Prije nekoliko dana medijima se proširila vijest o tome kako Tanja Belobrajdić promovira svoj roman o Vukovaru pod nazivom „Crni kaput“. Nekoliko mjeseci promocije i medijskih napisa od Vukovara do Varaždina trebalo je da se netko prisjeti imena žene prijavljene za okrutna mučenja u splitskom vojnom zatvoru, „malom logoru“, kako ga zove aktivist Tonči Majić. Uoči varaždinske promocije profesorica Jordanka Horvat povezala je ono što - izdavaču (Gradskoj knjižnici u Vukovaru), odborima za književne nagrade (roman je ušao u finalni krug VBZ-a za neobjavljeni roman), čitateljima ili novinarima poput onih iz Večernjeg lista koji su pratili promocije – ili nije bilo važno ili su uslijed godina zaboravili.
Naime, Tanja Belobrajdić, bivša je supruga nekadašnjeg zapovjednika Vojne policije Tome Duića, osuđenika u bijegu zbog ratnih zločina protiv civila u Lori, protiv koje je u studenom 2009. godine podnesena kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, a sada je postala antiratna spisateljica. U kaznenoj prijavi kao obrazloženje se navodi da je prijavljena „zbog osnovane sumnje da je u razdoblju od početka travnja do sredine kolovoza 1992. godine u prostoru VIC-a Lora u Splitu (vojno istražni centar op. a.), u kojem su bili smješteni ratni zarobljenici srpske nacionalnosti, ove brutalno premlaćivala, mučila i vrijeđala njihovo osobno dostojanstvo osobito uvredljivim i odvratnim postupcima“.
Posljednjih mjeseci Tanja Bjelobrajdić intenzivno promovira svoju antiratnu knjigu (FOTO: Gradska knjižnica Vukovar)
Državnim organima prijavio ju je Dalmatinski komitet za ljudska prava koji je prikupio izjave 25 svjedoka u pisanom i video obliku. Od 2009. godine do danas, DORH, sudeći prema njihovim izjavama, nije napravio ništa.
„U svezi vašeg upita od 23. studenog 2015. koji se odnosi na kaznenu prijavu Dalmatinskog komiteta za ljudska prava od 30. listopada 2009. izvješćujem vas da policijski službenici Policijske uprave splitsko-dalmatinske u ovom kaznenom predmetu provode kriminalističko istraživanje”, odgovorila nam je na upit Rene Laura, glasnogovornica Županijskog državnog odvjetništva u Splitu.
Tonči Majić, aktivist Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, koji je u kontaktu sa svjedocima, kaže kako im se u ovih sad već šest godina iz Državnog odvjetništva nitko nije javio da ih ispita ili da nešto poduzme. No njega to ne čudi.
“To su usporeni izvidi. Tužiteljstvo čitavo desetljeće opstruira i sabotira sve pokušaje da se istraži Lora. Jer to je bio preveliki događaj u kojem je sudjelovao čitav niz dužnosnika, i civilnih i vojnih”, kazao je Majić za Lupigu. Međutim, kako napominje, nije tu riječ samo o Lori, već i o ostalim vojnim zatvorima pretvorenim u logore poput šibenskih Kulina, zadarskog zatvora ili Kerestinca, kojima je vrhovni zapovjednik bio danas također slobodni Mate Laušić, tadašnji čelnik Vojne policije. Prema Majićevom mišljenju, nalogodavci ovih zločina teško da će ikad biti privedeni pravdi.
"Tužiteljstvo čitavo desetljeće opstruira i sabotira sve pokušaje da se istraži Lora" - Tonči Majić (FOTO: Novilist.hr)
Dosad je proveden tek jedan postupak u kojem su za zločine počinjene u razdoblju od ožujka do kraja ljeta 1992. godine protiv civila, pravomoćno osuđeni Tomislav Duić, tadašnji zapovjednik 72. Bojne Vojne policije, njegov zamjenik Tonči Vrkić, svaki na po osam godina zatvora, Davor Banić na kaznu od sedam godina zatvora, a Miljeno Bajić, Josip Bikić, Emilio Bungur, Anto Gudić i Anđelko Botić na zatvorske kazne u trajanju od šest godina. Drugi postupak, koji se još uvijek vodi protiv Tomislava Duića, Tončija Vrkića, Ante Gudića, Anđelka Botića i Emilija Bungura za ratni zločin protiv zarobljenih pripadnika neprijateljske vojske 1992. godine, u rujnu ove godine je ponovo odgođeno. Odvjetnik Bungura koji je bio u bijegu do kolovoza ove godine kad je uhićen kraj Šibenika zatražio je izuzeće Sudskog vijeća te obnovu prvog postupka zbog klijentove odsutnosti.
Ovdje ćemo iznijeti neka od svjedočanstava koja se nalaze u kaznenoj prijavi temeljem koje policija provodi kriminalističko istraživanje. Državno odvjetništvo raspolaže s imenima i prezimena te kontaktima svih svjedoka.
Svjedok 02 Blok C. Opisuje kako je Tanja Duić došla u njegovu ćeliju, gdje je ležao modar od prethodnih batina, te ga je seksualno provocirala na način da mu je pokazala dojku i ponudila seksualni odnos, da bi zatim bezrazložno vrisnula što je bio (očito unaprijed dogovoreni) znak grupi vojnih policajaca koji su čekali na hodniku i među kojima je bio i njen suprug Tomo, da ulete u ćeliju i isprebijaju ga toliko da je izgubio svijest. Svjedok se sjeća da je Tanja Duić u još nekoliko navrata tokom mjeseci dolazila u njegovu ćeliju i tukla ga. Ujedno je bio očevidac njenih iživljavanja na drugim zarobljenicima, kojima bi, na primjer, naredila da skinu odjeću, te ih udarala palicom, uključujući i po penisima. Od drugih je zatvorenika čuo da je razodjevenim muškarcima znala osobno učvrstiti elektrode za spolni organ i uho te ih mučiti puštanjem istosmjerne struje. Pritom bi ih polila vodom zbog bolje provodljivosti, odnosno intenzivnijih muka.
Dosad je za Loru proveden samo jedan postupak (FOTO: FAH)
Svjedok 03. Blok C. Opisuje kako je Tanja, u pratnji dvojice stražara, izvela iz ćelija na hodnik više zatvorenika, i to njega, xxx i pok.xxx, da bi, nakon tobožnjih seksualnih ponuda, svu trojicu zatvorenika oni dobro istukli. „Drugi put dovela je 4 ili 5 strašno iscrpljenih, uplašenih djevojčica, negdje oko 18 godina, mislim. I – opet isto: da li bi mi njih j..li? Opet sam šutio, ali me ovaj put to nije spasilo. Naredila je da sjednem na beton i raširim noge. Imala je taj put kratke pilotske čizme. Iznenada me par puta svom snagom udarila među noge, oborila me, izgubio sam svijest od snage udarca i prevrnuo se… prvo čega se poslije sjećam je da su me polijevali vodom iz crijeva.“
Svjedok 09 opisuje nekoliko vrsta mučenja u kojima je učestvovala Tanja Duić. Takozvano kupanje značilo je izlazak zatvorenika u krug zatvora, koje bi prethodno po ćelijama obično upravo ona odabrala. Zatvorenici su se morali skinuti do gola a stražari bi ih potom gađali moćnim mlazom iz vatrogasnog hidranta, što bi ih bacalo po dvorištu. Tanja Duić smislila je dodatak opisanom mučenju. Naredila bi zatvorenicima da pobacaju hlače na bodljikavu žicu pri vrhu zatvorskog zida. Tada bi naredila da skaču kako bi ih dohvatili, pri čemu je žrtve uvijek gađala komadima cigle i drvima, osobito ciljajući donji dio nogu. Također bi ih tjerala da trče po krugu ali i da pritom nose jedni druge. Svjedok opisuje kako je prema njima odnosno pored njih pucala iz pištolja, i to dok bi trčali ukrug. Kada bi zatvorenici prolazili, ustala bi s dvorišnih stepenica i zalijetala se u njih na način da ih što jače udari nogama tj. čizmama, a nije ih štedjela ni dok su bili postrojeni: „Mi stojimo u ešalonu poredani, tko se njoj ne sviđa ili bez razloga, ona ti dođe i samo te pukne nogom, kad naiđe pored tebe, pukne te, samo te nabije na zid koliko je imala silovit udarac.“ Ona je tako vješto i snažno šutirala zatvorenike, da je ovaj svjedok uvjeren da je trenirala i ovladala nekim borilačkim vještinama. Iz grada je dovodila, logorašima nepoznate uniformirane muškarce, koji su ih također tukli. Znala se uključiti u mučenje zatvorenika, koje su započeli drugi stražari, bilo da bi im se pridružila, poticala ih u tome ili navodila da primijene neku njenu ideju mučenja, koju bi im prethodno opisala. Nakon tih muka odveli bi ih u ćeliju, ali nerijetko bi se opet otvorila vrata, i ona bi došla, opet bira tko će van, ovaj put da ga nastave vrijeđati i tuči na hodniku.
Svjedok 10 Blok C. Dobro je upamtio uniformiranu plavušu, „za koju su stražari rekli da je supruga Tome Duića“. Dolazila je obično s nekim muškarcem, odvodila zatvorenike u posebnu prostoriju, gdje su ih ona i taj muškarac palicama tukli po leđima, a osobito po bubrezima. Naglašava da je od nje dobio mnogo udaraca po leđima i nogama, a poznato mu je da je maltretirala gotovo sve zatvorenike.
