Arbitraža za suočavanje s posljedicama vladavine (ne)demokratskog režima

I tako, pokvareni Slovenci, uvijek spremni zabiti nož u leđa pravdoljubivim i poštenim Hrvatima, još su jednom pokazali svoju zlobnu stranu potplativši arbitre u graničnom sporu i otkinuvši naivnim i smjernim Hrvatima komadić uvijek svetog teritorija.

Arbitražni sud u crno je zavio cijelu naciju, koja se napokon ujedinila ispod istog šljema. Prevladavajući križari na javni interes i zagovornici manje države sad su bijesni što im je država postala manja pa stali glasno zagovarati snažnu i veliku državu s kojom se neće zajebavati svatko kome to padne na pamet.

Nenavikli na korupciju i pljačku, Hrvati su se našli u nebranom grožđu kad su kasno shvatili da se suce može potkupiti pa sad snažno nariču nad gorkom (s)udbom i nepoštenim svijetom. Slovenci, ti stari orjunaši i prijatelji Srbije, koji samo čekaju kad će prevariti Hrvate, ovim su pokazali da im ne valja vjerovati ni kad arbitražu nose.

Još uvijek zagrijana, i odlučna da više ne vjeruju nikakvoj arbitraži, Slovencima ili Europskoj uniji, nego samo poštenom i razumnom Donaldu Trumpu, hrvatska vladajuća kasta okupila se u Saboru da jednoglasno amenuje trgovinski sporazum s Kanadom, koji će Hrvatima donijeti samo med i mlijeko. E da, i one arbitražne sudove na kojima će korporativni pravnici donositi odluke kad bilo koja korporacija odluči tužiti državu jer je, recimo, postrožila zakone o zaštiti prirode ili zdravlja, ili povećala prava radnika. Ovih potonjih, doduše, više i nema u pravdoljubivoj, poštenoj i nekorumpiranoj Hrvatskoj. Tu - znamo to iz mnogih medijskih bajki - žive samo djelatnici.

I sve super, kažu vladajući i opozicija, nema straha jer ove arbitraže su dobre za Hrvatsku, s obzirom na to da je poznato kako su korporativni odvjetnici sve neki pošten i nepotkupljiv svijet, baš kao i Hrvati. Za razliku od Slovenaca. Uostalom, malo koja država si ih može priuštiti. A privatne korporacije su, kaže nam vladajući narativ neokonzervativne kontrarevolucije, sve sami pošten svijet koji u lepršavoj igri tržišta građanima donosi bolje sutra.

Pa su uvaženi zastupnici vladajuće stranke na brzinu ugurali i Zakon o koncesijama, jer ne ide CETA bez prodaje ostatka imovine.

Ali što ćemo, ovakve donositelje odluka birali su isti ti građani na policama političkog tržišta i red je onda da ih odvedu u bolje prekjučer.

Red je da ih baš stranka sa snažnim nacionalističkim i privatizacijskim narativom podvede pred korporativne gospodare i da, svoji na svome, hrvatski sudovi ne budu ti koji će odlučivati o tužbama koji se tiču svih građana, nego hrpa stranih korporativnih odvjetnika. Jer – znamo to iz mnogih medijskih bajki – javni sektor ne valja ništa i treba ga ukinuti, a privatne korporacije su te koje znaju što ljudima treba. Red je da se sakriju iza skuta jednog Trumpa i prijete prstom Angeli Merkel kako nitko ne smije da bije hrabre Hrvate.

Red je, uostalom, da arbitri budućnosti svakoga građanina budu baš oni koji su ih najviše prevarili, proćerdali njihovu imovinu preko koncesija i kupoprodajnih ugovora, upakirali ih u papir mastan od bureka i prodali za jeftinu paru, dok se ovi vraćaju po još. Tu arbitraža za suočavanje s posljedicama vladavine (ne)demokratskog režima nije ni potrebna. Jer je jedina svrha cijelog velebnog projekta izgradnje ove države - hrvatska lisnica u švicarskoj banci.