Posljednjih dana masovno se uspoređuje rusko-ukrajinski rat sa srpsko-hrvatskim ratom početkom devedesetih, što je netočno jer je Hrvatska bila dio šire državne zajednice i imala je legalitet, ali joj je legitimitet kopnio. Ipak, postoje dodirne točke, a to su koketiranje s nacizmom (Ukrajina) i s oligarhijskim kapitalizmom (Rusija)
Plenković i Horvat – vrijeme činovničke korupcije (foto Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Business as usual. Tim riječima, koje je za potrebe ovog teksta možda najbolje prevesti s "bez obzira na sve idemo dalje", rastao se s novinarima Andrej Plenković nakon što je ministar Darko Horvat završio u Remetincu. I zbilja, HDZ i njegov glavni čovjek idu dalje jer u Hrvatskoj nije razvijen nikakav pokret otpora korupciji (tu su samo dvije-tri zviždačice, a zanimljivo, zviždača nigdje na vidiku), dok opozicija i kada se slaže da ova vlada treba otići, nikako da se usuglasi kako to izvesti. Osim toga, Plenković je tijesno, gotovo rodbinski povezan s administracijom u Bruxellesu, pri čemu će mu u svjetlu najnovijih događaja sigurno pomoći i proukrajinski stavovi. Pritom je imao dosta sreće, jer mu je pomogla i rijetko podinteligentna odluka Vladimira Putina da prizna dvije samoproglašene republike na istoku Ukrajine. Putin je dosad vukao glavne konce ukrajinske krize jer je NATO, koji dosad i ovako nije imao smisla nakon raspuštanja Varšavskog ugovora, sada dodatno obesmišljen okruživanjem Rusije. I to je manje-više postalo bjelodano u široj javnosti uključujući zapadnjačku. Ali onda je Putin priznavanjem Donjecka i Luganska vratio NATO-u izgubljeni smisao, a sebe prebacio iz aktivne u pasivnu poziciju. Sve to sigurno je oraspoložilo premijera Plenkovića, ali to ne umanjuje aferu Horvat, ni njegov pokušaj da na njegovo mjesto ekspresno instalira u javnosti gotovo nepoznatog HNS-ovca Stjepana Čuraja. Za to će u Bruxellesu sigurno dobiti poneki negativni poen koliko god mu inače miljenik bio.
Eskalacijom rusko-ukrajinskog sukoba u otvoreni rat, politički život u svijetu je praktički zamro, a u Hrvatskoj je i zamrznut. Više nikoga ne zanima tko će zamijeniti Horvata na ministarskoj dužnosti, a obavljena je i neviđena homogenizacija u političkom i državnom vrhu. Plenković i Zoran Milanović prvi put su se usuglasili oko osude ruske "agresije" na Ukrajinu, a i u Saboru je postignuta potpuna suglasnost vladajuće i opozicijskih stranaka oko deklaracije o Ukrajini. Slična homogenizacija dogodila se i šire u Evropi, pa se sve češće najavljuje da će Švedska i Finska pristupiti NATO-u, dakle napustiti dosadašnju neutralnu poziciju. To je izrazito loša vijest, jer je za današnji svijet sigurno bolje da ima više, a ne manje neutralnih zemalja. To se zacijelo odnosi i na Hrvatsku koja bi trebala zauzeti neutralniji stav oko rusko-ukrajinskog sukoba i to iz dva razloga. Prvo, u tom sukobu obje strane imaju neke svoje legitimne interese – Rusija sigurnost svojih granica, a Ukrajina državnu suverenost – iako dvije države to jedna drugoj ne priznaju, Hrvatska bi mogla i morala. Drugo, Hrvatska ima razloga da se rezervirano postavi prema obje sukobljene države. U slučaju Ukrajine to je još prisutna nostalgija za pronacističkim "ukrajinskim pavelićima" (Stepan Bandera). U slučaju Rusije to su tajkunski oligarsi koji, slijepljeni s vlašću, postaju vladajuća garnitura u sjeni, a s tim slično kao s Banderom, Hrvatska ima također itekako poraznih iskustava. Što se tiče Švedske i Finske, za današnji svijet bi bilo korisnije da ostanu ogledni primjer radišnih država u kojima je gotovo sasvim, ili i potpuno iskorijenjena korupcija, a ne da pristupaju NATO-u koji sada glumi mirotvorca u slučaju ukrajinskog rata, a izazvao je puno više istih takvih ili gorih ratova na magrebskom sjeveru Afrike i na Bliskom istoku.
Posljednjih dana učestale su usporedbe rata u Ukrajini s ratom u Hrvatskoj ranih devedesetih, koje su u osnovi netočne jer je Hrvatska bila dio šire državne zajednice i imala je puni legalitet, iako ne i legitimitet koji je ubrzano kopnio, a zatim i sasvim nestao. Ipak postoje dodirne točke između sadašnjeg i tadašnjeg vremena. Treba podsjetiti da se i Ivo Sanader rastao od novinara s lapidarnom i zagonetnom rečenicom ("Moja dionica je završena... Zahvaljujem na suradnji."). I Sanader je bio miljenik Zapada jer je zemlju odmaknuo od rigidnog tuđmanizma zbog čega ga je posebno favorizirala Angela Merkel. No, po mom dojmu baš je ona režirala njegov odlazak jer nije mogla podnijeti da u evropsku demokršćansku zajednicu uđe netko s toliko koruptivnog zamakanja ruku u pekmez. Usto postoji i bitna razlika između korupcije u Hrvatskoj tada i danas. Korupcija u Sanaderovo vrijeme izgledala je kao kada sjecikese džepare državni novac da bi napunili stranačku blagajnu i vlastite džepove. Po nekim tadašnjim mišljenjima Sanader je to činio da bi razočarane HDZ-ovce, koji se nisu mogli pomiriti s detuđmanizacijom, podmitio time da im dopusti ulazak u zonu korupcije. Ako u tome ima istine, to se jednako odnosi na Plenkovića, ali ipak uz jednu važnu razliku. U pozadini današnje korupcije stoji čak jedna, dobra, konstruktivna ideja koja je, međutim, izvitoperena. Plenković se, naime, opredijelio za to da direktnim upumpavanjem hrvatskog i evropskog novca sanira sadašnju urušavajuću krizu, ali za to mu je trebala kompetentna i moralno čista državna uprava koje nema. Tako je nastupilo vrijeme činovničke korupcije u kojoj se na svim razinama vlasti dijeli javni novac koji ponekad nije u naročito velikim svotama, ali ponekad doseže i astronomske visine. Iako je i Plenković sumnjičen da je bio upetljan u aferu Borg kada je praktički konfisciran Agrokor, a sudionici te afere strpali u džepove hrpu novaca, moglo bi se ugrubo reći da je s Plenkovićem završio oligarhijski tip kapitalizma. No to nije naročita utjeha. Ni u Rusiji multimilijarderski oligarsi nisu svemoćni nego su lutke na koncu Vladimira Putina. No, ovo što sada gledamo u Hrvatskoj nije zbog toga ništa bolje. Potkradanje hrvatskih državnih i evropskih fondova otkriva novu dimenziju hrvatske krize, a to je da nastaje nova klasa državnih povjerenika koji raspolažu novcem koji trpaju u džepove privatnih poduzetnika, a dijelom i u vlastite. Za to direktnu odgovornost snosi Plenković koji je državni vrh napunio nekompetentnim i etički klimavim ljudima jer mu je bilo važnije da mu budu odani, nego sposobni da obavljaju svoje dužnosti. Za to je upravo egzemplaran primjer Darko Horvat za čijeg mandata nije obnovljena nijedna potresom pogođena kuća, ali ima toga još, kao što bivši ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković nije pred mikrofonima u Bruxellesu znao reći koje pregovaračko poglavlje s Evropskom unijom otvara Hrvatska. Tako su položeni temelji nove korupcije u Hrvatskoj u kojoj caruju nesposobnost i moralna diskvalificiranost vrhova vlasti u kojoj ti vrhovi podmazanim mehanizmom održavaju jedni druge i klijentelu ispod sebe. Ili da se vratimo Plenkoviću s početka teksta – business as usual.
portalnovosti
Plenković i Horvat – vrijeme činovničke korupcije (foto Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Business as usual. Tim riječima, koje je za potrebe ovog teksta možda najbolje prevesti s "bez obzira na sve idemo dalje", rastao se s novinarima Andrej Plenković nakon što je ministar Darko Horvat završio u Remetincu. I zbilja, HDZ i njegov glavni čovjek idu dalje jer u Hrvatskoj nije razvijen nikakav pokret otpora korupciji (tu su samo dvije-tri zviždačice, a zanimljivo, zviždača nigdje na vidiku), dok opozicija i kada se slaže da ova vlada treba otići, nikako da se usuglasi kako to izvesti. Osim toga, Plenković je tijesno, gotovo rodbinski povezan s administracijom u Bruxellesu, pri čemu će mu u svjetlu najnovijih događaja sigurno pomoći i proukrajinski stavovi. Pritom je imao dosta sreće, jer mu je pomogla i rijetko podinteligentna odluka Vladimira Putina da prizna dvije samoproglašene republike na istoku Ukrajine. Putin je dosad vukao glavne konce ukrajinske krize jer je NATO, koji dosad i ovako nije imao smisla nakon raspuštanja Varšavskog ugovora, sada dodatno obesmišljen okruživanjem Rusije. I to je manje-više postalo bjelodano u široj javnosti uključujući zapadnjačku. Ali onda je Putin priznavanjem Donjecka i Luganska vratio NATO-u izgubljeni smisao, a sebe prebacio iz aktivne u pasivnu poziciju. Sve to sigurno je oraspoložilo premijera Plenkovića, ali to ne umanjuje aferu Horvat, ni njegov pokušaj da na njegovo mjesto ekspresno instalira u javnosti gotovo nepoznatog HNS-ovca Stjepana Čuraja. Za to će u Bruxellesu sigurno dobiti poneki negativni poen koliko god mu inače miljenik bio.
Eskalacijom rusko-ukrajinskog sukoba u otvoreni rat, politički život u svijetu je praktički zamro, a u Hrvatskoj je i zamrznut. Više nikoga ne zanima tko će zamijeniti Horvata na ministarskoj dužnosti, a obavljena je i neviđena homogenizacija u političkom i državnom vrhu. Plenković i Zoran Milanović prvi put su se usuglasili oko osude ruske "agresije" na Ukrajinu, a i u Saboru je postignuta potpuna suglasnost vladajuće i opozicijskih stranaka oko deklaracije o Ukrajini. Slična homogenizacija dogodila se i šire u Evropi, pa se sve češće najavljuje da će Švedska i Finska pristupiti NATO-u, dakle napustiti dosadašnju neutralnu poziciju. To je izrazito loša vijest, jer je za današnji svijet sigurno bolje da ima više, a ne manje neutralnih zemalja. To se zacijelo odnosi i na Hrvatsku koja bi trebala zauzeti neutralniji stav oko rusko-ukrajinskog sukoba i to iz dva razloga. Prvo, u tom sukobu obje strane imaju neke svoje legitimne interese – Rusija sigurnost svojih granica, a Ukrajina državnu suverenost – iako dvije države to jedna drugoj ne priznaju, Hrvatska bi mogla i morala. Drugo, Hrvatska ima razloga da se rezervirano postavi prema obje sukobljene države. U slučaju Ukrajine to je još prisutna nostalgija za pronacističkim "ukrajinskim pavelićima" (Stepan Bandera). U slučaju Rusije to su tajkunski oligarsi koji, slijepljeni s vlašću, postaju vladajuća garnitura u sjeni, a s tim slično kao s Banderom, Hrvatska ima također itekako poraznih iskustava. Što se tiče Švedske i Finske, za današnji svijet bi bilo korisnije da ostanu ogledni primjer radišnih država u kojima je gotovo sasvim, ili i potpuno iskorijenjena korupcija, a ne da pristupaju NATO-u koji sada glumi mirotvorca u slučaju ukrajinskog rata, a izazvao je puno više istih takvih ili gorih ratova na magrebskom sjeveru Afrike i na Bliskom istoku.
Posljednjih dana učestale su usporedbe rata u Ukrajini s ratom u Hrvatskoj ranih devedesetih, koje su u osnovi netočne jer je Hrvatska bila dio šire državne zajednice i imala je puni legalitet, iako ne i legitimitet koji je ubrzano kopnio, a zatim i sasvim nestao. Ipak postoje dodirne točke između sadašnjeg i tadašnjeg vremena. Treba podsjetiti da se i Ivo Sanader rastao od novinara s lapidarnom i zagonetnom rečenicom ("Moja dionica je završena... Zahvaljujem na suradnji."). I Sanader je bio miljenik Zapada jer je zemlju odmaknuo od rigidnog tuđmanizma zbog čega ga je posebno favorizirala Angela Merkel. No, po mom dojmu baš je ona režirala njegov odlazak jer nije mogla podnijeti da u evropsku demokršćansku zajednicu uđe netko s toliko koruptivnog zamakanja ruku u pekmez. Usto postoji i bitna razlika između korupcije u Hrvatskoj tada i danas. Korupcija u Sanaderovo vrijeme izgledala je kao kada sjecikese džepare državni novac da bi napunili stranačku blagajnu i vlastite džepove. Po nekim tadašnjim mišljenjima Sanader je to činio da bi razočarane HDZ-ovce, koji se nisu mogli pomiriti s detuđmanizacijom, podmitio time da im dopusti ulazak u zonu korupcije. Ako u tome ima istine, to se jednako odnosi na Plenkovića, ali ipak uz jednu važnu razliku. U pozadini današnje korupcije stoji čak jedna, dobra, konstruktivna ideja koja je, međutim, izvitoperena. Plenković se, naime, opredijelio za to da direktnim upumpavanjem hrvatskog i evropskog novca sanira sadašnju urušavajuću krizu, ali za to mu je trebala kompetentna i moralno čista državna uprava koje nema. Tako je nastupilo vrijeme činovničke korupcije u kojoj se na svim razinama vlasti dijeli javni novac koji ponekad nije u naročito velikim svotama, ali ponekad doseže i astronomske visine. Iako je i Plenković sumnjičen da je bio upetljan u aferu Borg kada je praktički konfisciran Agrokor, a sudionici te afere strpali u džepove hrpu novaca, moglo bi se ugrubo reći da je s Plenkovićem završio oligarhijski tip kapitalizma. No to nije naročita utjeha. Ni u Rusiji multimilijarderski oligarsi nisu svemoćni nego su lutke na koncu Vladimira Putina. No, ovo što sada gledamo u Hrvatskoj nije zbog toga ništa bolje. Potkradanje hrvatskih državnih i evropskih fondova otkriva novu dimenziju hrvatske krize, a to je da nastaje nova klasa državnih povjerenika koji raspolažu novcem koji trpaju u džepove privatnih poduzetnika, a dijelom i u vlastite. Za to direktnu odgovornost snosi Plenković koji je državni vrh napunio nekompetentnim i etički klimavim ljudima jer mu je bilo važnije da mu budu odani, nego sposobni da obavljaju svoje dužnosti. Za to je upravo egzemplaran primjer Darko Horvat za čijeg mandata nije obnovljena nijedna potresom pogođena kuća, ali ima toga još, kao što bivši ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković nije pred mikrofonima u Bruxellesu znao reći koje pregovaračko poglavlje s Evropskom unijom otvara Hrvatska. Tako su položeni temelji nove korupcije u Hrvatskoj u kojoj caruju nesposobnost i moralna diskvalificiranost vrhova vlasti u kojoj ti vrhovi podmazanim mehanizmom održavaju jedni druge i klijentelu ispod sebe. Ili da se vratimo Plenkoviću s početka teksta – business as usual.
portalnovosti
