ČITAM (i gledam) predizborna prepucavanja gradinačelničkih konkurenata za osvajanje prava na raspolaganje imovinom i monetama na računima prihoda gradova, odnosno harača koje je zakonodavac propisao u svrhu punjenja svojih blagajni iz kojih obnašatelji političkih funkcija besramno pune svoje džepove i bogate se na teret sve siromašnijeg i sve sluđenijeg i na drogama i antidepresivima i alkoholu i junk foodu puka, populusa, stanovništva, građana, kako god nazvali tu anonimnu masu koja pod prijetnjom blokada, ovrha, deložacija i dužničkog ropstva plaća stotine različitih nameta nezajažljivoj hobotnici koja je sredstva za svoju egzistenciju pronašla upravo u propisivanju i ozakonjivanju harača i pljačke stanovnika državice čiji se broj drastično smanjuje, a robijanje im se, za otplaćivanje dugova za hobotničino zaduživanje kod stranih banaka za kontinuitet svojih luksuznih života i luksuznih života stolom i posteljim joj pridruženih priležnika i priležnica, rodbina i satelita, produžuje i na treće tisućljeće, pa taj povijesni tridesetogodišnji period iliti razdoblje nazovi demokracije lešinara i opskurnih likova s uglavnom krivotvorenim dokumentima treba zlatnim slovima upisati u povijest najvećeg propadanja i iseljavanja svojih na svome pod svojima prvi put od stoljeća sedmog.
Nikad goreg razdoblje od stoljeća sedmog do danas od ovih zadnjih tridesetak „demokratskih“ godina nije bilo, čak i u anketama sreće izjašnjavamo se najtužnijim i najnesretnijim građanima svijeta. Nedavno su nas proglasili i najglupljima. “Zemlja je tako predivna, ali ljudi iz Vlade (uglavnom HDZ-a) uzimaju novac samo za sebe tako da zemlja biva sve siromašnija dok glupi građani uvijek glasuju za najgoru vladu i onda budu iznenađeni kada shvate da novca više nema. U svakom slučaju, zbog glupih ljudi ovo je skroz sj**ana zemlja.“
Dakle, pretendenti na gradsku imovinu i blagajnu, taj mračni objekt želje oko kojjeg se odvija bitka za gradonačelničku funkciju, prepucavaju se u užarenoj areni izbornog cirkusa od kojeg ne možeš pobjeći jer iskače iz panoa na svakoj stazi i iz svakog televizora i laptopa i mobitela spojenog na internet, koji kandidat više voli svoj grad, svoju državu, svoj džep, svoju baku, svoje dite, svoju konkubinu, svoju fotelju, spočitavajući u polemici da jedan više voli Zagreb dok drugi voli Brod i Brođane više, što je ludilo, jer bi po takvom neizmjerivom i neprovjerivom tko što više voli argumentu svaki građanin ili došljo i useljenik u neki grad morao više voliti grad u koji je uselio nego neki drugi, i to dokazivati, ako ne i odgovarati pred nekakvim sudom patriotizma.
Brođanin u Berlinu bi npr. po tome više trebao voliti Berlin nego Slavonski Brod ako ne želi biti proglašen nevoliteljem Berlina i diskvalificiran od berlinskog gradonačelnika u natjecanju u ljubavi prema Berlinu po tim idiotskim kriterijima mjerenja i uspoređivanja nečijih emocija, jačine lokalpatriotizma, domoljublja i egzaltacije svoje ljubavi do razine da i pseće govno na domoljubovoj cesti je predmet njegovog obožavanja i klike i ushita što je povuklo poplavu izljeva ljubavi prema ruinama i ruševinama i rugobama i poderanim asfaltima ako su samo na lokalnoj grudi, i uopće cijela ta spika o ljubavi i tko što voli i koga više je jedna opskurna mantra bandidosa da bi pljačku gradova i sela opravdali tobožnjom svojom ogromnom domoljubnom ljubalju prema predmetu pljačke. Pljačkam te jer te volim, ili obratno, volim te jer te pljačkam, to je već smislenije.
Psihopati ne vole nikog i ništa, vole lovu i moć i u to ime će koristiti sva sredstva uništenja i diskreditiranja konkurencije, i obmanjvanja, pljačke, osiromašivanja i tlačenja onih koji ga uzdržavaju. Kad od presije, kriminala i siromaštva iselite iz svog u strane gradove, pazite da gradonačelnik tog vašeg novog grada ne čuje da volite svoj rodni, odmah će vas etiketirati kao mrzitelja grada u koji ste došli raditi i plaćati poreze, po formuli lokalpatriotizma i domoljublja profitnih domoljuba na čeki. Srećom, europski birokrati manifestiraju se u okoliš samo po uspješnosti i napretku svojih regija i useljavanju u njih, za razliku od mafijaških od čije ljubavi i tlačenja je spas u trideset godina trajećem iseljavanju pronašlo nevjerojatnih 800 000 ljudi po popisu stanovništva 4 800 000 1991. i procjeni stanovništva 4 000 000 2019. Podijelite tih preostalih 4 milijuna stanovnika sa 800 000 iseljenih u 30 godina i znat ćete kada će mafija držeći isti tempo haračenja završti svoje ljubavno općenje s građanima zauvijek. 4000000 : X = 800000 : 30. Iks = 150 godina. Za 150 godina neće više biti nikog u betonu i na pašnjacima da ga mafija voli, osim eventualno samo toponimi gradova koje lokalni mafijaši danas najviše ljube, i toponimi brda sa kojih su došli ljubiti ih i kopulirati do izumiruća. Još kad uskoro poumire od gladi i bijede ovih milijun od mafije opljačkanih i osiromašenih staraca i radnika sa 69 kuna mirovine, mafija bi mogla ostati sama sa sobom već do 2050. Tada bi otprilike hoba sa tim svojim silnim teritorijalnim administrativnim jedinicama, uhljebima, krpeljima, birokratima, parazitima i satelitima instaliranim na sisanje javnih računa punjenih haračima, kaznama, penalima i pljačkom građana u čast i slavu domoljublja, mogla početi sisati i destruirati samu sebe.
