Mudrace iz Svjetske banke sada brinu polarizacija i populizam, čiji su uzroci, kažu oni, rast društvenih nejednakosti, spor ekonomski oporavak i strukturne promjene na tržištu rada. No tko bi i kako trebao zaustaviti te procese?
Počelo je! Po toj konstataciji postao je poznat jedan od redovitih sudionika grupe ‘Čovjek i sistem’, koju je u Zagrebu davnih dana vodio profesor Rudi Supek. Što je počelo? Svjetska revolucija, naravno, koju bi dotični kabinetski revolucionar nanjušio u svakoj novinskoj vijesti o nekom štrajku u Europi. Bilo je to potkraj 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je socijalno stanje na kapitalističkom zapadu bilo stabilno, a odnosi rada i kapitala uglavnom uravnoteženi, kad je u Njemačkoj, Japanu i nekim drugim zemljama uspostavljena radnička participacija u upravljanju, a u Italiji i Francuskoj jačale eurokomunističke stranke, koje su dobrim dijelom slijedile ideje jugoslavenskog samoupravljanja. Iz socijalističke Jugoslavije se tada putovalo u kapitalističku Švedsku, da bi se analizirala i eventualno slijedila neka tamošnja rješenja u uspostavljanju socijalne države. (Čak su i crvene tablice na službenim automobilima, čime se onemogućavalo njihovo korištenje u privatne svrhe, bile skandinavski recept.) Revolucija je tada mogla postojati samo u magli, koja se nakupila u nekoj zanesenoj filozofskoj glavi.
Sada, međutim, pušu drugi vjetrovi. Nakon svega što se proteklih desetljeća događalo u svijetu, nakon poraza i skoro potpune marginalizacije političke pa i sindikalne ljevice, čini se da i odavno pokojni profesor stiče sljedbenike koji mu nisu bili ni na kraj pameti. Ovih dana priključila im se čak i Svjetska banka, dakle udarna šaka krupnog kapitala, čiji je zadatak sve dosad bio da traži privatizaciju svega osim zraka koji dišemo. Bančini mudraci, naravno, ne govore o revoluciji. Njihovi su izrazi polarizacija i populizam, čiji su uzroci, kažu oni u svom najnovijem izvještaju, rast društvenih nejednakosti, spor ekonomski oporavak i strukturne promjene na tržištu rada na kojemu sve više dominiraju prekarni oblici zapošljavanja, poput rada na određeno vrijeme i povremenog zapošljavanja. Tome dodaju etnička rivalstva, izbjegličku krizu i geopolitičke tenzije, ukratko sve što oslikava svijet današnjice. Njih trenutačno ne brine poražena ljevica, ali strepe od desnog populizma koji jača zbog gubitka povjerenja u političke stranke i demokraciju uopće. Strepe od alternative, koju ta desnica zagovara.
Ali što nude oni? Valjda ne revoluciju? Najjači argument protiv nje dao je sam Karl Marks koji je (godine 1859. u ‘Prilogu kritici političke ekonomije’) napisao: ‘Nikada neka društvena formacija ne propada prije no što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana…’ Ne treba biti marksist da bi se prihvatio aksiomatski karakter te teze. Konačno, upravo je kapitalizam silno razvio proizvodne snage i u svim prošlim krizama pokazao da je dovoljno prostran da ih razvija i dalje. I to bez obzira na golemu cijenu koja je za to plaćena kroz ratove, razaranja i ljudske žrtve. Postoje, međutim, indicije koje legitimiraju pitanje je li on u dovoljnoj mjeri za to prostran i danas. Je li kriza u kojoj živimo financijska, ekonomska ili kriza sistema?
Eksperti Svjetske banke dobro opisuju žalosno stanje suvremenog kapitalizma. Za njih je najvažnija nejednakost, koja je zaista dosegla stravične, zapravo nezamislive razmjere. Skoro da više nema smisla ponavljati poznate podatke da jedan posto najbogatijih posjeduje više nego siromašnija polovica cijelog čovječanstva. Bogatima to ulazi na jedno uho unutra, a na drugo odmah izlazi van, dok običan svijet ogugla od ponavljanja. U Europi, koja je toliko razvijena da u njoj doslovno nitko ne bi trebao oskudijevati, trećina se stanovništva boji siromaštva. To je oko 170 milijuna ljudi. Uz ostalo, to je posljedica činjenice da sav rast bogatstva nastao povećanjem produktivnosti rada prisvaja uski krug najbogatijih. Isti je uzrok i ‘strukturnim promjenama’ na tržištu rada. To je polarizacija o kojoj govori Svjetska banka. Kako je smanjiti, odnosno provesti preraspodjelu bez nekog oblika revolucije?
Po Svjetskoj banci, bitni uzrok polarizacije i populizma je spor ekonomski rast. Posebno zanimljive podatke koji potvrđuju tu ocjenu ovih je dana u jednom predavanju iznio ekonomist Dragan Tomaševski. Uspoređujući dva protekla razdoblja, ono od godine 1995. do 2005. sa sljedećim, od 2005. do 2015., on pokazuje da se usprkos brzom tehnološkom napretku rast produktivnosti rada u najrazvijenijim zemljama dramatično usporava. U Americi sa 2,5 na manje od jedan posto, u Japanu sa 1,9 na oko 0,75, u Njemačkoj sa 1,7 također na 0,7, u Francuskoj sa 1,8 na 0,7 i u Britaniji sa 2,2 na samo 0,4 posto. I to usprkos seljenju radno intenzivne proizvodnje u Aziju, usprkos masovnom uvođenju robota koji zamjenjuju žive ljude, usprkos razvikanoj kompjuterizaciji i novim proizvodnim postupcima i, naravno, usprkos produživanju radnog vremena. Umjesto silnog napretka, sve je to dovelo do velikog usporavanja rasta produktivnosti. Zbog nečega sustav za sve to više nije dovoljno prostran. Rast socijalnih razlika jedino je čemu on u potpunosti pogoduje.
To je rodilo i Bregzit i Donalda Trampa i europski val desnog populizma, a traženje rješenja starim i prokušanim metodama, koje uključuju i ratove, dovelo je do razaranja niza zemalja i vala izbjeglica koji je zasad tek zapljusnuo Europu. Nitko nije računao s masom afričkih izbjeglica kad su, na primjer, francuski ratni avioni rušili Gadafija. Tada su sve misli bile usmjerene na libijsku naftu i profit koji ona donosi. Sada se zemlje EU-a međusobno cjenkaju oko izbjeglica, odnosno plaćanja računa.
Izvještaj Svjetske banke dio je naknadne pameti i pokušaj da se sačuva obraz. Pitanje je, međutim, kome su upućene njegove poruke? Tko bi i kako trebao zaustaviti proces polarizacije i jačanja populizma? Takozvani neoliberalizam u svijetu je uglavnom napušten, ali samo u teoriji, a ne i u praksi. Amerika se pod Obamom borila s krizom gaseći požar benzinom, odnosno tiskajući goleme količine dolara i preuzimajući posljedice bankarskog i korporacijskog profiterstva na leđa države. Na kraju Bušove ere američki javni dug iznosio je 85 posto bruto domaćeg proizvoda. (Koliko i sadašnji hrvatski.) U osam Obaminih godina povećan je na 275 posto. Na crni četvrtak 29. listopada 1929., kad je počela velika ekonomska kriza koju je dokrajčio tek Drugi svjetski rat, iznosio je 300 posto. Mnogi sada tvrde da je u toku treći svjetski rat, ali da se on vodi na rate.
Sve na što upozorava Svjetska banka posljedica je sustava u kakav se pretvorio svjetski kapitalizam nakon pada Berlinskog zida i gubitka ravnoteže rada i kapitala. Kako da se ona ponovno uspostavi? Vladaju samo interesi, a oni se nikad u povijesti nisu obazirali ne samo na upozorenja, već ni na krv, znoj i suze. Zato će konstatacije Svjetske banke imati efekta koliko i humane poruke pape Franje. Treba se bojati trenutka kad će netko uzviknuti ‘Počelo je!’ s mnogo više razloga nego što ga je imao zaneseni profesor s početka ovog teksta.
portalnovosti
Počelo je! Po toj konstataciji postao je poznat jedan od redovitih sudionika grupe ‘Čovjek i sistem’, koju je u Zagrebu davnih dana vodio profesor Rudi Supek. Što je počelo? Svjetska revolucija, naravno, koju bi dotični kabinetski revolucionar nanjušio u svakoj novinskoj vijesti o nekom štrajku u Europi. Bilo je to potkraj 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je socijalno stanje na kapitalističkom zapadu bilo stabilno, a odnosi rada i kapitala uglavnom uravnoteženi, kad je u Njemačkoj, Japanu i nekim drugim zemljama uspostavljena radnička participacija u upravljanju, a u Italiji i Francuskoj jačale eurokomunističke stranke, koje su dobrim dijelom slijedile ideje jugoslavenskog samoupravljanja. Iz socijalističke Jugoslavije se tada putovalo u kapitalističku Švedsku, da bi se analizirala i eventualno slijedila neka tamošnja rješenja u uspostavljanju socijalne države. (Čak su i crvene tablice na službenim automobilima, čime se onemogućavalo njihovo korištenje u privatne svrhe, bile skandinavski recept.) Revolucija je tada mogla postojati samo u magli, koja se nakupila u nekoj zanesenoj filozofskoj glavi.
Sada, međutim, pušu drugi vjetrovi. Nakon svega što se proteklih desetljeća događalo u svijetu, nakon poraza i skoro potpune marginalizacije političke pa i sindikalne ljevice, čini se da i odavno pokojni profesor stiče sljedbenike koji mu nisu bili ni na kraj pameti. Ovih dana priključila im se čak i Svjetska banka, dakle udarna šaka krupnog kapitala, čiji je zadatak sve dosad bio da traži privatizaciju svega osim zraka koji dišemo. Bančini mudraci, naravno, ne govore o revoluciji. Njihovi su izrazi polarizacija i populizam, čiji su uzroci, kažu oni u svom najnovijem izvještaju, rast društvenih nejednakosti, spor ekonomski oporavak i strukturne promjene na tržištu rada na kojemu sve više dominiraju prekarni oblici zapošljavanja, poput rada na određeno vrijeme i povremenog zapošljavanja. Tome dodaju etnička rivalstva, izbjegličku krizu i geopolitičke tenzije, ukratko sve što oslikava svijet današnjice. Njih trenutačno ne brine poražena ljevica, ali strepe od desnog populizma koji jača zbog gubitka povjerenja u političke stranke i demokraciju uopće. Strepe od alternative, koju ta desnica zagovara.
Ali što nude oni? Valjda ne revoluciju? Najjači argument protiv nje dao je sam Karl Marks koji je (godine 1859. u ‘Prilogu kritici političke ekonomije’) napisao: ‘Nikada neka društvena formacija ne propada prije no što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana…’ Ne treba biti marksist da bi se prihvatio aksiomatski karakter te teze. Konačno, upravo je kapitalizam silno razvio proizvodne snage i u svim prošlim krizama pokazao da je dovoljno prostran da ih razvija i dalje. I to bez obzira na golemu cijenu koja je za to plaćena kroz ratove, razaranja i ljudske žrtve. Postoje, međutim, indicije koje legitimiraju pitanje je li on u dovoljnoj mjeri za to prostran i danas. Je li kriza u kojoj živimo financijska, ekonomska ili kriza sistema?
Eksperti Svjetske banke dobro opisuju žalosno stanje suvremenog kapitalizma. Za njih je najvažnija nejednakost, koja je zaista dosegla stravične, zapravo nezamislive razmjere. Skoro da više nema smisla ponavljati poznate podatke da jedan posto najbogatijih posjeduje više nego siromašnija polovica cijelog čovječanstva. Bogatima to ulazi na jedno uho unutra, a na drugo odmah izlazi van, dok običan svijet ogugla od ponavljanja. U Europi, koja je toliko razvijena da u njoj doslovno nitko ne bi trebao oskudijevati, trećina se stanovništva boji siromaštva. To je oko 170 milijuna ljudi. Uz ostalo, to je posljedica činjenice da sav rast bogatstva nastao povećanjem produktivnosti rada prisvaja uski krug najbogatijih. Isti je uzrok i ‘strukturnim promjenama’ na tržištu rada. To je polarizacija o kojoj govori Svjetska banka. Kako je smanjiti, odnosno provesti preraspodjelu bez nekog oblika revolucije?
Po Svjetskoj banci, bitni uzrok polarizacije i populizma je spor ekonomski rast. Posebno zanimljive podatke koji potvrđuju tu ocjenu ovih je dana u jednom predavanju iznio ekonomist Dragan Tomaševski. Uspoređujući dva protekla razdoblja, ono od godine 1995. do 2005. sa sljedećim, od 2005. do 2015., on pokazuje da se usprkos brzom tehnološkom napretku rast produktivnosti rada u najrazvijenijim zemljama dramatično usporava. U Americi sa 2,5 na manje od jedan posto, u Japanu sa 1,9 na oko 0,75, u Njemačkoj sa 1,7 također na 0,7, u Francuskoj sa 1,8 na 0,7 i u Britaniji sa 2,2 na samo 0,4 posto. I to usprkos seljenju radno intenzivne proizvodnje u Aziju, usprkos masovnom uvođenju robota koji zamjenjuju žive ljude, usprkos razvikanoj kompjuterizaciji i novim proizvodnim postupcima i, naravno, usprkos produživanju radnog vremena. Umjesto silnog napretka, sve je to dovelo do velikog usporavanja rasta produktivnosti. Zbog nečega sustav za sve to više nije dovoljno prostran. Rast socijalnih razlika jedino je čemu on u potpunosti pogoduje.
To je rodilo i Bregzit i Donalda Trampa i europski val desnog populizma, a traženje rješenja starim i prokušanim metodama, koje uključuju i ratove, dovelo je do razaranja niza zemalja i vala izbjeglica koji je zasad tek zapljusnuo Europu. Nitko nije računao s masom afričkih izbjeglica kad su, na primjer, francuski ratni avioni rušili Gadafija. Tada su sve misli bile usmjerene na libijsku naftu i profit koji ona donosi. Sada se zemlje EU-a međusobno cjenkaju oko izbjeglica, odnosno plaćanja računa.
Izvještaj Svjetske banke dio je naknadne pameti i pokušaj da se sačuva obraz. Pitanje je, međutim, kome su upućene njegove poruke? Tko bi i kako trebao zaustaviti proces polarizacije i jačanja populizma? Takozvani neoliberalizam u svijetu je uglavnom napušten, ali samo u teoriji, a ne i u praksi. Amerika se pod Obamom borila s krizom gaseći požar benzinom, odnosno tiskajući goleme količine dolara i preuzimajući posljedice bankarskog i korporacijskog profiterstva na leđa države. Na kraju Bušove ere američki javni dug iznosio je 85 posto bruto domaćeg proizvoda. (Koliko i sadašnji hrvatski.) U osam Obaminih godina povećan je na 275 posto. Na crni četvrtak 29. listopada 1929., kad je počela velika ekonomska kriza koju je dokrajčio tek Drugi svjetski rat, iznosio je 300 posto. Mnogi sada tvrde da je u toku treći svjetski rat, ali da se on vodi na rate.
Sve na što upozorava Svjetska banka posljedica je sustava u kakav se pretvorio svjetski kapitalizam nakon pada Berlinskog zida i gubitka ravnoteže rada i kapitala. Kako da se ona ponovno uspostavi? Vladaju samo interesi, a oni se nikad u povijesti nisu obazirali ne samo na upozorenja, već ni na krv, znoj i suze. Zato će konstatacije Svjetske banke imati efekta koliko i humane poruke pape Franje. Treba se bojati trenutka kad će netko uzviknuti ‘Počelo je!’ s mnogo više razloga nego što ga je imao zaneseni profesor s početka ovog teksta.
portalnovosti
