U Pekingu se 14 . i 15. svibnja održao summit posvećen promicanju kineske inicijative “Jedan pojas – Jedan put” i pokazao je da jaz između Istoka i Zapada nikada nije bio veći. Dok Kina potiče svakoga da konstruktivno sudjeluje u stvaranju multipolarnog svijeta, mediji Washingtona i njemu podređenih država dalje kineski “projekt stoljeća” žele ocrniti, opisujući ga kao potez u borbi protiv geopolitičke moći Zapada, koja se mora očuvati svim sredstvima – vojno, aktivnostima obavještajnih službi, putem medija, industrijom, dok američka vojska i njeni saveznici ustraju na ideji vođenja permanentnih ratova.
Iako projekt traje već 10 godina, razvoj Velike Euroazije je bio prilično nejasan sve do ovog tjedna, kada je kineski predsjednik Xi Jinping najavio dodatna sredstva za tri razvojne banke koje će služiti kao podrške ovom ambicioznom gospodarskom projektu njegove zemlje, koji nikako ne odgovara Zapadu.
Kineski projekt “Jedan pojas – Jedan put” je relativno jednostavan u konceptu i provedbi, a cilj mi je imati veliki značaj za budućnost svijeta, pokušavajući iskoristiti moć i potencijal svake zemlje pojedinačno, ali i svakoj zemlji u projektu dati pravo da svoj potencijal podijeli s drugima i zemljama s kojima misli da može ostvariti obostranu ekonomsku korist. Zato je Pakistan pristao na projekt, čak ga i promovira, iako određene sile čine sve što mogu da ga odgode.
Pakistanu će ustrojiti posebne snage od oko 10 000 vojnika koje će služiti za zaštitu kineskih radnika i poduzeća duž Gospodarskog koridora Kina-Pakistan, prenosi kineska novinska agencija Xinhua. Ove snage će se brinuti za sigurnost projekata vrijednih 46 milijardi dolara, ali i za interese Kine. Ključni vojni odjeli će trenirati osoblje za borbe u različitim situacijama. Oko 14 000 kineskih inženjera i tehničara već rade na oko 210 projekata u Pakistanu i odlučeno je da se oforme posebne sigurnosne snage kako bi ih se zaštitilo. Kineski predsjednik Xi Jinping i premijer Nawaz Sharif su 20. travnja 2015. potpisali ugovor o ulaganju od 46 milijardi dolara u “Gospodarski koridor Kina-Pakistan” (CPEC), prenosi Pakistan News.
Iskustvo je pokazalo da situacije u kojima se različiti narodi uključe u otvoreno i obostrano korisno ekonomsko natjecanje uzrokuju međusobnu razmjenu kultura i tradicija, što potiče na bolje razumijevanje među narodima. Ukratko, “Jedan pojas – Jedan put” je jamstvo za mir, za razliku od tamnih dogmi da se ratom može nametnuti mir, jer se njime “eliminira konkurencija koja u red unosi kaos”.
Mnogi zapadni dužnosnici i državnici su pali u ovu zamku i pali u ekstazu kada su ih obični ljudi pitali za milost. Za Kinu je najbolji način da održi svoj ekonomski status stvoriti potrošače za svoje proizvode, ali da bi to postigla mora ojačati njihovu kupovnu moći kroz izgradnju gospodarske infrastrukture. To se zove win-win rješenje, koje sa sobom nosi obostranu korist i napredak. Na drugoj strani, zapadna oligarhija želi samo uništiti druge, tako da na kraju ostanu jedino oni koji će uživati.
Među mnogima u nas je uvriježeno pogrešno mišljenje o Kini i zemljama Dalekog istoka općenito, jer ih gledamo našim očima. Ali se istočna kultura temelji na stjecanju poštovanja i časti ukazujući ih i drugima, dok je dominantna zapadna kultura koristiti stalne prijetnje i zastrašivanja kako bi se prikrio svoj neuspjeh. Elita Zapada je toliko ponosna na svoju mogućnost da ljude pretvori u bezumna stvorenja, individue koje ne posjeduju vlastitu volju i kao takvi su do kraja i vjerno spremni služiti tupim ili svakodnevnim zadaćama.
Ako se usredotoči samo na unutarnji ekonomski razvoj zemlje, koristeći monopolističke strategije, vodstvo Kine sigurno zna da će si učinkovitije priuštiti ono Zapad nikada ne može imati, jer ima visoko koncentriranu političku moć. Međutim, tim će privući vukove na svoje granice. Nitko točno ne zna prave podatke o projektima inicijative “Jedan pojas – Jedan put” koji su u tijeku i koji se planiraju. No, Kina je na inicijativu već potrošila 1000 milijardi dolara.
Procjena je će “Jedan pojas – Jedan put” možda trebati 5000 milijardi dolara do 2022. i čak 26 000 milijardi dolara za infrastrukturne projekte do 2030. godine, uključujući i sredstva za izgradnju složenih mreže cesta, željeznica, naftovoda i plinovoda, pomorskih i zračnih luka, te posebnih gospodarskih zona. Trilijune dolara Kina iskoristiti za financiranje infrastrukturnih projekata u Americi, ako bude htjela.
Dakle, Kina ne samo da ima višak industrijskih proizvoda, nego obiluje i sredstvima.
Ne treba zaboraviti ni Filipine, čije je iskustvo s Kinom u posljednjih 10 mjeseci u osnovi pozitivno. Zemlja se beskonačno nadala da će se Zapad smilovati i da će početi financirati zemlju koju desetljećima smatra kolonijom gubavaca. No, nedavno vlast u zemlji preuzima novi predsjednik Dutertea i njegova vlada najavljuje prekid apsolutne odanosti Zapadu. Zemlju je odmah posjetila delegacija bankara Kine i vladu Filipina obavijestila da ima na raspolaganju sredstva za projekte i da strane samo trebaju potpisati potrebne ugovore.
Nikada nitko nije postavljao preduvjete za projekte koji se procjenjuju da vrijede 24 milijarde dolara. Kineskih turista koji dolaze na Filipine će do kraja godine biti milijun, a zapadne zemlje su savjetovale svoje turiste da iz sigurnosnih razloga izbjegavaju zemlju, jer su se nadale da će imati veći tradicionalni priljev turista u svibnju.
Međutim, prešutjelo se da su posljednja dva terorista skupine, Abu Sayyaf filipinskog ogranka “Islamske države”, koji su pokušavali narušiti summit skupine ASEAN filipinskom gradu Boholu, likvidirana u operaciji “čišćenja” 15. svibnja.
Poljoprivreda i ponovno pokretanje proizvodnje na plantažama banana će početi opskrbljivati Kinu, a Peking s filipinskim kolegama provodi studije izvodivosti za izgradnju mostova koji će povezivati otoke zemlje.
S druge strane, Zapad je 70 godina kočio gospodarski rast zemlje i iskorištavao jeftinu radnu snagu, čime se oligarhija hranila dugo vremena. Svaki pokušaj Filipina da se otrgne ovom otrovnom zagrljaju je završavao državnim udarom i procedurama za opoziv.
Dok je Duterte sudjelovao na nedavnom summitu inicijative “Jedan pojas – Jedan put” u Kini, Zapad je pokušao obezglaviti vladu postupkom opoziva, kojeg je pokrenuo filipinski kongresmen Gary Alejano. Međutim, njegove je optužbe Odbor za pravosuđe filipinskog Kongresa odbacio kao “neutemeljene tvrdnje”. Alejano sada prijeti da će slučaj predati Međunarodnom kaznenom sudu.
To je logika prema kojoj američke marionete i “peta kolona” Filipina pokušavaju sabotirati put do mira i blagostanja za sve. U ovim okolnostima, jedino što američkim stratezima preostaje je izazvati rat na Filipinima.
Istovremeno su američki ministar obrane James Mattis i Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster promovirali dugoročne američke obveze u Afganistanu, Iraku i Siriji. Planove trebaju biti predstavljeni Trump, a prijedlog za Afganistan mora biti spreman summita NATO pakta 25. svibnja u Bruxellesu.
Manila Chan – RT: Trump je već rekao da Sjedinjene Države ne mogu biti policajac svijeta. No, Pentagon i američki vojni vrh sada otvoreno govore o ovim obvezama. Mislite li da će Trump slušati svoje savjetnike?
Gareth Porter: Prije svega, govorimo o permanentnom ratu već nekoliko godina. Vojna birokracija je jasno rekla da na Bliskom istoku namjerava voditi rat generacijama. Ono o čemu govorimo je kako će se sljedeće generacije nositi s političkih inicijativama Pentagona u tri zemlje – Siriji, Afganistanu i Iraku. Svaka od njih je na neki način drugačija, zbog razlika u unutarnjoj politici i odnosima između njihovih vlada i Washingtona. Međutim, dvije od njih su za Pentagon slične, a to su Sirija i Irak. Vojna birokracija sada ne samo da tamo želi slati više vojnika za borbu protiv ISIL-a, nego predlaže dugoročni boravak u zemljama u kojima se provode operacije za njihovu stabilizaciju.”
Ma, zaista!? Baš tamo je Pentagon odlučio poslati više vojnika i pomoći “stabiliziranju situacije” u Siriji, Iraku i Afganistanu. Za ne povjerovati!? Ako uspiju svrgnuti jake državnike i uspostaviti “demokraciju”, što onda slijedi?
Odgovor je jednostavan. Uništavajući mir i kočenjem napretka Zapad kao da “vjeruje” da će ojačati narode tih zemalja, da bi jednog dana ugrozio njihovu egzistenciju. Jedno je sigurno, ako zapadna elita drastično ne promijeni svoj stav prema mirnoj budućnosti za sve, ostat će sama i pred sobom će imati brzi razvoj Euroazije. To možda i ne bi bilo idealno rješenje za individualne slobode, a put kojim se ide se svakako kreće u tom smjeru.
Na tom putu svi narodi svijeta moraju naći kompromis i konkretno potvrditi svoju viziju o tome što je dobro za ljudski rod, koji se mora prestati uništavati međusobno.
Stoga se kinesku inicijativu, čiji južni ekonomski koridor kopnom treba povezati središnju Kinu i pokrajinu Xinjiang, središnju Aziju, Kazahstan, Irak, Iran, Siriju, zatim Tursku, odakle bi preko Europe došao do Njemačke, projekt s Pakistanom zbog kojeg Islamabad stvara elitne trupe od 10 000 boraca koji će čuvati kineske i domaće inženjere, kao i dogovor s Filipinima, treba promatrati i kao ekonomski uspon kineskog diva, ali i doprinos svjetskom miru i stabilnosti, čega ne može biti dok se ne umiri Euroazija ili “Heartland”, kako su srce svijeta nazivali prvo Sir Halford Mackinder, a kasnije Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski.
logično
Iako projekt traje već 10 godina, razvoj Velike Euroazije je bio prilično nejasan sve do ovog tjedna, kada je kineski predsjednik Xi Jinping najavio dodatna sredstva za tri razvojne banke koje će služiti kao podrške ovom ambicioznom gospodarskom projektu njegove zemlje, koji nikako ne odgovara Zapadu.
Kineski projekt “Jedan pojas – Jedan put” je relativno jednostavan u konceptu i provedbi, a cilj mi je imati veliki značaj za budućnost svijeta, pokušavajući iskoristiti moć i potencijal svake zemlje pojedinačno, ali i svakoj zemlji u projektu dati pravo da svoj potencijal podijeli s drugima i zemljama s kojima misli da može ostvariti obostranu ekonomsku korist. Zato je Pakistan pristao na projekt, čak ga i promovira, iako određene sile čine sve što mogu da ga odgode.
Pakistan stvara posebne snage za sigurnost projekta i kineskih radnika
Pakistanu će ustrojiti posebne snage od oko 10 000 vojnika koje će služiti za zaštitu kineskih radnika i poduzeća duž Gospodarskog koridora Kina-Pakistan, prenosi kineska novinska agencija Xinhua. Ove snage će se brinuti za sigurnost projekata vrijednih 46 milijardi dolara, ali i za interese Kine. Ključni vojni odjeli će trenirati osoblje za borbe u različitim situacijama. Oko 14 000 kineskih inženjera i tehničara već rade na oko 210 projekata u Pakistanu i odlučeno je da se oforme posebne sigurnosne snage kako bi ih se zaštitilo. Kineski predsjednik Xi Jinping i premijer Nawaz Sharif su 20. travnja 2015. potpisali ugovor o ulaganju od 46 milijardi dolara u “Gospodarski koridor Kina-Pakistan” (CPEC), prenosi Pakistan News.
Iskustvo je pokazalo da situacije u kojima se različiti narodi uključe u otvoreno i obostrano korisno ekonomsko natjecanje uzrokuju međusobnu razmjenu kultura i tradicija, što potiče na bolje razumijevanje među narodima. Ukratko, “Jedan pojas – Jedan put” je jamstvo za mir, za razliku od tamnih dogmi da se ratom može nametnuti mir, jer se njime “eliminira konkurencija koja u red unosi kaos”.
Mnogi zapadni dužnosnici i državnici su pali u ovu zamku i pali u ekstazu kada su ih obični ljudi pitali za milost. Za Kinu je najbolji način da održi svoj ekonomski status stvoriti potrošače za svoje proizvode, ali da bi to postigla mora ojačati njihovu kupovnu moći kroz izgradnju gospodarske infrastrukture. To se zove win-win rješenje, koje sa sobom nosi obostranu korist i napredak. Na drugoj strani, zapadna oligarhija želi samo uništiti druge, tako da na kraju ostanu jedino oni koji će uživati.
Među mnogima u nas je uvriježeno pogrešno mišljenje o Kini i zemljama Dalekog istoka općenito, jer ih gledamo našim očima. Ali se istočna kultura temelji na stjecanju poštovanja i časti ukazujući ih i drugima, dok je dominantna zapadna kultura koristiti stalne prijetnje i zastrašivanja kako bi se prikrio svoj neuspjeh. Elita Zapada je toliko ponosna na svoju mogućnost da ljude pretvori u bezumna stvorenja, individue koje ne posjeduju vlastitu volju i kao takvi su do kraja i vjerno spremni služiti tupim ili svakodnevnim zadaćama.
Ako se usredotoči samo na unutarnji ekonomski razvoj zemlje, koristeći monopolističke strategije, vodstvo Kine sigurno zna da će si učinkovitije priuštiti ono Zapad nikada ne može imati, jer ima visoko koncentriranu političku moć. Međutim, tim će privući vukove na svoje granice. Nitko točno ne zna prave podatke o projektima inicijative “Jedan pojas – Jedan put” koji su u tijeku i koji se planiraju. No, Kina je na inicijativu već potrošila 1000 milijardi dolara.
Procjena je će “Jedan pojas – Jedan put” možda trebati 5000 milijardi dolara do 2022. i čak 26 000 milijardi dolara za infrastrukturne projekte do 2030. godine, uključujući i sredstva za izgradnju složenih mreže cesta, željeznica, naftovoda i plinovoda, pomorskih i zračnih luka, te posebnih gospodarskih zona. Trilijune dolara Kina iskoristiti za financiranje infrastrukturnih projekata u Americi, ako bude htjela.
Dakle, Kina ne samo da ima višak industrijskih proizvoda, nego obiluje i sredstvima.
Pokušaj svrgavanja Dutertea dok je bio u Pekingu
Ne treba zaboraviti ni Filipine, čije je iskustvo s Kinom u posljednjih 10 mjeseci u osnovi pozitivno. Zemlja se beskonačno nadala da će se Zapad smilovati i da će početi financirati zemlju koju desetljećima smatra kolonijom gubavaca. No, nedavno vlast u zemlji preuzima novi predsjednik Dutertea i njegova vlada najavljuje prekid apsolutne odanosti Zapadu. Zemlju je odmah posjetila delegacija bankara Kine i vladu Filipina obavijestila da ima na raspolaganju sredstva za projekte i da strane samo trebaju potpisati potrebne ugovore.
Nikada nitko nije postavljao preduvjete za projekte koji se procjenjuju da vrijede 24 milijarde dolara. Kineskih turista koji dolaze na Filipine će do kraja godine biti milijun, a zapadne zemlje su savjetovale svoje turiste da iz sigurnosnih razloga izbjegavaju zemlju, jer su se nadale da će imati veći tradicionalni priljev turista u svibnju.
Međutim, prešutjelo se da su posljednja dva terorista skupine, Abu Sayyaf filipinskog ogranka “Islamske države”, koji su pokušavali narušiti summit skupine ASEAN filipinskom gradu Boholu, likvidirana u operaciji “čišćenja” 15. svibnja.
Poljoprivreda i ponovno pokretanje proizvodnje na plantažama banana će početi opskrbljivati Kinu, a Peking s filipinskim kolegama provodi studije izvodivosti za izgradnju mostova koji će povezivati otoke zemlje.
S druge strane, Zapad je 70 godina kočio gospodarski rast zemlje i iskorištavao jeftinu radnu snagu, čime se oligarhija hranila dugo vremena. Svaki pokušaj Filipina da se otrgne ovom otrovnom zagrljaju je završavao državnim udarom i procedurama za opoziv.
Dok je Duterte sudjelovao na nedavnom summitu inicijative “Jedan pojas – Jedan put” u Kini, Zapad je pokušao obezglaviti vladu postupkom opoziva, kojeg je pokrenuo filipinski kongresmen Gary Alejano. Međutim, njegove je optužbe Odbor za pravosuđe filipinskog Kongresa odbacio kao “neutemeljene tvrdnje”. Alejano sada prijeti da će slučaj predati Međunarodnom kaznenom sudu.
To je logika prema kojoj američke marionete i “peta kolona” Filipina pokušavaju sabotirati put do mira i blagostanja za sve. U ovim okolnostima, jedino što američkim stratezima preostaje je izazvati rat na Filipinima.
Plan Pentagona – Trajno prisustvo u nestabilnim zemljama
Istovremeno su američki ministar obrane James Mattis i Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster promovirali dugoročne američke obveze u Afganistanu, Iraku i Siriji. Planove trebaju biti predstavljeni Trump, a prijedlog za Afganistan mora biti spreman summita NATO pakta 25. svibnja u Bruxellesu.
O svemu je s novinarkom Manilom Chan i za RT razgovarao američki povjesničar, istraživački novinar i politički analitičar Gareth Porter.
Manila Chan – RT: Trump je već rekao da Sjedinjene Države ne mogu biti policajac svijeta. No, Pentagon i američki vojni vrh sada otvoreno govore o ovim obvezama. Mislite li da će Trump slušati svoje savjetnike?
Gareth Porter: Prije svega, govorimo o permanentnom ratu već nekoliko godina. Vojna birokracija je jasno rekla da na Bliskom istoku namjerava voditi rat generacijama. Ono o čemu govorimo je kako će se sljedeće generacije nositi s političkih inicijativama Pentagona u tri zemlje – Siriji, Afganistanu i Iraku. Svaka od njih je na neki način drugačija, zbog razlika u unutarnjoj politici i odnosima između njihovih vlada i Washingtona. Međutim, dvije od njih su za Pentagon slične, a to su Sirija i Irak. Vojna birokracija sada ne samo da tamo želi slati više vojnika za borbu protiv ISIL-a, nego predlaže dugoročni boravak u zemljama u kojima se provode operacije za njihovu stabilizaciju.”
Ma, zaista!? Baš tamo je Pentagon odlučio poslati više vojnika i pomoći “stabiliziranju situacije” u Siriji, Iraku i Afganistanu. Za ne povjerovati!? Ako uspiju svrgnuti jake državnike i uspostaviti “demokraciju”, što onda slijedi?
Odgovor je jednostavan. Uništavajući mir i kočenjem napretka Zapad kao da “vjeruje” da će ojačati narode tih zemalja, da bi jednog dana ugrozio njihovu egzistenciju. Jedno je sigurno, ako zapadna elita drastično ne promijeni svoj stav prema mirnoj budućnosti za sve, ostat će sama i pred sobom će imati brzi razvoj Euroazije. To možda i ne bi bilo idealno rješenje za individualne slobode, a put kojim se ide se svakako kreće u tom smjeru.
Na tom putu svi narodi svijeta moraju naći kompromis i konkretno potvrditi svoju viziju o tome što je dobro za ljudski rod, koji se mora prestati uništavati međusobno.
Stoga se kinesku inicijativu, čiji južni ekonomski koridor kopnom treba povezati središnju Kinu i pokrajinu Xinjiang, središnju Aziju, Kazahstan, Irak, Iran, Siriju, zatim Tursku, odakle bi preko Europe došao do Njemačke, projekt s Pakistanom zbog kojeg Islamabad stvara elitne trupe od 10 000 boraca koji će čuvati kineske i domaće inženjere, kao i dogovor s Filipinima, treba promatrati i kao ekonomski uspon kineskog diva, ali i doprinos svjetskom miru i stabilnosti, čega ne može biti dok se ne umiri Euroazija ili “Heartland”, kako su srce svijeta nazivali prvo Sir Halford Mackinder, a kasnije Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski.
logično
