„Baltičko more je faktički postalo unutarnje more NATO saveza, dobro je zaštićeno ako uzmemo u obzir topništvo Poljske i Finske, i ako uzmemo u obzir promjene u njemačkoj obrambenoj sferi, kopnene snage Finske, vojnopomorske i zračne snage Švedske, ako pogledamo mogućnosti Norveške, ja ne vidim da bi Putin nešto mogao poduzeti u Baltičkom moru,“ – rekao je finski predsjednik Alexander Stubb u društvu Marka Ruttea
Kada je novi američki predsjednik Donald Trump nedavno kazao kako će se bliskoistočna kriza već nekako riješiti bez radikalnih i opasnih poteza kada on dođe na vlast, a da će puno teži problem biti pronaći zadovoljavajuće rješenje s Rusijom o završetku ukrajinskog rata – nedvojbeno je bio u pravu.
Naime, Izrael i palestinski Hamas su, nakon mjeseci bezuspješnih pregovora uz posredništvo Egipta, Katra i SAD-a, prošli tjedan konačno postigli sporazum o Hamasovom oslobađanju 33-oje izraelskih talaca u zamjenu za 100 radikalnih palestinskih aktivista koji u Izraelu služe dugotrajne (većinom doživotne) zatvorske kazne. Sporazum je stupio na snagu 19. siječnja, samo dan prije inauguracije Donalda Trumpa, koji je, nedugo prije toga Hamasu dao ultimatum, kazavši, kako u slučaju da do njegove inauguracije ovaj ne oslobodi sve izraelske taoce – bliskoistočnoj regiji „slijedi pakao“.
Sporazum će se provoditi u tri faze, pa ćemo još ipak trebati pričekati s konstatacijom o njegovom konačnom (ne)uspjehu, dok u međuvremenu izraelska vojska nastavlja sa svakodnevnim granatiranjem naseljenih područja Gaze „u potrazi“ za Hamasovim teroristima pri čemu u daleko najvećem broju stradavaju civili. Ali koga za njih u ovom izopačenom svijetu više uopće briga?
Oslabljeni Iran traži „slamku spasa“
Iran je oslabljen izraelskim sakaćenjem libanonskog Hezbollaha i gubitkom Sirije kao ključne sastavnice iranske „osi otpora“ ili „šijitske duge“ koji su bili prva crta otpora prema Izraelu i američkim bliskoistočnim interesima – pa se za Palestince više de facto na terenu nema tko brinuti osim njih samih. Turska ih podržava snažno – ali isključivo na političkoj razini i retorici, ne želeći se uvlačiti u sukob s vojno zahuktalim Izraelom (koji je u ratu s Hamasom također pokazao nedostatnost svojih vojnih kapaciteta i potpunu ovisnost o isporukama američkog naoružanja koja mu i dalje stižu gotovo na dnevnoj razini) – svjesnim kako na čelo SAD-a ponovo dolazi nikad veći izraelski prijatelj u čitavoj plejadi američkih predsjednika od uspostave izraelske države 1948. godine.
Iranu su, od posredničkih snaga, u regiji sada preostale još samo iračke šijitske milicije i jemenski hutisti, koji (za sada) ne namjeravaju položiti oružje. Međutim, demoliranje Hezbollaha i pad Bashara Assada toliko su uzdrmali iranske regionalne interese da ostali iranski „proxyji“ gotovo više da i nemaju preveliku važnost za Teheran iako hutisti svojim vojnim aktivnostima u zoni Crvenog mora i dalje predstavljaju veliku i stvarnu prijetnju, prije svega za prolazak trgovačkih brodova – jednaku kao i nakon početka izraelske vojne operacije u Pojasu Gaze krajem listopada 2023. godine, nedugo nakon kojeg su napadi hutista i počeli.
Iran je sada i iznutra ozbiljno uzdrman svojim promašenim regionalnim strategijama u kojima se na kraju nije usudio suprotstaviti Izraelu koji je „nanjušio“ njegov strah (prije svega od SAD-a i Trumpa) i demolirao Hezbollah bez da je Teheran prstom mrdnuo da svog najvažnijeg saveznika zaštiti od najvećeg zajedničkog neprijatelja. Osim što je poljuljano povjerenje iranskih građana u političku i vojnu vlast zemlje, Iran je izgubio ugled i u regiji (nije tajna da su i mnogi obični Arapi i Turci podržavali Teheran u njegovim protuizraelskim aktivnostima dok su njihove vođe uglavnom šutjele ili pak, osim verbalnih osuda nedvojbeno genocidne politike Benjamina Netanyahua prema Palestincima ništa konkretno nisu poduzimale).
Zato je, u proljeće prošle godine izabrani iranski predsjednik Masoud Pezeshkiasn, 17. siječnja, tri dana prije Trumpove inauguracije požurio u Moskvu, k Putinu, na potpisivanje godinama pripremanog strateškog sveobuhvatnog sporazuma između Rusije i Irana, a koji je Pezeshkian oklijevao potpisati još ljetos, kada se to očekivalo. Naime, preferirao je politiku „strateške strpljivosti“ tj. nije htio sporazumom s Moskvom dodatno razljutiti Washington, tim prije što se očekivalo da bi pobjedu na američkim izborima usprkos svemu ipak mogao ostvariti Donald Trump.
Naravno, nije Pezeshkian to učinio samovoljno – bila je to pogrešna procjena čitavog državnog vrha na čelu s ključnom osobom u hijerarhiji vlasti – ajatolahom Alijem Hameneijem, koji je time želio, posve opravdano s obzirom na eksplozivni potencijal koji u sebi nose, deeskalaciju odnosa sa SAD-om i s Izraelom.
Hamenei, kao ključni konzervativni vladar Irana, nedvojbeno je bio onaj koji je s navedenim ciljem i dozvolio da na izvanrednim izborima na proljeće prošle godine, nakon tragične pogibije u helikopterskoj nesreći dotadašnjeg, u narodu omiljenog predsjednika-konzervativca Ebrahima Raisija (još se živo sjećamo višemilijunskih masa u središtu Teherana koje su oplakivale Raisija i naknadnih sličnih skupova nakon izraelskih akcija u Libanonu na kojima se u nazočnosti Hameneija pozivalo na smrt Izraelu i Americi) potpuno neočekivano pobjedi reformator Pezeshkian. Potonji je, podsjećam, na tim izborima porazio sve favorizirane konzervativne protukandidate.
Nova ruska uloga na Bliskom istoku?
Hoće li novi iranski zaokret prema Rusiji „u posljednji čas“, na kraju rezultirati i sprječavanjem američkog ili američko-izraelskog vojnog napada na Iran? Vjerojatno hoće, ali ne u smislu da će se Moskva vojno željeti suprotstaviti eventualnom takvom napadu (za to nema ni kapaciteta (zaokupljena je ukrajinskim ratom) ni formalnog razloga, jer Iran nije ruski vojni saveznik niti će to biti nakon potpisivanja spomenutog strateškog sporazuma neovisno što on obuhvaća i obrambenu i vojno-tehničku suradnju što je nešto posve drugo u odnosu na vojno savezništvo) i da će zato Washington od njega odustati.
Puno prije u smislu da će Moskva imati ulogu svojevrsnog jamca koji će sprječavati eventualne radikalne poteze Teherana prema američkim regionalnim interesima i Izraelu, a zauzvrat će pružati jamstvo da SAD neće vojno napasti Iran (Trump Iranu priprema nove oštre sankcije, prije svega u energetskom sektoru, kao uostalom i Venezueli i Rusiji ako propadnu sporazumi o Ukrajini, o čemu je prošli tjedan izvijestio Bloomberg). U trenutačnoj fazi bliskoistočnog sukoba ovakva formula s ulogom Rusije odgovara svim trima ključnim stranama: Izraelu, SAD-u i Iranu.
U istom kontekstu vjerujem da će Moskva, za razliku od Teherana, uspjeti pronaći zajednički jezik i s novim vlastima u Damasku – proizišlim iz radikalnih islamističkih pa i terorističkih organizacija – s kojima zapad upravo želi graditi „modernu inkluzivnu građansku državu“.
Vjerojatno ne slučajno, kako to 16. siječnja navodi ljubljanski Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije – IFIMES, pragmatični Ahmed Al-Sharaa, čelnik trenutačne privremene sirijske vlade i osoba koja je preko noći, „potezom pera“ američkog State Departmenta „od terorista postao prozapadnim državnikom“ – najavljuje novu sirijsku vanjsku politiku. Što se tiče one prema Rusiji, Al-Sharaa kaže „da Sirija ima strateške interese s Rusijom“. On ne želi da Rusija izađe na način koji ne priliči njenom odnosu sa Sirijom, dodajući da je „Rusija druga najmoćnija zemlja na svijetu i da ima veliki značaj“.
Kako će to na kraju izići još je teško prognozirati, jer Al-Sharaa definitivno nije „usamljeni jahač“ – koji sam odlučuje o svojoj (ovdje sirijskoj) sudbini.
Ovdje podsjećam da sam u jednoj od svojih analiza neposredno nakon svrgavanja Bashara Assada napisao kako će tek odnos novih vlasti u Damasku prema Moskvi (prije svega njenim dvjema bazama u Siriji – pomorskoj u Tartusu, i zračnoj u Hmeimimu) pokazati je li Rusija bila baš posve pasivni i iznenađeni promatrač u operaciji svrgavanja Assada. Tada sam napisao i da Rusija itekako ima što ponuditi Siriji – od jeftinih energenata jer su ovoj oni vlastiti na istoku zemlje uvijek bili nedostatni, do jeftinih žitarica – jer jesti se ipak mora, bio ti radikal ili liberal.
Osim toga, tu je i Erdoganova Turska koja će sigurno biti jedan od ključnih kuratora buduće „inkluzivne“ vlade u Damasku, a Ankara, opet, primarno vodi brigu o svojim složenim geopolitičkim interesima gdje i oni s Moskvom imaju važnu ulogu što, uostalom, ona i ne skriva.
Ravnoteža interesa i „ne stavljanje svih jabuka u jednu košaru“ recept je koji se pokazuje kao najučinkovitiji u ovim krajnje složenim globalnim geopolitičkim procesima gdje samo jedan pogrešan potez može činiti razliku između života i smrti čitavih naroda ili država.
Ali sada se ipak vratimo onome iz uvoda ove analize, a što Trump smatra kudikamo većim problemom – Rusiji i ukrajinskom ratu.
Trump kao trgovac?
Trump uistinu nije toliko „potkovan“ znanjem geopolitike, kako to govore njegovi oponenti naglašavajući njegovu sklonost „poslovnom vođenju politike“, ili države kao tvrtke – u smislu postizanja što povoljnijih ugovora odnosno trgovine (interesima) bez šireg sagledavanja konteksta izvan onog predmetnog, o čemu se pregovara.
Međutim, na navedenu konstataciju vjerojatno ga je ponukala čista intuicija. Naime, dobro je svjestan kako s druge strane pregovaračkog stola o završetku ukrajinskog sukoba neće sjediti neki drugorazredni svjetski političar, predstavnik palestinskih institucija, libijskih ili pak sirijskih pseudo-vlasti, ili afričkih postkolonijalnih država – već duboki znalac globalnih geopolitičkih odnosa i procesa (neke od kojih je i sam pokrenuo) i vođa uz SAD jedine nuklearne supersile Rusije – Vladimir Putin.
Poput Trumpa duboko motiviran zaštitom nacionalnih i sigurnosnih interesa države kojom upravlja, Putin će biti sve prije samo ne laki pregovarač, kojeg se može „žednog prevesti preko vode“. I to dobro znaju svi u Washingtonu, možda najbolje predstavnici sada već bivše administracije Joea Bidena.
Ovaj potonji se s ciljem zaustavljanja ruske vojne intervencije u Ukrajini (o čemu je Moskva gotovo čitave 2021. godine više-manje otvoreno upozoravala kao na mogućnost ukoliko SAD (onda i NATO) s Rusijom ne sjedne za pregovarački stol i postigne sporazum o međusobnim strateškim sigurnosnim jamstvima u Europi što bi uključivalo i izvanblokovski tj. neutralni status Ukrajine) s Putinom sastao čak dva puta: u lipnju u Ženevi, i u on line formatu krajem prosinca kada je Putinu de facto nudio odgodu ukrajinskog prijama u NATO zbog nespremnosti Ukrajine. Naravno odgoda i nespremnost su jedno, a trajna nemogućnost ulaska nešto sasvim drugo, pa je i taj sastanak na kraju završio neslavno, a posljedice toga znamo: za dva mjeseca (24. veljače 2022.) počela je ruska invazija – kako je na zapadu nazivaju „ničim isprovocirana“, a u Rusiji nužna, pa čak i zakašnjela jer ju je navodno trebalo pokrenuti davno prije, neposredno nakon revolucije u Kijevu 2014. ili nekoliko godina kasnije dok NATO nije ojačao i modernizirao ukrajinsku vojsku do razine koja je, kako se i pokazalo, osigurala njezino ravnopravno nošenje s ruskim konvencionalnim snagama barem do prošle 2024. godine kada su joj „kola krenula nizbrdo“ i kada se najbolje pokazalo kako bez izdašne zapadne pomoći ona sve zahuktalijim ruskim snagama više ne bi mogla pružati adekvatni otpor.
Sigurno ne bez razloga i svjestan složenosti tog problema, Trump je posljednjih desetak dana prije inauguracije vrlo rijetko spominjao Ukrajinu, a pozornost je posvećivao temama koje izazivaju šok i nevjericu kod američkih saveznika! Govori o Kanadi kao 51. američkoj saveznoj državi, o preuzimanju Panamskog kanala, kupnji Grenlanda (pri čemu ne isključuje ni uporabu vojne sile) kao ključnog za američke strateške interese na Arktiku (Aljaska za to očito nije dovoljna), dok se danska vlada sve više povlači pred argumentima Trumpa i njegovih suradnika. Tako bi planirani referendum samih građana Grenlanda o nezavisnosti, u travnju, mogao presuditi s kim će na kraju Grenland zaplesati. Vrlo vjerojatno sam sa sobom, ali i to samo uvjetno, jer je teško zamisliti da 60-tak tisuća stanovnika tako golemog teritorija (preko 2 100 000 km2) može osigurati ekonomsku samodostatnost na bilo koji drugi način osim prodajom golemih prirodnih bogatstava strancima za njihovu eksploataciju. Za to ni financijski ni tehnološki sami nisu sposobni, a nisu ni pod upravom ipak premale Kraljevine Danske. Tko će biti glavni kupac nije teško pogoditi.
„Presedani“ u promjenama državnih granica i strah Europe
Dakle, možda ipak ne formalno kroz aneksiju teritorija (kako se ne bi stvorili novi neugodni „presedani“ prije svega po Europu (iako su oni tamo već ranije stvoreni ali su EU-u tada bili u geopolitičkom interesu poput Kosova ili još ranije ujedinjenja Njemačke, razlaza Čehoslovačke, raspada Jugoslavije), Sjedinjene Države sada imaju nikad veću priliku de facto „kupiti“ Grenland, kao što su to već jednom činili i po pitanju Aljaske (1 518 000 km2) koju su 1867. godine kupili od Carske Rusije, oslabljene nakon Krimskog rata (1853-1856.) kojeg je vodila protiv Otomanskog carstva, a kojeg je pak pomagala koalicija koju su činile Britansko Carstvo, Francusko Carstvo i Kraljevina Sardinija. Ili pak kada je SAD od te iste Danske kupio Djevičanske otoke.
Ovdje je zanimljivo reći i da je prošli tjedan ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, na svojoj godišnjoj medijskoj konferenciji, upitan o Trumpovim planovima za Grenland odgovorio da su sami Grenlanđani oni koji će na referendumu odlučiti o svojoj sudbini i da će njihovu odluku trebati poštivati. Drugim riječima Moskva neće proturječiti Trumpovim ambicijama oko tog otoka. Štoviše, to bi joj i odgovaralo, o čemu više malo kasnije u tekstu.
Podsjećam da trenutačna tendencija raspoloženja građana Grenlanda ide upravo u smjeru osamostaljivanja od danske krune.
Carstva propadaju kada se prestaju širiti
Nova Trumpova vlada definitivno polazi od teze da svako carstvo počinje propadati onda kada se prestaje širiti (to su nedavne Trumpove riječi, koje su, međutim, prvi koristili još ruski carevi u 19. stoljeću). Tako i „američko carstvo“ nema perspektive ako se zaustavi u ovladavanju novim prostorima. Tu se, naravno, ne misli na klasične vojne zahvate kolonijalnog tipa, već na ovladavanje prirodnim resursima postkolonijalnog tipa.
Pritom nije zgoreg spomenuti da su tri, energentima najbogatije regije, upravo Sjeverna Amerika, Ruska Federacija i Perzijski zaljev. I svi oni u njima dobro znaju kako ti resursi nisu beskonačni. Oni su posve sigurno dostatni do kraja ovog stoljeća – bilo da je riječ o fosilnim gorivima, bilo o pitkoj vodi – ali da bi se osigurao daljnji razvoj, energetska sigurnost i egzistencija potrebni su novi prostori poput arktičke zone i(li) Afrike.
Za ovu prvu – Arktik, se, osim država koje joj imaju neposredni geografski pristup sada nadmeće i Kina koja ga nema ali sve više djeluje u simbiozi s Rusijom, poglavito nakon oštrih zapadnih proturuskih sankcija koje Moskvi otežavaju samostalnu eksploataciju i provedbu svojih strateških planova – od kojih je jedan i važnog prometnog karaktera – Sjeverni morski put. On, poglavito u uvjetima sve bržeg otapanja leda i velike flote ruskih ledolomaca na nuklearni pogon (čak 66 brodova), znatno skraćuje plovidbu od azijskog Dalekog istoka do Sjeverne i Zapadne Europe i dalje do istočnih obala Kanade u odnosu na rutu preko Sueskog kanala.
I to je također jedan od najvažnijih argumenata nove Trumpove administracije kada govori o Grenlandu: sprječavanje kineskog ovladavanja prostorom.
U istom kontekstu – ovladavanju prostorom i ključnim prometnim točkama, je riječ kada se govori i o američkim ambicijama prema Panamskom kanalu. Iako Kina nema baš nikakva upravljačka prava nad njim, ima koncesije u dvije ključne panamske luke s obje strane tog kanala. Bez obzira na to, otpor međunarodne zajednice Trumpovim ambicijama ovdje može biti kudikamo veći nego u odnosu na Grenland, jer se Panamskim kanalom služi veliki broj svjetskih država, a, osim toga, i formalno je od 1977. godine potpuno predan u vlasništvo Paname potpisanim američko-panamskim sporazumom (ovaj umjetni kanal, dug 80-ak kilometara, koji spaja Atlantski i Tihi ocean izgradili su Amerikanci, nakon prethodnih propalih francuskih projekata, a prvi brod njime prošao je 1914. godine).
Dakle, Europska unija sada se boji novog „presedana“ o promjeni državnih granica vezano uz status Grenlanda. Oni koji se toga boje sada govore da bi Trumpovi argumenti o Grenlandu kao nužnom teritoriju za osiguranje američkih nacionalnih interesa i sigurnosti bili Bogom dani poklon Rusiji u njenim pretenzijama na čitav teritorij Ukrajine s takvim istim argumentima. Isto tako i Kini po pitanju Tajvana.
Ali kažem, bez obzira na to hoće li li Grenland završiti u američkim rukama i formalno a ne samo u ekonomskom i obrambenom smislu (na sjeverozapadu Grenlanda postoji američka zračna baza Thule još iz doba hladnog rata sa SSSR-om, a poznata je i anegdota iz tog vremena kada je američki strateški bombarder u tom prostoru izgubio atomsku bombu iako to američka strana, za razliku od one danske – do dan danas negira) – presedani u promjeni državnih granica su se dogodili, a europska zabrinutost u tom smislu je itekako opravdana s obzirom na brojna potencijalna ponovna prekapanja oko povijesnih teritorija pojedinih država a koji su već desetljećima pod suverenitetom onih drugih. U tom bi se slučaju uistinu radilo o otvaranju Pandorine kutije.
Opasna situacija rađa se u Baltičkom moru
Ukrajinski rat mogao bi biti ništa u odnosu na ono što se upravo sprema u Baltičkom moru. Naime, na ukrajinskom tlu ipak formalno ratuju samo Rusija i Ukrajina (iako bi bez potpore NATO saveza kroz isporuke oružja i štošta drugog Kijevu taj rat vjerojatno već davno završio). Sve je počelo prošlogodišnjim oštećenjima podmorskih plinovoda (Balticconnector – između Finske i Estonije) i različitih podmorskih kablova, poput električnih ili pak internetskih na dnu toga mora (Švedska-Njemačka) – koji, dakle, spajaju zemlje s njegove sjeverne i južne strane.
Tim povodom pojedini visoki dužnosnici tih država, poput njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa tada su neizravno optužili Rusiju za provedbu hibridnih operacija u Baltičkom moru protiv tamošnjih članica NATO-a, pa je bilo samo pitanje vremena kada će NATO i službeno reagirati svojim protumjerama.
Ali prije nego što kažem što NATO namjerava poduzeti, podsjetio bih kako je vrhunac napetosti bio 26. prosinca 2024.g. kada se finska obalna straža iskrcala na tanker Eagle S koji je isplovio s ruskom naftom iz Sankt Peterburga iako je plovio u međunarodnim vodama. Iako je tanker formalno bio pod zastavom Cookovih otoka, jasno je kako pripada ruskoj tzv. sivoj tankerskoj floti (ili floti iz sjene) koja prevozi rusku naftu zaobilazeći zapadni embargo. Brod su Finci na kraju zaplijenili skupa s članovima posade, a oštre ruske službene reakcije, usprkos svemu, nije bilo iako je definitivno moglo biti s obzirom na okolnosti. Jer finske vlasti su izjavile kako sumnjaju da je tanker oštetio finsko-estonski dalekovod “Estlink 2” i četiri telekomunikacijska kabela vukući svoje sidro preko morskog dna više od 100 kilometara. Dakle, sumnjaju, ali nemaju dokaz. Dakako, Moskva je sigurno spremna za hibridni rat protiv zapada navedene vrste i ovakvi se njezini potezi, na koje upozorava vrh NATO saveza, sigurno ne smiju ignorirati, tim više jer i ona sama optužuje NATO da on protiv Rusije vodi hibridni rat u Ukrajini pa je logično da želi odgovoriti simetrično.
Možda baš osokoljen izostankom oštre ruske reakcije na ovaj finski potez, vrh NATO saveza prošloga je tjedna odlučio pokrenuti novu vojnu aktivnost u Baltičkom moru.
Na sastanku u Helsinkiju, održanom 15. siječnja, glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte je najavio pokretanje nove vojne aktivnosti NATO-a za jačanje zaštite kritične infrastrukture. “Baltic Sentry” će pojačati vojnu prisutnost NATO-a u Baltičkom moru i poboljšati sposobnost saveznika da odgovore na destabilizirajuće akcije (izvor: službena stranica NATO-a).
“Baltic Sentry” će uključivati niz sredstava, uključujući fregate i pomorske patrolne zrakoplove, kao i implementaciju novih tehnologija, uključujući malu flotu mornaričkih bespilotnih letjelica. Rutte je naglasio kako je Finska pokazala da je moguća čvrsta akcija unutar zakona: “Kapetani brodova moraju razumjeti da će potencijalne prijetnje našoj infrastrukturi imati posljedice, uključujući moguće ukrcavanje, zapljenu i uhićenje.” Rekao je kako će se specijalne postrojbe moći iskrcati na sumnjive brodove koji plove i u međunarodnim vodama Baltičkog mora.
Nije trebalo dugo čekati reakciju iz Rusije, ali opet ne službenu, već onu od strane analitičara bliskih Kremlju. Pojedini od njih su na ruskoj državnoj televiziji 15. siječnja otvoreno rekli kako će takva primjena ovlasti koje si daje NATO predstavljati čin otvorenog rata. Štoviše, nazvali su takav mogući događaj Casusom Belli (uzrokom ili povodom za objavu rata).
Posebno su ih iritirale izjave finskog predsjednika Alexandera Stubba, koji je, uz Marka Ruttea bio sudomaćin navedenog sastanka u Helsinkiju i koji je rekao slijedeće: „Baltičko more je faktički postalo unutarnje more NATO saveza, dobro je zaštićeno ako uzmemo u obzir topništvo Poljske i Finske, i ako uzmemo u obzir promjene u njemačkoj obrambenoj sferi, kopnene snage Finske, vojnopomorske i zračne snage Švedske, ako pogledamo mogućnosti Norveške, ja ne vidim da bi Putin nešto mogao poduzeti u Baltičkom moru.“
Ruski analitičari podsjetili su Stubba da je drugi po veličini ruski grad i bivša carska prijestolnica Sankt Peterburg smješten na Baltičkom moru (Finski zaljev njegov je sastavni dio), kao i baltička enklava Kalinjingrad smještena između Litve i Poljske. Podsjetili su ga i da je tamo sjedište ruske Baltičke flote, a da, ukoliko i to ne bude dovoljno kao argument, u Baltičko more mogu uploviti i brodovi Sjeverne flote.
Dakle, ukoliko se NATO savez odluči na pregled ruskih trgovačkih brodova koji plove međunarodnim vodama Baltičkog mora pod sumnjom za subverzivne djelatnosti to bi moglo završiti neposrednim vojnim sukobom dviju strana – ne onakvim kakvim ga sada vode na tlu Ukrajine. Jer, kako su naveli ruski analitičari u navedenom tv programu, ruski vojni odgovor bit će razoran prema onoj zemlji koja tako nešto učini u odnosu na ruski brod (ali što će biti s onima iz sastava njene „flote u sjeni“ koju čine brodovi pod tuđim zastavama nije rečeno, a upravo su oni sada ključni za izvoz ruske nafte).
Svakako, pratit ćemo situaciju i dalje, tim više što je ovaj potez NATO saveza usvojen svega nekoliko dana prije dolaska Donalda Trumpa na vlast. Hoće li mu se svidjeti?
Gotovo sigurno ne, jer je Washington Post svega par dana kasnije objavio kako američke i pojedine europske obavještajne službe smatraju kako Rusija nije stajala iza oštećenja podmorskih komunikacijskih kablova na Baltiku, time potvrđujući ranije ruske stavove – usprkos tomu, što su je za to de facto otvoreno optuživali jedan njemački ministar obrane Boris Pistorius, kao i visoki dužnosnici mnogih baltičkih zemalja.
