Kuća gori, a baba se češlja? Regulatornomu, je li, brigo moja prijeđi na drugoga i stihijskoj nonšalanciji političke vlasti treba dreknuti na uho iz svega glasa i energično im pokazati prstom na užas in vivo: naprasno, je li, prekonoćno ukidanje tzv. prešutnih prekoračenja dopuštenog minusa na bankovnim računima dovodi u pitanje golu egzistenciju gotovo milijun žitelja Bijedne Naše. Medijska halabuka odjekuje na sve strane, a panika u obiteljima potonulim duboko ispod razine „crvenoga“ gotovo ravna onoj za rušenja Twinsa na Manhattanu kada je očaj svjesno bacao nesretnike s neboderske visine u sigurnu smrt. Prije točno 20 godina, najmoćnija država na svijetu nije bila kadra obraniti cca 3000 očajnika od terorizma – Al-Qaedinog, odnosno državnog (po tzv. teorijama zavjere), svejedno – a zapadnobalkanskoj miš-državi, najslabijoj u eurounijskoj obitelji, trebalo je pune tri godine za pojmiti da joj gotovo milijun žarko „crvenih“ očajnika također iskaču u propast kroz širom otvoreni prozor na bankovnu računu. Tzv. se teroristička paralela s nesrećom Twinsa nameće sama po sebi – najmanje zbog okrugle obljetnice – budući da nije slučajno da je država u oba slučaja u glavnoj ulozi.
Da je bila regulatorno budna i politički odgovorna u obnašanju vlasti – na visini zadatka, kako se popularno zna reći – zlo tih razmjera i posljedica zbog „prešutnog“ pljačkanja gotovo milijun vlasnika bankovnih računa u RH se ne bi dogodilo. Što je svojevrstan oblik organiziranog terorizma financijskih ustanova protiv dijela klijenata koji teško žive od „nikakvih“ plaća i mirovina: kamata i viša od 17 posto ili cca dva i pol puta viša od kamate na dopušteni minus na računu. Bijeda i očaj – dobro, bit će u toj masi i špekulanata, npr. kamatara, kojima se isplati koristiti tzv. prešutno prekoračenje, ali jamačno ni približno koliko očajnika što žiotare ispod granice siromaštva – primorali su ljude na život na dug, a banke su više no izdašno unovčile njihovu bijedu i očaj. To su učinile i zajmovima u švicarskim francima (CHF), koja masovna tragedija za cca 160.000 ljudi prije desetak godina još nije pravosudno riješena tako da je prevarenim i opljačkanim građanima namirena (ne)materijalna šteta.
Nekoga tko je potonuo u tzv. prešutno prekoračenje dublje od čak tri ili četiri dopuštena minusa, pa još opterećen zelenaškom kamatom i višom od 10 posto, neće spasiti nikakvo reprogramiranje. A ukidanje minusa doslovno je omča oko vrata ne samo tom nesretniku i cijeloj njegovoj obitelji, ako je ima, već i banci i državi koja si je dopustila to sranje
I u jednom i u drugom slučaju – da se i ne govori o inim sve češćim, je li, posezanjima novčarskih ustanova u džepove klijenata (promjene cjenika usluga, poskupljenja, sva sila sve novih i novih naknada, etc.) – država, što će reći vlada, regulator HNB i Ministarstvo financija prije svih, moraju znati što se događa i pravodobno stati u zaštitu svojih građana. Nema tu „nismo znali“, pa obranaški reagirati post festum, kada se zlo često već i neiskorjenjivo proširi, praviti se grbavima i obećavati, a što drugo i kako drukčije no svaki put po istoj ofucanoj mantri: analizirat ćemo, utvrditi stanje i, bude li potrebno, promijeniti zakon/e“. Sic transit. Istina, banke nisu socijalne ustanove, njihova je temeljna zadaća pošteno zarađivati dioničarima/vlasnicima zaradu na posuđivanju novca, ali nedopustiv je tzv. ekstra profit na nepoštenoj novčarskoj praksi. Čak i dopustivoj lošim zakonima. U drastičnijim primjerima – kakav su bili zajmovi u švicarcima i već najmanje tri godine kamata na tzv. prešutna prekoračenja – jesu ta organizirana pljačka koja se u „proizvodnji“ dužničkog ropstva ostvaruje i kao oblik terorizma prema tzv. malim/običnim ljudima u životnoj nevolji. Vladina i odgovornost novčarskog regulatora HNB-a ne daju se izbjeći. Kuća gori, a baba se češlja?
Zbog takve pljačke i dugova koje jednostavno više nisu kadri vratiti, neke su se obitelji iselile iz zemlje ne bi li se spasili iz tzv. dužničkog ropstva ili izbjegli blokade (cca 250.000 građana je blokirano, praktično izbačeno iz normalnoga ekonomskog života u zemlji). Premijer Andrej Plenković je na brzaka sazvao sastanak u Banskim dvorima s guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem i ministrom financija Zdravkom Marićem o tomu što im je (u)činiti u tako kritičnim okolnostima no konkretno rješenje nisu našli. Tek, Marić je najavio korekcije zakona do kraja godine, a Vujčić je otkrio toplu vodu tvrdnjom da su „prešutna prekoračenja trebala biti iznimka, a ne postati pravilom“. Čak 65 posto tih prekoračenja su u kategoriji tzv. prešutnih, a navodno su eksplodirala od 2018. godine, kada su banke uvele tzv. naknadu za vođenje računa. „Dogovorili smo se da će HNB dostaviti Ministarstvu financija temeljitu analizu i da ćemo kao vlada tražiti najbolje rješenje za ovaj financijski instrument“, kazao je Plenković, a da zapravo ništa nije kazao. Kao što neće ni učiniti ništa spasonosno za očajnike s enormnim prekoračenjima minusa na tekućim računima.
Neće se Plenković, je li, zamjeriti stranim vlasnicima banaka-kćeri u RH (još je samo HPB u hrvatskom posjedu), koji stoluju u zemljama tzv. prve brzine EU-a. Te su novčarske ustanove došle zarađivati u Bijednu Našu i nije ih briga imaju li njihovi klijenti za kruh i režije, je li kamata zelenaška i nije ista kao u zemlji banke-majke, a hrvatskom premijeru junačko srce bije za transferom (kada dođe vrijeme po isteku mandata u vladi) na neki od unosnih fotelja u briuxelleskom činovništvu, pa zašto da ga bankari cinkare, je li, Angeli Merkel, Emmanuelu Macronu, Sebastianu Kurzu i takvima da kinji njihove bankare? Da krši tržišno poslovanje? Da uvodi državnu kontrolu novčarskog poslovanja? Da… Pa će cca 840.000 ljudi s tzv. prešutnim minusima strahovati za svoju egzistenciju i pitati se gdje su do jučer bili Andrej Plenković, Zdravko Marić, Boris Vujčić kad „nisu ni znali niti vidjeli“ što im banke čine kad nemaju od čega živjeti. Kaže, je li, mudar pûk da je bog najprije sebi napravio bradu, a trojac bez kormilara u empatijskim vodama itekako se pobrinuo za to. Pa…
Nepametno je agitirati nazivom valute, jer vrijednost i smisao interesa/kamate na posuđeni novac u nekoj zemlji ovisi o sijaset drugih parametara koji nemaju veze s imenom valute
„Vodit ćemo računa da rješenje koje ćemo predložiti uključuje ne samo moguću zakonsku izmjenu i limitiranje te efektivne kamatne stope nego i naknade, ali na način koji neće ugroziti egzistenciju naših sugrađana koji koriste taj instrument prešutnog prekoračenja praktički dnevno“, kazao je Plenković na vladinoj sjednici nakon sastanka s guvernerom Vujčićem. „Moramo napraviti rješenje koje će omogućiti bolju informiranost (kao da dužnici nisu informirani kako im banke „prešutno“ deru kožu, uz državno glumatanje triju mudrih japanskih majmuna, op. a.), nižu kamatnu stopu (samo nižu od lihvarske, ne istu kao na dopušteni minus? – op. a.), a ne da banke donose odluke o smanjenju limita prekoračenja. Ono što je važno reći jest da su kamate na razini prosjeka EU-a, važno je i znati da se sâm nominalni iznos minusa smanjio prošlih godina za gotovo dvije milijarde kuna. To je važno da dobijemo uvid u ovu temu. U svakom slučaju, vlada je odlučila i dalje raditi na zaštiti potrošača.“
Da pukneš od smijeha ili se gorko rasplačeš od nemoći i jada, kako tko, jer se iz tog premijerova nemuštog diskursa više no jasno vidi kako se očajnicima u tzv. dužničkom ropstvu crno piše budući da je Plenkoviću očito stalo do banaka i njihovih enormnih profita i usred koronakrize, koje bez pardona izvoze u inozemstvo, u svoje matične zemlje. Radi se o milijardama nečega budući da Bijedna Naša, je li, ima novca i za gradnju kapelica u Betlehemu (Izrael), a tko hebe penziće, 21,000 djece koja kod kuće jednom tjedno imaju štogod toploga pojesti, nesretnike koji ruju po kontejnerima, 250.000 blokiranih, iseljene zbog maćehinske vlasti…!? Ne ide to tako u zemlji kojom vladaju savjesni, pametni i radišni političari. Nije normalno da HNB još od lani zna za činjenicu – a itekako su to znali vlada i Ministarstvo financija – da su banke primijenile pljačkašku praksu protiv stotina tisuća građana time da ih nisu obavijestile/opomenule o potonuću ispod dopuštenog minusa te dvostruko-trostruko višoj kamati kojom to kane sankcionirati.
Država je znala i nije, a morala je reagirati. Tada, odmah, ne sada nakon nekoliko pritužbi HNB-u koje su uključile – javni skandal. Država je isto tako kobno zatajila u slučaju zelenaških zajmova u švicarskim francima, RBA leasingu, pomoći stotinama tisuća blokiranih, javnobilježničkoj ulozi u ovrhama te lihvarskim tarifama, „discipliniranju“ tzv. faktoring društava, etc., gdje se građanima otimaju novčane boli glava svote i baca ih se na prosjački štap. Nadležne institucije i njihovi čelnici ne rade svoj posao. Za koji sumasno plaćeni. „HNB ima uvid u svaki broj, svaku pojedinu transakciju koju obavlja pojedina komercijalna banka“, tvrdi financijska stručnjakinja Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Prema tomu, ne stoji argument da je cijela ova stvar pokrenuta u trenutku kad je stiglo sedam prijava od strane potrošača.“ Ministar financija Zdravko Marić tvrdi da su izmjene Zakona o potrošačkim kreditima planirane za 2022. godinu, ali su zbog skandala s tzv. prešutmnim prekoračenjima na tekućim računima moguće i do kraja ove. „Od ukupno 2,6 milijuna tih računa u RH, cca 1,8 milijuna građana ima odobrena prekoračenja, a 65 posto je u oblicima prešutnog prekoračenja“, izvijestio je medije državni blagajnik Marić. „Oko 31.000 građana je u dopuštenom, a 840.000 u prešutnom prekoračenju. Oba instituta su u našem zakonodavnom sustavu od 2010. godine. Kada je i kako došlo do znatnijeg porasta udjela i nominalnog iznosa prešutnih prekoračenja, tek trebamo vidjeti.“
U odnosu na zakonom dopuštenu 7,6-postotnu kamatu na dopušteni minus na tekućem računu, Marić tvrdi da su banke zaračunavale i više od 17 posto na tzv. prešutna prekoračenja, ali ne želi komentirati (ni)je li HNB prekasno reagirao. Vrana vrani ne kopa oči, je li, kaže mudar pûk. Koga briga što milijun hrvatskih tzv. malih/običnih ljudi – zahvaljujući 30 godina evidentne nesposobnosti/nezrelosti svih vladâ tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene jednostavno ne može preživjeti bez svakodnevnih sve dubljih potonuća u „crveno“ na tekućem računu. Banke trljaju ruke, a država se pravi tošo valjda i zato što joj nad glavom visi Damoklov mač krivnje za to da je već do 2003. godine prodala strancima 90,8 posto RH-banaka. Kasnije i više od 95 posto te se svjesno – za čije babe zdravlje!? – odrekla financijskog suvereniteta. Prodala u bescjenje, za 5,4 milijarde kuna nakon što su sanirane s 87,4 milijardâ. Sic transit. Posao za vola ubit’ – vrijedan poglavlja u svakomu svjetskom udžbeniku ekonomije – jer je prodajom nacionalnog tzv. obiteljskog srebra dopušteno stranicima ulagati enormne svote u potrošnju uglavnom strane, uvozne bofl-robe. Zaduživanjem građana, ne razvojem domaćega gospodarstva.
U odnosu na zakonom dopuštenu 7,6-postotnu kamatu na dopušteni minus na tekućem računu, Marić tvrdi da su banke zaračunavale i više od 17 posto na tzv. prešutna prekoračenja, ali ne želi komentirati (ni)je li HNB prekasno reagirao
O kolonijalnom stanju hrvatskog bankarstva svojedobno je Večernjakov kolumnist Milan Ivkošić zapisao: „Zna se, imenom i prezimenom, tko su bili glavni sudionici te prodaje i tko se žestoko borio za to da se kupci oslobode obveze da novac potrošen za sanaciju vrate. Ali ni Zlatko Mateša, ni Borislav Škegro, ni Marko Škreb, ni Franjo Luković, ni Božidar Prka, ni Jakša Barbić nikad nisu položili račune za možda najteži udarac koji su zadali hrvatskoj državi od njezine samostalnosti“. U kontinuitetu aktualne HDZ-ove/vladine politike niz dlaku stranim bankarima u RH, koji zauzvrat „s razumijevanjem“ priskaču i premijeru Plenkoviću kada, je li, državi iritantnije financijski zaškripi, premijer će relativizirati tzv. dužničko ropstvo u Bijednoj Našoj bankarskom zbiljom u Uniji, a ministar mu Marić pak trbuhozborno: „Jedan dio naših građana, kao i građana u drugim zemljama (sic transit, što tzv. male/obične ljude u RH i ministra imaju zanimati druge zemlje!? – op. a.) svakodnevno živi s prekoračenjima i minusima. Naše izmjene neće dovesti do toga da dođe do iznenadnog ili ubrzanog smanjivanja ili potpunog ukidanja tih prekoračenja“.
A banke su već počele slati dužnicima obavijesti o smanjenju minusa i nuditi – opet zajmovima na koje će obračunati kamatu!? – otplatu duga u 12 mjesečnih obroka. Ako ne bude išlo, a neće, jer većina od 840.000 utopljenika duboko ispod razine dopuštenog minusa nema otkud platiti takvu mjesečnu ratu, pa je sva prilika da će banke opet posegnuti za već poznatom idiotarijom. U slučajevima „nenaplativih“ kredita, po vlastitoj procjeni, prodat će dugove tzv. faktoring društvima ili agencijama za utjerivanje dugova koji onda krvosljednički sjedaju za vrat dužnicima i nemilosrdno ih progone, danonoćno, od kućnog praga, rodbine i prijatelja do radnog mjesta, ureda poslodavaca, etc. Isto kao kod ovrha, a država se opet pravi tošo budući da te agencije imaju status trgovačkih društava na koja se ne odnose bankarski propisi, pa… Tko jamči da banke neće, je li, prodati za upola nižu cijenu ili čak za trećinu realne vrijednosti i dugove i dužnike? Nitko. Baš nitko. Tu sklisku koru banane ne spominju ni banke, ni vladini čelnici, ni ministar dinancija niti guverner HNB-a.
Nema džabe, je li, ni kod stare babe. Ma kako i čime Plenković, Marić i Vujčić farbali tunele za dnevnu uporabu. Uvijek je lakše tuđim nježnikom gloginje mlatiti, a politička obećanja ionako ništa ne stoje, pa… Nijedan od trojice prozvanih za nečinjenje u pogubnoj eskalaciji tzv. prešutnih prekoračenja, pa ni same banke-kćeri, ni abera o tomu zašto se te iste novčarske ustanove sasvim drukčije, nelihvarski, ponašaju u zemljama eurounijske tzv. prve brzine. U Bijednoj Našoj pak – jednako u ostatku bivše SFR Jugoslavije – kao da ne pripada zajedničkoj obitelji EU-a, pa se slobodno može ići džonom na poslovni moral, eurounijske normative i klijente tretirati kao hodajuće novčanike. Kako je bilo moguće da veći dio dopuštenih minusa na brzaka, usred koronakrize prijeđe u tzv. prešutne?
Indikativna je, je li – glede i u svezi poruke javnosti, tvrdnja guvernera HNB-a Vujčića da su „kamatne stope u Hrvatskoj niže nego u zemljama EU-a koje nemaju euro, a više nego u zemljama koje imaju euro“. Svaka čast euru – Boris Vujčić je uz Andreja Plenkovića valjda najžešći zagovornik u Bijednoj Našoj zamjene nacionalne kune eurom, pa što košta, košta – ali nepametno je agitirati nazivom valute, jer vrijednost i smisao interesa/kamate na posuđeni novac u nekoj zemlji ovisi o sijaset drugih parametara koji nemaju veze s imenom valute. Neusporedivo je važnije hoće li banke opet biti korak ispred države, pa svoj interes za kruhom bez motike provući i kroz rupe u možebitnim novim potrošačkim paragrafima, što Vujčić vidi kao „uvijek malo igru mačke i miša“. E sad, koga smatra mačkom, a koga mišem u zapravo neravnopravnom odnosu stranog vlasnika kapitala i moći na osnovi novca te domaćeg siromaštva i političke impotencije, naravno da se neće izjasniti.
„Moramo voditi računa (ne moramo mi, on mora s vladom, op. a.) da kamatne stope uvijek moraju odražavati rizičnost pojedinih proizvoda“, reći će guverner. „Taj proizvod – prešutni minus – odobrava se bez prethodnog kolaterala. Pokušavamo zakonskom inicijativom sve te kredite vratiti u sferu koja je regulirana ograničenjem efektivne kamatne stope.“ Do daljnjega, je li, ostaje status quo, pa je nejasno drže li banke državu taocem svojega zakonitog, ali lihvarskog poslovanja, zajedno s tzv. dužničkim robljem budući da se ova koleba poput vlaške mlade prije odlaska pred oltar – pazi, tako da ostanem nevina – ili je ovisnička država o eurounijskoj volji ipak dovoljno moćna, svjesna i savjesna te će banke-kćeri privesti tzv. svrsi i razlogu eda joj vlastita koža ne ode na bubanj. Nije mala stvar imati milijun ljudi – svakog četvrtog žitelja – životno ovisnih o minusu na tekućem računu, koji minus nisu u stanju vratiti ni u 12 rata. Nekoga, a takvih je o-ho-ho među cca 840.000 očajnika, tko je potonuo u tzv. prešutno prekoračenje dublje od čak tri ili četiri dopuštena minusa, pa još opterećen zelenaškom kamatom i višom od 10 posto, neće spasiti nikakvo reprogramiranje.
A ukidanje minusa doslovno je omča oko vrata ne samo tom nesretniku i cijeloj njegovoj obitelji, ako je ima, već i banci i državi koja si je dopustila to sranje. Strašnije od masovna iskakanja očajnika u smrt iz urušavajućih Twinsa u New Yorku. Prije točno 20 godina. Javna je tajna da su upravo ti minusi, švicarski zajnovi, blokade, ovrhe, itsl. napasti što ih država nije spriječila nagnale mnoge na to da dignu ruku na sebe. I nikomu ništa. Da skoče kroz prozor bankarsko-državnog Twinsa. Kuća gori, a baba se češlja, ironična parabola prema hitu iz susjedstva.
