Vrhunac negodovanja izazvala je serija polaroida mlađahne Anne Wahli, njegove posljednje nimfete
Krajem veljače, Balthus, samozvani grof i “kralj mačaka” stigao je u Beč. Nije to bio sasvim miran dolazak. Bilo je dosta “mijaukanja” u javnosti. Austrijska desnica (stranka FPO) strogo je zatražila od bečkog Bank Austria Kunstforuma da se publika upozori na moralnu dvojbenost izložbe. Balthusa su, naime, tijekom njegova duga života (1908. - 2001.) i gotovo jednako duge slikarske karijere redovito optuživali za pedofiliju. Tražilo se od Kunstforuma da se ogradi od posebno lascivnih umjetnikovih djela, na kojima djevojčice ljenčare na sofama razmaknutih nogu, svijaju se preko stola ili puze po tepihu.
Vrhunac negodovanja izazvala je serija polaroida mlađahne Anne Wahli, jedne od posljednjih “nimfeta” koje je Balthus slikao, više ili manje razgolićenu, između njezine osme i šesnaeste godine. Slikar je u to vrijeme prevalio osamdesetu, a polaroide je snimao uz izričito dopuštenje Annine majke, jer za skice više nije imao snage. Baš su zbog tih sličica u muzeju u Essenu prije godinu i pol odustali od slikareve retrospektive: “U njegovim se djelima stalno suočavamo s nelagodnim pedofilnim elementima”, ustvrdio je Hans-Jörg Jenewein iz FPO-a. “A to se posebno vidi na fotografijama. Uz njih bi morao biti popratni tekst koji ih objašnjava, tako da zaštitimo publiku. ”S druge strane, organizatori izložbe su podsjetili na dane užasa kad se provodila cenzura i protjerivali slikari iz nacističke Austrije. “Zar bismo ikoga trebali štititi od umjetnosti?” pitali su se i otvorili izložbu - bez daljnjih objašnjenja.
Prijatelj Picassa i Matissea, kasnije Davida Bowieja i Bone Voxa, Balthus se nikada nije odrekao svojeg klasičnog pristupa umjetnosti - kao da je uvijek slikao samo nekoliko istih slika. Još od mladenačkog oduševljenja quattrocentom, brižljivo se bavio svjetlom i sjenom, detaljima i atmosferom svojih djela. Privlačilo ga je mistično, mirno, vječno djetinjstvo, u skladu s “tavanima naše mladosti” iz Bachelardove literature, s neizbježnim elementima okrutnosti i erotizma.
Bečka je izložba obujmom manja od one u venecijanskom Palazzu Grassi, otvorene neposredno nakon umjetnikove smrti. Bez obzira na to što nema remek-djela velikog formata, publici su na uvid dani i voćnjaci i planine i francuski krajolici te mnogo lijepih djevojčica, kao i skice za kazališne predstave i grafike.
Viđeni dandy
Kad je već bio prilično star, grof Klossowski de Rola sličio je junaku kineske priče koji je dugo i polako pisao knjigu o povrću, znajući da će umrijeti čim je dovrši. Njegovo sporo slikanje postalo je legendarno, od čega se galeristima dizala kosa na glavi. Čim kažemo “Balthus”, mnogo toga padne nam na pamet: od “posljednji veliki slikar”, do “perverzni stari manijak”, čak i “osrednji slikar, ali veliki erotoman”, kako su ga nazivali neki slabi poznavatelji slikarstva. No, on je odlično poznavao slikarstvo, a među njegovim prvim učiteljima bio je Pierre Bonnard, koji ga je tjerao da u Louvreu radi kopije Poissonovih arkadija. Potom je, za biciklističkog izleta u Toskanu, uranjao u freske Pierra della Francesca i Masaccia, opijajući se Pierrovom bojom, kompozicijom i nježnim izrazima lica njegovih likova.
Balthasar Klossowski djetinjstvo provodi u Parizu, gdje su njegovi poljsko-njemački roditelji držali salon koji su posjećivali viđeni umjetnici onoga doba: među njima Henri Matisse i spomenuti Bonnard. Kad je jednom prilikom za stolom Matisse šapnuo Bonnardu da su oni “nema sumnje najveći slikari svoga vremena”, Bonnard je s gnušanjem odvratio da se “može samo nadati da to nije istina”. Obitelj potom odlazi u Berlin, gdje se razilazi, a za mladoga se Balthasara emotivno veže Reiner Maria Rilke, majčin intimni prijatelj, koji otkriva da dječak lijepo crta pa 1921. zajedno objavljuju knjižicu o mački po imenu Mitsou, s Balthusovim crtežima i pjesnikovim uvodom.
Mladi će se Balthus nakon Berlina i Berna s majkom 1924. vratiti u Pariz, gdje će se uskoro pretvoriti u viđenoga dandyja koji ispija kavice u Deux Magots i Caffe de Flores. Nadrealisti su ga smatrali “svojim”, sve dok im nije priznao da obožava prirodu i njezine boje. Kad je jednom posjetio Pieta Mondriana u njegovu pariškom atelijeru, s divljenjem je kroz prozor motrio trg obrubljen krošnjama, sve dok Mondrian nije žustrom kretnjom navukao zavjese, napomenuvši da ga “vanjski svijet ometa u slikanju”. Balthus je pobjegao iz stana i prije nego što je pogledao neku njegovu sliku. Zadatak je slikara da bude osjetljiv na ljepotu koja ga okružuje, na sjenu i svjetlost “vanjskog svijeta”, pa bio to i tjeskoban prizor pariške ulice iz 1933., u kojoj svi nekamo žure, a neki pokvareni mladić štipa djevojku na pragu zrelosti. Već tu se vidi koliko će erotizam, nekad utišan, a često, kao na slici “Lekcija iz gitare”, pojačan do sakrilegija u stopu pratiti slikara.
Je li slutio da bi bez obnaženih djevojaka, praktički djevojčica, što vladaju većinom njegovih slika, osim onih na kojima su filigranski krajolici, mogao ostati bez nužnih prihoda za svoj “grofovski” stil života? Ili su djevojčice za njega doista bile samo “anđeli”, nevina tema puna svjetla, kako se nekada branio? No, i najveći njegovi pristaše morali su “anđelima” pridati poneko lucifersko svojstvo.
Salve smijeha
Već spomenutom “Lekcijom iz gitare”, izloženom na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi 1934. u Parizu, izazvao je skandal, no bio je to samo jedan u nizu skandala koji su oduvijek tresli Grad svjetla, još otkad je 1863. dekretom Napoleona III. “prognanim slikarima” poput Maneta, Whistlera i Pissarroa ipak dopušteno da izlože svoja djela, kojima su, prema Zolinu svjedočenju, izazvali salve smijeha nevične publike i kritičara.
U međuvremenu će Parizom protutnjati brojne škole i stilovi s kojima će biti nemoguće prispodobiti mladog ljubitelja freski iz Arezza, zakletog štovatelja prirode i mladih modela. I površnom promatraču Balthusovih slika jasno je da je “vanjski svijet” na koji se on poziva prigušen i teatralan: uglavnom su to interijeri opterećeni tepisima i tkaninama, tapetama i lampama, papučama i vezenim ogrtačima, stoga i ne čudi da će se mladi slikar rado baviti izradom kazališnih scenografija (poput onih za Maxa Reinharda i Antoina Artauda). Osim ljubavi prema scenskom dekoru, on pokazuje i sklonost k jednostavnosti prostora (poput “Sobe” iz 1947., izložene u Beču), kojim nekad dominiraju bezlične klupice, umivaonici, grubo istesani kreveti, lavori i slični neatraktivni predmeti, što služe samo tome da naglase ljepotu one koja se kupa ili sprema na spavanje. Mogle bi to biti tipične Tizianove ljepotice, možda koju kilu mršavije, dok u društvu služavke iščekuju prosca, gledaju se u ogledalo (rekvizit koji je Balthus definitivno posudio od renesanse!) ili se spremaju ubiti znatiželjnog lovca. Umjetnika ne zanimaju mitovi ni legende poput njegovih renesansnih uzora.
Koliko god pobožna bila njegova sklonost k detalju, to je teže vidjeti nešto pobožno u njegovim slikama, osim što je “Lekcija iz gitare”, prema riječima jedne od ljutitih članica Odbora Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, zapravo pokvarena parodija Piete iz Louvrea - te kao takva vraćena njegovu galeristu koji ju je potom utopio nekom grčkom brodovlasniku. Istina, Balthusove ljubavnice i zaručnice počinjale su svoj emotivni put kao njegovi modeli: prva supruga, ponosna i zbiljski plavokrvna Antoinette de Watteville, s kojom se umjetnik oženio 1937., odbija pozirati u raskopčanoj bluzi golih grudi pa je on slika u grudnjaku, no ipak se nekoliko godina ranije pojavila u slikarevim ilustracijama “Orkanskih visova” posve gola, u papučama i rastvorenom ogrtaču.
Isto će biti i s drugom, egzotičnom suprugom Setsuko Idetom, koju je Balthus upoznao 1962. u Japanu i koja će se najprije iskazati kao model, a tek onda kao životna pratilja. Između Antoinette i Setsuko slikar se zbližavao s mnogim svojim modelima: u 38. godini ušao je u vezu s Laurence Bataille kojoj je tada bilo 16 (u Beču je vidimo na “Portretu Laurence B”), sa 48 je odabrao Frederique Tison kojoj je bilo 16 (“Djevojka u bijelom”), a sa Setsuko se oženio kad joj je bilo 25, a njemu 59. Navodno je zavodio maloljetne kćeri svojih prijatelja, a za trinaestogodišnje djevojčice znao je reći da su “već ocvale”. Prilično to podsjeća na junaka jednog od najvećih romana 20. stoljeća, na profesora Humberta Humberta, zaljubljenog u 12-godišnju Lolitu…
Posljednja adresa
Na jednom od rijetkih foto-sessiona, na kojem je Balthusova posljednja adresa, prostrana i luksuzna kuća u Švicarskoj, gdje je živio sa Setsuko i kćeri Harumi, vidi se da je majstor do samoga kraja bio “Kralj mačaka” sa svoje rane slike, također izložene. Visok, vitak, tajanstvenog pogleda, odjeven prema posljednjoj samurajskoj modi, s ironičnim osmijehom na licu.
Gospodin Klossowski de Rola možda nije patio od pretjeranog luksuza, jer u njegovu francuskom dvorcu Chassy u Morvanu nije imao tekuće vode, a navodno ni previše tanjura, no kad je 1961. na poziv prijatelja Andrea Malrauxa počeo sa životom direktora Francuske akademije u Rimu, bacio se na obnovu Ville Medici i pripadajućih vrtova te u njima priređivao nezaboravne zabave na kojima se sprijateljio s Federicom Fellinijem.
Ipak, najbolji mu je prijatelj bio Alberto Giacometti (koji uskoro stiže u Umjetnički paviljon!), čiju je požutjelu fotografiju do kraja čuvao u atelijeru… “Biti danas slikar, to je kao da u pustinji sadite voćnjak… Nemoguć pothvat”, znao je reći. Nije bio optimist, niti je vjerovao u budućnost umjetnosti: pa ipak, u Balthusu smo imali dostojnog nasljednika Tiziana, Courbeta i Pierra della Francesce, koliko god njegovo erotomanstvo uznemiravalo duhove: uostalom, prava umjetnost i treba šokirati.
jutarnji
