Slanje dodatnih vojnika EUFOR-a u BiH šalje simboličnu poruku ne samo Republici Srpskoj, koja je pod sumnjom da bi se onamo mogao preliti rusko-ukrajinski rat, nego i Hrvatskoj. Zapad donekle tolerira neonacizam u Ukrajini jer mu je ona u strateškom smislu važna, ali sigurno neće progledati kroz prste novoustaškoj Herceg-Bosni
Uz kazan propagandnih špiritana – Andrej Plenković (foto Igor Šoban/PIXSELL)
Ubi ga prejaka riječ. Tako bi se ukratko moglo opisati reagiranje Andreja Plenkovića na objavu vijesti da je Rusija proglasila Hrvatsku neprijateljem. Na to je hrvatski premijer uzvratio da je na to ponosan i da je to, s obzirom na autora optužbi, najbolji dokaz da je Hrvatska u rusko-ukrajinskom sukobu postupila ispravno. Naravno da je Plenković mogao pažljivije birati riječi i ostati recimo na tome da je Hrvatska samo ispunjavala svoje obaveze prema NATO-u i Evropskoj uniji, ali on se opredijelio za to da zasoli ruske rane i u tome je svakako uspio. Iako nemam namjeru izvršiti kao premijer verbalni suicid, moram reći da me Plenkovićeva izjava podsjetila na objavu rata NDH Sjedinjenim Državama. Ne, nije Andrej Plenković novi Ante Pavelić, daleko od toga, ali je Hrvatska i u Pavelićevo i u Plenkovićevo vrijeme točkasto zastupljena na svjetskoj geopolitičkoj karti i to na tu kartu nije imalo nikakvog utjecaja.
No oko rusko-ukrajinskog rata traje golemi propagandni rat u kojem nema nedužnih. Započela ga je Rusija optužujući Ukrajinu da je nacistička država, što je deplasirano već zbog toga što je ukrajinski predsjednik Zelenski po nacionalnosti Židov, iako su prošlog desetljeća doista značajnu ulogu odigrali pronacistički elementi vezani uz tada paravojnu formaciju Azov, koji su i snajperima potpaljivali pobunu na poznatom kijevskom trgu Majdan. Isto vrijedi i za drugu stranu. Putina se u Ukrajini doživljava kao novog Hitlera, što je duboko netočno već zbog toga što je Rusija jedina članica nekadašnje savezničke koalicije u kojoj antifašizam aktivno postoji, dok je on na zapadu uglavnom samo folklorno prisutan, otprilike kao cvijet na reveru. S druge strane, Vladimir Putin je hodajuća ikona radikalne desnice u Evropi, što bi mogao presjeći jednom jedinom rečenicom kojom bi se odrekao toga, ali to očiti ne želi, pokazujući inat prema zapadu koji još od ranije sumnjiči za podrivanje Rusije. U tome, doduše, ima istine. Osim toga, on sigurno stoji iza osnivanja paramilitarne formacije Wagner koja neodoljivo podsjeća na američki Blackwater. Blackwater se istaknuo u iračkom ratu, Wagner u aneksiji Krima, a zajednička osobina im je da je riječ o izrazito militantnim formacijama plaćenika. Obje su naglašeno desno orijentirane i to podcrtava brutalnost u ratovima u Iraku, poslije u Siriji i danas u Ukrajini.
Kao što se vidi u propagandnim špiritanama, u Ukrajini i oko Ukrajine kuha se koješta i najbolje se držati dalje od kazana tih špiritana. Ali Plenković se ne drži toga, što se vidjelo, a i osvetilo već time da je imenovanje novog ministra Ivana Paladine iz opozicije dočekano baražnim optužbama da je riječ o nekretninskom mešetaru pod ruskim utjecajem, a tek će se vidjeti što je s ovim padom bespilotne letjelice na šire središte Zagreba. No to je samo dio priče. Kao što je bjelodano jasno, srce te priče čini povratak na novu eru nacizma i antinacizma, što dodatno izlaže Hrvatsku koja je u fazi osamostaljenja evidentno koketirala s naciustaštvom. Srećom po nju, haška suđenja za ratne zločine u Jugoslaviji devedesetih su završena, ali tu se pojavljuje novo poglavlje. EUFOR je pojačavanjem vojne prisutnosti u Bosni i Hercegovini evidentno pokazao bojazan da se ukrajinski rat ne prelije i na nove prostore, a tu iskrsava jedan novi moment. Hrvatski državni vrh se kao nikad dosad, osim u Tuđmanovo vrijeme, solidarizirao s hrvatskom političkom vrhuškom u BiH, što je ultimativnim zahtjevima za izmjenu izbornog zakona praktički dovelo do reafirmacije bivše Herceg-Bosne. A ta Herceg-Bosna je bila jedina državna tvorevina poslije Drugog svjetskog rata koja je u svoje osnivačke dokumente unijela da rukovodeće funkcije u njoj smiju obavljati samo Hrvati i Hrvatice, što i na papiru znači da je bila formalno nacistička. Sasvim u skladu s tim, pripadnici te novoustaške tvorevine otvarali su logore za Muslimane, ubijali Srbe da bi se dokopali njihovih stanova, ubijali čak i svoje sunarodnjake ako su pripadali bosanskoj integralističkoj opciji, rušili spomeničke znamenitosti iz turskih vremena... Za to su dobili primjereno visoke kazne u Hagu, ali ostao je civilizacijski mulj od kojeg se hercegovački Hrvati nikad neće oprati. Valjda zato da to prikrije, HDZ s ove i one strane granice kompulzivno inzistira na izmjeni izbornog zakona.
Tu postoje tri problema. Prvi je gotovo banalan i tiče se čitanja bh. Ustava. U njemu ne piše da konstitutivni narodi, bošnjački, hrvatski i srpski, biraju svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH, nego da u tom Predsjedništvu moraju sjediti jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin, što je naoko mala, ali bitna razlika. To naime znači da je Željko Komšić legalni i legitimni predstavnik bh. Hrvata u državnom vrhu BiH, što mu HDZ, potpomognut Zoranom Milanovićem, iz petnih žila želi osporiti, a to u osnovi znači da bi hrvatskog člana Predsjedništva BiH zapravo birala ta stranka. Drugi problem je što se promjena izbornog zakona smatra ultimativnim središnjim pitanjem BiH, što je daleko od istine. Daleko važnije je što ta zemlja prolazi kroz standardno, ali nadprosječno tranzicijsko posrtanje u kojem su političke elite toliko nacionalističke i korumpirane da to baca u drugi plan hoće li izborni zakon biti ovakav ili onakav, pa čak i to hoće li ta država biti dvoentitetski ustrojena kao danas ili troentitetski kako se priželjkuje s hrvatske strane. Napokon, treći problem je što je Plenković svojim otresanjem na Rusiju izvršio verbalno samoubojstvo jer aneksionističkim pretenzijama Putina prema Ukrajini prikriva iste takve aneksionističke apetite Hrvatske prema bivšoj Herceg-Bosni.
Sve ovo baca novo svjetlo na slanje dodatnih trupa EUFOR-a u BiH, iako 500 novih vojnika ne izgleda bogznakako spektakularno. Ali treba podsjetiti da je svojedobno slanje još manjeg kontingenta od 200 NATO-ovih vojnika na sjever Makedonije spasilo suverenitet te države, pa ovih 500 u BiH šalje u najmanju ruku simboličku poruku. Ta poruka nije poslana samo proruskoj Republici Srpskoj, nego i Hrvatskoj. U Ukrajini zapad tolerira kapilarno prisustvo neonacizma jer joj je ta zemlja naprosto prevažna u geostrateškom sučeljavanju s Rusijom, dok u slučaju obnavljanja novoustaške Herceg-Bosne to ne dolazi u obzir jer je ona u geostrateškom smislu puno manje važna ili sasvim nevažna. Sve to izmiče očima Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, koji time pokazuju da su nevažni pijuni na svjetskoj geopolitičkoj ploči.
portalnovosti
Uz kazan propagandnih špiritana – Andrej Plenković (foto Igor Šoban/PIXSELL)
Ubi ga prejaka riječ. Tako bi se ukratko moglo opisati reagiranje Andreja Plenkovića na objavu vijesti da je Rusija proglasila Hrvatsku neprijateljem. Na to je hrvatski premijer uzvratio da je na to ponosan i da je to, s obzirom na autora optužbi, najbolji dokaz da je Hrvatska u rusko-ukrajinskom sukobu postupila ispravno. Naravno da je Plenković mogao pažljivije birati riječi i ostati recimo na tome da je Hrvatska samo ispunjavala svoje obaveze prema NATO-u i Evropskoj uniji, ali on se opredijelio za to da zasoli ruske rane i u tome je svakako uspio. Iako nemam namjeru izvršiti kao premijer verbalni suicid, moram reći da me Plenkovićeva izjava podsjetila na objavu rata NDH Sjedinjenim Državama. Ne, nije Andrej Plenković novi Ante Pavelić, daleko od toga, ali je Hrvatska i u Pavelićevo i u Plenkovićevo vrijeme točkasto zastupljena na svjetskoj geopolitičkoj karti i to na tu kartu nije imalo nikakvog utjecaja.
No oko rusko-ukrajinskog rata traje golemi propagandni rat u kojem nema nedužnih. Započela ga je Rusija optužujući Ukrajinu da je nacistička država, što je deplasirano već zbog toga što je ukrajinski predsjednik Zelenski po nacionalnosti Židov, iako su prošlog desetljeća doista značajnu ulogu odigrali pronacistički elementi vezani uz tada paravojnu formaciju Azov, koji su i snajperima potpaljivali pobunu na poznatom kijevskom trgu Majdan. Isto vrijedi i za drugu stranu. Putina se u Ukrajini doživljava kao novog Hitlera, što je duboko netočno već zbog toga što je Rusija jedina članica nekadašnje savezničke koalicije u kojoj antifašizam aktivno postoji, dok je on na zapadu uglavnom samo folklorno prisutan, otprilike kao cvijet na reveru. S druge strane, Vladimir Putin je hodajuća ikona radikalne desnice u Evropi, što bi mogao presjeći jednom jedinom rečenicom kojom bi se odrekao toga, ali to očiti ne želi, pokazujući inat prema zapadu koji još od ranije sumnjiči za podrivanje Rusije. U tome, doduše, ima istine. Osim toga, on sigurno stoji iza osnivanja paramilitarne formacije Wagner koja neodoljivo podsjeća na američki Blackwater. Blackwater se istaknuo u iračkom ratu, Wagner u aneksiji Krima, a zajednička osobina im je da je riječ o izrazito militantnim formacijama plaćenika. Obje su naglašeno desno orijentirane i to podcrtava brutalnost u ratovima u Iraku, poslije u Siriji i danas u Ukrajini.
Kao što se vidi u propagandnim špiritanama, u Ukrajini i oko Ukrajine kuha se koješta i najbolje se držati dalje od kazana tih špiritana. Ali Plenković se ne drži toga, što se vidjelo, a i osvetilo već time da je imenovanje novog ministra Ivana Paladine iz opozicije dočekano baražnim optužbama da je riječ o nekretninskom mešetaru pod ruskim utjecajem, a tek će se vidjeti što je s ovim padom bespilotne letjelice na šire središte Zagreba. No to je samo dio priče. Kao što je bjelodano jasno, srce te priče čini povratak na novu eru nacizma i antinacizma, što dodatno izlaže Hrvatsku koja je u fazi osamostaljenja evidentno koketirala s naciustaštvom. Srećom po nju, haška suđenja za ratne zločine u Jugoslaviji devedesetih su završena, ali tu se pojavljuje novo poglavlje. EUFOR je pojačavanjem vojne prisutnosti u Bosni i Hercegovini evidentno pokazao bojazan da se ukrajinski rat ne prelije i na nove prostore, a tu iskrsava jedan novi moment. Hrvatski državni vrh se kao nikad dosad, osim u Tuđmanovo vrijeme, solidarizirao s hrvatskom političkom vrhuškom u BiH, što je ultimativnim zahtjevima za izmjenu izbornog zakona praktički dovelo do reafirmacije bivše Herceg-Bosne. A ta Herceg-Bosna je bila jedina državna tvorevina poslije Drugog svjetskog rata koja je u svoje osnivačke dokumente unijela da rukovodeće funkcije u njoj smiju obavljati samo Hrvati i Hrvatice, što i na papiru znači da je bila formalno nacistička. Sasvim u skladu s tim, pripadnici te novoustaške tvorevine otvarali su logore za Muslimane, ubijali Srbe da bi se dokopali njihovih stanova, ubijali čak i svoje sunarodnjake ako su pripadali bosanskoj integralističkoj opciji, rušili spomeničke znamenitosti iz turskih vremena... Za to su dobili primjereno visoke kazne u Hagu, ali ostao je civilizacijski mulj od kojeg se hercegovački Hrvati nikad neće oprati. Valjda zato da to prikrije, HDZ s ove i one strane granice kompulzivno inzistira na izmjeni izbornog zakona.
Tu postoje tri problema. Prvi je gotovo banalan i tiče se čitanja bh. Ustava. U njemu ne piše da konstitutivni narodi, bošnjački, hrvatski i srpski, biraju svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH, nego da u tom Predsjedništvu moraju sjediti jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin, što je naoko mala, ali bitna razlika. To naime znači da je Željko Komšić legalni i legitimni predstavnik bh. Hrvata u državnom vrhu BiH, što mu HDZ, potpomognut Zoranom Milanovićem, iz petnih žila želi osporiti, a to u osnovi znači da bi hrvatskog člana Predsjedništva BiH zapravo birala ta stranka. Drugi problem je što se promjena izbornog zakona smatra ultimativnim središnjim pitanjem BiH, što je daleko od istine. Daleko važnije je što ta zemlja prolazi kroz standardno, ali nadprosječno tranzicijsko posrtanje u kojem su političke elite toliko nacionalističke i korumpirane da to baca u drugi plan hoće li izborni zakon biti ovakav ili onakav, pa čak i to hoće li ta država biti dvoentitetski ustrojena kao danas ili troentitetski kako se priželjkuje s hrvatske strane. Napokon, treći problem je što je Plenković svojim otresanjem na Rusiju izvršio verbalno samoubojstvo jer aneksionističkim pretenzijama Putina prema Ukrajini prikriva iste takve aneksionističke apetite Hrvatske prema bivšoj Herceg-Bosni.
Sve ovo baca novo svjetlo na slanje dodatnih trupa EUFOR-a u BiH, iako 500 novih vojnika ne izgleda bogznakako spektakularno. Ali treba podsjetiti da je svojedobno slanje još manjeg kontingenta od 200 NATO-ovih vojnika na sjever Makedonije spasilo suverenitet te države, pa ovih 500 u BiH šalje u najmanju ruku simboličku poruku. Ta poruka nije poslana samo proruskoj Republici Srpskoj, nego i Hrvatskoj. U Ukrajini zapad tolerira kapilarno prisustvo neonacizma jer joj je ta zemlja naprosto prevažna u geostrateškom sučeljavanju s Rusijom, dok u slučaju obnavljanja novoustaške Herceg-Bosne to ne dolazi u obzir jer je ona u geostrateškom smislu puno manje važna ili sasvim nevažna. Sve to izmiče očima Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, koji time pokazuju da su nevažni pijuni na svjetskoj geopolitičkoj ploči.
portalnovosti
