Bartul Čović: S roguljama boj smo bili

Povijesne okolnosti uspostave NDH

Ekspanzionističke težnje Hitlerovog Trećeg Reicha i Mussolinijeve Italije bile su direktan povod Drugom svjetskom ratu koji je službeno započeo njemačkom invazijom na Poljsku, septembra 1939. godine. Prema planovima vojnih i ideoloških predvodnika Sila osovine, ujedinjena fašistička Europa trebala je biti oformljena oko osovine Rim – Berlin i niza profašističkih satelitskih država. Može se reći da je, do kapitulacije Italije 1943. godine, ovaj plan u nekim segmentima i sproveden. Svaki od kvislinških režima uspostavljenih intervencijom njemačke i/ili talijanske vojne sile karakterizirao je niz specifičnosti, a ono što ih je ujedinjavalo bio je ekstremni antiboljševizam i u većini slučajeva provođenje rasnih zakona s genocidnim posljedicama. Rat je na naše područje stigao u proljeću 1941. godine kada je Kraljevina Jugoslavija, nakon brzog sloma, okupirana i rasparčana na kvislinške državice: Slovenija je bila pod direktnom okupacijom Njemačke; na čelo okupirane Srbije postavljena je vlada Milana Nedića; veći dio Crne Gore, Kosova i Makedonije okupirali su Talijani; u Hrvatskoj je 10. aprila stvorena tzv. Nezavisna Država Hrvatska na čelu s „poglavnikom“ Antom Pavelićem, vođom ustaškog pokreta.

NDH su službeno priznale Njemačka, Italija, Finska, Mađarska, Bugarska, Rumunjska i Španjolska. „Neutralna“ Švicarska s NDH je sklopila trgovački dogovor, kao i Višijevska Francuska koja je još iz doba Mačekove Banovine Hrvatske imala svoj konzulat u Zagrebu. Vatikan nikada nije de iure priznao ustašku državu, ali je u nju poslao neslužbenog diplomatskog predstavnika. Rimskim ugovorima ustaše Mussoliniju prepuštaju dio teritorija. Italija je dobila gotovo cijelu Dalmaciju – područje Zadra, Šibenika, Splita, sve otoke izuzev Brača, Hvara i Paga,  Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, a NDH je bila podijeljena na njemačku i talijansku interesnu sferu. Talijani su svoju sferu podijelili na tri okupacijske zone: prvu, koja je direktno priključena Italiji; drugu, u kojoj ustaše nisu smjeli podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu; i treću, koja je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH. Ustaška politika prema njemačkom okupatoru nije bila bitno drugačija. To vidimo iz servilnog tona telegrafske poruke koju je 15. aprila 1941. godine Ante Pavelić uputio Adolfu Hitleru:

„Fireru, Duboko dirnut potvrđujem Vam prijem telegrama kojim ste mi izrazili priznavanje Nezavisne Države Hrvatske od strane Njemačkog Rajha. U ime cijelog hrvatskog naroda, a naročito u svoje vlastito ime zahvaljujem Vam, Fireru, za veliko povjerenje koje ste ukazali hrvatskom narodu i meni s molbom da primite uvjeravanje da ćemo u čitavoj budućnosti pokazati da smo dostojni tog povjerenja. Uvjereni smo i u najdublju zahvalnost i divljenje za pobjedonosne jedinice Sila osovine. Ljubav i divljenje hrvatskog naroda za Firera Velikog Njemačkog Rajha su bezgranični.“[1]

Ustaška stranka nije uživala masovnu podršku među narodom.[2] Međutim, direktna vojna podrška Sila osovine omogućila im je stjecanje političke kontrole i izgradnju represivnog aparata za provođenje planova o progonu komunista, Židova, Roma i Srba, s naročitim naglaskom na potonje. Kao što navodi povjesničar Filip Škiljan:

„dok je genocidni odnos prema Židovima i Romima u NDH – unatoč autohtonoj tradiciji antisemitizma koja u Hrvatskoj nije bila ni bolja ni gora nego u drugim europskim društvima – ipak dobrim dijelom bio određen i ‘vazalnim’ odnosom NDH prema Trećem Reichu, a odnos prema muslimanima lakonski određen sintagmom ‘cvijet hrvatskog naroda’, odnos prema Srbima bio je krucijalan za ostvarenje ekskluzivističke autodefinicije NDH kao države isključivo hrvatskoga naroda.“[3]

Od svojih samih početaka i ideološko-kadrovskog razvoja u Mussolinijevoj Italiji u vremenu tzv. prve emigracije – grupe osnivača ustaškog pokreta okupljenih oko Pavelića – ustaše su jasno definirali svoje stavove, naročito glede „srpskog pitanja“. Ustaška Načela iz 1933. godine u svojoj 11. točki navode da „u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda.“ Srbe se u ustaškim pamfletima proglašavalo stranim elementom u hrvatskim zemljama naseljenim u vrijeme turskih osvajanja, dijelom „bizantskog kulturnog kruga“, zakletim neprijateljima Zapada i katolicizma, a razlike između Srba i Hrvata ustaše su tumačili kao demarkacijsku liniju između istočne i zapadne Europe. Značajni ideološki temelj i inspiraciju imali su u pristalicama pravaštva Ivi Pilaru (čije ime nosi jedini javni znanstveni institut osnovan nakon osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije) i Milanu Šufflayu (čije ime nosi ulica u Zagrebu) koji nikada nisu bili pripadnici ustaškog pokreta, ali su utrli dobar dio puta rasističkoj teoriji na ovim prostorima.

Tako je Pilarovo djelo Uvijek iznova Srbija (njem. Immer wieder Serbien) objavljeno u nacističkoj Njemačkoj 1933. godine niti punih mjesec dana nakon stupanja Adolfa Hitlera na mjesto kancelara, a Ante Pavelić je u svojoj publikaciji Uzpostava hrvatske države, trajni mir na Balkanu ocijenio Pilarov tekst Južnoslavensko pitanje (njem. Die südslawische Frage) „ključnim za razumijevanje Srba i zašto se s njima ne može živjeti u istoj državi.“[4] Šufflay je hrvatski nacionalizam držao posebnim radi njegove lojalne službe „bijelom zapadu“ i pozivao na „obnovu Tomislavove države“. Ovakve srbofobne i rasističke interpretacije povijesti činile su okosnicu ustaškog mitsko-simboličkog korpusa sve do 1945. godine. Jedan od sugestivnijih članaka objavljenih u emigrantskom listu Ustaša jula 1932. godine nosio je naslov „Treba klati“ ispod kojeg stoji:

„Ono što pije krv hrvatskoga naroda treba poklati da se više nikada to zlo u hrvatskoj sredini ne pojavi.“[5]

Sve ove prijetnje i najave realizirane su ubrzo nakon 10. aprila 1941. godine. Već prije kraja prvog mjeseca NDH donijete su zakonske odredbe o obrani naroda i države i zabrani upotrebe ćirilice na cijelom teritoriju NDH. Po uzoru na njemačke rasne zakone, 30. aprila donosi se odredba poglavnika o „Zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“ koja zabranjuje brak „arijevaca“ i Židova, a sredinom maja donijeta je odredba poglavnika o prijekim sudovima.[6] Sve ove odredbe bile su tek legislativni preduvjet za val terora kakav u modernoj hrvatskoj povijesti do tada nije bio zabilježen. Obzirom na sve navedene ideološke karakteristike ustaštva, kao i njihovo provođenje u praksi, možemo se u potpunosti složiti s tezom Filipa Škiljana koji je ustaštvo definirao kao ideologiju istrebljenja.

Ustaški zločini

Prvi poznati masovni zločini ustaša u NDH dogodili su se već aprila 1941. godine. Neki od primjera su ubojstvo 25 srpskih stanovnika selā u okolici Slavonskog Broda koje su ustaše na putu za zatvor u Novoj Gradiški odlučili strijeljati ili pokolj 184 srpska seljaka u Gudovcu pored Bjelovara, a činjenica koja najbolje svjedoči o unaprijed pripremljenom genocidnom planu jest brza uspostava prvih koncentracijskih logora. Najprije je podignut logor Danica, nedaleko od Koprivnice, 15. aprila 1941. godine. Prema poimeničnim podacima, kroz ovaj logor prošlo je 3.358 logoraša dok ih je u samoj Danici život izgubilo između 200 i 300. Mjesto uz koje se vezuje najmasovnije stradanje civila ljeta 1941. godine jest logor Jadovno u Lici. Logorski sustav sačinjavali su zatvor u Gospiću, logor na Velebitu i logor Slano na otoku Pagu. U Jadovnom su završili brojni konvoji logoraša iz Danice i drugih sabirnih centara po cijeloj Hrvatskoj. Prema poimeničnim podacima Đure Zatezala, u Jadovnom je od kraja aprila/početka maja do 25. augusta 1941. godine pobijeno 10.502 ljudi, ali ta brojka nije konačna. Prema znanstveno utemeljenoj pretpostavci Muzeja žrtava genocida iz Beograda, u ovom logorskom kompleksu stradalo je između 16.000 i 17.000 žrtava.

Dobar dio ustaškog terora u idućim mjesecima bio je usmjeren prema području Banije, Korduna, Like, Bosanske Krajine i nekim dijelovima Hercegovine pošto su tim regijama na određenim lokalnim razinama Srbi činili relativnu ili čak apsolutnu većinu. Prijeratni kotar Donji Lapac u kojem se nalazi Srb upravnom je podjelom NDH pripao velikoj župi Krbava i Psat, sa sjedištem u Bihaću, na čije čelo kao veliki župan 1941. godine dolazi Ljubomir Kvaternik. U Gospiću, sjedištu velike župe Lika i Gacka, ustaška organizacija postojala je još prije rata te je uspjela izvršiti svjetonazorski utjecaj na dio stanovništva hrvatskih sela u donjolapačkom kotaru, kao što je Boričevac. Za velikog župana Like i Gacke u junu je imenovan zloglasni Jurica Frković, jedan od utemeljitelja logora smrti u Jadovnom. Maja 1941. godine formirana je ustaška vlast u Kulen Vakufu, mjestu na rijeci Uni uz današnju granicu Hrvatske i BiH. U tu malu bosansku varošicu stigla je satnija iz Bihaća s oko 70 ustaša i domobrana, a uskoro im je stiglo i pojačanje pa je formirana ustaška bojna s oko 2.000 ljudi. U Donjem Lapcu bio je pomoćni ustaški odred s grupom domobrana iz sastava 12. pješačke pukovnije Gospić, a u Srbu je stacioniran pomoćni ustaški odred s 15 ustaša te grupa domobrana iz sastava 12. domobranskog puka u Gospiću. Po većim selima kotara, gdje su ranije postojale žandarmerijske stanice, formiraju se oružničke postaje i pomoćni ustaški odredi jačine 5 i više ustaša.[7]

Tako je u veoma kratkom roku svako selo donjolapačkog kotara i njegova okolina premrežena ustaškim vojnim aparatom, što im je omogućilo stalnu kontrolu nad stanovništvom. Ubrzo su počele prve represivne mjere.

„Tražili su i oružje koje nije vojne numeracije, pa i stare kubure iz vremena turske vladavine, samo da u rukama srpskih ljudi nema nikakva oružja. Uz to odvodili su viđenije ljude, svoje bivše komšije i poznanike. Nastala su jadna vremena te se više ne poznajemo. Ustaška vlast je preko noći postala sila od koje treba da svako strepi. Iz dana u dan su odvodili grupe ljudi. Na udaru su bili najprije viđeniji ljudi: ljekari, sveštenici, učitelji, trgovci, službenici, radnici, zanatlije, studenti, oficiri, podoficiri i viđeniji seljaci. Dakle, svi oni koji su mogli u datom momentu povesti narod.“[8]

Nažalost, ovo nisu bili najteži ustaški zločini do izbijanja ustanka. U prva tri julska dana 1941. godine izvršena je ustaška ofenziva na civilno stanovništvo u selima Donja Suvaja, Lički Osredci i Bubanj, sva u neposrednoj okolini Srba. Popodne 1. jula u Suvaju je pristiglo deset kamiona s ustašama iz Gospića. O masakru koji je trajao dva sata svjedoči Dane Košić:

„Tek što sam ušao u selo, čuo se dječiji glas. Neko dijete me zvalo: Ćića Dane, ćića Dane! Dijete je mene poznavalo i ja sam mu se odazvao. Ubrzo dijete je prišlo meni, svo je bilo krvavo i vidjela se rana oko vrata kako je valjda udareno nožem ili metkom, pa je rana jako krvarila, tako da mu je sva košuljica bila krvlju zalivena. Bio je to Boško, sin popa Spase Lavrnje. Pitao sam ga gdje mu je mama. Mali mi rekao da je u kući. Uzeo sam Boška za ruku i poveo ga kući, ali je u kući mrtva ležala njegova majka Ljubica, rasječenog stomaka. Ljubica je nekoliko dana bila pred porođajem. Dijete izvađeno i nožem izbodeno ležalo je pored mrtve majke. Idući dalje naišao sam na kćerku od brata, Jeku, koja se bila sklonila pod jasle. Tek nekoliko koraka dalje susreo sam se sa žandarima i nekoliko ustaša. Pitali su me čije je to dijete. Rekao sam im da je popa Spase. Uzeli su od mene malog i, tu u neposrednoj blizini, i njega ubili. Nije mi pošlo za rukom da ga spasim. Dobro sam i ja ostao. Spasio me je žandar Marko Culjat, izazvao me i sklonio od ustaša. Tako sam izbjegao sigurnu smrt.“[10]

Toga dana u Suvaji na najbrutalniji je način pobijena 161 osoba. U pokolju je ubijeno 31 dijete mlađe od pet godina te 39 djece od pet do petnaest godina.

Dan nakon stravičnog zločina u Suvaji, ista grupa od oko 150 ustaša napala je selo Lički Osredci čije je stanovništvo, čuvši za događaje u Suvaji, većinom pobjeglo u šumu. Pohvatano je i pobijeno 32 stanovnika sela i zapaljeno je više kuća. Odgovornost za zločine u Suvaji i Osredcima snose župan Ljubomir Kvaternik i Maks Luburić, glavni komandant ustaške jedinice koja je izvršila pokolje. Trećeg dana jula na redu je bilo selo Bubanj, čiji stanovnici nisu znali što se prethodnih dana dogodilo njihovim susjedima desetak kilometara dalje.[11] U pokolju u Bubnju sudjelovale su i ustaše iz Boričevca na čelu s Milom Markovinovićem. Ustaški izvori o ovom događaju govore:

„Pomoćni Ustaški odred otišao je odmah za selo Bubanj i tamo koga su stigli klali, ubijali iz pušaka i puškomitraljeza i to bilo u kući, pred kućom i napolju, a bez obzira na pol i dobu. Tako isto su zapalili izvjestan broj kuća u istom selu. Ovo je učinjeno u toku 3. srpnja 1941. godine po podne […] također su došli i naročito vršili pljačku, tjerajući stoku iz staja i sa pašnjaka, kao i zalazeći u kuće, uzimajući raznu robu. Ovo ubijanje, paljenje i pljačka trajalo je u izvjesnoj mjeri još i sutradan 4. srpnja 1941. godine sve dok nije intervenisao Ravnatelj redarstva Županije Bihać.“[12]

Povjesničar Đuro Zatezalo zapisao je svjedočanstvo Rade Radakovića:

„Svoju trinaestu godinu zapamtio sam po najvećim mukama i patnjama koje sam imao u životu. Selo Bubanj, u lapačkom kotaru, vatrom, bajonetama i puškama poharale su ustaše i domobrani. Ustaše su svoj posao počele rano u jutro i moglo je biti oko 10 sati kad su stigle do naših kuća. Koga su god zatekli ubijali su, klali, pa i bacali u zapaljene kuće. Nisu u svom zvjerskom nagonu poštedjeli ni žene niti djecu. U mojoj kući su zatekli krvnici: moju majku, mlađu sestru, strinu i mene. Svima su nam naredili da legnemo. Sve vrijeme dok su one lijegale razmišljao sam kako da pobjegnem. To su ustaše primijetile pa su mi zaprijetile krvavom bajonetom na puški te sam i ja morao leći. Po nama prosuše kišu kuršuma, ali mene je samo jedan pogodio u lijevu ruku. Majka i strina su odmah izdahnule, a sestra je onako ranjena jaukala pa je iznad nje prišao jedan ustaša i bajonetom joj nekoliko puta prosjekao glavu. Drugi je prišao meni i zario mi bajonetu u lijevu plećku. Izdahnula je moja mala sestra. Ja sam se pretvarao da sam mrtav. Onda ustaše odoše iz kuće. Ustanem i pokušam otvoriti vrata već zapaljene kuće. Evo ih opet. Ponovo legnem. Poviriše u kuću i jedan reče: ‘Lako je majci za ove’, i odoše.“[13]

U Bubnju je ukupno pobijeno 83 ljudi, od čega 43 žene i 37 djece mlađe od petnaest godina.

Ovo je iskustvo ustaškog terora, u puno većoj mjeri nego politička pripadnost, bilo pokretačko gorivo narodnog ustanka koji je izbio dvadesetak dana kasnije. Narod koji je u ovako kratkom razdoblju svjedočio brutalnom prolijevanju nevine krvi bio je suočen s prijetnjom potpunog istrebljenja i jedini izlaz imao je u podizanju na oružje i odlučnoj borbi. Ustaše će na ustanak, koji je buknuo s obje strane rijeke Une i krenuo se stihijski širiti Likom, Bosnom i Kordunom, odgovoriti još žešćim represijama zbog kojih će ustanak biti sve masovniji. Ustanak koji je izbio na području višestruko ispresijecanom različitim etnokonfesionalnim strukturama, na kojemu je ustaška vlast u ime „arijske krvi i časti“ jednoga naroda brutalno tlačila drugi, bio je izložen prijetnji da i sam ne preuzme revanšistički i nacionalno-ekskluzivistički obrazac. Međutim, kao najangažiraniji sudionici i vođe ustanka ubrzo će se nametnuti članovi Komunističke partije, grupe koja se za ovaj trenutak, borbom protiv policijske torture u Kraljevini Jugoslaviji i fašizma u Španjolskoj, pripremala godinama. Upravo njima, hrvatskim, srpskim i drugim jugoslavenskim komunistima koji su kroz socijalnu i klasnu borbu gradili organizacijsku strukturu Partije u periodu uoči 1941. godine možemo zahvaliti što 27. jula nije ostao upamćen kao početak rata između Srba i Hrvata, već kao početak antifašističke borbe kojoj su se priključili svi narodi na ovim prostorima.

Bratstvo i jedinstvo – politička dimenzija borbe

„Zaklinjem se da iz ruku neću ispustiti oružje sve dok posljednji fašistički okupator ne napusti moju zemlju, sve dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen.

Zaklinjem se da ću se neprijatelju, koji je, pomoću domaćih izdajnika i plaćenika, porobio i opljačkao moju zemlju, klao i ubijao moj narod, žene i djecu, otimao žito, moj trud i muku i izgonio me sa mog djedovskog ognjišta – osvetiti nemilosrdno, da ću mu nanositi udarac, krv za krv, smrt za smrt.

Zaklinjem se da ću se u nemilosrdnoj borbi protiv ustaških razbojnika čuvati i kaniti svakog samovoljnog ispada i osvećivanja nad mirnim stanovništvom, ženama i djecom, ma kakve vjere i narodnosti bili; zaklinjem se da ću svagdje i uvijek zastupati misao bratstva i zajedničke borbe Srba, Hrvata i Muslimana za čišćenje moje zemlje od zajedničkog neprijatelja, protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajica i plaćenika, bili oni iz srpskih, hrvatskih ili muslimanskih redova.

Zaklinjem se da ću prije umrijeti nego odati sebe ili svoje drugove i našu svetu borbu, da ću prije umrijeti nego pljačkom ili samovoljnim nasiljem okaljati zastavu, pod kojom se borim.

Ako prekršim ovu svetu zakletvu, ako pokažem slabost, malodušnost, kukavičluk, nedisciplinovanost i zlonamjernost, ako izdam interese svoga naroda – NEKA SRAMNO PADNEM OD RUKU SVOJIH DRUGOVA!“[14]

Ovo je tekst partizanske zakletve koji je sastavio narodni heroj Marko Orešković, španski borac, član CK KPJ i jedan od organizatora ustanka u Lici. Nju su ubrzo nakon izbijanja ustanka polagali borci prvih partizanskih vodova u Srbu, Nebljusima i drugim mjestima donjolapačkog kotara, a inzistiralo se i na nošenju crvene petokrake na kapama. Tekst predstavlja sublimaciju odnosa Partije prema ustanku, koja će u prvim godinama rata u svim svojim agitacijskim djelatnostima apsolutnu prednost davati konceptu „bratstva i jedinstva“ i internacionalnoj suradnji, a partizanske će borce upućivati na borbu protiv okupatora i kvislinga, a ne protiv drugih, bratskih naroda. Objašnjenje politike bratstva i jedinstva dao je i Josip Broz Tito 1944. godine u svojem članku „Borba naroda porobljene Jugoslavije“ koji predstavlja osvrt vrhovnog komandanta na dotadašnje vojne i političke dosege NOB-a:

„Kada su naše srpske jedinice došle u Istočnu Bosnu, na dnu bistre Drine njihale su se hiljade leševa nedužnih žena, djece i staraca muslimana. U Bosni i Hercegovini, a naročito u Krajini našli smo goleme prirodne ponore pune leševa poklanih Srba, žena, djece i staraca. Naša parola bila je bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije. Mi smo činili sve napore ukazujući ogorčenom srpskom življu i zavedenim četnicima da svi Hrvati nisu zlikovci, da svi muslimani nisu zlikovci, već samo jedan mali dio u ustaškim odredima, koji pod vodstvom Nijemaca čine zlodjela, dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci, nego da zvjerstva vrši samo šaka četnika Mihailovića, Pećanca i Nedića.“

Oba teksta, i zakletva i Titov osvrt, otkrivaju ulogu „bratstva i jedinstva“ kao pragmatične političke strategije koja je u kontekstu teških stradanja civilnog stanovništva bila jedini put ka okončanju terora. Identičnom politikom, ne i bez poteškoća, rukovodilo se partijsko vodstvo na širem području Srba prije i nakon ustanka. Nikola Vidaković, jedan od osnivača Partije u donjolapačkom kotaru, izvještava da su socijalističke ideje na ovo područje prvi donijeli domaći seljaci koji su u Prvom svjetskom ratu kao austrijski vojnici zarobljeni u Rusiji te su potom kao Crvenoarmejci učestvovali u Oktobarskoj revoluciji i po povratku kući sumještanima govorili o revolucionarnim zbivanjima. O počecima šireg artikuliranja političke i klasne svijesti u lapačkim selima Jakov Blažević je zapisao:

„Poslije 1930. godine vraćalo se u ta sela dosta ljudi iz Amerike bježeći od gladi i besposlice, ogorčeni teškim životnim uvjetima u najvećim kapitalističkim zemljama, ali ideološki i politički nedorasli da se snađu u našim uslovima, da nađu mjeru i pitanja na kojima se može razvijati revolucionarni rad i borba, naročito na selu. Mnogi se od njih osjećaju komunistima. Bilo je među njima čvrstih junačkih ljudi, sa snažnom elementarnom klasnom sviješću, dok im je najomiljenije sredstvo u političkom repertoaru propagande bio vulgarizovani Vasa Pelagić[15], kako su ga oni znali reproducirati.“[16]

Nekolicina ljudi koji su se doživljavali komunistima došla je u kontakt s Gojkom Polovinom, Jakovom Blaževićem i Nedeljkom Žakulom koji su kao studenti u većim gradovima postali članovi KPJ. Preko njih su počeli dobivati partijske materijale, a njihova ćelija je uz dozvolu CK dobila status mjesnog komiteta legalizirana 1938. godine. Iako članstvo nikada nije bilo masovno, povremeno se u protestnim aktivnostima uspio angažirati veći broj omladine iz Donjeg Lapca i okolnih sela. Osnovano je i osam zemljoradničkih i kulturno-prosvjetnih udruženja u kojima su glavnu riječ vodili komunisti, a propagandne aktivnosti vrtile su se oko „kritike režima stare Jugoslavije, kapitalizma kao društvenog sistema, bagatelizacije građanskih stranaka i isticanja borbe za veća prava radnika i seljaka.“[17]

Veliki uspjeh ostvaren je na općinskim izborima 1940. godine kada je za načelnika općine Donji Lapac izabran simpatizer KPJ – ranije spomenuti Milojko Majstorović, ubijen u logoru Jadovno – koja je, radi vlastitog ilegalnog statusa, na izborima učestvovala kao nezavisna lista. Januara 1941. godine kao izaslanik CK KPJ na sastanak s lapačkom ćelijom dolazi Marko Orešković. Vidaković zapisuje:

„Marko je govorio o potrebi da se u partijsku organizaciju prima više žena. Govoreći o fašističkoj opasnosti i aveti rata, Marko je naglasio da komunisti moraju biti prvi u obrani zemlje od moguće agresije fašističkih zemalja, Njemačke ili Italije. Podsjećajući da građanske stranke u Jugoslaviji nisu prihvatile inicijativu Komunističke partije za stvaranje Narodnog fronta, Marko je ukazao da Partija tu frontu treba stvarati odozdo iz redova radnika, seljaka i napredne inteligencije i da takva aktivnost nije izgubila svoju aktuelnost.“[18]

Orešković je ukazao i na potrebu smjelijeg proširenja organizacije i kritizirao preveliku konspirativnost lapačke ćelije. Međutim, rat je došao prebrzo, a uslijed ustaških progona čitava partijska organizacija u Donjem Lapcu spala je na tek 4 člana. Nikola Vidaković je često kao Hrvat biran od partijskog rukovodstva da okuplja grupe ljudi hrvatske nacionalnosti s kojima je kod ustaških vlasti trebalo zahtijevati puštanje Srba iz zatvora, uz isticanje da ti ljudi nisu počinili nikakvo kazneno djelo. Ovakve metode pasivnog otpora polučivale su tek neznatne uspjehe.

Sredinom jula, nakon najvećih ustaških zločina, sve veća količina naroda počela se koncentrirati po zbjegovima u okolnim šumama. Od mlađih ljudi počele su se formirati buduće borbene grupe, postavljale su se straže, gradile kolibe za smještaj starijih ljudi, stoke i hrane, a u svim ovim aktivnostima prednjačili su simpatizeri i članovi KP kojih je na području čitavog kotara bilo dvadesetak. U Srbu je još od uspostave NDH djelovala tzv. žednička grupa okupljena oko lokalaca koji su se na školovanju u bačkom mjestu Žednik upoznali s idejama KPJ. Grupa je bila okupljena oko člana partije Đoke Jovanića i neprestano je djelovala u narodu. Početkom juna su se, nakon primitka letka CK KPJ u kojem se pozivalo na neodlazak na rad u Njemačku i osudu okupacije,[19] organizirali u revolucionarnooslobodilački odbor u koji su ušli Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić, Milan Tankosić, Petar Trbulin i Milan Sijan. Za vrijeme ustaškog terora u Suvaji i Bubnju prekinuta je veza koju je odbor prethodno uspostavio s Oblasnim komitetom KP za Bosansku krajinu u Bosanskom Grahovu, ali je ponovno uspostavljena 20. jula. Tada Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić na sastanku u selu Kamenici pored Drvara dobivaju upute da se odmah počnu osnivati gerilski odredi i štabovi, da se ljudi naoružavaju i uključuju u intenzivnu vojnu obuku te da se ubrzaju organizacijske i političke pripreme za dizanje ustanka. Po povratku predstavnikā revolucionarnooslobodilačkog odbora iz Kamenice, osnovano je 10 gerilskih odreda. Četiri dana kasnije, u Srbu je osnovana partijska organizacija, uspostavljena je veza s kotarskim komitetom Partije u Gračacu, a poslane su i direktive za pripremu ustanka članovima KP u Mazinu, Bruvnu i Donjem Lapcu. Prema dogovoru sa sastanka u Kamenici ustanak je trebao započeti istodobno u Drvaru i Srbu, negdje između 15. i 20. augusta, ali razvoj događaja u Drvaru primorat će lokalna rukovodstva da dignu općenarodni ustanak prije završenih priprema.

Skupina „neodgovornih elemenata“, kako ih nazivaju Mile Polovina i Ilija Rašeta, napala je 26. jula na području sela Crvijivice i Pasjaka, automobil domobranskog bojnika Ferdinanda Konrada. Ustaško-domobranske snage iz Drvara, poslije toga incidenta, poduzele su represalije prema stanovništvu spomenutih sela. Gerilski odred, pod komandom Milkana Bauka, koji se nalazio u obližnjoj šumi, poslije kraćeg kolebanja i oklijevanja, samoinicijativno je otvorio vatru na ustaško-domobranske snage da bi spriječio hapšenje i odvođenje naroda. Zasuti iznenadnom vatrom, ustaše i domobrani vratili su se u Drvar. Sreski komitet i štab gerilskih odreda za Bosansko Grahovo su odmah po primitku izvještaja o incidentu, donijeli odluku da se rano ujutro 27. jula napadne ustaški garnizon u Drvaru, čime je donijeta i odluka o početku ustanka. Kuriri s pismenim naređenjima poslani su prema Bosanskom Grahovu, Tičevu, Bosanskom Petrovcu, Prekaji, Trubaru i Srbu. Vijest o ustanku širila se stihijski, Mile Polovina bilježi:

„Ona se širila poput požara vjetrom razgarana. Glas o ustanku pronio je narod: čobani, seljaci i kuriri, paljenjem vatre, dozivanjem, zvonjavom, pucanjem iz pušaka i prvim borbenim akcijama.“[20]

U 13 sati uništenjem ustaško-žandarske posade zauzet je Srb, koji je tako postao prvo slobodno općinsko mjesto u Hrvatskoj. Uslijedilo je munjevito oslobađanje susjednih mjesta, a ustanak je već 29. jula zahvatio sela u okolini Knina te su oslobođene još i općine Zrmanja, Mazin, Bruvno i Gračac. Sve traume i brutalni teror na nacionalnoj osnovi koji je veći dio ustanika pretrpio u prvim mjesecima NDH izašli su na vidjelo u obliku osvetničkih akcija nad dijelom hrvatskog stanovništva i njihovom imovinom u Brotinji i Boričevcu. Mario Jareb, oslanjajući se na istraživanja Zdravka Dizdara, govori o 55 pobijenih osoba hrvatske nacionalnosti u Boričevcu i 37 pobijenih u Brotinji.[21] Zločine dijela ustanika u svojim memoarima ne poriču ni Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Mile Polovina i Ilija Rašeta. Partijsko rukovodstvo je čak po cijenu propasti ustanka inzistiralo da se ustanička grupa iz Srba i Dobrosela zaustavi ispred Boričevca od 29. jula do 2. augusta, dok se ustaške snage i civili ne povuku. Pod pritiskom ustanika iz Lapca i okolnih sela ustaški državni aparat i žandari napustili su 30. jula Lapac i Nebljuse. Narednog dana ustaše su napustile Boričevac iz kojeg su se povukli u Kulen Vakuf, izvršivši tom prilikom pokolj nad srpskim stanovništvom u selu Kalati.[22] Ustaničke snage ušle su 2. augusta u napušteni Boričevac. Mile Polovina zapisuje:

„Iako je štab gerilskih odreda za Lapac i okolinu bio zabranio pljačku i paljevinu pod prijetnjom smrtne kazne, to se ipak nije moglo spriječiti. Paljevina Boričevca bila je akt osvete za ustaške zločine, rezultat niske političke svijesti, a uz to su je bili potakli reakcionarni elementi iz ustaničkih redova. Malobrojni članovi KP i starješine ustaničkih jedinica – bez autoriteta vlasti, sile i zakona – nisu mogli stati na put paljevini i pljački. Ustanici su bili svjesni da rade isto ono protiv čega su se, između ostalog, i sami pobunili i digli na ustanak. Oni nisu bili svjesni da time nanose ogromnu političku štetu vlastitoj stvari.“[23]

Zaključak

Mnogi postsocijalistički povjesničari fenomen ustaničke osvete tumače utjecajem „četničke“ i „velikosrpske“ struje. Međutim, ne postoje nikakvi dokazi o učešću četničkih organizacija i utjecaju njihove političke linije na ustanak 27. jula pa tako „četnici“, kako danas dio medija naziva ustanike iz Srba, ostaju prazna denuncijacijska kategorija na hrvatskoj desnici, bez konkretnog historijskog sadržaja. Štoviše, četnici su na području Hrvatske činili relevantniji vojni faktor samo od Gračaca do Kosova pored Knina, a niti na tom području (ni uz čestu upotrebu prisilne mobilizacije) nisu uspjeli okupiti ozbiljnu vojnu silu.[24] Nasuprot tome, partizana je samo u Hrvatskoj već krajem 1943. godine bilo 122 tisuće. Povjesničar Josip Jagić povodom ove obljetnice napisao je da se događaji u Brotinji i Boričevcu ne moraju vezivati uz četničku ideologiju i četničku organizaciju, radilo se o strahovitim ekscesima koji su gotovo u pravilu pratili svaki seljački ustanak kroz devetnaesto i dvadeseto stoljeće, ali i prije. Komparativnim proučavanjem seljačkih buna i ustanaka koji sadrže cijeli niz predmodernih elemenata mogli bismo dobiti adekvatnije objašnjenje spomenutog nasilja nego utiskivanjem četničkog karaktera tamo gdje ga nema.

O neodrživosti teza o ustanku u Srbu kao „zajedničkoj akciji partizana, četnika i talijanskih fašista“ koju zastupa profesor Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru svjedoče mnogi dokumenti partizanskog i četničkog podrijetla. Tako primjerice iz četničkog letka upućenog „srpskom narodu i četnicima“ povodom ustanka u BiH i Hrvatskoj možemo čitati o razlici između partijskog i četničkog vodstva. Letak navodi:

„U svetu borbu za Krst časni i slobodu zlatnu, za Kralja i otadžbinu, za srpski narod i srpsku pravoslavnu vjeru pradedovsku digli smo se samo kao srpski četnici. Međutim u pojedinim opštinama pojavili su se komunisti koji su mnoge naše borce uvrstali u redove partizana […] vremenom se dokazalo da se time žele zavesti naši borci i prestaviti ih svuda kao pristaše komunističke stranke, što oni nikada nisu ni bili niti mogu biti. Nametnut im je ne narodni pozdrav pesnicom u mjesto našeg vojničkog pozdrava, a na kape su im stavili petokrake zvijezde da bi time vidno odvojili prave četnike od pristaša komunističke stranke. Među svim neukim seljacima, dobrim i čestitim, povedena je bezobzirna propaganda, ne više za srpski narod i njegove svetinje i ideale, nego za komunističku stranku.“[25]

Svi događaji uoči i nakon ustanka o Srbu svjedoče Narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom Komunističke partije kao jedinoj dosljednoj antifašistčkoj i antiokupatorskoj borbi na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu. Ustanak 27. jula nije značajan samo kao revolt protiv ustaške ideologije istrebljenja, već kao i početak partizanske borbe čiji su učesnici u Lici i ostatku zemlje vodili trostrani rat, i to patriotski rat protiv okupatora, građanski rat protiv domaćih kolaboracionista, ali i klasni rat protiv dotadašnjeg društveno-ekonomskog poretka Kraljevine Jugoslavije.[27]

Bilješke:

[*] „S roguljama boj smo bili“ stih je pjesme kordunaškog seljaka Steve Šarca koja govori o počecima partizanske borbe u Hrvatskoj. Kad fašisti zavjet daše, Da unište što je naše / Tada mirna sela naša, Nastradaše od ustaša. / Staro, mlado, redom kolju, Da Hitleru pune volju. / Bježi raja od pokolja, Sad je šuma kuća bolja. / Sa zgarišta dim se vije, A grohotom smrt se smije. / I ja mlađan zgrabi vile, Pođe u boj protiv sile. / Kad sam stigo u planinu, Onđe nađe braću milu. / S roguljama boj smo bili, Dok smo puške zadobili. / Sad imamo puške vite i topove ubojite. / Narod našu vojsku hrani, A ona ga od zla brani. / Nama Tito komanduje, Cio svijet za nas čuje. / Napred, kaže, moji tići, Moji hrabri Jugovići! / Nema slave bez pobjede, Niti sreće bez slobode!

Vidi: Dušan Baić, Kotar Vrginmost u NO borbi 1941 – 1945 (Beograd: Općinski odbor Saveza boraca NOR-a Vrginmost, 1980), 249.

[1] Zločini na Jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu, Tom I, Knjiga 1: Zločini Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine (Beograd: Vojnoistorijski institut, 1993), 14-15. Dostupno na: http://www.znaci.net/zb/4_25_1.htm.

[2] Pored ilegalne KPJ najveću podršku među narodom u prijeratnom razdoblju uživao je HSS, stranka kompleksne i višedimenzionalne prošlosti. Dok je s jedne strane u svojim počecima stranka kroz zahtjeve za proširenje glasačkog prava na seljake artikulirala snažnu plebejsku i antiklerikalnu liniju, pa čak i bila dio Krestinterne (Seljačke internacionale), njen vrh je kasnije, naročito pod Vladkom Mačekom, izvršio diplomatsko i ekonomsko približavanje Hrvatske Trećem Rajhu. U prilog tezi o nevelikoj popularnosti ustaške vlasti među narodom govori i dokument s Nürnberškog suđenja: „In setting up the Croatian government, the Germans, instead of employing the services of the Farmers’ Party, which was predominant in the country, established an administration with Dr. Ante Pavelitch at its head. Dr. Pavelitch was brought in from Italy along with others of his group and established as the governmental head of the state of Croatia even though his group represented only an estimated five per cent of the population of the country.“

Vidi: United Nations War Crimes Commission, Law Reports of Trials of War Criminals, sv. 8 (London: The United Nations War Crimes Commission by His Majesty’s Stationery Office, 1949), 72-74. Dostupno na: http://www.loc.gov/rr/frd/Military_Law/pdf/Law-Reports_Vol-8.pdf.

[3] Filip Škiljan, Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH (Zagreb: Srpsko narodno vijeće, 2014), 12.

[4] Nevenko Bartulin, The ideology of nation and race: the Croatian Ustasha regime and its policies towards minorities in the Independent State of Croatia, 1941 – 1945 (Ph.D. Diss, University of New South Wales, 2006), 175-186.

[5] Škiljan 2014, 26-40.

[6] Zločini NDH, 23-36.

[7] Milan R. Obradović, „Zločini u kotaru Donji Lapac od 1941. do 1945.“ u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu: 1941-1945. (Karlovac: Historijski arhiv, 1985), 821-847.

[8] Isto, 825.

[9] Isto, 829.

[10] Isto, 833.

[11] Isto, 832-836.

[12] Izvještaj krilnog oružničkog zapovjedništva Gospić od 12. jula 1941. zapovjedniku 1. hrvatske oružničke pukovnije o klanju, ubijanju, paljenju i pljački srpskog življa u selu Bubanj.

Vidi: Zločini NDH, 319-323.

[13] Đuro Zatezalo, Radio sam svoj seljački i kovački posao (Zagreb: SKD Prosvjeta, 2005), 302-304.

[14] Baić 1980, 66-67.

[15] Vaso Pelagić, revolucionar iz 19. stoljeća, uz Svetozara Markovića jedan je od pionira socijalističke misli na ovim područjima.

[16] Jakov Blažević, Lika u NOB 1941 (Beograd: Vojno delo, 1963), 47.

[17] Nikola Vidaković, „Sjećanje na osnivanje i rad partijske organizacije do početka ustanka 1941.“ u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu: 1941-1945., 17-33.

[18] Isto.

[19] U zapisima Mile Polovine i Ilije Rašete o ovim događajima ne stoji o kojem se točno letku radi, no najvjerojatnije je riječ o  proglasu CK KPJ narodima Jugoslavije od 15. aprila 1941. godine koji je u Srb stigao nešto kasnije.

Vidi: Zbornik dokumenata i podataka o Narodno-oslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom 5, Knjiga 1: Borbe u Hrvatskoj – travanj-listopad 1941 (Beograd: Vojnoistorijski institut Jugoslavenske armije, 1952), 5. Dostupno na: http://www.znaci.net/zb/4_5_1.htm.

[20] Mile Polovina i Ilija Rašeta, „Donji Lapac“ u: Ustaničke iskre u Hrvatskoj (Zagreb: Progres, 1977), 87-103, na 96. Dostupno na: http://www.znaci.net/00003/657.htm.

[21] Mario Jareb, „Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine,“ Časopis za suvremenu povijest 43/3 (2011), 751-771. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/76759.

[22] Rade Repac, „Nebljuški kraj u NOB-u“ u: Kotar Donji Lapac u narodnooslobodilačkom ratu: 1941-1945. 206-238.

[23] Polovina i Rašeta 1977, 98.

[24] Jovo Popović, Marko Lolić i Branko Latas, Pop izdaje (Zagreb: Stvarnost, 1988), 141.

[25] Zločini NDH, 897-898.

[26] Sibe Kvesić, Dalmacija u NOB – dalmatinci u Lici pronose zastavu bratstva i jedinstva srpskog i hrvatskog naroda (Zagreb: Lykos, 1960), 224.

[27] NOB kao trostrani rat tumači Krunoslav Stojaković u predgovoru knjige „Kazna i zločin“ Milana Radanovića, a narativ o tri rata uveo je talijanski povjesničar Claudio Pavone kroz opisu borbe talijanskih partizana.

slobodnifilozofski