Treba uistinu imati debeli obraz i nešto vrlo kvarljivo u glavi, pa se kao najodgovorniji u zemlji pojaviti na prvu obljetnicu razornog potresa na Baniji među stradalnicima i bez srama ih pogledati u oči.
Treba uistinu imati debeli obraz i nešto vrlo kvarljivo u glavi, pa se kao najodgovorniji u zemlji pojaviti na prvu obljetnicu razornog potresa na Baniji (za tri mjeseca i drugu jalovu godinu od potresa što je razvalio srce Zagreba) među stradalnicima i bez srama ih pogledati u oči. Godina je to besramnih obećanja ludom radovanja, glumatanja bezuvjetne zauzetosti za „brzu i kvalitetnu obnovu te revitalizaciju temeljnih životnih uvjeta“ koji se – nisu dogodili. U godinu poslijepotresnih dana na Baniji, država nije obnovila ili izgradila ni jednu jedinu kuću s tzv. crvenom (neuseljivo) i žutom naljepnicom (konstrukcijska obnova) te – neoprostiva je sramota – nije iskoristila raspoloživ namjenski novac u proračunu i eurounijskoj, je li, interventnoj blagajni za sanaciju šteta u toj prirodnoj katastrofi. Što su vladajući bili obavezni učiniti već po opisu svoga dužnosničkog posla, da se i ne govori o nekakvim ljudskim osjećajima i instinktima za reagiranje u okolnostima razornih potresa i masovnih stradavanja koja su pogodila i sela i gradove na širokom području te prouzročila smrt sedmero ljudi.
To što je u selu Strašniku, epicentru potresa, strašno danas kao i prije punih godinu dana, strašna je činjenica zbog koje premijer Plenković ne bi smio mirno spavatiU banijskih godinu nesretnih dana državnih obećanja ludom radovanja nepregledna je Sahara tzv. dvostruke percepcije među krajnjim polovima službene obnoviteljske demagogije (država: „Mnogo smo učinili. Uvjereni smo da od proljeća Banija postaje veliko gradilište, kao i Zagreb gdje je nešto složeniji posao“) i dnevnih spoznaja postradalog žiteljstva što se nije imalo kamo iseliti (stradalnici: „Država nas je ostavila na cjedilu! Ne znamo kada ćemo se i hoćemo li se ikad useliti u svoje domove. Nitko nam ništa ne govori niti pomaže i kad imamo čiste ‘papire’ jedan na jedan. Političarima smo zanimljivi samo kad trebaju naše glasove na izborima“). Čekaj, magarče, dok trava naraste? A tzv. malim/običnim ljudima u državi vođa srca kamenoga i prioritetno zauzetih „nacionalnim interesima“ (sic transit) koji s prirodnim katastrofama nemaju puno ili uopće nemaju veze – sudbina je stalno nekakvo čekanje. Čak ni Godota, naprosto čekanje u nadi da će odgovornima doći iz debelog mesa u glavu. Što najčešće ne dolazi, jer je stražnjica prirodno mjesto za pamet političara u etatima zapadnobalkanskog tipa.
Znao je još prije gotovo stoljeće i pol Ljubomil Tito Josip Franjo Babić alias Ksaver Šandor Gjalski u prozi „U noći“ (1887.), itekako aktualnoj i danas budući da se od 70-ih/80-ih godina 19. stoljeća nije promijenila pesimistična slika hrvatskog društva ogrezlog u nemoral, korupciju, laž, političku manipulaciju i krajnje beskrupulozno osvajanje ciljeva. Stoljeće i pol kasnije, a godinu nakon potresa na Baniji, toliki surogati opet imaju obraza paradno se muvati među općinstvom i široke ruke sijati obećanja za koja unaprijed znaju da ih neće ostvariti. Kao što nisu ni lanjska, a ne smiju reći da su mogli, pa opet „vjeruju, očekiju, nadaju se, pišu zakone i donose pravilnike, zasijedaju uz kavicu, sokove i kiselu vodu, potpisuju sporazume, nalaze rješenja, angažiraju struku, planiraju, izrađuju okvire i financijske perspektive“ te se beskonačno bave inim takvim, je li, ćoravim poslovima od kojih unesrećene potresima tisuće i tisuće obitelji ne samo neće dobiti kvalitetan krov nad glavom nego ni radno mjesto, plaću i kruh kakav su kusali prije potresa u jednoj od najsiromašnijih/najzapuštenijih i poslije Domovinskog rata najiseljenijih županija u Bijednoj Našoj.
Nekoga sa zrnom političke odgovornosti i mrvicom državničke savjesti bi jamačno bilo sram pogledati u oči ljudima zatočenim u kontejnerima ili kamp-kućicama što prokišnjavaju, u napuklim garažama i gospodarskim objektima u seoskim dvorištima koji zahvaljuju samo dobrim ljudima zbog solidarne pomoći, volonterima iz cijele zemlje, humanitarnim udrugama (npr. samo je udruga „Ljudi za ljude“ glinske zamjenice gradonačelnika Branka Bakšić-Mitić namaknula stradalnicima 40 montažnih kuća plus, je li, ogromne količine sve moguće bijele tehnike, grijalica, deka, odjeće, obuće, etc.; bez ikakve pomoći lokalne HDZ-ove samouprave) i injsl., jer bez njih ne bi preživjeli prošlu zimu, kišno proljeće i jesen, ovu zimu i dočekali obećanu „brzu i kvalitetnu obnovu/izgradnju na proljeće“. Banija je, baš kao i Zagreb te okolne im postradale županije, velika žrtva vlastite nesposobne i ne-voljne političke birokracije koja je u godinu dana samo rušila ili popravljala dimnjake na kućama s tzv. zelenom naljepnicom, ali nije izgradila ni jednu jedinu kuću ni na Baniji niti u Zagrebu i okolici.
Strašnik je paradigma obnoviteljskih „uspjeha“ i možda prognoza za sljedeće „obnoviteljske“ godine na Baniji, u Zagrebu i okolici, a to je onda najstrašnijeNajsramotnije izjave o „obnovi koja traje“ – a valjda ćoravi i zlonamjerni ju ljudi ne vide!? – svo to poslijepotresno razdoblje daje upravo iritantno arogantan/bahati ministar graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine Darko Horvat, jedan od najneuspješnijih ministara u HDZ-ovoj vladi, koji je pola godine izgubio na besmisleno nadmudrivanje s bivšim šefom Fonda za obnovu Damirom Vanđelićem. A obje su ustanove u istoj zgradi, ali komuniciranje im i službena prepiska, npr. – obavezno posredstvom Hrvatske pošte, o javnom trošku (sic transit) traje i po desetak dana. Za koje vrijeme je moguće, je li, sklopiti na Baniji 10 ili pak nešto manje montažnih kuća s priključcima na vodu, struju i kanalizaciju. Za što također postoji proračunski i eurounijski novac, ali… Ne postoji to što se kolokvijalno naziva – političkom voljom. Da se ne kaže nemarom i notornom nesposobnošću.
Koliko ti ljudi iz državne vlasti – lokalci bez njih ne smiju pustiti ni bešumni vjetar – uistinu skrbe za obećanu „brzu i kvalitetnu“ obnovu/izgradnju na Baniji, u Zagrebu i okolnim županijama potvrđuje sramotan podatak o tomu da je vlada u proračunu za 2022. godinu smanjila za 200 milijuna kuna svotu za poslijepotresnu obnovu budući da je 2021. godine toliko ostalo nepotrošeno. Nepotrošeno!? Nije se imalo na što? Glupost prvog reda. Vanđelić je nedavno u nedovoljno jasnim i uvjerljivim okolnostima podnio ostavku na dužnost šefa Fonda za obnovu, HDZ/Plenković je na to mjesto brzinski imenovao svoju pouzdanicu Snežanu Penović, je li, dotadašnju direktoricu Službe za kontrolu izvođenja radova u Fondu za obnovu, a medijski prokazani ministar Horvat niti se osjeća pozvanim dati ostavku zbog obnoviteljskih neuspjeha niti ga premijer pomišlja dati na kadrovski vrtuljak. Valjda Plenkoviću odgovara to što i kako Horvat vodi obnoviteljske poslove. A vodi ih – nikako.
Ako premijera Plenkovića, ministra Darka Horvata i dvojicu iz Stožera za obnovu (šefa Tomu Medveda i zamjenika mu Borisa Miloševića, vladini podpredsjednici) nije sram sa svitom doći među stradalnike na Baniji, jer za te ljude nisu učinili sve što su mogli i morali, a predsjednika Republike Zorana Milanovića također nije sram pogledati u oči nesretnim ljudima, jer nije dovoljno ustrajno puhao za vrat prvima i – ustavna mu je obaveza skrbiti o urednom funkcioniranju države i ključnih institucija – inzistirao na odgovornosti premijera, Stožera za obnovu i ministara dužnih dnevno u svojim resornim nadležnostima rješavati životna pitanja ljudi na potresom razorenim područjima. Vladin potpredsjednik Milošević – srpska, SDSS-ova/Pupovčeva kvota u koalicijskoj Plenkovićevoj/HDZ-ovoj vlasti – nije učinio ništa od vidljive koristi ni za svoje sunarodnjake po devastiranim selima na Baniji, gdje uglavnom žive. Frazira i birokratizira u leru, je li, baš kao šefovi mu u vladi i Stožeru za obnovu.
Stradalnici u privremenom smještaju strahuju da će se ta privremenost pretvoriti u trajno rješenje, odnosno da će mnogi stariji ljudi umrijeti prije no što im država omogući povratak u vlastite domove ili izgradi zamjenske kuće budući da to nisu kadri učiniti samiTočno godinu poslije, novinar Nove TV Domagoj Mikić opet je posjetio obitelj Miloša Lončara u Majskoj Poljani kojoj je potres teško oštetio kuću, pa su lani u to doba odvozili prijatelju u Glinu na čuvanje suhomesnate proizvode s tavana ruševine da ih ne pokradu bande što su tada harale. Miloš je noću stražario u automobu. Danas pokazuje montažnu drvenu kuću na temeljima srušene. U nju je uložio 39.000 eura, sve što je mogao skupiti i zadužiti se, a još nije dovršio unutarnje uređenje i opremanje. Obitelj Lončar nije dobila ni lipe navodno interventnoga državnog ili europskog novca kao ni tolike koje su vlastitim novcem, trudom i uz pomoć dobrih ljudi iz zemlje i inozemstva sklepale kakav-takav krov nad glavom. Ako je mogla obitelj Miloša Lončara, a Majska Poljana nije na Times Squareu i ne radi se o sofisticiranoj interpolaciji, zašto država nije mogla u godinu dana? Ne završiti obnovu, za to treba više od godine, nego početi je tako da bude vidljiva i ljudima što se useljavaju u svoje nove, sigurne domove i šire? Da to nije polit-birokratska farsa igrom nerealnih brojeva, iritantna larpurlartistika obnoviteljskih politikanata koji u skupim limenom luksuzu o javnom trošku, nafutrani dnevnicama, u dizajnerskim odijelima i hinjena osmijeha prigodno dolaze među napuštene stradalnike prodavati im muda pod bubrege.
Država je itekako mogla i morala – a nije za punih godinu dana! – učiniti barem par tisuća puta isto što i obitelj Miloša Lončara. Državni vrh se nije sramio toga što nije učinio, a itekako je imao zašto, ali se ni stradalnici u Petrinji masovno nisu sramili bučno počastiti premijera Plenkovića i HDZ-ovu mu dužnosničku svitu time što su zaslužili: zvižducima, pogrdama, grudama snijega, skandiranjem „obnova, obnova!“ pa i ponižavajućim okretanjem leđa gostima iz Banskih dvora. „To su samo grude snijega“, bagatelizirao je Plenković izrazito ogorčenje/nedobrodošlicu potresom postradalih domaćina. Na čijoj se nesreći pokušavaju omastiti kojekakvi birokrati u sustavu, projektanti, građevinari, trgovci, podizvođači radova i ini čije su usluge i više od 100 posto skuplje od realnih. Recimo, samo projekt za rušenje već uvelike srušene kuće ili osrednju rekonstrukciju, a bez toga se ne može prdnuti, stoji i do 23.000 kuna, što je prosječnom penziću, nekomu nezaposlenom ili pak na minimalcu, obitelji sa sela što živi od obrađivanja zemlje i uzgoja stoke – san snova. Nedostižno. Zato što su se srebroljupci iz „struke“ sjetili pokrasti cijene za projektne interpolaciji na Times Squareu, a nadzor s državnom licencijom ni trc niti mrc?
Premijeru Plenkoviću ipak nije smetao prosvjed – gdje je tu obraz, osjećaj za istinu i odgovornost – da na presici bezobzirno udari sipati hvalospjeve obnoviteljskim postignućima „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ (sic transit), čiji sadržaj milijun posto odudara od „obnoviteljskih“ činjenica što ih svatko može vidjeti bilo gdje na Baniji i što ih puni žuči, razočaranja i gibitka svake vjere u državu deprimirani tzv. mali/obični ljudi dnevno opetuju u novinarske mikrofone. To da nema obnove, da im nitko ništa ne govori što će biti s njima, da su razočarani i ljutiti, da se osjećaju izopćenima iz civilizacije, da im država bez pardona šalje račune za struju, plin, vodu, pričuvu u privremenom smještaju ili pak srušene i teško oštećene kuće koje ne koriste, banke pod prijetnjom ovrhe traže redovitu naplatu kreditnih obroka, da su mnogi izgubili radna mjesta i nemaju plaću, da su poljoprivreda i stočarstvo devastirani, da je država gotovo potpuno zakazala… A premijer Andrej Plenković, zajedno s jednim od svojih najnesposobnijih ministara Darkom Horvatom, Tomom Medvedom i Borisom Miloševićem, udobno živi na egzoplanetu Kepleru-452b čak 1402 svjetlosne godine udaljenom od zaboravljene banijsko-zagrebačke turobne zbílje, pa nije čuditi se da zbori što i kako zbori. Tko je kriv, je li, nesretnicima na Baniji što to ne vide?
„Puno se napravilo, ali može se i brže i bolje“, kazao je. „Nikad mi nije teško stati pred građane. Nastojali smo učiniti maksimalne napore da ljudima olakšamo život. Obnovi smo pristupili u dvije faze. Nema segmenta u kojem nisu postignute aktivnosti koje bi pridonijele funkcionalnosti života na Banovini. U prvoj smo fazi obnove koristili iskustva drugih zemalja koje su se našle u sličnoj situaciji (Albanija, Italija, Grčka, Češka, etc. neusporedivo su uspješnije od RH, ali ih ministar Horvat stavlja u ‘drukčije uvjete’, sic transit, op. a.), obnovljeno je 106 kuća i više od 6000 ljudi vratilo se sigurno, s certifikatima, u svoje domove (samo popravljeni dimnjaci, zabati i krovovi na kućama s tzv. zelenom naljepnicom, što nije tzv. konstrukcijska obnova ili novogradnja, op. a.). Dinamika obnove se ubrzava, više od 5000 ljudi je u alternativnom smještaju. Svima smo ponudili takav smještaj, no neki su odlučili ostati u blizini svojih kuća (i na te se zaboravilo; kažu, nije istina da je država ‘učinila sve za olakšati nam život’, op. a.). Uz fizičku obnovu, vlada gleda i korak naprijed, u ekonomskom razvoju, ulaganjima… Vlada je usvojila mjere u iznosu od 15 milijardâ kuna.
Dobili smo potporu i konsenzus, koristeći nacionalna i europska sredstva nastojimo ulagati (pazi, nula bodova: nastojimo!? – op. a.) u ovaj kraj i podići ekonomsku snagu. Nadam se (Plenković se nada, s Keplera-452b, je li, sic transit, op. a.) da će ove mjere rezultirati ostankom ljudi, dolaskom mladih obitelji i ulaganjima. S Europskom komisijom smo postigli dogovor za ovu županiju da još podignemo regionalne potpore. Ako netko dolazi ulagati u Hrvatsku i shvati da mu je ovdje situacija bitno povoljnija… Na nama je da učinimo maksimalan napor radi revitalizacije ovog kraja.“ Kaže premijer da će on i vlada „kao i dosad činiti sve“ radi obnove i olakšanja života na Baniji pa, ako je tako – jadno je to reći – bolje je zamoliti Plenkovića i njegove neodgovorne stožeraše i ministre neka više ništa ne čine „kao dosad“ ni ubuduće „maksimalan napor radi revitalizacije ovog kraja“, jer će na drugu godišnjicu sjećanja na jezivih 6,2 stupnja po Richteru sljedovati mućka jaja, kamenje, pokušaje fizičkih nasrtaja, još masovnije citate iz prastare narodne zbirke „pas mater“ svih novijih izdanja, etc.
Glede&unatoč, poznati masterchef Mate Janković, koji je s armijom privatnih ugostitelja među prvima pohrlio pomoći Baniji te su prvih mjesec dana besplatno spravljali stotine tisuća toplih obroka svima, dao je poraznu ocjenu državnoj „zauzetosti“ koju premijer hvali: „Nekoliko dana nakon potresa smo shvatili da ondje ne postoji ništa i da nitko ne dolazi“. U jednoj potresnoj tv-reportaži neki dan iz okolice Gline pak zdvojna obitelj s više male djece žali se novinarki: „Više se ničemu ne nadamo od ove države. Znate, privatni donatori su spremni izgraditi nam kuću, ali ovi iz općine uvijek nešto izmisle i posao ne moće početi. Zima je, već druga, a mi nismo ni na nebu niti na zemlji. Vidite, kao i svi naši susjedi“. Glava obitelji pokazuje rukom oko sebe: ruševine, vlaga, tuga… Ispovijesti ljudi uglavnom se svode na isto: državne skrbi ni od korova, stradalnici su prepušteni samima sebi, topli obroci su racionalizirani na jedan dnevno i samo socijalnim slučajevima, pa Plenkovićeva svita i to što su prigodno izjavljivali, iznova obećavali već obećano nisu ljudima dobro sjeli. Dapače, osjećaj nemoći i prevarenosti je porastao.
Nevjerojatno je da šef obnoviteljskog stožera i Plenkovićeva desna ruka Tomo Medved – ni da trepne ili pomisli da možda pravi budalu od sebe pred razumnim općinstvom na postradaloj Baniji – izjavljuje činovničku frazetinu bez smisla i sadržaja: „Cilj nam je snažnije i s još većim intenzitetom ubrzati proces obnove nakon svih radnji koje smo proveli u 2021. godini“. Fućka se stradalnicima za njegov/Plenkovićev/vladin „cilj“, za istu fatamorganu kao „sve radnje provedene u 2021. godini“ što nisu rezultirale ni jednom jedinom obnovljenom/izgrađenom tzv. crvenom ili žutom kućom. Ne živi se od političkih „ciljeva“, Medvedu, nego reci ti nama uvjerljiv razlog – ako ga ima, a nema! – zašto nema obećane „brze i kvalitetne“ obnove, ne šminkersko-birokratske demagogije, na području, gdje je oštećeno ili srušeno više od 40.000 objekata i prouzročena šteta od cca 40 milijardâ kuna, a desetci tisuća ljudi raseljeno kojekuda. Novca ima toliko da se nepotrošen vraća državnom proračunu, ali nema pravih ljudi na pravim upravljačkim mjestima u pravo vrijeme. To je nesreća.
Za razliku od premijera, dočekanog s masovnim negodovanjem u Petrinji i neugodnim pitanjima novinara na koja nije znao odgovoriti uvjerljivo, pa je čak kukavički nabacivao negativne aluzije na istodobni posjet Baniji predsjednika RH Zorana Milanovića (kao, on je kriv zato što su premijer i svita fasovali neugode što su ih ne-obnovom zaslužili?), Milanović nije bio Plenkovićeve nesreće. Ljudi su ga kao svoga među svojima, u pratnji vrlo zaslužne glinske dogradonačelnice Branke Bakšić-Mitić, lijepo primili u Sisku, u kontejnerskom naselju u Petrinji, epicentru potresa Majskoj Poljani (obitelj Bjelajac mu se požalila da više nema od čega živjeti) i Strašniku, Glini, Novom Selu Glinskom (gdje je razgovarao je s obitelji Norković) i okolici, a svugdje su se nevoljni ljudi žalili na državu, sporu i neučinkovitu obnovu.
„Prošlo je godinu dana, stvari idu sporo, a već je puno toga trebalo biti završeno“, kazao je u Majskoj Poljani, selu u kojem su poginula petorica žitelja i koje je potres sravnio sa zemljom. „To je stvar organizacije. Ovdje Medved provodi dane i stavlja svoju kožu na razboj, a nema pravi utjecaj. Najgora stvar koju sam vidio je zgrada u Sisku u naselju Željezara, sa 150 stanova. To je velika zgrada koja je neupotrebljiva i treba ju srušiti. Tih 500 ljudi je i dalje po kontejnerima, nitko im ništa ne javlja, ništa. To grad Sisak ne može sam riješiti. Ljudi i dalje plaćaju pričuvu, a ne žive u svojim stanovima. Obnova mora ići brže. Ljudi se bore s dozvolama u selu Majskoj Poljani (većinski naseljenoj Srbima, op. a.) kao da grade interpolaciju na Times Squareu (elitni dio newyorškog Manhattana, op. a.). Pa to je Majska Poljana, nije New York. Novca za obnovu ima, nikad ga nije bilo više, to je europski novac koji nije potrošen. Siguran sam da bi sada Plenković paradirao na bijelom konju pored konkretnih stvari, da ih ima, ali organizacija je loša. I krade se u javnoj nabavi za prste polizati, od obnove ništa u godini dana, a s druge strane sve stoji zbog – javne nabave. Ne može to tako.“
Stradalnici u privremenom smještaju strahuju da će se ta privremenost, je li, pretvoriti u trajno rješenje, odnosno da će mnogi stariji ljudi umrijeti prije no što im država omogući povratak u vlastite domove ili izgradi zamjenske kuće budući da to nisu kadri učiniti sami. Novac iz europske blagajne solidarnosti pak u izvanrednim okolnostima prirodnih katastrofa također nije neki osobiti izlaz u nuždi, ako ga se ne troši u zadanom roku i po strogo utvrđenim kriterijima, pa… Primjerice, rok za uredno potrošiti (do lipnja 2022. godine) 683 milijuna interventnih eura za sanaciju šteta od potresa u Zagrebu ulazi u drugu trećinu, a povučeno je tek nešto više od jedan posto. Ako se ne ispoštuju uvjeti po kojima je odobren, novac će se morati vratiti Uniji, pa… S interventnim euronovcem solidarnosti za Baniju je isti slučaj. Što kaže Milanović, „ima ga više no ikad“, ali nema sposobnih državnih vođa i službâ koje ga mogu i znaju potrošiti na opću nacionalnu korist. Za dobro postradalih na Baniji, u Zagrebu i okolici. To što je u selu Strašniku, epicentru potresa, strašno danas kao i prije punih godinu dana, strašna je činjenica zbog koje premijer Plenković ne bi smio mirno spavati. Strašnik je paradigma obnoviteljskih „uspjeha“ i možda prognoza za sljedeće „obnoviteljske“ godine na Baniji, u Zagrebu i okolici, a to je onda – najstrašnije. Nikakvi medvedi i horvati tu nemaju što ikoga uvjeravati u bilo što ohrabrujuće. Ako nada više ne postoji. Vrlo jednostavno.
h-alter
