Nije dugo prošlo od kad su pripadnici skupine “40 dana za život” molili pred bolnicama i dočekivali žene pokušavajući im pritom promijeniti mišljenje da odlučuju o vlastitim reproduktivnim pravima. Osim što su podaci “curili” iz bolnica, to je bilo samo još jedno u nizu kršenja ljudskih prava i nametanja tuđe volje. Katoličke volje. Hrvatska je pretežno katolička zemlja i malo ljudi se uopće usudi govoriti o grubom kršenju sekularnosti (odvojenosti države i Crkve), no Alan Sorić je jedan od njih. Radi kao odvjetnik u Zagrebu i stalni sudski tumač za engleski jezik. Stalni je arbitar na Arbitražnom sudu Europske rukometne federacije. Dugogodišnji je suradnik projekata “World Justice Project” i “Doing Business” za područje RH. Član je upravnog odbora udruge “Protagora”- udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanja ireligioznog pomicanja svijeta.
Piše: Ana Tenžera (Dalje)
Po struci ste pravnik, imate uspješnu odvjetničku praksu i radite kao sudski tumač, te kao arbitar na međunarodnim sportskim arbitražama. Što Vas je privuklo aktivizmu, tj. kad ste shvatili da se Hrvatska ne pridržava članka 41. svog Ustava koji kaže “sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države” i kako ste odlučili reagirati?
Radi se o odredbi o sekularnosti države, te je posve jasno kako se ta odredba nije u potpunosti poštivala nikada. Kršenje ove ustavne odredbe ne predstavlja tek kršenje nečega što je propisano, a u stvari i nije pretjerano važno, već se radi o tome da država, svojim favoriziranjem jedne vjerske zajednice nauštrb ostalih, a posebno nauštrb građana koji nisu vjernici, takvim postupanjem promiče jedan svjetonazor nauštrb ostalih. S obzirom da nisam vjernik, dugo sam smatrao da to nije moj problem i šutio sam. Smatrao sam da mogu ostati po strani. Jednoga dana je postalo teže šutjeti nego govoriti i tada sam odlučio početi se baviti ovim problemom. Vjera u državu i partiju zamijenjena je vjerom u državu i Katoličku Crkvu, što dovodi u pitanje ne samo sekularni karakter države, već i pravo na slobodu vjeroispovijesti i slobodu od vjeroispovijesti svakog građanina. U tom vrlo poslovnom odnosu države i Crkve, za Boga ima malo mjesta i mišljenja sam da bi o ovom problemu trebali govoriti i vjernici, puno češće i odlučnije nego što to sada čine. Moje shvaćanje države je da ona mora biti jamac slobode svakog građanina, a tu zadaću naša država, nažalost, uglavnom ne ispunjava.
22. listopada organizirali ste prosvjed “Raskid Vatikanskih ugovora”. Koji je po redu to prosvjed i zamjećujete li ikakve pomake?
Prosvjed je bio četvrti po redu, odnosno treći po redu kojeg samostalno organizira Pokret za sekularnu Hrvatsku. Vrlo smo zadovoljni reakcijama i podrškom koju smo dobili. Posebno cijenimo činjenicu da se sve veći broj vjernika odlučuje na sudjelovanje u našim aktivnostima i smatram da im moramo biti zahvalni na pokazanoj građanskoj hrabrosti. Pojam sekularnosti i problem njezina kršenja tek ulazi u javnu sferu i postaje važna politička tema. Neskromno zaključujem da je to dijelom tako i zbog naših napora. Pitanje odnosa države i vjerskih zajednica, a napose odnosa države i Katoličke Crkve, je prvi puta javno postavljeno za vrijeme prošlih predsjedničkih izbora kao jedno od diferencirajućih pitanja među kandidatima, a tokom parlamentarnih izbora postalo je gotovo neizostavno pitanje na koje su morale odgovoriti političke stranke i njihovi kandidati. Slijedeći korak je, nadam se, uspostavljanje smislene javne rasprave. Dijalog je nešto što sustavno izostaje, ne samo po ovom pitanju, a bez razmjene argumenata uz međusobno uvažavanje nemoguće je postići bilo kakvo rješenje problema.
Zašto ste za raskid Vatikanskih ugovora?
Pod nazivom „Vatikanski ugovori“ misli se na četiri međunarodna ugovora koje je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom. S obzirom na međunarodni karakter tih ugovora, koji ih smješta vrlo visoko u hijerarhiji pravnih propisa, te im daje nadzakonsku snagu, uvelike je derogirana ustavna odredba koja govori o odvojenosti vjerskih zajednica od države i jedna, doduše većinska, vjerska zajednica je stavljena u iznimno privilegirani položaj. Ovi ugovori sadrže niz odredaba koje institucionaliziraju nejednakost među građanima, čime krše i drugo ustavno načelo, ono o jednakosti pred zakonom. Sve dok su ovi ugovori na snazi, čak i u slučaju da postoji volja za dijalogom i uspostavljanje bolje i pravednije prakse, problem ne može biti riješen. Stoga raskid ovih ugovora, barem u obliku u kojem su sada na snazi, smatram nužnom pretpostavkom za ostvarenje slobode vjerovanja ili nevjerovanja svakog građanina.
Revizija Vatikanskih ugovora bila je i tema sučeljavanja na prošlim parlamentarnim izborima. No, mnogi političari ističu činjenicu kako je Vatikan među prvima priznao hrvatsku neovisnost i zato u medijima ne vole govoriti o pitanju Ugovora, kao da su oni svojevrsna cijena priznanja. Kako to komentirate i podržava li Vas netko od njih?
Hrvatsku nezavisnost prve su priznale Ukrajina i Litva, a zatim i Island, gotovo mjesec dana prije nego što je to učinio Vatikan. Nije mi poznato da je to priznanje ikada iskorišteno kao argument za uplitanje islandskih vlasti u hrvatski obrazovni sustav ili za zaštitu islandskih državljana od kaznenog progona. Vatikan, odnosno Katolička Crkva, se rado koriste povlasticama koje su stečene priznanjem hrvatske nezavisnosti koje je najavljeno dan nakon što je Hrvatsku priznao Island i dan nakon što je priznanje najavila Njemačka. Međutim, sve i da Vatikan jest prvi priznao hrvatsku nezavisnost, prijatelj koji pomaže kako bi za sebe stekao nekakvu korist nije prijatelj. U najboljem slučaju radi se o poslovnom partnerstvu. Mislim da je Crkva itekako svjesna prave prirode tog odnosa, a očito je kako se i u Hrvatskoj budi svijest o tome. Broj stranaka i političara koji su spremni o ovome govoriti sve je veći i očekujem da nastave tamo gdje su sekularističke udruge i pojedinci već utabali stazu. Formalnih kontakata sa političkim strankama nemamo. Naši članovi podržavaju različite političke opcije, prema vlastitom uvjerenju. Također ne očekujemo nikakvu podršku političkih stranaka koja bi prelazila okvire podrške našim ciljevima, a to je prije svega zaštita prava irelegioznih osoba i ostvarivanje sekularnosti Republike Hrvatske.
Srušena su sva izvješća pučke pravobraniteljice gdje je navodila primjere o kršenju sekularnosti koja je, kako smo spomenuli, garantirana Ustavom. Primjerice grad Đakovo je učenicima koji redovito odlaze na misu zornicu omogućio besplatno klizanje. Zašto su izvješća srušena, tko stoji iza toga?
Izvješća su srušena u sklopu šireg programa derogiranja institucija države i, usudio bih se reći, suspenzije demokracije. Taj proces traje već neko vrijeme i ne bih rekao da iza njega stoji samo jedna interesna skupina. Uostalom, on se događa i na globalnoj, a ne samo na lokalnoj razini. Institucija ombudsmana (pučkog pravobranitelja, op. a) je jedna od rijetkih koje u Hrvatsku doista sustavno rade na zaštiti ustavnog poretka, te prije svega građana od samovolje vlasti. Primjera kao što je prošlogodišnji „slučaj Đakovo“ ima bezbroj i malo tko osim pravobraniteljice je pokazao bilo kakav interes da se ukaže da je ovakva praksa diskriminirajuća. Izvješća su morala pasti kako bi se još jedna institucija svela na poštanski sandučić i adresu na kojoj neće biti nikoga tko će štititi građane. Kada takvih institucija više ne bude, a ostalo ih je vrlo malo, sve će biti moguće jer više neće biti nikakve demokratske kontrole. Biti će moguće zapošljavati kumove, namještati javne natječaje i dijeliti tuđe novce, te sprječavati bilo kakav napredak kako bi se očuvalo uspostavljeno stanje u kojemu će jedni vladati i od te vlasti imati korist, dok će drugi morati šutjeti i raditi.
U pripremi je novi obiteljski zakon koji će ako bude usvojen u neravnopravan položaj staviti istospolne i izvanbračne partnere. Možete li nam kao pravnik to pojasniti?
Prije svega, prijedlog zakona uvodi na mala vrata registraciju izvanbračnih zajednica kod javnog bilježnika, uključujući i registraciju njihova prestanka, što uvelike negira smisao postojanja izvanbračne zajednice. Naime, osobama koje iz bilo kojih razloga ne žele sklopiti brak prilično je svejedno hoće li se „registrirati“ kod matičara ili javnog bilježnika. Ovime se njihova volja u potpunosti negira. Osim toga, namjerava se uvesti obavezno ravno savjetovanje prije sklapanja braka, koje bi provodile, između ostalih, udruge i vjerske zajednice. S obzirom da nema jamstva da će savjetovanje biti moguće obaviti u sekularnoj instituciji, postoji velika opasnost, a smatram da je to i intencija prijedloga zakona, da se savjetovanje u potpunosti prepusti Crkvi i njezinim povezanim udrugama. Crkveno viđenje braka i općenito odnosa dvije odrasle osobe nije u skladu sa onim što je danas društveno prihvatljivo, čak i u relativno konzervativnom društvu kao što je naše. Mogućnosti za koje će se za Crkvu otvoriti biti će neslućene. Ne vidim kako je išta od ovoga u interesu građana, pogotovo onih koji nisu vjernici ili ne žele sklopiti brak. S druge strane, prijedlog zakona ne otklanja niti jedan postojeći problem nejednakog poreznog tretmana izvanbračnih partnera, te njihovu diskriminaciju prilikom nasljeđivanja, a izvjesno je i da će izvanbračnim partnerima usvajanje biti iznimno otežano, pa čak možda i onemogućeno. Slobode izbora, osim u slobodi izbora partnera, ukoliko je suprotnog spola, nema nigdje.
Država plaća vjeroučitelje, no oni za svoj rad odgovaraju Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Gdje je tu logika?
Sa stanovišta građana, nema je.
Kad smo kod vjeroučitelja, kako komentirate nastavu vjeronauka koja je usklađena s kanonskim pravom, a ne sa zakonima RH- od udžbenika gdje se djecu uči “borbi protiv nevjernika” do činjenice da je vjeronauk dio nastave- ni prvi ni posljednji sat tako da su učenici koji ne idu na njega prisiljeni boraviti u hodniku?
Nastava vjeronauka je, prema mojim saznanjima, onakva kakvu bismo i mogli očekivati. Crkveni nauk nije liberalan, ne potiče pluralnost, toleranciju i demokraciju, te stoga i nije primjeren javnom obrazovnom sustavu u kojemu su ove vrijednosti i službeno proklamirane nastavnim planom i programom. Vjeronauku u ovom obliku jednostavno nije mjesto u javnom obrazovnom sustavu. S druge strane, nastava vjeronauka je organizirana na način da ju je vrlo teško izbjeći, a oni koji se ipak odluče da njihova djeca ne upisuju vjeronauk imaju težak zadatak objasniti šestogodišnjem ili sedmogodišnjem djetetu zašto samo sjedi u hodniku dok su ostala djeca na nastavi. Radi se o vrlo suptilnoj prisili u kojoj, opet, za Boga nema puno mjesta. Uostalom, što fali crkvama i župnim uredima? Nije li nastavu vjeronauka moguće organizirati i tamo?
Studenti Katoličko bogoslovnog fakulteta nisu dužni polagati ispite na filozofskom fakultetu u procesu studiranja za profesore filozofije, no kad prime diplomu mogu predavati na svim školama i fakultetima, neovisno o državnoj kontroli, samo pod kontrolom HBK. Do tog smo došli također zahvaljujući Ugovorima?
Navedeno nije izravna posljedica Vatikanskih ugovora, premda je o ovom problemu nemoguće razmišljati bez da ga se stavi u širi kontekst odnosa države i Crkve. Vrlo jednostavno, takvi bi studenti mogli pored vjeronauka predavati još jedan predmet i time bi bili konkurentniji pri zapošljavanju. Ukoliko ova inicijativa prođe, a ima svesrdnu podršku rektora, u vrlo skoro vrijeme će društvene znanosti u hrvatskim školama predavati isključivo vjernici koji će za svoj rad odgovarati Crkvi, a ne svojem formalnom poslodavcu, Republici Hrvatskoj. Ukoliko je Crkva toliko zainteresirana za širinu obrazovanja studenata teologije, ništa je ne sprječava da sama organizira studije drugih znanosti, a Vatikanski ugovori joj i jamče to pravo.
Nedavno smo imali slučaj svećenika-pedofila. Crkva je za njega znala, “kažnjen” je prelaskom u manju župu no hrvatsko pravosuđe ga nije sustiglo. Zašto?
Temeljem Vatikanskih ugovora pravosudna tijela su dužna obavijestiti crkvene vlasti prije poduzimanja kaznenog progona protiv svećenika. Kod drugih vjerskih zajednica je situacija nešto drugačija, te se crkvene vlasti obavještavaju nakon što je progon započeo. Katolička Crkva se ovom privilegijom rado služi i premještanje u drugu župu je čak i manji problem. Poznat je i slučaj svećenika koji je umirovljen, a crkvene su vlasti pristale na progon tek nakon što je nastupila zastara. Radi se o slučaju pedofilije.
Zna li se uopće koliko država odvaja novca za Crkvu?
Taj podatak nije poznat nikome. Procjene se kreću od 250 milijuna, pa sve do preko jedne milijarde kuna, ovisno o tome što se uračunava. Poznati su podaci o godišnjim izdvajanjima na temelju broja župa, naknadi za oduzetu imovinu, te za tiskanje udžbenika i plaće vjeroučitelja. Ostale stavke su uglavnom nepoznate, a radi se o financiranju karitativnog rada Crkve, kao i donacije za izgradnju vjerskih objekata, uključujući i donacije u zemljištu. Pri tome govorimo samo o izdavanjima iz državnog proračuna, a ne i o brojnim izdavanjima iz jedinica lokalne uprave i samouprave. Osim toga, Crkva je osnivač ili na neki drugi način povezana sa preko dvije tisuće udruga od kojih neke također ostvaruju značajne financijske potpore u, nažalost, nepoznatim iznosima.
Je li točna informacija da se sve više osoba izjašnjava kao ireligiozne?
Da. Radi se o globalnom trendu i Hrvatska tu nije izuzetak. Općenito govoreći, ireligioznih osoba je danas u Hrvatskoj više od pripadnika bilo koje vjerske skupine osim, naravno, Katolika.
Kako je Hrvatska pretežno katolička zemlja, jeste li imali neugodnosti zbog svog aktivizma?
Veću neugodnost doživljavam kada razgovaram sa svojim poznanicima koji nisu vjernici, a čija djeca pohađaju vjeronauk „kako se ne bi izdvajala“. Smatram da je dužnost svakog savjesnog građanina odbiti sudjelovati u tome.
Kakvi su Vam planovi za budućnost- organizirate li tribine, prosvjede?
Svakako. Nastaviti ćemo sa organizacijom tribina, sada već tradicionalnih godišnjih prosvjeda, tiskanjem materijala kojima promičemo sekularizam, humanizam i znanstvenu metodu kao što su „Sekularni kalendar“ i naljepnice „Razum kući ovoj“, a radimo i na osmišljavanju društvene igre koja će promicati naše aktivnosti i ciljeve. Nekada je dobro i zabaviti se.
Piše: Ana Tenžera (Dalje)
Po struci ste pravnik, imate uspješnu odvjetničku praksu i radite kao sudski tumač, te kao arbitar na međunarodnim sportskim arbitražama. Što Vas je privuklo aktivizmu, tj. kad ste shvatili da se Hrvatska ne pridržava članka 41. svog Ustava koji kaže “sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države” i kako ste odlučili reagirati?
Radi se o odredbi o sekularnosti države, te je posve jasno kako se ta odredba nije u potpunosti poštivala nikada. Kršenje ove ustavne odredbe ne predstavlja tek kršenje nečega što je propisano, a u stvari i nije pretjerano važno, već se radi o tome da država, svojim favoriziranjem jedne vjerske zajednice nauštrb ostalih, a posebno nauštrb građana koji nisu vjernici, takvim postupanjem promiče jedan svjetonazor nauštrb ostalih. S obzirom da nisam vjernik, dugo sam smatrao da to nije moj problem i šutio sam. Smatrao sam da mogu ostati po strani. Jednoga dana je postalo teže šutjeti nego govoriti i tada sam odlučio početi se baviti ovim problemom. Vjera u državu i partiju zamijenjena je vjerom u državu i Katoličku Crkvu, što dovodi u pitanje ne samo sekularni karakter države, već i pravo na slobodu vjeroispovijesti i slobodu od vjeroispovijesti svakog građanina. U tom vrlo poslovnom odnosu države i Crkve, za Boga ima malo mjesta i mišljenja sam da bi o ovom problemu trebali govoriti i vjernici, puno češće i odlučnije nego što to sada čine. Moje shvaćanje države je da ona mora biti jamac slobode svakog građanina, a tu zadaću naša država, nažalost, uglavnom ne ispunjava.
22. listopada organizirali ste prosvjed “Raskid Vatikanskih ugovora”. Koji je po redu to prosvjed i zamjećujete li ikakve pomake?
Prosvjed je bio četvrti po redu, odnosno treći po redu kojeg samostalno organizira Pokret za sekularnu Hrvatsku. Vrlo smo zadovoljni reakcijama i podrškom koju smo dobili. Posebno cijenimo činjenicu da se sve veći broj vjernika odlučuje na sudjelovanje u našim aktivnostima i smatram da im moramo biti zahvalni na pokazanoj građanskoj hrabrosti. Pojam sekularnosti i problem njezina kršenja tek ulazi u javnu sferu i postaje važna politička tema. Neskromno zaključujem da je to dijelom tako i zbog naših napora. Pitanje odnosa države i vjerskih zajednica, a napose odnosa države i Katoličke Crkve, je prvi puta javno postavljeno za vrijeme prošlih predsjedničkih izbora kao jedno od diferencirajućih pitanja među kandidatima, a tokom parlamentarnih izbora postalo je gotovo neizostavno pitanje na koje su morale odgovoriti političke stranke i njihovi kandidati. Slijedeći korak je, nadam se, uspostavljanje smislene javne rasprave. Dijalog je nešto što sustavno izostaje, ne samo po ovom pitanju, a bez razmjene argumenata uz međusobno uvažavanje nemoguće je postići bilo kakvo rješenje problema.
Zašto ste za raskid Vatikanskih ugovora?
Pod nazivom „Vatikanski ugovori“ misli se na četiri međunarodna ugovora koje je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom. S obzirom na međunarodni karakter tih ugovora, koji ih smješta vrlo visoko u hijerarhiji pravnih propisa, te im daje nadzakonsku snagu, uvelike je derogirana ustavna odredba koja govori o odvojenosti vjerskih zajednica od države i jedna, doduše većinska, vjerska zajednica je stavljena u iznimno privilegirani položaj. Ovi ugovori sadrže niz odredaba koje institucionaliziraju nejednakost među građanima, čime krše i drugo ustavno načelo, ono o jednakosti pred zakonom. Sve dok su ovi ugovori na snazi, čak i u slučaju da postoji volja za dijalogom i uspostavljanje bolje i pravednije prakse, problem ne može biti riješen. Stoga raskid ovih ugovora, barem u obliku u kojem su sada na snazi, smatram nužnom pretpostavkom za ostvarenje slobode vjerovanja ili nevjerovanja svakog građanina.
Revizija Vatikanskih ugovora bila je i tema sučeljavanja na prošlim parlamentarnim izborima. No, mnogi političari ističu činjenicu kako je Vatikan među prvima priznao hrvatsku neovisnost i zato u medijima ne vole govoriti o pitanju Ugovora, kao da su oni svojevrsna cijena priznanja. Kako to komentirate i podržava li Vas netko od njih?
Hrvatsku nezavisnost prve su priznale Ukrajina i Litva, a zatim i Island, gotovo mjesec dana prije nego što je to učinio Vatikan. Nije mi poznato da je to priznanje ikada iskorišteno kao argument za uplitanje islandskih vlasti u hrvatski obrazovni sustav ili za zaštitu islandskih državljana od kaznenog progona. Vatikan, odnosno Katolička Crkva, se rado koriste povlasticama koje su stečene priznanjem hrvatske nezavisnosti koje je najavljeno dan nakon što je Hrvatsku priznao Island i dan nakon što je priznanje najavila Njemačka. Međutim, sve i da Vatikan jest prvi priznao hrvatsku nezavisnost, prijatelj koji pomaže kako bi za sebe stekao nekakvu korist nije prijatelj. U najboljem slučaju radi se o poslovnom partnerstvu. Mislim da je Crkva itekako svjesna prave prirode tog odnosa, a očito je kako se i u Hrvatskoj budi svijest o tome. Broj stranaka i političara koji su spremni o ovome govoriti sve je veći i očekujem da nastave tamo gdje su sekularističke udruge i pojedinci već utabali stazu. Formalnih kontakata sa političkim strankama nemamo. Naši članovi podržavaju različite političke opcije, prema vlastitom uvjerenju. Također ne očekujemo nikakvu podršku političkih stranaka koja bi prelazila okvire podrške našim ciljevima, a to je prije svega zaštita prava irelegioznih osoba i ostvarivanje sekularnosti Republike Hrvatske.
Srušena su sva izvješća pučke pravobraniteljice gdje je navodila primjere o kršenju sekularnosti koja je, kako smo spomenuli, garantirana Ustavom. Primjerice grad Đakovo je učenicima koji redovito odlaze na misu zornicu omogućio besplatno klizanje. Zašto su izvješća srušena, tko stoji iza toga?
Izvješća su srušena u sklopu šireg programa derogiranja institucija države i, usudio bih se reći, suspenzije demokracije. Taj proces traje već neko vrijeme i ne bih rekao da iza njega stoji samo jedna interesna skupina. Uostalom, on se događa i na globalnoj, a ne samo na lokalnoj razini. Institucija ombudsmana (pučkog pravobranitelja, op. a) je jedna od rijetkih koje u Hrvatsku doista sustavno rade na zaštiti ustavnog poretka, te prije svega građana od samovolje vlasti. Primjera kao što je prošlogodišnji „slučaj Đakovo“ ima bezbroj i malo tko osim pravobraniteljice je pokazao bilo kakav interes da se ukaže da je ovakva praksa diskriminirajuća. Izvješća su morala pasti kako bi se još jedna institucija svela na poštanski sandučić i adresu na kojoj neće biti nikoga tko će štititi građane. Kada takvih institucija više ne bude, a ostalo ih je vrlo malo, sve će biti moguće jer više neće biti nikakve demokratske kontrole. Biti će moguće zapošljavati kumove, namještati javne natječaje i dijeliti tuđe novce, te sprječavati bilo kakav napredak kako bi se očuvalo uspostavljeno stanje u kojemu će jedni vladati i od te vlasti imati korist, dok će drugi morati šutjeti i raditi.
U pripremi je novi obiteljski zakon koji će ako bude usvojen u neravnopravan položaj staviti istospolne i izvanbračne partnere. Možete li nam kao pravnik to pojasniti?
Prije svega, prijedlog zakona uvodi na mala vrata registraciju izvanbračnih zajednica kod javnog bilježnika, uključujući i registraciju njihova prestanka, što uvelike negira smisao postojanja izvanbračne zajednice. Naime, osobama koje iz bilo kojih razloga ne žele sklopiti brak prilično je svejedno hoće li se „registrirati“ kod matičara ili javnog bilježnika. Ovime se njihova volja u potpunosti negira. Osim toga, namjerava se uvesti obavezno ravno savjetovanje prije sklapanja braka, koje bi provodile, između ostalih, udruge i vjerske zajednice. S obzirom da nema jamstva da će savjetovanje biti moguće obaviti u sekularnoj instituciji, postoji velika opasnost, a smatram da je to i intencija prijedloga zakona, da se savjetovanje u potpunosti prepusti Crkvi i njezinim povezanim udrugama. Crkveno viđenje braka i općenito odnosa dvije odrasle osobe nije u skladu sa onim što je danas društveno prihvatljivo, čak i u relativno konzervativnom društvu kao što je naše. Mogućnosti za koje će se za Crkvu otvoriti biti će neslućene. Ne vidim kako je išta od ovoga u interesu građana, pogotovo onih koji nisu vjernici ili ne žele sklopiti brak. S druge strane, prijedlog zakona ne otklanja niti jedan postojeći problem nejednakog poreznog tretmana izvanbračnih partnera, te njihovu diskriminaciju prilikom nasljeđivanja, a izvjesno je i da će izvanbračnim partnerima usvajanje biti iznimno otežano, pa čak možda i onemogućeno. Slobode izbora, osim u slobodi izbora partnera, ukoliko je suprotnog spola, nema nigdje.
Država plaća vjeroučitelje, no oni za svoj rad odgovaraju Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Gdje je tu logika?
Sa stanovišta građana, nema je.
Kad smo kod vjeroučitelja, kako komentirate nastavu vjeronauka koja je usklađena s kanonskim pravom, a ne sa zakonima RH- od udžbenika gdje se djecu uči “borbi protiv nevjernika” do činjenice da je vjeronauk dio nastave- ni prvi ni posljednji sat tako da su učenici koji ne idu na njega prisiljeni boraviti u hodniku?
Nastava vjeronauka je, prema mojim saznanjima, onakva kakvu bismo i mogli očekivati. Crkveni nauk nije liberalan, ne potiče pluralnost, toleranciju i demokraciju, te stoga i nije primjeren javnom obrazovnom sustavu u kojemu su ove vrijednosti i službeno proklamirane nastavnim planom i programom. Vjeronauku u ovom obliku jednostavno nije mjesto u javnom obrazovnom sustavu. S druge strane, nastava vjeronauka je organizirana na način da ju je vrlo teško izbjeći, a oni koji se ipak odluče da njihova djeca ne upisuju vjeronauk imaju težak zadatak objasniti šestogodišnjem ili sedmogodišnjem djetetu zašto samo sjedi u hodniku dok su ostala djeca na nastavi. Radi se o vrlo suptilnoj prisili u kojoj, opet, za Boga nema puno mjesta. Uostalom, što fali crkvama i župnim uredima? Nije li nastavu vjeronauka moguće organizirati i tamo?
Studenti Katoličko bogoslovnog fakulteta nisu dužni polagati ispite na filozofskom fakultetu u procesu studiranja za profesore filozofije, no kad prime diplomu mogu predavati na svim školama i fakultetima, neovisno o državnoj kontroli, samo pod kontrolom HBK. Do tog smo došli također zahvaljujući Ugovorima?
Navedeno nije izravna posljedica Vatikanskih ugovora, premda je o ovom problemu nemoguće razmišljati bez da ga se stavi u širi kontekst odnosa države i Crkve. Vrlo jednostavno, takvi bi studenti mogli pored vjeronauka predavati još jedan predmet i time bi bili konkurentniji pri zapošljavanju. Ukoliko ova inicijativa prođe, a ima svesrdnu podršku rektora, u vrlo skoro vrijeme će društvene znanosti u hrvatskim školama predavati isključivo vjernici koji će za svoj rad odgovarati Crkvi, a ne svojem formalnom poslodavcu, Republici Hrvatskoj. Ukoliko je Crkva toliko zainteresirana za širinu obrazovanja studenata teologije, ništa je ne sprječava da sama organizira studije drugih znanosti, a Vatikanski ugovori joj i jamče to pravo.
Nedavno smo imali slučaj svećenika-pedofila. Crkva je za njega znala, “kažnjen” je prelaskom u manju župu no hrvatsko pravosuđe ga nije sustiglo. Zašto?
Temeljem Vatikanskih ugovora pravosudna tijela su dužna obavijestiti crkvene vlasti prije poduzimanja kaznenog progona protiv svećenika. Kod drugih vjerskih zajednica je situacija nešto drugačija, te se crkvene vlasti obavještavaju nakon što je progon započeo. Katolička Crkva se ovom privilegijom rado služi i premještanje u drugu župu je čak i manji problem. Poznat je i slučaj svećenika koji je umirovljen, a crkvene su vlasti pristale na progon tek nakon što je nastupila zastara. Radi se o slučaju pedofilije.
Zna li se uopće koliko država odvaja novca za Crkvu?
Taj podatak nije poznat nikome. Procjene se kreću od 250 milijuna, pa sve do preko jedne milijarde kuna, ovisno o tome što se uračunava. Poznati su podaci o godišnjim izdvajanjima na temelju broja župa, naknadi za oduzetu imovinu, te za tiskanje udžbenika i plaće vjeroučitelja. Ostale stavke su uglavnom nepoznate, a radi se o financiranju karitativnog rada Crkve, kao i donacije za izgradnju vjerskih objekata, uključujući i donacije u zemljištu. Pri tome govorimo samo o izdavanjima iz državnog proračuna, a ne i o brojnim izdavanjima iz jedinica lokalne uprave i samouprave. Osim toga, Crkva je osnivač ili na neki drugi način povezana sa preko dvije tisuće udruga od kojih neke također ostvaruju značajne financijske potpore u, nažalost, nepoznatim iznosima.
Je li točna informacija da se sve više osoba izjašnjava kao ireligiozne?
Da. Radi se o globalnom trendu i Hrvatska tu nije izuzetak. Općenito govoreći, ireligioznih osoba je danas u Hrvatskoj više od pripadnika bilo koje vjerske skupine osim, naravno, Katolika.
Kako je Hrvatska pretežno katolička zemlja, jeste li imali neugodnosti zbog svog aktivizma?
Veću neugodnost doživljavam kada razgovaram sa svojim poznanicima koji nisu vjernici, a čija djeca pohađaju vjeronauk „kako se ne bi izdvajala“. Smatram da je dužnost svakog savjesnog građanina odbiti sudjelovati u tome.
Kakvi su Vam planovi za budućnost- organizirate li tribine, prosvjede?
Svakako. Nastaviti ćemo sa organizacijom tribina, sada već tradicionalnih godišnjih prosvjeda, tiskanjem materijala kojima promičemo sekularizam, humanizam i znanstvenu metodu kao što su „Sekularni kalendar“ i naljepnice „Razum kući ovoj“, a radimo i na osmišljavanju društvene igre koja će promicati naše aktivnosti i ciljeve. Nekada je dobro i zabaviti se.
