Mogli biste mapirati svoje živote preko svojih omiljenih filmova – a ne postoje dvije osobe čije mape bi bile iste. (Mary Schmich)
Kad bismo našli vremena i snage prikupiti zbirku od svih filmova koje smo gledali, mogli bi s uzbuđenjem reči: ova čudesna osobna filmoteka sastoji se od dragocijenih fluidnih dijelovova od kojih je sazdan naš unutarnji svijet; ova kolekcija je borgesovski fantastični labirint čijim stazama naš duh s lakoćom luta, jer nailazi na mnoštvo slikovnih i zvukovnih orijentira i lozinki za pronalaženje izlaza; skupljene lude filmske priče dio su naše (dosadne?) životne priče. Takvu totalnu zbirku nikada nećemo materijano posjedovati, ali ona postoji ugrađena u naše cjelokupno životno iskustvo.
Osim ljubavnog, sportskog, roditeljskog, radnog, kulinarskog i kakvih sve još drugih iskustava, neprijeporno je da u našem životu postoji i filmsko iskustvo, iskustvo gledatelja pokretnih slika koje, kao dio našeg duhovnog tkiva, popunjava mjehure egzistencije, oblikuju našu svijest o sebi u svijetu i prikazuju odraze svijeta u nama. Za poštovatelje, film je umjetnost – kristalizacija života, pustolovina koja širi granice ljudske slobode, vrludava staza kojom se penjemo do proplanaka spoznaje s kojih jasnije i dalje vidimo okolnu društvenu zbilju, i s kojih puca pogled prema udaljenimm horizontima Vječnosti. Za uživatelje u filmu, on je delikatesa koja zatomljuje duhovnu glad, a konzumira se u dokolici.
Negatori filma kao umjetnosti, upravo suprotno, potcjenjuju takvo iskustvo, fimovi su za njih tek produkti industrije zabave, proračunata pera kojima se lascivno golica mašta, emocionalni surogat kojim se dokoni ljudi bore protiv repetirajuće svakodnevice što cijedi čovjekove instinkte do sasušene kore obveza i navika, kore sklone pucanju i mrvljenju. Za njih je film isključivo spektakl, akcelerator brutalnosti i opscenosti, katalizator negativnih društvenih mijenja. Za one za koje je film isključivo zanat, strastveni gledatelji su poput naivnog dječaka iz vica kojeg je otac poveo u polje rekavši mu da je nekada tu plodnu ravnicu prekrivalo debelo more. Dječak mu je odgovorio da je na to odmah pomislio, jer je u travi zapazio konzerve od sardina. Za njih su kao, uostalom, i za neke ugledne tumače čovjekove potrebe da gradi paralene svjetove, priroda i umjetnost dvije potpuno različiti i nasuprotni pojmovi; umjetnost je protumilieu koji zavarava i slabi sučeljavanje sa brutalnim silama života.
Arnold Hauser u Socijalnoj povijesti umjetnosti i književnosti, piše: Film je prije svega fotografija i već je kao takav tehnička umjetnost, mehaničkog porijekla i s ciljem mehaničkog ponavljanja, drugim riječima, zahvaljujući jeftinoći svoje reprodukcije, popularna i „demokratska“ umjetnost.. Na početku XXI stoljeća, s preko 110 godina demokratskog svjetlucanja u mraku, film se uz pomoć sofisticiranevideo-tehnike i interneta konzumira u sobama za dnevno boravljenje, u komadu ili na obroke. Filmofili više ne moraju zbog jedne scene koja ih opsesivno zaokuplja, isčekivati novu predstavu od 20 do 22 sata; već dugo vremena imaju mogućnost ponovo ju pogledati , izvrtjeti, zamrznuti, usporiti, ubrzati. Magija filmske svjetlosti, čije se plamsanje odvijalo na platnima zamračenih dvorana, sve je rijeđa, jer se ušuljala u nove medije. Žal za sjedenjem u kinima u kojima se jelo i pušilo, šarene su niti potke tkanja koje se zove nostalgija za prošlošću odnosno sjećanje na mladost.
Sinkretička svojstva fima, njegove tehničke metode i izražajne tehnike koje se najsnažnije osjećaju u „mekim granicama“ prikazivanja odnosa prostora i vremena, čiju „mekoću“ osiguravaju montažni rezovi, krupni planovi, rakursi snimanja, univerzalni jezik komunikacije i opći kinematografski kodovi… čine fim složenom umjetnošću u čijem kreiranju sudjeluju brojni tehničari, obrtnici i autori. Neutaživa glad publike za novim potiče sve njih na usavršavanje. Publika filmove bira ovisno o svom ukusu, imaginaciji i memoriji. Tanka je granica između kiča, vulgarnog, šablonskog, fabriciranog, komercijalnog, mediokritetskog i umjetničkog, plemenitog, etičkog, visokoestetskog, autentičnog, nepretencioznog, pa je za distingviranje potrebna kritička inteligencija koja katkada onemogućava opuštanje gledatelja do punog oduška.
Prvo prosijavanje filmske publike odvija se na situ žanra i autorskog nežanrovskog filma. Žanrovski filmovi napravljeni su po razmjerno strogim obrascima, stilskim odrednicama, temama i značenjima. Hrvoje Turković kaže da žanr učimo intenzivnom izloženošću filmovima, te da je on ne samo proizvodna već i recepcijska specijalizacija. Na žanrovsko opredjeljenje utječu očekivanja gledatelja, njihove socio-kulturne predispozicije, ali i obveza autora filmova (režisera, scenarista, glumaca, kompozitora, producenata, montažera, scenografa, koreografa…) koji rade u „tvornici snova“ da ponavljaju ono korakteristično, paradigmatično i konvencionalno.
Što znači biti, parafrazirajmo Gravesa, Ja, gledatelj, car i bog u svijetu bez granica? Je li to Lovac na uzbuđenja koja pružaju zvjezdano nebo i umjetnost? A možda je on poput onog lovca koji je u krugu prijatelja pričao o lovu na tigrove u Indiji, i, koji je, kad su ga ovi upitali je li imao sreće, odgovorio da je imao, jer nijednog nije sreo. Ili je to, ipak, onaj lovac koji, upravo suprotno, nije imao sreće, jer nijednog nije sreo?
Film je magični tigar. Imamo sreću sretati ga!
sbperiskop
Kad bismo našli vremena i snage prikupiti zbirku od svih filmova koje smo gledali, mogli bi s uzbuđenjem reči: ova čudesna osobna filmoteka sastoji se od dragocijenih fluidnih dijelovova od kojih je sazdan naš unutarnji svijet; ova kolekcija je borgesovski fantastični labirint čijim stazama naš duh s lakoćom luta, jer nailazi na mnoštvo slikovnih i zvukovnih orijentira i lozinki za pronalaženje izlaza; skupljene lude filmske priče dio su naše (dosadne?) životne priče. Takvu totalnu zbirku nikada nećemo materijano posjedovati, ali ona postoji ugrađena u naše cjelokupno životno iskustvo.
Osim ljubavnog, sportskog, roditeljskog, radnog, kulinarskog i kakvih sve još drugih iskustava, neprijeporno je da u našem životu postoji i filmsko iskustvo, iskustvo gledatelja pokretnih slika koje, kao dio našeg duhovnog tkiva, popunjava mjehure egzistencije, oblikuju našu svijest o sebi u svijetu i prikazuju odraze svijeta u nama. Za poštovatelje, film je umjetnost – kristalizacija života, pustolovina koja širi granice ljudske slobode, vrludava staza kojom se penjemo do proplanaka spoznaje s kojih jasnije i dalje vidimo okolnu društvenu zbilju, i s kojih puca pogled prema udaljenimm horizontima Vječnosti. Za uživatelje u filmu, on je delikatesa koja zatomljuje duhovnu glad, a konzumira se u dokolici.
Negatori filma kao umjetnosti, upravo suprotno, potcjenjuju takvo iskustvo, fimovi su za njih tek produkti industrije zabave, proračunata pera kojima se lascivno golica mašta, emocionalni surogat kojim se dokoni ljudi bore protiv repetirajuće svakodnevice što cijedi čovjekove instinkte do sasušene kore obveza i navika, kore sklone pucanju i mrvljenju. Za njih je film isključivo spektakl, akcelerator brutalnosti i opscenosti, katalizator negativnih društvenih mijenja. Za one za koje je film isključivo zanat, strastveni gledatelji su poput naivnog dječaka iz vica kojeg je otac poveo u polje rekavši mu da je nekada tu plodnu ravnicu prekrivalo debelo more. Dječak mu je odgovorio da je na to odmah pomislio, jer je u travi zapazio konzerve od sardina. Za njih su kao, uostalom, i za neke ugledne tumače čovjekove potrebe da gradi paralene svjetove, priroda i umjetnost dvije potpuno različiti i nasuprotni pojmovi; umjetnost je protumilieu koji zavarava i slabi sučeljavanje sa brutalnim silama života.
Arnold Hauser u Socijalnoj povijesti umjetnosti i književnosti, piše: Film je prije svega fotografija i već je kao takav tehnička umjetnost, mehaničkog porijekla i s ciljem mehaničkog ponavljanja, drugim riječima, zahvaljujući jeftinoći svoje reprodukcije, popularna i „demokratska“ umjetnost.. Na početku XXI stoljeća, s preko 110 godina demokratskog svjetlucanja u mraku, film se uz pomoć sofisticiranevideo-tehnike i interneta konzumira u sobama za dnevno boravljenje, u komadu ili na obroke. Filmofili više ne moraju zbog jedne scene koja ih opsesivno zaokuplja, isčekivati novu predstavu od 20 do 22 sata; već dugo vremena imaju mogućnost ponovo ju pogledati , izvrtjeti, zamrznuti, usporiti, ubrzati. Magija filmske svjetlosti, čije se plamsanje odvijalo na platnima zamračenih dvorana, sve je rijeđa, jer se ušuljala u nove medije. Žal za sjedenjem u kinima u kojima se jelo i pušilo, šarene su niti potke tkanja koje se zove nostalgija za prošlošću odnosno sjećanje na mladost.
Sinkretička svojstva fima, njegove tehničke metode i izražajne tehnike koje se najsnažnije osjećaju u „mekim granicama“ prikazivanja odnosa prostora i vremena, čiju „mekoću“ osiguravaju montažni rezovi, krupni planovi, rakursi snimanja, univerzalni jezik komunikacije i opći kinematografski kodovi… čine fim složenom umjetnošću u čijem kreiranju sudjeluju brojni tehničari, obrtnici i autori. Neutaživa glad publike za novim potiče sve njih na usavršavanje. Publika filmove bira ovisno o svom ukusu, imaginaciji i memoriji. Tanka je granica između kiča, vulgarnog, šablonskog, fabriciranog, komercijalnog, mediokritetskog i umjetničkog, plemenitog, etičkog, visokoestetskog, autentičnog, nepretencioznog, pa je za distingviranje potrebna kritička inteligencija koja katkada onemogućava opuštanje gledatelja do punog oduška.
Prvo prosijavanje filmske publike odvija se na situ žanra i autorskog nežanrovskog filma. Žanrovski filmovi napravljeni su po razmjerno strogim obrascima, stilskim odrednicama, temama i značenjima. Hrvoje Turković kaže da žanr učimo intenzivnom izloženošću filmovima, te da je on ne samo proizvodna već i recepcijska specijalizacija. Na žanrovsko opredjeljenje utječu očekivanja gledatelja, njihove socio-kulturne predispozicije, ali i obveza autora filmova (režisera, scenarista, glumaca, kompozitora, producenata, montažera, scenografa, koreografa…) koji rade u „tvornici snova“ da ponavljaju ono korakteristično, paradigmatično i konvencionalno.
Što znači biti, parafrazirajmo Gravesa, Ja, gledatelj, car i bog u svijetu bez granica? Je li to Lovac na uzbuđenja koja pružaju zvjezdano nebo i umjetnost? A možda je on poput onog lovca koji je u krugu prijatelja pričao o lovu na tigrove u Indiji, i, koji je, kad su ga ovi upitali je li imao sreće, odgovorio da je imao, jer nijednog nije sreo. Ili je to, ipak, onaj lovac koji, upravo suprotno, nije imao sreće, jer nijednog nije sreo?
Film je magični tigar. Imamo sreću sretati ga!
sbperiskop
