Aktualni pokušaji da se Rusiju istisne s europskog tržišta plina su se mogli očekivati već 2012. godine, kada su američke kompanije preusmjerile svoju logističku infrastrukturu za uvoz plina na izvoz. Svi kasniji događaji, a ključni su kriza u Ukrajini, rat sankcijama protiv Rusije, sukob oko Sirije, prijetnje zbog novih plinovoda iz Rusije prema Europi, samo su dio šireg plana. Sada postaje jasno da Amerika ima planove za preuzimanje europskog tržišta plina, a sve je počelo kada su odnosi s Rusijom još bili normalni.
Nedavno je američki Senat usvojio novi paket antiruskih sankcija, od kojih su neke otvoreno povezane s projektom plinovoda “Sjeverni tok 2“, koji proteklih tjedana dobiva zeleno svjetlo čak i od Europske komisije, a SAD ga pokušavaju blokirati i izgurati Rusiju iz europskog tržišta plina.
Prema predloženom nacrtu, predsjednik ima pravo nametnuti sankcije svim tvrtkama koje ulažu više od milijun dolara u izgradnju izvoznih plinovoda i pružaju opreme, tehnologije i usluge u njihovoj izgradnju. U tekstu zakona postoji poseban odjeljak posvećen “Sjevernom toku 2”, koji u prijevodu znači da će SAD i dalje ometati provedbu ovog projekta.
Prije nekoliko dana su Donald Trump i njegova administracija otvoreno rekli da Sjedinjene Države planiraju ući na globalno tržište ukapljenog prirodnog plina (LNG), te da će do 2020. postati “glavni izvoznik“.
Stoga aktualnu situaciju u Kataru treba gledati i s ovog stajališta, odnosno, da SAD stoje iza pritiska na emirat, koji je veliki konkurent američkoj LNG industriji i potencijalnom budućem izvozu.
Govoreći o uzrocima ovog “briljantnog” američkog zakona i ne manje otvorenim naknadnim izjavama, ruski stručnjaci u području energetike su došli do zaključka da SAD pokušavaju istjerati Rusiju s europskog tržišta plina, a rusofobija zapadne elite služi samo kako bi se politizirala isključivo trgovačka pitanja.
Pored toga, treba još spomenuti i činjenicu da su današnji američko-ruski odnosi postali talac unutarnje američke politike i borbi protiv novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa.
Zapadni tisak također promiče teoriju o potrebi za novim američkim sankcijama, kako bi se Rusija kaznila zbog njene “destruktivne politike” u Siriji i Ukrajini. Međutim, sve to su samo izgovori.
U stvari, čini se da je ključno pitanje u svemu “Sjeverni tok 2”, prije svega po pitanju rusko-ukrajinskih i rusko-europskih plinskih odnosa. U posljednjih nekoliko godina su trgovinski odnosi žrtvovani zbog politike, iako bi politika trebala biti instrument za rješavanje poslovnih problema. “Sjeverni tok 2” je poslužio kao odličan izgovor da se izvrši pritisak na Rusiju u okviru sukoba sa zapadom zbog ukrajinskog i sirijskog pitanja. Ukrajinski i sirijski sukob su hladnokrvnim i ciničnim američkim zakonodavcima postali instrument prisile u promicanju njihovih trgovinskih interesa.
Naravno, ukrajinski kriza i rat u Siriji, potom histerija oko navodnog ruskog uplitanja u američke izbore, za SAD i “saveznike”, bolje rečeno vazale, uopće nisu pravi razlozi za trgovinski rat protiv Rusije. Osim toga, sjetite se da mnogi kao ključni razlog za rat u Siriji vide namjeru Katara da preko Saudijske Arabije, Sirije i Turske isporučuje svoj plin u Europsku uniju.
Naravno, ovdje imamo američku namjeru, koja se mogla prepoznati još 2012. godine, a brojni događaji su uslijedili više ili manje spontano i bili nenamjerna posljedica niza nespretnih poteza određenih snaga u Washingtonu.
No, ovdje je ključno naglasiti kako, osim trgovinske koristi, Washington nema nikakvih drugih namjera i uopće ga ne zanima da se riješe u Ukrajini i Siriji, a sve čak i nema izravne veze s Donaldom Trumpom.
Govoreći o europskom tržištu plina, na kojem je Rusija prisutna desetljećima, odlučeno je da je bolje krenuti u suradnju s nekim drugim. U Sjevernoj Americi su se u posljednjih desetak godina dogodile tektonske promjene, koje idu daleko dalje od zloglasne revolucije plina iz škriljca u Sjedinjenim Državama.
No, svejedno je ovo detalj kojeg se ne može zaobići. Najvažnija posljedica revolucije škriljca je bila oštar porast proizvodnje američkog plina. U prvoj polovici 2000-ih se ona kretala oko 540 milijardi kubnih metara, odmah na drugom mjestu, iza Rusije. No, od 2008. godine proizvodnja počinje rasti i doseže 766 milijardi kubnih metara u 2015. Premda je u prošloj godini američka proizvodnja pala na gotovo 750 milijardi kubnih metara, posljednjih deset godina je godišnja proizvodnja plina u Sjedinjenim Državama porasla za oko 40%. Sjevernoamerički sektor prirodnog plina je doslovno eksplodirao.
Međutim, danas u smislu međunarodne trgovine, postoje tri osnovna i malo povezani jedni s drugima geografska tržišta prirodnog plina. Jedno je europsko, drugo je azijsko i treće ono u Sjevernoj Americi. U svakom od ta tri tržišta potrošnja plina premašuje proizvodnju i zbog toga svi trebaju više uvoznog plina. S točke gledišta uvoza, sjevernoameričko tržište u međunarodnoj trgovini prirodnim plinom je najmanje od tri gore navedena. 2016. godine je Sjeverna Amerika uvezla 143 milijardi kubnih metara plina plinovodima i manje od 9 milijardi kubnih metara LNG-a.
Na drugoj strani, azijsko tržište je kupilo nešto manje od 66 milijardi kubnih metara plinovodima i gotovo 242 milijarde kubnih metara LNG-a. No, europsko tržište se bazira na plinovodima, kroz koje je zaprimilo gotovo 416 milijardi kubnih metara plina i nešto više od 56 milijardi kubnih metara LNG-a. Drugim riječima, količina međunarodne trgovine prirodnim plinom u Sjevernoj Americi je oko pola volumena u Aziji i oko jedne trećine volumena koji se proda Europi. Ostale regije nisu od posebnog interesa u smislu međunarodne trgovine prirodnim plinom. Južna Amerika ukupno uvozi nešto više od 32 milijarde kubnih metara, a Afrika oko 19 milijardi kubnih metara.
Što se tiče geografije isporuka, SAD godišnje uvoze oko 80 do 85 milijardi kubnih metara plina plinovodima iz Kanade, dok preko drugih linija natrag u Kanadu izvozi 22 do 25 milijardi kubnih metara, a 35 do 40 milijardi kubnih metara izvozi u Meksiko.
Porast izvoza plina iz SAD je posljedica takozvane revolucije škriljevca. Prije deset godina je razlika između proizvodnje i potrošnje prirodnog plina u SAD-u bila je 100 do 110 milijardi kubnih metara i pokrivana je uvozom kroz plinovode iz Kanade i LNG kojeg je Americi isporučivao Katar.
Danas su SAD i dalje uvoznik prirodnog plina. Međutim, unatoč znatnom povećanju potrošnje u posljednjih deset godina, od oko 27%, razlika između potrošnje i proizvodnje u 2016. Nije prešla 30 milijardi kubnih metara, što je znatno manje od uvoza iz Kanade, gdje je, usput rečeno, proizvodnja pala sa 172 milijarde kubnih metara u 2006. na 140 do 150 milijardi kubnih metara razdoblju od 2012. do 2016.
U Meksiku je došlo do promjene, ali na drugi način. Proizvodnja plina je više ili manje ostala stabilna, na 54 do 58 milijardi kubnih metara u posljednjih deset godina, a samo je 2016. počela padati, kada je proizvedeno oko 47 milijardi m3. Međutim, potrošnja plina u Meksiku je značajno povećana. S manje od 67 milijardi kubnih metara u 2006. Se popela na skoro 90 milijardi kubnih metara u 2016. Naravno, glavni izvor rasta potrošnje plina u Meksiku su američke isporuke koje su potrebne za stabilnost proizvodnje u američkim kompanijama.
Zbog obilja prirodnog plina na sjevernoameričkom tržištu je njegova cijena nakon početka revolucije škriljca u prosjeku stalno padala, te je u jednom trenutku dosegla cijene nekoliko puta manje od cijena na europskim i azijskim tržištima plina.
Kako bi pojasnili, moramo usporediti cijene na različitim zemljopisnim tržištima, ali i uzeti u obzir cijenu nafte, jer se ovdje izračun cijene plina ne radi u dolarima po tisuću kubnih metara, nego prema ekvivalentu cijene barela nafte. Dakle da ne bi bilo zabune , ne govorimo o cijenama za 1000 kubnih metara prirodnog plina, kao što je uobičajeno, nego ekvivalentu u odnosu na barel nafte.
Dakle, 2012. godine, na vrhuncu revolucije škriljca, plin je u Sjedinjenim Državama, računajući cijenu barela nafte, koštao oko 16 dolara, dok je u Kanadi stajao tek nešto više od 13 dolara. Za usporedbu, tada je u Japanu stopa cijene bila oko 97 dolara, za Njemačku oko 63 dolara, a nafta visoke kvalitete je onda koštala oko 109 dolara po barelu.
Pad cijena energenata u drugoj polovici 2014. godine je doveo do promjena u cijeni, ali su cijene u Sjevernoj Americi još uvijek nekoliko puta niža od cijena na drugim tržištima. 2016. godine je cijena plina u Japanu, prema ekvivalentu barela nafte, iznosila je nešto više od 40 dolara, za Njemačku je cijena bila 29 dolara, dok je u Americi koštao 14 dolara, a Kanadi 9 dolara, uz prosječnu cijenu nafte od oko 41 dolar za barel.
U međuvremenu, prije nego što je plin iz škriljca doveo do promjena u cijenama, na sjevernoameričkom tržištu to nitko nije primijetio, iako su SAD bile među vodećima u proizvodnji plina. 2006. godine, kada je prosječna cijena nafte bila 62 dolara, slične cijene je dosegnuo i plin u protuvrijednosti za barel. Iako ne baš 62 dolara, plin je u protuvrijednosti za barel u Japanu koštao više od 41 dolara, Njemačkoj gotovo 46 dolara, Americi 39 dolara i Kanadi 34 dolara.
Direktna posljedica revolucije škriljca na međunarodnu trgovinu je bila da su SAD u potpunosti odustale od LNG-a iz Katara, koji ga je bio prisiljen preusmjeriti, dijelom u Europu, a dijelom u Aziju, što je uspio, jer je Dohi pogodovao brzi rast potrošnje energije u Kini i Indiji, čak i tijekom globalne financijske krize 2008. godine. Osim toga, Katar se okrenuo i Japanu, koji je naftu i nuklearne elektrane zamijenio plinom.
Drugo, promjena trendova u proizvodnji i potrošnji u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Meksiku je dovela do zasićenosti plina na tom tržištu. Činilo se da SAD ne bi trebale brinuti o problemu u plinskoj industriji u Kanadi i Meksiku, kao ni za tranzitnu infrastrukturu plina, ali su u ovaj sektor veliki novac uložile američke energetske tvrtke, a njih status quo ne može ne zabrinjavati.
Treće, cijena plina na sjevernoameričkom tržištu je nakon revolucije škriljca postala nekoliko puta manja od cijena goriva i energetskih resursa u drugim regijama svijeta.
Logično je rješenje bilo povećati izvoz plina iz Sjedinjenih Država, ali danas u svijetu, osim sjevernoameričkog, kao što smio rekli, još uvijek postoje dva glavna tržišta prirodnog plina, europsko i azijsko-pacifičko.
Strateški izbor Sjedinjenih Država je, na prvom mjestu, bio odrediti glavni smjer širenja.
Dakle, ako se hipotetski stavimo u poziciju proizvođača američkog plina koji želi izaći na inozemno tržište, gdje bi povećao izvoz? Prema Europi ili prema Aziji?
Više od 80% uvoza plina u zemljama Azije i Pacifika 2016. odlazi za četiri zemlje: Indiju, Kinu, Japan i Južnu Koreju. Glavni dobavljači plina na tržištu u azijsko-pacifičkoj regiji, gdje dominira LNG, su Australija, Katar, Malezija i Indonezija. Na isporuke iz Australije i Katara, kao i trgovina plinom između azijskih zemalja Indijskog oceana i zapadnog dijela Pacifika, čine više od 80% LNG tržišta. Ova trgovina je dopunjena određenom količinom isporuka plinovodima, prvenstveno iz središnje Azije u Kinu.
Pretpostavimo da Sjedinjene Države razmatraju mogućnost ulaska na ovo tržište? Jasno je da bi glavni konkurenti za SAD u ovoj situaciji bili LNG dobavljači. Postoje i plinovodi koji iz središnje Azije idu do Kine, kao i manja količina regionalne trgovine plinovodima iz Australije ili vrlo kratki plinovodi iz Indonezije u Singapur. Dakle, malo je vjerojatno da bi ovo tržište mogao uzurpirati američkoj plin. Dakle, LNG volumen od 242 milijarde kubnih metara godišnje za azijsko tržište osiguravaju glavni igrači, a to su Katar, Australija, Malezija i Indonezija.
Osim toga, udaljenost od glavnih zemalja potrošača plina azijsko-pacifičke regije do Amerike otprilike odgovara udaljenosti istih potrošača do Katara. Japan i Južna Koreja su bliže američkoj pacifičkoj obali, a Indija je bliže Kataru.
Europa je najveće tržište u međunarodnoj trgovini prirodnim plinom, a na njemu je danas mnogo igrača.
Pored Rusije, koja izvoz vlastiti plin, ali i preprodaje plin iz Kazahstana i Uzbekistana, neke europske zemlje imaju svoju proizvodnju, prije svega Norveška, Nizozemska i Velika Britanija. Europa dobavlja plin iz Alžira, Nigerije, Katara, Azerbajdžana, a europsko tržište se otvara i Iranu, koji ima ogromne dokazane rezerve prirodnog plina.
Pretpostavimo da SAD razmatraju mogućnost ulaska na ovo tržište. Što se tiče LNG-a, udaljenost od atlantske obale SAD-a do sjevernih europskih luka otprilike odgovara udaljenosti od sjeverne Europe do istog Katara. U tom slučaju, troškovi prijevoza LNG-a iz SAD-a su puno veći nego onog koji stiže plinovodima iz Rusije, a posebice iz Norveške.
Dakle, hipotetski američki izvoz također treba LNG infrastrukturu, kako bi se lakše natjecao s opskrbom LNG-a iz drugih regija, jer je plinovodima nemoguće konkurirati.
Za opskrbu plinom Europe iz SAD-a na prvi pogled ne možete pronaći puno ekonomskih razloga. S točke gledišta logistike, udaljenost od atlantske obale SAD-a do sjeverne Europe je opet vrlo blizu udaljenosti od Katara do sjeverne Europe, a ako u obzir uzmemo isporuke sredozemnim lukama, Amerika je još udaljenija.
Međutim, moramo uzeti u obzir još jedan čimbenik. Za LNG tranzit nisu potrebni samo plinski prekooceanski tankeri, nego i LNG međudostavni terminali u tim istim tankerima. Ovdje hipotetski američki izvoznik plina ima argument korist korištenja terminala za prijem katarskog LNG-a, kao i svu potrebnu infrastrukturu na teritoriju SAD-a, jer su u Americi od 2010. do 2012. uvozne pretvorili u izvozne terminale za američki LNG.
U ovom slučaju je udaljenost azijsko-pacifičkog tržišta sasvim drugačija. Ako od pacifičke obale Kalifornije do Kine ima oko 10 000 km, onda put do Kine kroz vode Kariba i Panamski kanal iznosi oko 18 500 kilometara, što je gotovo dvostruko više od puta u Kinu iz Katara, da ne spominjemo druge zemlje koje izvoze LNG.
Osim toga, sa svojim kapacitetima Panamski kanal je na samoj granici prolaska značajnih dodatnih količina plina, što znači da bi ga trebalo dodatno proširiti ili izgraditi najavljeni novi kanal kroz Nikaragvu.
Zato se veliko proširenje američkih plinskih tvrtki očekuje na europskom tržištu. U vrijeme kada su Sjedinjene Države donijele stratešku odluku za primjenu uvoznih plinskih terminala na Atlantiku u izvozne, europsko tržište je pretvoreno u jedini hipotetski smjer opskrbe.
No, LNG čini samo 12% europskog uvoza plina, a s gotovo 92% ukupnog volumena ga dopremaju četiri zemlje – Katar, Alžir, Nigerija i Norveška. S točke gledišta transporta, SAD se može uspoređivati s Katarom koji ga prodaje nordijskim zemljama, ali to je samo 2,6% europskog uvoza ili 2,4% europske potrošnje. Svi ostali LNG putevi do Europe su puno kraći.
Naravno, u apsolutnim brojevima, tih 2,6% europskog uvoza plina i dalje predstavljaju značajnu vrijednost od 12,3 milijardi kubnih metara godišnje, oko polovice godišnjeg izvoza iz SAD-a u Kanadu i oko jednu trećinu iz SAD-a u Meksiko. No, s druge strane, to je samo 1,6% količine plina proizvedenog u Americi.
Uvoznici plinovodima u Europu imaju još veće prednosti u odnosu na SAD, a najvažnije je da su one ekonomske prirode. 42% uvoza plina koji se može pripisati plinovodima na europsko tržište dolazi i drugih europskih zemalja, Velike Britanije, Nizozemske i Norveška, a 35% uvoza plina dolazi plinovodima iz Rusije, uključujući i od strane Rusa kupljeni prirodni plin iz Kazahstana i Uzbekistana. Sve ove količine imaju prednosti u odnosu na hipotetsku opskrbu iz Sjedinjenih Država. U smislu troškova proizvodnje i tranzita.
Naime, plin iz škriljca je ovdje još uvijek skuplji od tradicionalnih izvora, unatoč nekim od američkih uspjeha u smanjenju troškova proizvodnje, što su postigli u posljednjih nekoliko godina.
Zatim, stručna zajednica ne može ni teoretski naći metode koje bi dovele do američke dominacije na europskom tržištu. Dakle, ako razlozi za energetsku suradnju SAD-EU na velikoj razini ne mogu biti ekonomske prirode, onda moraju biti neke druge, a ona je geopolitička.
Imajući to u vidu, podsjetimo na neke od događaja iz posljednjih nekoliko godina. 2011. je završena izgradnja njemačkog plinovoda “Opal”, koji je zapravo kopneni nastavak “Sjevernog toka”. “Opal” je odmah bio predmet preispitivanja “Trećeg energetskog paketa” Europske komisije, koji propisuje da 50% kapaciteta plinovoda treba biti rezervirano za neke mitske “alternativne davatelje”, koje je nemoguće naći, s obzirom da Rusija ima ekskluzivni pristup “Sjevernom toku”.
Da se radi o dvostrukim standardima, vidi se po sličnoj situaciji s Azerbajdžanom, za kojega ova ograničenja ne vrijede. Europska komisija se brine i da sačuva tranzit preko Ukrajine, kojem su “Sjeverni tok” i “Opal” izravni konkurenti i žele da se do kraja ide s progonom Rusije iz europskog plinskog tržišta, što je već znak urođene rusofobije u zapadne elite.
U stvari, ograničenje njemačkog plinovoda “Opal”, bez obzira pod kojim izgovorom, zapravo je ograničavanje opskrbe Europe ruskim plinom, što s ekonomske točke gledišta ima smisla jedino ako negdje postoji još jedan dobavljač. Međutim, njega u ovom trenutku nema.
U ovom trenutku pritisak na njemački plinovod “Opal” proizlazi iz primjene odredbi “Trećeg energetskog paketa” EU.
2014. je bio početak “događaja” u Ukrajini, kada je “svrgnut korumpirani režim” Viktora Janukoviča. Nakon neustavnog državnog udara se održava referenduma o neovisnosti Krima i postaje jasno da priča Ukrajine kao glavne tranzitne zemlje za ruski plin završava.
No, to je bio samo vrh ledenog brijega, jer su Rusija i Ukrajina od raspada Sovjetskog Saveza nagomilali bogata iskustva iz plinskih sukoba. Ukrajina Rusiji, iako to ne priznaje, duguje 5 milijardi dolara za isporučeni plin. Ako ćemo vjerovati glasnim izjavama novog ukrajinskog vodstva, Ukrajina ne samo da neće platiti ovaj dug, nego kasnije nije namjeravala platiti ugovorenu cijenu. Zbog toga je u lipnju 2014. izravna isporuka ruskog plina Ukrajini prestala, a ostala je samo količina namijenjena Europi. No, Ukrajina pomoću opskrbe počinje kupovati ruski plin, koji je sada postao “europski”.
Kasnije su isporuke Ukrajini obnovljene, a onda su opet prekinute. To je u međuvremenu prestalo, tako da će sudski postupci između Ukrajine i Rusije odlučiti o tome tko kome duguje novac za plin i koliko, jer je u verziji Ukrajine cijena plina je precijenjena, pa Rusija duguje Ukrajini, a ne Ukrajina Rusiji. Upravo ovih dana je Arbitražni sud u Stockholmu presudio u korist Rusije, ali će se Gazprom žaliti, jer odšteta nije iznos prema potpisanim ugovorima.
Paralelno sa svim ovim događajima je trajao proces izgradnje “Južnog toka”, od kojeg je Rusija odustala zbog uvjeta i protivljenja Bugarske i ne namjerava mu se više vratiti. Premijer Bugarske je u lipnju 2014. najavio obustavu rada “kako bi se uklonile nepravilnosti iz odredbi EU”, iako je on tu izjavu dao odmah nakon sastanka s američkim kongresmenima.
Nakon nekog vremena Bugarska daje pristanak za gradnju, ali je u kolovozu 2014. ponovno suspendira radove, unatoč činjenici da su sudionici u projektu i Austrija, Mađarska, Italija, Makedonija, Srbija, pa čak i Francuska s predsjednikom Hollandeom, koji je tada rekao da treba nastavi graditi.
Zbog tih problema Rusija s Turskom najavljuje pokretanje projekta “Turski tok”, koji je sličan “Južnom toku”, osim, što plinovod u Europu treba ići preko Turske, a ne kroz Bugarsku.
Nekoliko mjeseci kasnije turski zrakoplov obara ruski bombarder Su-24 u Siriji, a time se prekida rad na “Turskom toku”. Trenutno su dva pilota, koji su upravljali turskim F-16, uhićeni od strane Turske na temelju optužbi za umiješanost u pokušaj državnog udara u srpnju 2016. godine, kojeg Ankara povezuje s klerikom i vođom pokreta Hizmet, Fethullahom Gülenom, te proameričkim skupinama u vojsci.
Nakon neuspjelog puča i naknadne isprike turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Rusiji se najavljuje nastavak izgradnje “Turskog toka”.
No, paralelno se najavljuje i širenje “Sjevernog toka”, odnosno projekt “Sjeverni tok 2”, koji je odmah stekao brojne protivnike. Zanimljivo je da se lista protivnika projekta podudara s popisom tranzitnih zemalja kroz koje ruski plin preko postojećih plinovoda ide u Europu, kao i neformalnih skupina američkih klijentelističkih država u EU. Prema njihovoj verziji, ovaj projekt je instrument ruskih energetskih pritisaka na Europu, a nedavno su protivnici “Sjevernog toka 2” i službeno Washingtonu uručili popis svojih želja i zahtjeva u novom nacrtu zakona o antiruskim sankcijama, uključujući i one povezane za izgradnju tog plinovoda.
Dakle, što imamo? Paralelno s retorikom američkih političara se vuku potezi kao što je obaranje putničkog zrakoplova nad Ukrajinom, obaranje ruskog vojnog zrakoplova u Siriji, utječe se na postojeće i buduće tranzitne pravce za isporuku ruskog plina Europi, a sve to nije slučajno.
Naravno, SAD nisu same iza svih ovih događaja. Međutim, činjenica da iza toliko njih stoje Amerikanci, znači da su ih pokušavali i još uvijek pokušavaju iskoristiti i za utjecaj na plinski sektor, što je više nego očigledno, posebice danas u vrijeme sukoba s Katarom.
Na primjer, ukrajinska kriza 2014. godine, unatoč pomoći State Departmenta, jedva da bi nastala da nije trebala poslužiti i kao alat za promicanje američkih aktera na europskom tržištu plina. Uloga sina tadašnjeg potpredsjednika Josepha Bidena u Ukrajini je u ovom poslu više nego očita.
Dokaz su i aktivnosti brojnih američkih kongresmena da preko vodstva Bugarske blokiraju “Južni tok”, a sve je učinjeno u vrijeme kada brojne europske zemlje ovaj projekt nisu htjele vezati za krizu u Ukrajini.
Međutim, sumnja je sumnja i pogledajmo činjenice. Prva činjenica je da Sjedinjene Države oštro povećavaju proizvodnju plina, a domaće cijene na tržištu Sjeverne Amerike su već sada nekoliko puta manje od europskih cijena.
Dalje, SAD su već uložile veliki novac u terminale na atlantskoj obali, koji se mora vratiti. No, Sjedinjene Države jednostavno ne mogu izvoziti LNG i njime se ne mogu koristiti za buduće širenje i ostaje im samo tržište Europe.
S obzirom na gore navedeno, to znači da SAD ne mogu učiniti ništa drugo nego se koristiti netržišnim instrumentima.
To se jasno vidi u primjeni tih instrumenata da se ograniči dovod plina na europsko tržište iz Rusije, ali kako istisnuti s europskog tržišta, norveški, nizozemski i britanski plin? No, Europa može dobiti za sada dovoljne količine i bez novih plinovoda, ali bi rado povećala zalihe. Drugim riječima, nakon što se hipotetski ograničio afrički i bliskoistočni uvoz plina, sada je potrebno ograničiti opskrbu ruskim plinom, bilo da govorimo o Ukrajini ili drugim pravcima.
Najzanimljivije u svemu je da u Washingtonu iracionalnu rusofobiju ujedno prati iznimno racionalna kalkulacija u kojoj su za uspjehe na tržištu stoljećima razvijale netržišne metode za uništenje konkurencije.
Istovremeno, Europa je dugoročno osuđena na uvoz energenata, jer nema rezerve nafte i plina, a trenutno dostupne zalihe njemačkog i poljskog ugljena očito nisu u stanju pokriti sve potrebe Europe za energijom.
Dakle, besmisleno je žaliti se na urođenu rusofobiju zapadnih elita, iako ona jest svojstvena Johnu McCainu, Victoriji Nuland, Hillary Clinton i njima sličnima.
Činjenica je da SAD sada jednostavno ne mogu ni pokušati sa širenjem LNG na europsko tržište ili računati na ruski udio na tom tržištu. Jasno je da SAD žele profitirati od investiranja u atlantske terminale u SAD-u, ali je upitno hoće li u tome uspjeti.
Moguće je da zbog prijateljstva s Washingtonom Europska komisija pristane na davanje plinskog udjela američkom kompanijama i izbacivanje ostalih aktera, ali je to malo vjerojatno, jer Europljani ne bi šutke pristali da plate toliku cijenu.
Istina je da Obama, ali sada i Trump pokušavaju ruske kompanije istjerati iz europskog tržišta svim raspoloživim sredstvima, uključujući i metode koje nisu ni blizu zloglasnog tržišnog natjecanja. SAD danas čini preko 21% svjetske proizvodnje prirodnog plina, koji se zatim prisilno prodaje na domaćem tržištu ili izvozi u Kanadu po cijenama dva do tri puta manjima nego u Europi. Naravno, svaki plinski magnat, uz određenu stopu povrata ulaganja, bit će spreman na sve. Stoga očekujmo nove preokrete u globalnoj plinskoj utakmici, od kojih će se neki prikazati da su se dogodili iz posve drugih razloga, ali na kraju uvijek i iza svega stoji profit.
logično
Nedavno je američki Senat usvojio novi paket antiruskih sankcija, od kojih su neke otvoreno povezane s projektom plinovoda “Sjeverni tok 2“, koji proteklih tjedana dobiva zeleno svjetlo čak i od Europske komisije, a SAD ga pokušavaju blokirati i izgurati Rusiju iz europskog tržišta plina.
Prema predloženom nacrtu, predsjednik ima pravo nametnuti sankcije svim tvrtkama koje ulažu više od milijun dolara u izgradnju izvoznih plinovoda i pružaju opreme, tehnologije i usluge u njihovoj izgradnju. U tekstu zakona postoji poseban odjeljak posvećen “Sjevernom toku 2”, koji u prijevodu znači da će SAD i dalje ometati provedbu ovog projekta.
Prije nekoliko dana su Donald Trump i njegova administracija otvoreno rekli da Sjedinjene Države planiraju ući na globalno tržište ukapljenog prirodnog plina (LNG), te da će do 2020. postati “glavni izvoznik“.
Stoga aktualnu situaciju u Kataru treba gledati i s ovog stajališta, odnosno, da SAD stoje iza pritiska na emirat, koji je veliki konkurent američkoj LNG industriji i potencijalnom budućem izvozu.
Govoreći o uzrocima ovog “briljantnog” američkog zakona i ne manje otvorenim naknadnim izjavama, ruski stručnjaci u području energetike su došli do zaključka da SAD pokušavaju istjerati Rusiju s europskog tržišta plina, a rusofobija zapadne elite služi samo kako bi se politizirala isključivo trgovačka pitanja.
Pored toga, treba još spomenuti i činjenicu da su današnji američko-ruski odnosi postali talac unutarnje američke politike i borbi protiv novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa.
Zapadni tisak također promiče teoriju o potrebi za novim američkim sankcijama, kako bi se Rusija kaznila zbog njene “destruktivne politike” u Siriji i Ukrajini. Međutim, sve to su samo izgovori.
U stvari, čini se da je ključno pitanje u svemu “Sjeverni tok 2”, prije svega po pitanju rusko-ukrajinskih i rusko-europskih plinskih odnosa. U posljednjih nekoliko godina su trgovinski odnosi žrtvovani zbog politike, iako bi politika trebala biti instrument za rješavanje poslovnih problema. “Sjeverni tok 2” je poslužio kao odličan izgovor da se izvrši pritisak na Rusiju u okviru sukoba sa zapadom zbog ukrajinskog i sirijskog pitanja. Ukrajinski i sirijski sukob su hladnokrvnim i ciničnim američkim zakonodavcima postali instrument prisile u promicanju njihovih trgovinskih interesa.
Naravno, ukrajinski kriza i rat u Siriji, potom histerija oko navodnog ruskog uplitanja u američke izbore, za SAD i “saveznike”, bolje rečeno vazale, uopće nisu pravi razlozi za trgovinski rat protiv Rusije. Osim toga, sjetite se da mnogi kao ključni razlog za rat u Siriji vide namjeru Katara da preko Saudijske Arabije, Sirije i Turske isporučuje svoj plin u Europsku uniju.
Naravno, ovdje imamo američku namjeru, koja se mogla prepoznati još 2012. godine, a brojni događaji su uslijedili više ili manje spontano i bili nenamjerna posljedica niza nespretnih poteza određenih snaga u Washingtonu.
No, ovdje je ključno naglasiti kako, osim trgovinske koristi, Washington nema nikakvih drugih namjera i uopće ga ne zanima da se riješe u Ukrajini i Siriji, a sve čak i nema izravne veze s Donaldom Trumpom.
Govoreći o europskom tržištu plina, na kojem je Rusija prisutna desetljećima, odlučeno je da je bolje krenuti u suradnju s nekim drugim. U Sjevernoj Americi su se u posljednjih desetak godina dogodile tektonske promjene, koje idu daleko dalje od zloglasne revolucije plina iz škriljca u Sjedinjenim Državama.
No, svejedno je ovo detalj kojeg se ne može zaobići. Najvažnija posljedica revolucije škriljca je bila oštar porast proizvodnje američkog plina. U prvoj polovici 2000-ih se ona kretala oko 540 milijardi kubnih metara, odmah na drugom mjestu, iza Rusije. No, od 2008. godine proizvodnja počinje rasti i doseže 766 milijardi kubnih metara u 2015. Premda je u prošloj godini američka proizvodnja pala na gotovo 750 milijardi kubnih metara, posljednjih deset godina je godišnja proizvodnja plina u Sjedinjenim Državama porasla za oko 40%. Sjevernoamerički sektor prirodnog plina je doslovno eksplodirao.
Međutim, danas u smislu međunarodne trgovine, postoje tri osnovna i malo povezani jedni s drugima geografska tržišta prirodnog plina. Jedno je europsko, drugo je azijsko i treće ono u Sjevernoj Americi. U svakom od ta tri tržišta potrošnja plina premašuje proizvodnju i zbog toga svi trebaju više uvoznog plina. S točke gledišta uvoza, sjevernoameričko tržište u međunarodnoj trgovini prirodnim plinom je najmanje od tri gore navedena. 2016. godine je Sjeverna Amerika uvezla 143 milijardi kubnih metara plina plinovodima i manje od 9 milijardi kubnih metara LNG-a.
Na drugoj strani, azijsko tržište je kupilo nešto manje od 66 milijardi kubnih metara plinovodima i gotovo 242 milijarde kubnih metara LNG-a. No, europsko tržište se bazira na plinovodima, kroz koje je zaprimilo gotovo 416 milijardi kubnih metara plina i nešto više od 56 milijardi kubnih metara LNG-a. Drugim riječima, količina međunarodne trgovine prirodnim plinom u Sjevernoj Americi je oko pola volumena u Aziji i oko jedne trećine volumena koji se proda Europi. Ostale regije nisu od posebnog interesa u smislu međunarodne trgovine prirodnim plinom. Južna Amerika ukupno uvozi nešto više od 32 milijarde kubnih metara, a Afrika oko 19 milijardi kubnih metara.
Što se tiče geografije isporuka, SAD godišnje uvoze oko 80 do 85 milijardi kubnih metara plina plinovodima iz Kanade, dok preko drugih linija natrag u Kanadu izvozi 22 do 25 milijardi kubnih metara, a 35 do 40 milijardi kubnih metara izvozi u Meksiko.
Porast izvoza plina iz SAD je posljedica takozvane revolucije škriljevca. Prije deset godina je razlika između proizvodnje i potrošnje prirodnog plina u SAD-u bila je 100 do 110 milijardi kubnih metara i pokrivana je uvozom kroz plinovode iz Kanade i LNG kojeg je Americi isporučivao Katar.
Danas su SAD i dalje uvoznik prirodnog plina. Međutim, unatoč znatnom povećanju potrošnje u posljednjih deset godina, od oko 27%, razlika između potrošnje i proizvodnje u 2016. Nije prešla 30 milijardi kubnih metara, što je znatno manje od uvoza iz Kanade, gdje je, usput rečeno, proizvodnja pala sa 172 milijarde kubnih metara u 2006. na 140 do 150 milijardi kubnih metara razdoblju od 2012. do 2016.
U Meksiku je došlo do promjene, ali na drugi način. Proizvodnja plina je više ili manje ostala stabilna, na 54 do 58 milijardi kubnih metara u posljednjih deset godina, a samo je 2016. počela padati, kada je proizvedeno oko 47 milijardi m3. Međutim, potrošnja plina u Meksiku je značajno povećana. S manje od 67 milijardi kubnih metara u 2006. Se popela na skoro 90 milijardi kubnih metara u 2016. Naravno, glavni izvor rasta potrošnje plina u Meksiku su američke isporuke koje su potrebne za stabilnost proizvodnje u američkim kompanijama.
Zbog obilja prirodnog plina na sjevernoameričkom tržištu je njegova cijena nakon početka revolucije škriljca u prosjeku stalno padala, te je u jednom trenutku dosegla cijene nekoliko puta manje od cijena na europskim i azijskim tržištima plina.
Kako bi pojasnili, moramo usporediti cijene na različitim zemljopisnim tržištima, ali i uzeti u obzir cijenu nafte, jer se ovdje izračun cijene plina ne radi u dolarima po tisuću kubnih metara, nego prema ekvivalentu cijene barela nafte. Dakle da ne bi bilo zabune , ne govorimo o cijenama za 1000 kubnih metara prirodnog plina, kao što je uobičajeno, nego ekvivalentu u odnosu na barel nafte.
Dakle, 2012. godine, na vrhuncu revolucije škriljca, plin je u Sjedinjenim Državama, računajući cijenu barela nafte, koštao oko 16 dolara, dok je u Kanadi stajao tek nešto više od 13 dolara. Za usporedbu, tada je u Japanu stopa cijene bila oko 97 dolara, za Njemačku oko 63 dolara, a nafta visoke kvalitete je onda koštala oko 109 dolara po barelu.
Pad cijena energenata u drugoj polovici 2014. godine je doveo do promjena u cijeni, ali su cijene u Sjevernoj Americi još uvijek nekoliko puta niža od cijena na drugim tržištima. 2016. godine je cijena plina u Japanu, prema ekvivalentu barela nafte, iznosila je nešto više od 40 dolara, za Njemačku je cijena bila 29 dolara, dok je u Americi koštao 14 dolara, a Kanadi 9 dolara, uz prosječnu cijenu nafte od oko 41 dolar za barel.
U međuvremenu, prije nego što je plin iz škriljca doveo do promjena u cijenama, na sjevernoameričkom tržištu to nitko nije primijetio, iako su SAD bile među vodećima u proizvodnji plina. 2006. godine, kada je prosječna cijena nafte bila 62 dolara, slične cijene je dosegnuo i plin u protuvrijednosti za barel. Iako ne baš 62 dolara, plin je u protuvrijednosti za barel u Japanu koštao više od 41 dolara, Njemačkoj gotovo 46 dolara, Americi 39 dolara i Kanadi 34 dolara.
Direktna posljedica revolucije škriljca na međunarodnu trgovinu je bila da su SAD u potpunosti odustale od LNG-a iz Katara, koji ga je bio prisiljen preusmjeriti, dijelom u Europu, a dijelom u Aziju, što je uspio, jer je Dohi pogodovao brzi rast potrošnje energije u Kini i Indiji, čak i tijekom globalne financijske krize 2008. godine. Osim toga, Katar se okrenuo i Japanu, koji je naftu i nuklearne elektrane zamijenio plinom.
Drugo, promjena trendova u proizvodnji i potrošnji u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Meksiku je dovela do zasićenosti plina na tom tržištu. Činilo se da SAD ne bi trebale brinuti o problemu u plinskoj industriji u Kanadi i Meksiku, kao ni za tranzitnu infrastrukturu plina, ali su u ovaj sektor veliki novac uložile američke energetske tvrtke, a njih status quo ne može ne zabrinjavati.
Treće, cijena plina na sjevernoameričkom tržištu je nakon revolucije škriljca postala nekoliko puta manja od cijena goriva i energetskih resursa u drugim regijama svijeta.
Logično je rješenje bilo povećati izvoz plina iz Sjedinjenih Država, ali danas u svijetu, osim sjevernoameričkog, kao što smio rekli, još uvijek postoje dva glavna tržišta prirodnog plina, europsko i azijsko-pacifičko.
Strateški izbor Sjedinjenih Država je, na prvom mjestu, bio odrediti glavni smjer širenja.
Dakle, ako se hipotetski stavimo u poziciju proizvođača američkog plina koji želi izaći na inozemno tržište, gdje bi povećao izvoz? Prema Europi ili prema Aziji?
Više od 80% uvoza plina u zemljama Azije i Pacifika 2016. odlazi za četiri zemlje: Indiju, Kinu, Japan i Južnu Koreju. Glavni dobavljači plina na tržištu u azijsko-pacifičkoj regiji, gdje dominira LNG, su Australija, Katar, Malezija i Indonezija. Na isporuke iz Australije i Katara, kao i trgovina plinom između azijskih zemalja Indijskog oceana i zapadnog dijela Pacifika, čine više od 80% LNG tržišta. Ova trgovina je dopunjena određenom količinom isporuka plinovodima, prvenstveno iz središnje Azije u Kinu.
Pretpostavimo da Sjedinjene Države razmatraju mogućnost ulaska na ovo tržište? Jasno je da bi glavni konkurenti za SAD u ovoj situaciji bili LNG dobavljači. Postoje i plinovodi koji iz središnje Azije idu do Kine, kao i manja količina regionalne trgovine plinovodima iz Australije ili vrlo kratki plinovodi iz Indonezije u Singapur. Dakle, malo je vjerojatno da bi ovo tržište mogao uzurpirati američkoj plin. Dakle, LNG volumen od 242 milijarde kubnih metara godišnje za azijsko tržište osiguravaju glavni igrači, a to su Katar, Australija, Malezija i Indonezija.
Osim toga, udaljenost od glavnih zemalja potrošača plina azijsko-pacifičke regije do Amerike otprilike odgovara udaljenosti istih potrošača do Katara. Japan i Južna Koreja su bliže američkoj pacifičkoj obali, a Indija je bliže Kataru.
Europa je najveće tržište u međunarodnoj trgovini prirodnim plinom, a na njemu je danas mnogo igrača.
Pored Rusije, koja izvoz vlastiti plin, ali i preprodaje plin iz Kazahstana i Uzbekistana, neke europske zemlje imaju svoju proizvodnju, prije svega Norveška, Nizozemska i Velika Britanija. Europa dobavlja plin iz Alžira, Nigerije, Katara, Azerbajdžana, a europsko tržište se otvara i Iranu, koji ima ogromne dokazane rezerve prirodnog plina.
Pretpostavimo da SAD razmatraju mogućnost ulaska na ovo tržište. Što se tiče LNG-a, udaljenost od atlantske obale SAD-a do sjevernih europskih luka otprilike odgovara udaljenosti od sjeverne Europe do istog Katara. U tom slučaju, troškovi prijevoza LNG-a iz SAD-a su puno veći nego onog koji stiže plinovodima iz Rusije, a posebice iz Norveške.
Dakle, hipotetski američki izvoz također treba LNG infrastrukturu, kako bi se lakše natjecao s opskrbom LNG-a iz drugih regija, jer je plinovodima nemoguće konkurirati.
Za opskrbu plinom Europe iz SAD-a na prvi pogled ne možete pronaći puno ekonomskih razloga. S točke gledišta logistike, udaljenost od atlantske obale SAD-a do sjeverne Europe je opet vrlo blizu udaljenosti od Katara do sjeverne Europe, a ako u obzir uzmemo isporuke sredozemnim lukama, Amerika je još udaljenija.
Međutim, moramo uzeti u obzir još jedan čimbenik. Za LNG tranzit nisu potrebni samo plinski prekooceanski tankeri, nego i LNG međudostavni terminali u tim istim tankerima. Ovdje hipotetski američki izvoznik plina ima argument korist korištenja terminala za prijem katarskog LNG-a, kao i svu potrebnu infrastrukturu na teritoriju SAD-a, jer su u Americi od 2010. do 2012. uvozne pretvorili u izvozne terminale za američki LNG.
U ovom slučaju je udaljenost azijsko-pacifičkog tržišta sasvim drugačija. Ako od pacifičke obale Kalifornije do Kine ima oko 10 000 km, onda put do Kine kroz vode Kariba i Panamski kanal iznosi oko 18 500 kilometara, što je gotovo dvostruko više od puta u Kinu iz Katara, da ne spominjemo druge zemlje koje izvoze LNG.
Osim toga, sa svojim kapacitetima Panamski kanal je na samoj granici prolaska značajnih dodatnih količina plina, što znači da bi ga trebalo dodatno proširiti ili izgraditi najavljeni novi kanal kroz Nikaragvu.
Zato se veliko proširenje američkih plinskih tvrtki očekuje na europskom tržištu. U vrijeme kada su Sjedinjene Države donijele stratešku odluku za primjenu uvoznih plinskih terminala na Atlantiku u izvozne, europsko tržište je pretvoreno u jedini hipotetski smjer opskrbe.
No, LNG čini samo 12% europskog uvoza plina, a s gotovo 92% ukupnog volumena ga dopremaju četiri zemlje – Katar, Alžir, Nigerija i Norveška. S točke gledišta transporta, SAD se može uspoređivati s Katarom koji ga prodaje nordijskim zemljama, ali to je samo 2,6% europskog uvoza ili 2,4% europske potrošnje. Svi ostali LNG putevi do Europe su puno kraći.
Naravno, u apsolutnim brojevima, tih 2,6% europskog uvoza plina i dalje predstavljaju značajnu vrijednost od 12,3 milijardi kubnih metara godišnje, oko polovice godišnjeg izvoza iz SAD-a u Kanadu i oko jednu trećinu iz SAD-a u Meksiko. No, s druge strane, to je samo 1,6% količine plina proizvedenog u Americi.
Uvoznici plinovodima u Europu imaju još veće prednosti u odnosu na SAD, a najvažnije je da su one ekonomske prirode. 42% uvoza plina koji se može pripisati plinovodima na europsko tržište dolazi i drugih europskih zemalja, Velike Britanije, Nizozemske i Norveška, a 35% uvoza plina dolazi plinovodima iz Rusije, uključujući i od strane Rusa kupljeni prirodni plin iz Kazahstana i Uzbekistana. Sve ove količine imaju prednosti u odnosu na hipotetsku opskrbu iz Sjedinjenih Država. U smislu troškova proizvodnje i tranzita.
Naime, plin iz škriljca je ovdje još uvijek skuplji od tradicionalnih izvora, unatoč nekim od američkih uspjeha u smanjenju troškova proizvodnje, što su postigli u posljednjih nekoliko godina.
Zatim, stručna zajednica ne može ni teoretski naći metode koje bi dovele do američke dominacije na europskom tržištu. Dakle, ako razlozi za energetsku suradnju SAD-EU na velikoj razini ne mogu biti ekonomske prirode, onda moraju biti neke druge, a ona je geopolitička.
Imajući to u vidu, podsjetimo na neke od događaja iz posljednjih nekoliko godina. 2011. je završena izgradnja njemačkog plinovoda “Opal”, koji je zapravo kopneni nastavak “Sjevernog toka”. “Opal” je odmah bio predmet preispitivanja “Trećeg energetskog paketa” Europske komisije, koji propisuje da 50% kapaciteta plinovoda treba biti rezervirano za neke mitske “alternativne davatelje”, koje je nemoguće naći, s obzirom da Rusija ima ekskluzivni pristup “Sjevernom toku”.
Da se radi o dvostrukim standardima, vidi se po sličnoj situaciji s Azerbajdžanom, za kojega ova ograničenja ne vrijede. Europska komisija se brine i da sačuva tranzit preko Ukrajine, kojem su “Sjeverni tok” i “Opal” izravni konkurenti i žele da se do kraja ide s progonom Rusije iz europskog plinskog tržišta, što je već znak urođene rusofobije u zapadne elite.
U stvari, ograničenje njemačkog plinovoda “Opal”, bez obzira pod kojim izgovorom, zapravo je ograničavanje opskrbe Europe ruskim plinom, što s ekonomske točke gledišta ima smisla jedino ako negdje postoji još jedan dobavljač. Međutim, njega u ovom trenutku nema.
U ovom trenutku pritisak na njemački plinovod “Opal” proizlazi iz primjene odredbi “Trećeg energetskog paketa” EU.
2014. je bio početak “događaja” u Ukrajini, kada je “svrgnut korumpirani režim” Viktora Janukoviča. Nakon neustavnog državnog udara se održava referenduma o neovisnosti Krima i postaje jasno da priča Ukrajine kao glavne tranzitne zemlje za ruski plin završava.
No, to je bio samo vrh ledenog brijega, jer su Rusija i Ukrajina od raspada Sovjetskog Saveza nagomilali bogata iskustva iz plinskih sukoba. Ukrajina Rusiji, iako to ne priznaje, duguje 5 milijardi dolara za isporučeni plin. Ako ćemo vjerovati glasnim izjavama novog ukrajinskog vodstva, Ukrajina ne samo da neće platiti ovaj dug, nego kasnije nije namjeravala platiti ugovorenu cijenu. Zbog toga je u lipnju 2014. izravna isporuka ruskog plina Ukrajini prestala, a ostala je samo količina namijenjena Europi. No, Ukrajina pomoću opskrbe počinje kupovati ruski plin, koji je sada postao “europski”.
Kasnije su isporuke Ukrajini obnovljene, a onda su opet prekinute. To je u međuvremenu prestalo, tako da će sudski postupci između Ukrajine i Rusije odlučiti o tome tko kome duguje novac za plin i koliko, jer je u verziji Ukrajine cijena plina je precijenjena, pa Rusija duguje Ukrajini, a ne Ukrajina Rusiji. Upravo ovih dana je Arbitražni sud u Stockholmu presudio u korist Rusije, ali će se Gazprom žaliti, jer odšteta nije iznos prema potpisanim ugovorima.
Paralelno sa svim ovim događajima je trajao proces izgradnje “Južnog toka”, od kojeg je Rusija odustala zbog uvjeta i protivljenja Bugarske i ne namjerava mu se više vratiti. Premijer Bugarske je u lipnju 2014. najavio obustavu rada “kako bi se uklonile nepravilnosti iz odredbi EU”, iako je on tu izjavu dao odmah nakon sastanka s američkim kongresmenima.
Nakon nekog vremena Bugarska daje pristanak za gradnju, ali je u kolovozu 2014. ponovno suspendira radove, unatoč činjenici da su sudionici u projektu i Austrija, Mađarska, Italija, Makedonija, Srbija, pa čak i Francuska s predsjednikom Hollandeom, koji je tada rekao da treba nastavi graditi.
Zbog tih problema Rusija s Turskom najavljuje pokretanje projekta “Turski tok”, koji je sličan “Južnom toku”, osim, što plinovod u Europu treba ići preko Turske, a ne kroz Bugarsku.
Nekoliko mjeseci kasnije turski zrakoplov obara ruski bombarder Su-24 u Siriji, a time se prekida rad na “Turskom toku”. Trenutno su dva pilota, koji su upravljali turskim F-16, uhićeni od strane Turske na temelju optužbi za umiješanost u pokušaj državnog udara u srpnju 2016. godine, kojeg Ankara povezuje s klerikom i vođom pokreta Hizmet, Fethullahom Gülenom, te proameričkim skupinama u vojsci.
Nakon neuspjelog puča i naknadne isprike turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Rusiji se najavljuje nastavak izgradnje “Turskog toka”.
No, paralelno se najavljuje i širenje “Sjevernog toka”, odnosno projekt “Sjeverni tok 2”, koji je odmah stekao brojne protivnike. Zanimljivo je da se lista protivnika projekta podudara s popisom tranzitnih zemalja kroz koje ruski plin preko postojećih plinovoda ide u Europu, kao i neformalnih skupina američkih klijentelističkih država u EU. Prema njihovoj verziji, ovaj projekt je instrument ruskih energetskih pritisaka na Europu, a nedavno su protivnici “Sjevernog toka 2” i službeno Washingtonu uručili popis svojih želja i zahtjeva u novom nacrtu zakona o antiruskim sankcijama, uključujući i one povezane za izgradnju tog plinovoda.
Dakle, što imamo? Paralelno s retorikom američkih političara se vuku potezi kao što je obaranje putničkog zrakoplova nad Ukrajinom, obaranje ruskog vojnog zrakoplova u Siriji, utječe se na postojeće i buduće tranzitne pravce za isporuku ruskog plina Europi, a sve to nije slučajno.
Naravno, SAD nisu same iza svih ovih događaja. Međutim, činjenica da iza toliko njih stoje Amerikanci, znači da su ih pokušavali i još uvijek pokušavaju iskoristiti i za utjecaj na plinski sektor, što je više nego očigledno, posebice danas u vrijeme sukoba s Katarom.
Na primjer, ukrajinska kriza 2014. godine, unatoč pomoći State Departmenta, jedva da bi nastala da nije trebala poslužiti i kao alat za promicanje američkih aktera na europskom tržištu plina. Uloga sina tadašnjeg potpredsjednika Josepha Bidena u Ukrajini je u ovom poslu više nego očita.
Dokaz su i aktivnosti brojnih američkih kongresmena da preko vodstva Bugarske blokiraju “Južni tok”, a sve je učinjeno u vrijeme kada brojne europske zemlje ovaj projekt nisu htjele vezati za krizu u Ukrajini.
Tko ima koristi od ovog zla?
Međutim, sumnja je sumnja i pogledajmo činjenice. Prva činjenica je da Sjedinjene Države oštro povećavaju proizvodnju plina, a domaće cijene na tržištu Sjeverne Amerike su već sada nekoliko puta manje od europskih cijena.
Dalje, SAD su već uložile veliki novac u terminale na atlantskoj obali, koji se mora vratiti. No, Sjedinjene Države jednostavno ne mogu izvoziti LNG i njime se ne mogu koristiti za buduće širenje i ostaje im samo tržište Europe.
S obzirom na gore navedeno, to znači da SAD ne mogu učiniti ništa drugo nego se koristiti netržišnim instrumentima.
To se jasno vidi u primjeni tih instrumenata da se ograniči dovod plina na europsko tržište iz Rusije, ali kako istisnuti s europskog tržišta, norveški, nizozemski i britanski plin? No, Europa može dobiti za sada dovoljne količine i bez novih plinovoda, ali bi rado povećala zalihe. Drugim riječima, nakon što se hipotetski ograničio afrički i bliskoistočni uvoz plina, sada je potrebno ograničiti opskrbu ruskim plinom, bilo da govorimo o Ukrajini ili drugim pravcima.
Najzanimljivije u svemu je da u Washingtonu iracionalnu rusofobiju ujedno prati iznimno racionalna kalkulacija u kojoj su za uspjehe na tržištu stoljećima razvijale netržišne metode za uništenje konkurencije.
Istovremeno, Europa je dugoročno osuđena na uvoz energenata, jer nema rezerve nafte i plina, a trenutno dostupne zalihe njemačkog i poljskog ugljena očito nisu u stanju pokriti sve potrebe Europe za energijom.
Dakle, besmisleno je žaliti se na urođenu rusofobiju zapadnih elita, iako ona jest svojstvena Johnu McCainu, Victoriji Nuland, Hillary Clinton i njima sličnima.
Činjenica je da SAD sada jednostavno ne mogu ni pokušati sa širenjem LNG na europsko tržište ili računati na ruski udio na tom tržištu. Jasno je da SAD žele profitirati od investiranja u atlantske terminale u SAD-u, ali je upitno hoće li u tome uspjeti.
Moguće je da zbog prijateljstva s Washingtonom Europska komisija pristane na davanje plinskog udjela američkom kompanijama i izbacivanje ostalih aktera, ali je to malo vjerojatno, jer Europljani ne bi šutke pristali da plate toliku cijenu.
Istina je da Obama, ali sada i Trump pokušavaju ruske kompanije istjerati iz europskog tržišta svim raspoloživim sredstvima, uključujući i metode koje nisu ni blizu zloglasnog tržišnog natjecanja. SAD danas čini preko 21% svjetske proizvodnje prirodnog plina, koji se zatim prisilno prodaje na domaćem tržištu ili izvozi u Kanadu po cijenama dva do tri puta manjima nego u Europi. Naravno, svaki plinski magnat, uz određenu stopu povrata ulaganja, bit će spreman na sve. Stoga očekujmo nove preokrete u globalnoj plinskoj utakmici, od kojih će se neki prikazati da su se dogodili iz posve drugih razloga, ali na kraju uvijek i iza svega stoji profit.
logično
