Damir Novotny, ekonomski analitičar









Hrvatski nacionalni dohodak je u drugom tomjesječju ove godine pao za 0,8 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. BDP dakle pada već jedanaest kvartala uzastopno. Državni zavod za statistiku tvrdi da su glavni uzročnici pada BDP-a opadanje domaće potrošnje, slabe investicije i pad aktivnosti u građevinskom sektoru.
Ekonometričari će izračunati da će nacionalni dohodak nastaviti padati do konca ove godine, a vrlo vjerojatno i u slijedećim godinama, ukoliko se nešto veliko ne dogodi. Iako vlada više nije sklona komentirati kvartalne promjene BDP-a, kao jednog od najvažnijih statističkih pokazatalja ekonomskih kretanja, premijer Milanović je sa sastanka u Bruxellesu izravno potvrdio da njegova administracija nema namjeru pokretati radikalnije promjene u ekonomskoj politici.

Uzgredno optužuje opoziciju koja je u vrijeme svoje odgovornosti za ekonomsku politiku omogućila nerealni rast potrošnje financirane iz ”tuđe akumulacije”. Valjda je pri tome mislio na zaduživanja u inozemstvu, val kojega je zapravo pokrenula vlada Ivice Račana i nastavile vlade Ive Sanadera financirajući prije svega javne investicije iz inozemne štednje. Opozicija s druge strane nema nikakvog drugog odgovora na nastavak slabljenja nacionalne ekonomije od zahtjeva za privremenim izborima, kao da bi promjena ljudi u Banskim dvorima mogla nešto promijeniti. Karamarko misli da samo novi ljudi i nova politička opcija u ekonomskoj vlasti mogu preokrenuti trendove, dok je Milanović uvjeren kako se radi o ”opsjenarstvu”.

Mogu li se ekonomski trendovi promijeniti ili je očekivanje značajnog poboljšanja stanja u hrvatskom gpsodarstvu u narednim godinama doista ravno iluziji?

Zaustavljanje negativnog trenda i pokretanje novog ciklusa rasta, kakav možemo vidjeti u velikoj većini zemalja-članica EU, je naravno moguće. Glavna pretpostavka je postizanje političkog konsenzusa oko dovršavanja tranzicije i potpuno prihvaćanja modela ekonomskog rasta koji dominiraju u EU.

Točna je tvrdnja premijera Milanovića da je ekonomski rast u prošlom desetljeću bio temeljen na rastu domaće potrošnje za koji nije bilo domaće štednje. Liberalizacija financijskog sektora je otvorila kanale za uvoz inozemne štednje i financijskog kapitala, što nije bilo u tom vremenu neuobičajeno a ponajmanje štetno. Upravo suprotno. Vidimo da primjerice zemlje poput Srbije, Makedonije i BiH, prema kojima se međunarodna financijska tržišta niti približno nisu otvorila koliko prema hrvatskom tržištu, danas vrlo teško uspostavljaju ekonomske strukture koje bi mogle donijeti održivi rast u budućnosti.

Hrvatska se nije prezadužila, kao što to tvrde neki domaći ekonomisti i kao što je to učinila Grčka. Izgrađena je solidna infrastruktura, stvoren je snažan financijski sektor, a privatni sektor je naučio tržišne lekcije.

Temeljna je međutim pogreška ekonomske politike toga razdoblja, oko koje je postojao prešutni konsenzus vladajuće politike i opozicije, usmjeravanje kapitala, uvezene štednje, prema turističkom sektoru i turistički razvijenim regijama. Gradile su se vrlo skupe prometnice prema turističkim područjima, što je vladajuća politika objašnjavala potrebom davanja novog impulsa razvoju turističke ponude i rastu turističke potrošnje. Razvojna banka i komercijalne banke su rado financirale izgradnju privatnih smještajnih kapaciteta uzduž obale, računajući na rast vrijednosti nekretnina nakon ulaska u EU. Vlada je implicitno poreznim politikama, jer nisu se uvodili porezi na nekretnine koji bi zasigurno ohladili euforiju ulaganja, poticala ulaganja u nekretninski sektor.

Danas možemo vidjeti brojne nedostatke ovakve politike: neprodani stanovi, slabo iskorištene privatne nekretnine, apartmani, na obali, i nedovoljno iskorištene autoceste koje ne mogu otplaćivati kredite. Više od 150 milijardi kuna domaće i uvezene štednje je završilo u ulaganjima u nekretninskom sektoru, koja nisu ostvarila značajniji učinak na rast turističke potrošnje niti su nacionalnu ekonomiju učinile vitalnom. Kao i u Grčkoj i Cipru, orijentacija na nekretnine i turistički sektor se pokazuje potpuno pogrešnom, a fiskalna intervencija u vidu javnih investicija i subvencije kamatnih troškova ulaganja u turizmu, nije stvorila konkuretna poduzeća u uslužnom sektoru kao što su to političari očekivali.

Novi ciklus ekonomskog rasta može se osigurati ponovno fiskalnom intervencijom. Nova intervencija mora nacionalnu i uvoznu štednju, ovaj put ne kroz kredite već prije svega u obliku direktnih stranih ulaganja, usmjeravati prema ulaganjima u sektoru malih i srednjih poduzeća koja mogu biti konkurentna na međunarodnom tržištu. Češka industrija kristalnog stakla je, primjerice, uspješno modernizirana i danas predstavlja vrlo snažan sektor tamošnje privrede. Hrvatska industrija stakla, unatoč zalihama vrhunske sirovine za ovu proizvodnju, je potpuno devastirana. Poljska industrija odjeće i obuće, prije početka devedesetih se nije mogla uspoređivati s hrvatskom. Ovih dana veliki poljski proizvođač odjeće, koji je dvijetisućitih prikupio kapital na Varšavskoj burzi, širi svoje poslovanje na hrvatsko tržište. Istovremeno hrvatski Varteks, najstariji i nekada najpoznatiji proizvođač tkanina i odjeće u istočnoj Europi, ugušen nekretninskim špekulacijama i vlasnicima bez vizija, proživljava svoje sudbonosne dane.

Hrvatska vlada mora fiskalnim intervencijama i poreznim poticajima snažno poticati ulaganja u prerađivačkoj industriji  i industrijama budućnosti, bez kojih neće biti oporavka domaćeg gospodarstva. Za takvu intervenciju je potreban novac, koji se može naći jedino uštedama u javnoj potrošnji kao i velikim privatizacijskim projektima. Za ovakav zaokret je potreban novi nacionalni politički dogovor. Velika politička koalicija oko glavnih razvojnih pitanja je jedino rješenje kojim se može izbjeći potpuni kolaps nacionalne ekonomije.