer smo sada i sebi i bližnjima postali neprepoznatljivi – zapravo stranci u četiri zida vlastita doma! Od čiste mistike Božića napravili su trgovačku lakrdiju, a od svetosti došašća (adventa) ruglo – poput onog u Zagrebu ali i ne samo tamo.
Dakle, umjesto obećane sreće iščupali su nam duše, a u srca usadili pohlepu, licemjerje, mržnju i požudu. Umjesto blaženstva i raja, stotine tisuća iseljenih mladih ljudi sada u tuđini sanja zoru kako rudi i sunce starog kraja (da parafraziram poznate Štulićeve riječi iz pjesme Pit i to je Amerika (1981.).
Međusobno, u pohlepi umreženi vlastodršci i poslovni ljudi umjesto da pošteno plate domaćeg radnika mahnito dovode jeftinu radnu snagu iz dalekih, kulturološki i vrijednosno potpuno drukčijih zemalja – remeteći ionako poražavajuću demografsku sliku društva, a usložnjavajući onu sigurnosnu.
Moralna pustoš
Naravno, sve ovo čemu govorim nije isključivo hrvatska „ekskluziva“ ili hrvatski fenomen. S istim ili sličnim problemima danas se susreću gotovo sve europske zemlje i narodi. Jer korporativni kapitalizam i grabež obilježja su društava u kojima živimo. Na kraju je u njima onih sretnih sve manje, a sve je manje i onih sitih.
Stoga je i onim vječnim optimistima konačno postalo jasno kako sustav u kojem živimo štiti prije svega interese vrlo uskog kruga ljudi – vlasnika krupnog kapitala i njima odanih poslušnika – političara, koji im te interese moraju osiguravati.
Tako je, naravno, bilo oduvijek, ali tadašnji vlastodršci (carevi, kraljevi, feudalci) barem nisu bili licemjeri: znalo se dobro da im do „sitne raje“ nije stalo i tako su se i ponašali. Niti je ta ista „raja“ od njih bilo što očekivala. Jedni drugima bili su zadana nužnost: „raja“ je vlastodršcima služila kao jeftina radna snaga i regrutna baza za njihove vojne pohode, a mrvice s bogataševih stolova „raji“ su služile za preživljavanje. Ali u toj čudnoj simbiozi, vlastodršci „raju“ barem nisu obasipali lažnim obećanjima o boljem životu, slobodama, jednakosti. A nisu im, također, oduzimali ni Boga ni Božić, niti su im nametali svoje vrijednosti i svoje izopačene ideologije.
Sve to za razliku od današnjih licemjera – tzv. velikih demokrata, iako se i ovi posljednjih godina sve više otvoreno ponašaju despotski, poput svojih spomenutih predaka. Tako se njihove demokracije sve više pretvaraju u totalitarna ili „polit-korektna“ društva protiv kojih su se načelno uvijek borili. Društva, u kojima nema mjesta za neistomišljenike, za one koji na određene stvari gledaju iz drukčije perspektive i koji današnjem društvenom i globalnom kaosu nastoje pronaći istinske uzroke, a ne samo liječiti posljedice po recepturi kojoj ne dopuštaju alternativu.
Zapravo, naš svijet u moralnom smislu nikada nije izgledao gore i stvarno je moguće, iz eshatološke perspektive gledano – da ide svome kraju u kontekstu praiskonskog sukoba između dobra i zla. Borbe za čovjeka i ljudske duše, a ne za teritorij, moć ili osobnu slavu vođa kako je to kroz povijest redovito bivalo.
Presudna godina
A 2025. godina, koja je pred nama, mogla bi lako biti i presudna. Barem u geopolitičkom smislu kojem se u nastavku teksta sada ipak više posvećujem.
Trebala bi postati prekretnica nakon koje će biti jasno u kojem će se smjeru odnosi u svijetu dalje razvijati: prema uspostavi nekog novog poretka koji će u sebi (kao i svi dosadašnji) sadržavati određena pravila igre; ili će ubrzano krenuti potpuna destrukcija onoga što smo do sada nazivali međunarodnim poretkom, i početak oslanjanja isključivo na golu (vojnu) silu, dok će bilo kakvi ključni pregovori, ako ih i bude – biti vođeni isključivo s pozicije sile (ili pak pobjednika i poraženog ukoliko je riječ o ratnim sukobima).
Svi ključni preduvjeti da upravo 2025. postane presudna stvoreni su u godini koja je iza nas – 2024.. Prije svega je riječ o političkim izborima u ključnim državama svijeta, u kojima su vladajuće oligarhije na ključna mjesta vlasti odabrale svoje igrače koji bi trebali osigurati kontinuitet njihovih interesa, koji se sastoje isključivo u nastavku bogaćenja i to prije svega ovladavanjem ključnih prirodnih resursa, jer bez toga im je bogaćenje nemoguće. Tj. ključni motiv i pokretač svega – i političkog i vojnog djelovanja – i ovoga će puta biti pohlepa i požuda.
Nakon Kine, u kojoj je Xi Jinping još 2023. g. osigurao svoj treći uzastopni mandat na čelu države, Rusija i Indija su u 2024. također izabrale kontinuitet: na ključnim dužnostima ostali su Vladimir Putin (predsjednik) i Narendra Modi (premijer). Istodobno, Sjedinjene Države su krajem prošle godine radije izabrale promjenu od kontinuiteta. Umjesto dementnog Joea Bidena, koji je u jeku predizborne utrke odustao od kandidature i boje Demokratske stranke prepustio Kamali Harris, izabrali su Donalda Trumpa. Možda bi bolje bilo reći da su Amerikanci umjesto promjene izabrali neizvjesnost.
Ali i tom i takvom Trumpu (nepredvidljivom i impulzivnom), isto kao i Xiju, Putinu i Modiju za svoje zemlje, zadaća je prije svega osigurati zaštitu interesa američke vladajuće kaste koja se osjetila ugroženom potpuno neučinkovitom Bidenovom vanjskom politikom. Zbog nje je utjecaj SAD-a u svijetu (s izuzetkom Europe odnosno Europske unije) počeo opadati, dok su ubrzano počele jačati pojedine stare i neke nove sile (Kina, Rusija, Indija, Brazil), koje su u svoje političke formate, poput BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO, počele usisavati sve veći broj zemalja od kojih su neke i vrlo respektabilne i perspektivne (boldat ću ih ispod pri nabrajanju). Tako već od Nove godine 2025., a nakon što su im u listopadu, u Kazanju, na summitu BRICS-a uručeni službeni pozivi – službeni partneri tog foruma država postaje još devet zemalja, abecednim redom: Bjelorusija, Bolivija, Kuba, Indonezija, Kazahstan, Malezija, Tajland, Uganda i Uzbekistan. Skupa s punopravnim članicama, BRICS sada objedinjuje otprilike polovicu svjetskog stanovništva i više od 41 posto globalnog BDP-a mjerenog prema paritetu kupovne moći (PPP), dok G7 ima oko 33 posto. Na službeni poziv o dobivanju statusa partnera još nisu odgovorile jedino Turska i Vijetnam iako za to iskazuju interes, a njihovi su lideri spomenutom prigodom također bili u Kazanju.
Nezamislive promjene
Tako nešto do prije svega dvije tri godine bilo je potpuno nezamislivo. Da će neka međunarodna politička struktura, koja u sebi ne uključuje ključne zemlje zapada (ili barem jednu od njih koja redovito ima glavnu riječ, a to je obično SAD), postati globalno dominantna i da će po prvi put od zapada postati i ekonomski jača. Kada tome dodamo i neočekivano brzi proces dedolarizacije, stvar po SAD postaje još složenija, poglavito u kontekstu golemog unutarnjeg duga koji je ovih dana narastao na čak 36 trilijuna dolara, na što je kao na veliku opasnost prošloga tjedna u svojoj objavi na X-u upozorio i Elon Musk, navodeći kako u slučaju izostanka žurnog rješavanja tog problema „Americi prijeti bankrot“.
Proces dedolarizacije, prema prvotnim predviđanjima od prije pet do deset godina, trebao je teći puno sporijom dinamikom, ali mu je pravi akcelerator postala ruska invazija na Ukrajinu krajem veljače 2022. godine. Zapravo, taj je rat – sada se to već slobodno može reći – bio ključni pokretač svih sadašnjih globalnih tektonskih geopolitičkih promjena (iako su njihovi uzroci kudikamo dublji i ne tiču se isključivo odnosa Rusije i zapada iako su oni ključni – geopolitičke teorije o Rimlandu i Heartlandu). Tom ću se ratu vratiti malo kasnije, a sad zaključimo predmetnu temu.
Dakle, Trump bi sve ove, po SAD negativne više ne samo trendove već procese na vanjskopolitičkom području trebao zaustaviti i preokrenuti ponovo u američku korist – i to mu je glavna zadaća. A ne nikakva pomirba ili ljubav s Putinom – osim u slučaju da to bude primarno u interesu samoga SAD-a što također nije isključeno iako je krajnje malo vjerojatno s obzirom na dijametralno suprotne interese i poglede Moskve i Washingtona, uključujući i one o ustroju novog svjetskog poretka.
Europskoj uniji ne piše se dobro
Onaj kome 2025. ne nosi ništa dobro, prema predviđanjima brojnih analitičara je Europska unija. Nju potresa sve veća unutarnja politička nestabilnost: popularnost francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, čija je vlada nedavno pala, dostiže rijetko viđene minimume ispod 20 posto; koalicijska vlada njemačkog kancelara Olafa Scholza prije desetak dana je pala; u Rumunjskoj su nedavno poništeni predsjednički izbori zbog uvjerljive pobjede u prvom krugu proruskog kandidata iza koje je navodno hibridnim djelovanjima stajala Rusija da bi se prošli tjedan utvrdilo kako u to nije bila umiješana Rusija, već rumunjska Liberalno-demokratska stranka ali izbori su ostali poništeni; migracijski valovi prema europskom kopnu ne posustaju, a terorističke aktivnosti s islamistima u pozadini ne dozvoljavaju da se na njih zaboravi, poput napada na Božićne sajmove u europskim gradovima i td.
Osim toga, sjena skorog dolaska na vlast Donalda Trumpa (20. siječnja) europske političare, uključujući i one u najvišim strukturama Unije, u Bruxellesu (koji su redom navijali za pobjedu Kamale Harris) vidljivo čini sve nervoznijima. Trump im zato daje i više nego dovoljno povoda. Osim što od njih postojano traži povećana proračunska ulaganja za obranu (što redovito znači i kupnju skupog američkog suvremenog oružja a ne onog europskog), već je najavio i uvođenje dodatnih carina na europske proizvode, traži još veću kupnju američke nafte i plina od strane EU-a, a i dalje preferira ono što je započeo i Biden – proces europske deindustrijalizacije tj. prebacivanje ključne industrijske proizvodnje i visokotehnoloških investicija iz europskih zemalja u SAD stimuliranjem povoljnijom poreznom politikom, višestruko nižim cijenama energije i td. Pritom EU mudrace u šahu drži i prijetnjom da će čitavo financiranje Ukrajine, uključujući i ono vojno, prebaciti na Europu jer je to primarno europski sigurnosni problem (iako ga je stvorio Washington a ne Bruxelles još 2014.), dok će se on fokusirati na Kinu i Bliski istok.
Od toga se europskim liderima „ledi krv u žilama“ – ostati jedan na jedan s Rusijom, koja, sada je to i službeno potvrđeno, usprkos golemim sankcijama kojima je izložena već tri godine (ali nekima i od puno ranije, od pripajanja Krima 2014. godine) proizvodi više oružja od čitave EU i SAD-a zajedno, a i dalje povećava proizvodnju, aktivirajući „konzervirane“ vojno-industrijske pogone iz doba SSSR-a koje nove ruske vlasti iz nekog razloga nisu željele uništiti ili prenamijeniti. Europska unija, pritisnuta sve većim ekonomskim problemima, kako sada stvari stoje i što očekuje Trump, trebala bi značajno povećati svoju vojnu proizvodnju – nauštrb drugih gospodarskih grana i socijalnih politika.
Farsa u Njemačkoj
Njemačku 23. veljače očekuju izvanredni parlamentarni izbori (ironično, raspisani na ruski praznik Dan Crvene armije, a simbolički bi gore bilo jedino da su ih raspisali za 9. svibnja, na ruski Dan pobjede, kada su sovjetski vojnici oslobodili Berlin i detronizirali Adolfa Hitlera s vlasti).
Stanje je tragikomično i zato što se ni CDU-ov kandidat i vjerojatni budući kancelar Friedrich Merz, niti Olaf Scholz kao SPD-ov kandidat ne žele primarno baviti unutarnjim gospodarskim i socijalnim problemima koji postaju sve teži dok se Njemačka zapravo našla u recesiji. Naime, svjesni snažnog pada popularnosti politike nastavka rata u Ukrajini unutar njemačkih građana (isti je trend u svim ključnim članicama Unije, kao i u Velikoj Britaniji, o čemu je prošli tjedan izvijestio kroz prikaz anketa britanski The Guardian), Scholz se pretvorio u nekakvog „polu-goluba“ (gotovo mirotvorca), što mu je ipak lakše, jer se, za razliku od Merza oduvijek protivio barem slanju Ukrajini njemačkih dalekometnih krstarećih raketa Taurus. Merz, koji je donedavno bio veliki pobornik slanja Taurusa Ukrajini i zbog toga često oštro kritizirao Scholza, nakon objave navedene ankete promijenio je ploču. Tako je prošlog tjedna, prema navodima Bilda, kazao kako na zapadu ne postoji „čudotvorno oružje“ koje bi moglo pomoći Ukrajini i da je stoga diplomacija jedino rješenje za završetak rata.
Podsjećam: anketa YouGov-a, provedena u prosincu u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Švedskoj, Danskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, pokazala je zamjetni pad spremnosti za dugotrajnu potporu Ukrajini. Umjesto toga, raste podrška dogovornom rješenju, čak i ako ono podrazumijeva zadržavanje ruskih teritorijalnih dobitaka
Ruska enigma
Službena Moskva već mjesecima ponavlja kako je njene zahtjeve za završetak ukrajinskog rata još u lipnju 2024.g. javno obznanio osobno Vladimir Putin i da je ruski stav dakle poznat, pa su SAD i Kijev oni koji moraju poduzeti slijedeći potez prema otvaranju pregovora. Podsjećam, Putinov prijedlog kreće od potrebe uvažavanja stanja na terenu tj. ruskog zadržavanja svih službeno anektiranih četiriju ukrajinskih regija (naravno i Krima), neometanog povlačenja ukrajinskih vojnika s njihovih dijelova koje još nisu pod ruskom kontrolom, a nakon toga bi odmah mogao biti proglašen prekid vatre i početi pregovarački proces (tu su još također i važni elementi izvanblokovski status „ostatka“ Ukrajine i strateška sigurnosna jamstva).
Međutim, prijedlog Donalda Trumpa kreće se u smjeru „zamrzavanja“ sukoba tj. zadržavanja ruske kontrole nad osvojenim ukrajinskim teritorijem, uz razmještaj europskih (ne NATO-ovih iako Moskva oko toga ne pravi razliku) vojnika u tampon zoni između dviju strana, kao i nemogućnost da Ukrajina uđe u NATO u idućih 10 ili 15 godina. Navodno su Pariz i London spremni zajedno poslati do 100 tisuća svojih vojnika, u sklopu mirotvornih snaga nakon postizanja sporazuma. Međutim, Moskva je vrlo brzo dala do znanja kako je ne zanima ni „zamrzavanje“ sukoba već samo cjeloviti i pravno obvezujući mirovni sporazum, ni odgođeno članstvo Ukrajine u NATO-u već isključivo ono trajno, niti europski vojnici iz zemalja NATO saveza u tampon zoni uz rusku granicu.
Slučajno ili ne, vrlo brzo je u EU-u splasnula ideja o slanju europskih vojnika, a o tome ne žele čuti čak niti jedna Poljska ili Češka koje svoje vojnike tamo ne namjeravaju slati.
Drugim riječima, iako se ovdje ne radi o njegovom službenom prijedlogu (jer još nije niti službeni predsjednik), već je sada jasno kako će Trumpu biti jako teško postići sporazum o završetku rata kojeg će onda nekako moći prodati zapadu kao po njega pobjednički.
A bez barem privida američke pobjede Washington nikada ne potpisuje bilo što. Međutim, sada mu s druge strane nije bilo tko, već nuklearna velesila Rusija koja nema namjeru odstupiti od svojih ključnih ciljeva. (Iako bi se u nekom smislu i odustajanje Moskve od nanošenja potpunog vojnog poraza Ukrajini odstupanjem moglo nazvati (iako to kao cilj Moskva službeno nikada nije obznanila nakon početka invazije, njemu je nedvojbeno težila).
Moskva sada Kijevu daje mogućnost očuvanja državnosti i suvereniteta, makar i onog krnjeg – što je na samom početku ruske invazije malo tko mogao vjerovati (ili barem nije vjerovao da Rusija neće zauzeti sve teritorije istočno od Dnjepra, kao i velike gradove Harkiv i Odesu).
Rusija ne želi sama krvariti za Globalni jug
Međutim, postoji i druga strana medalje. Putin bi možda mogao biti i malo darežljiviji i fleksibilniji po pitanju teritorijalnih ustupaka Kijevu i tako barem na političkoj razini olakšati i Kijevu i Trumpu – nudeći npr. povlačenje ruskih vojnika iz uske zone u Harkovskoj pograničnoj regiji koju su osvojili u svibnju 2024. godine. Taj uski teritorij, kojim su tada ovladali ruski vojnici u iznenadnoj ofenzivi, za Rusiju nema baš nikakvu stratešku važnost ali itekako može poslužiti kao predmet pregovora.
Naime, Putin bi nedvojbeno želio s Trumpom postići po Rusiju optimalan sporazum koji bi štitio njene ključne sigurnosne interese, a možda bi mogao uključivati i ukidanje sankcija Rusiji.
Dugotrajni rat u nedogled niti Rusiji sigurno nije u interesu. Putin sigurno ne želi da Rusija vječno sama krvari u borbi sa Zapadom za neki bolji i pravedniji svijet, boreći se u Ukrajini sama protiv 50 država predvođenih SAD-om, dok će ostatak svijeta (možemo ga nazvati Globalni jug ili istok, kako hoćete), čija velika većina nedvojbeno Rusiji u tom ratu želi uspjeh – na sve to gledati sa strane. Već je sada jasno kako Rusiji nijedna velika i važna zemlja Globalnog juga, poput Kine, Indije ili Brazila nije spremna pomoći na način kako to Ukrajini pomaže zapad golemim isporukama svog suvremenog oružja.
Putinu u tom smislu ništa ne znači verbalna potpora većine zemalja Globalnog juga dok god one ovaj rat promatraju isključivo kao satisfakciju i svoju osvetu za brutalnu kolonijalnu i neokolonijalnu vladavinu zapadnih sila u zadnjih gotovo 300 godina, kada su one ne samo politički i gospodarski dominirale, već i nemilice eksploatirale njihova prirodna bogatstva i robovsku radnu snagu na čemu su izgradili svoje veličanstvene metropole od kojih zastaje dah, a njihove muzeje napunili otuđenim – neprocjenjivo vrijednim artefaktima drevnih naroda i civilizacija. Tj. čistom krađom, zbog čega se i danas s njima oštro spore nasljednice tih drevnih civilizacija – zemlje poput Grčke, Egipta, Indije.
Ako zemlje Globalnog juga ne žele aktivno tj. vojno pomoći Rusiji (što se ne usuđuju zbog američkih sekundarnih sankcija, a tako će biti i dalje), Putin bi možda mogao s Trumpom poželjeti završiti ovaj rat na po Rusiju zadovoljavajući način, dok bi ga za ideje o globalnoj pravdi i jednakosti moglo početi manje biti briga.
Upravo tu vidim slabašnu mogućnost za nekakav njihov dogovor, iako puno više smatram kako su američko-ruski odnosi (a o njima se primarno radi) duboko i dugotrajno potpuno poremećeni a da bi Trump mogao bilo što kvalitetnije učiniti čak ako bi to iskreno i želio, dok Putinu ni na kraj pameti nije zbog nekakvog labavog približavanja SAD-u okrenuti leđa velikoj Kini kojoj opasni sukob sa SAD-om tek predstoji.
Imaju li Moskva i Washington šansu, ili vrijeme ludila tek počinje?
Kako god bilo, uvijek sam govorio – od samog početka ukrajinskog rata, kako nijedna nuklearna velesila ne može biti poražena u ratu kojeg po sebe proglasi egzistencijalnim. To će biti i ovoga puta. Rusija će u Ukrajini ostvariti svoje ključne ciljeve za osiguranje strateške i nacionalne sigurnosti. Kada i uz koju cijenu još je teško reći. Hoće li to biti već ove, 2025. godine jer su temeljne pretpostavke za to ostvarene (i u Washingtonu i u Moskvi sada se nalaze snažni lideri, sposobni za dogovaranja čije bi rezultate svi ostali morali prihvatiti i to bespogovorno)?
Trump si, osim toga, već postavlja druge prioritete u odnosu na Ukrajinu. Osim već dobro poznatih prijetnji Kini, sada prijeti Panami de faco zauzimanjem Panamskog kanala – ključnog za prolaz američkih vojnih i trgovačkih brodova s jedne na drugu obalu sjevernoameričkog kontinenta. Prijeti Danskoj oduzimanjem (kupnjom) najvećeg svjetskog otoka, prebogatom prirodnim bogatstvima – Grenlanda. To nije uspio 2019. (iako to nije Trumpov „izum“ – prvi je američko pravo na Grenland pokrenuo još predsjednik Harry Truman), ali nakon sadašnjeg početnog oštrog odbacivanja takvih izjava od strane službenog Kopenhagena, u Danskoj se već čuju i glasovi koji pitaju za koliko bi to Trump Grenland želio kupiti?
Trump i izjavama o Kanadi kao „51. američkoj saveznoj državi“ neposredno provocira ljevičarskog premijera Justina Trudeaua kritizirajući ga zbog lošeg stanja kanadskog gospodarstva, navodeći kako bi se u tom slučaju kanadski poslovni ljudi odmah okoristili američkim puno nižim porezima i td. Naravno da Trump neće anektirati Kanadu, ali će definitivno željeti pridonijeti vjerojatnom padu Trudeaua na proljetnim izborima i dolasku na vlast desno orijentiranog „kanadskog Trumpa“ s kojim će mu biti kudikamo lakše raditi, prije svega po energetskim projektima iz sfere nafte i plina. Trump je već najavio carine na sve kanadske proizvode od 25 posto čim dođe na vlast, dok je Trudeau obećao mjere odmazde.
Drugim riječima, Trump bi eventualni, po SAD lošiji sporazum s Putinom o Ukrajini mogao vrlo lako kompenzirati nekim strateški važnim potezom koji će istinski ojačati američke nacionalne interese (to Ukrajina nikada i nije mogla, već je služila i služi isključivo za slabljenje Rusije i skretanje njen pozornosti s ključnih svjetskih regija gdje SAD nastoji ubirati lovorike), poput američkog ovladavanja Grenlandom ili Panamskim kanalom (ili pak oboje). Mislim kako tada u Americi Trumpu eventualni loši deal s Putinom baš nitko ne bi zamjerio.
U suprotnom ne vidim drugog smisla u Trumpovom „mlačenju prazne slame“ s prijetnjama Panami i Danskoj. Tim više što nepromjenjivost državnih granica ionako ima sve slabija uporišta u praksi u današnjem sluđenom svijetu koji priznaje jedino silu. I to je trend koji je počeo još krajem prošloga stoljeća: od ujedinjenja Njemačke, preko razdvajanja Čehoslovačke, do razbijanja Jugoslavije, pa u 21. stoljeću preko priznavanja neovisnosti Kosova, ruske aneksije Krima 2014. i pripajanja još četiriju ukrajinskih regija 2022., pa do najnovijih događaja na Bliskom istoku uslijed izraelskih ratova i novih odnosa u Siriji koji će teško očuvati sadašnji izgled te države. Prije svega u odnosu na Tursku, ali vjerojatno i sam Izrael – koji će pod krinkom proširenja sigurnosnih perimetara znati za sebe uzeti „pokoji kvadrat“ sirijskog teritorija na njegovom sjeveru i jugu.
A kad su to mogli svi nabrojani, zašto onda ne bi i Trumpova Amerika iza koje stoji golema vojna sila i isto takva politička moć?
Vrijeme ludila ionako je počelo! Maškare su pred vratima!
Laku noć, svijete!
