Foto: portaluz
Apriorno podržavajući plemenita demokratska zauzeća tzv. Crkve u Hrvata, slobodu misli i savjesti – to proklamiraju i najgore diktature, jer nisu kadre zabraniti ono što je ljudima u glavi – uopće ne treba dvojiti da će svi žitelji Bijedne Naše, uključivo one koji su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na sljemenu državne vlasti, a nisu psihijatrijski pacijenti, po savjesti odlučiti: nećemo deratificirati Istanbulsku konvenciju, Srbima i inim etničkim manjinama oduzeti pravo suodlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade, nećemo LGBTQI manjince sotonizirati jer su normalni građani kao svi ostali, nećemo nikom braniti rodno opredjeljenje, nećemo zakonski zabraniti ili znatno otežati pobačaj, jer žena ima pravo raspolagati svojim tijelom, nećemo klericima dopustiti paralelnu vlast u državi, kolovođama referendumskih skupina nametati zabrane i ograničenja jer bi to bila – katastrofa. Ne demokracije, nego zdrave pameti
Marijan Vogrinec
Pustiš pijetla na prag, on bi na tavan, drevna je pučka mudrost za koju nije vjerojatno da je nepoznata klericima u Komisiji Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Vrag će znati – jer to samo s Nečastivim može imati veze – zašto je nisu uzeli u obzir kad su pisali, redigirali i upravo medijski obznanili urbi et orbi „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“. Moralizirajuću izjavu koja s moralom nema veze, nego s politikantstvom, već 28 godina problematičnim zauzećem tzv. Crkve u Hrvata sve dalje od prirodnog, ustavno (čl. 41., st. 1.) sekularnog plota svog cintora na ovom nesretnom balkanskom kifliću. Krvavim osvitom proklamirane demokracije, vjerskim je zajednicama dopušteno izaći iz separea „komunističkog mraka“ na danje svjetlo svojih cintora (čl. 41., st. 2. Ustava RH), što si je ideološki zadrtiji/osvetoljubiviji dio katoličkih pijetlova preveo kao bjanko dopuštenje da s državnog praga smiju ravno – na tavan. Štoviše, na samo sljeme licencirane tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, zdanja u nešto višem srednjem stupnju roh bau gradnje. Prevoditelji promijenjene društveno-političke zbilje na religijsku praksu, međutim, nisu raspolagali ni poštenim alatima koji ne bi podsjećali na ora et labora mučnih stoljeća istrjebjenja „heretika“ i „vještica“ niti su očitovali ambicije manje od apsolutne vlasti nad duhom i tijelom ljudi.
Uvijek u ime Isusa Krista, hrvatskih kršćanskih tradicija sve do opata Martina, u ime naroda, krvi i tla, mitova i dogmi u koje se ne smije sumnjati, glede i u svezi kojih je svako propitivanje – smrtni grijeh. Zbog te nakaradne svijesti i destruktivne feudalne prakse na njoj utemeljene, Francuska je revolucije iz temelja promijenikla svijet. Ali to je posebna storija i za naše je potrebe signifikantna samo u tom smislu, što neki u tzv. Crkvi u Hrvata nisu kadri pojmiti da više nema natrag. Kotač povijesti okreće se dalje, gazi neprilagodljive i tvrdoglave. Dvadeset prvo stoljeće nema razumijevanja za Tomasa de Torquemada ili pak misionarstvo franjevca Valderve i biskupa Hernarda de Luque nadimkom Hernardo El Loco (ludi) iz genocidnog konkvistadorskog pohoda lupeža Francisca Pizarra među Inkama u Peruu. Paralela jest pretvrda u odnosu na vrijeme, mjesto i aktere, alate i posljedice, ali ne u odnosu na fundamentalistički smisao podčinjavanja tuđe volje i slobode, osvajanja materijalne i političke moći.
U srednjovjekovnoj Španjolskoj „u ime vjere i Krista“, u Peruu „u ime španjolskog kralja i svj. Josipa“, u papinih devet križarskih ratova (1095.-1291.) radi „oslobođenja Isusovog groba i svetog grada Jeruzalema od nevjernika“, a u Bijednoj Našoj već tridesetak godina s uličnih fasada, tiskanih pamfleta ekstremista, prosvjedničkih transparenata, iz medija… vrišti budalaština „u ime Krista protiv komunista“. Dokaz o invenciji razine IQ 18 ili pjesničkom nadahnuću tipa auto trubi, mi smo domoljubi? Taj je duh snažno impregnirao, manje ili više vidljivo, cjelokupno djelovanje tzv. Crkve u Hrvata i na pastoralnoj (politikantska zloporaba homilija i vjerskih svetkovina) i na svjetovnoj razini (laički pokreti, udruge, inicijative, lekcije vlastima, svjetonazorskim i političkim neistomišljenicima, reinterpretacija novije povijesti, prosvjedni izlasci na ulice i trgove, sotoniziranje manjina, itsl.).
Savjest je kao otisak prsta
I inače trknuta i nezbrojena država i time postaje sve negostoljubivije mjesto vlastitim građanima, što će reći da je – statistički gledano – među više od 300.000 iseljenih u prošlih pet godina, pretežno mladih ljudi s obiteljima, građana u najboljoj fertilnoj i radnoj dobi – čak 86,28 posto deklariranih katolika. Svaki treći crkveno sklopljen brak se raspada u prvih nekoliko godine „blagoslovljenog“ staža dok nas smrt ne rastavi. A mladenci debelo platili svećeniku predbračnu pripravu, duhovnu obnovu, vjenčanje, obavili sve sakramente i 99,99 posto s odlikom odslušali školski vjeronauk. Kakvu su to transfuziju svijesti pastiri natočili u glave Božjem narodu (sic transit) kad stado ne mari za svete dogme, pravila članstva u internacionalnoj udruzi vjerujućih!? A onda pastirski crѐme de la crѐme nalazi hrabrosti zboriti zemaljskim vladarima – o savjesti?
Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše (Vladimir Anić), dakle savjest, toliko je sklizak i u sebi kontroverzan pojam da je nezahvalno pridavati mu univerzalno značenje, po bilo čijoj mjeri. Savjest je kao otisak prsta, ne postoje dva potpuno ista otiska, pa ni dvije iste savjesti. Za nekog je savjesno što je za drugog nesavjesno i obratno, baš kao što neki vjeruju da bog postoji, a drugi da ne postoji ili ne zna postoji li. I tako mora biti, ne drukčije, jer se ljudi ne rađaju sa serijskim – savjestima. Hercegovačkom fratru iz ustaškog konc-logora Jasenovca Tomislavu Filipoviću, kojeg je kapo Vjekoslav Maks Luburić nazvao Majstorović zbog majstorskog baratanja kamom (priznao je na sudu više od 100 svojih egzekucija, „nisam brojao“), bilo je savjesno, primjereno habitu s tri čvora na bijelom konopcu i po Božjoj volji klati uhićene Srbe, Židove, Rome, Hrvate… Pače, i malu djecu i starčad. Svećeniku Crkve sv. Marka u Zagrebu Svetozaru Rittigu bilo je savjesno maknuti se iz tadašnjeg Zagreba, od vojnog vikara tzv. NDH Alojzija Stepinca i Kaptola. Savjest ga je odvela u partizane.
foto: Fah
Savjest crkvenih vlasti Bijedne Naše od tzv. osamostaljenja – čiji je nadbiskup Hranić zauzeti dionik – nalaže da se ime časnog svećenika Rittiga, koji je visoko dogurao u hijerarhiji slobodne Hrvatske, ne spominje čak ni u obljetničkom itinereru. (Ne)savjest unutar HBK-ovog mainstreama ne propušta dično slaviti mise zadušnice ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti na čelu s Antom Pavelićem (godinama u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu te u Splitu), hodočastiti na Bleiburg toliko neprilično da moraju prosvjedovati kod HBK i Katolička crkva u Koruškoj i austrijska javnost, mobilizirati se policija i sudstvo… Katolički kler škropi svetom vodom i kadi tamjanom i najmanji grob ubijenim hrvatskim kvislinzima, a sramotno bagatelizira Jasenovac. Triput je u zadnje vrijeme u Vrgorcu vandalski oskvrnjen grob svećenika, kojeg su ustaše mučki ubili 1943. godine, itd., itsl. Gdje je tu – savjest? Ili, u kakvoj su međusobnoj vezi savjest koju prakticira tzv. Crkva u Hrvata i ona koju izjavama HBK i uličnim demonstracijama tzv. referendumskog pokreta zahtijeva od drugih? Nikakvoj.
Da se „pastirski“ ceh nije već toliko osokolio u pohodu na svjetovno/sekularno – na osebujan način reinterpretirajući feudalnu caru carevo, bogu božje kao bogu i božje i carevo – ne bi predsjednik Komisije HBK Iustitia eti pax đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić tako svisoka ironizirao na presici kako će premijer Andrej Plenković (i ne samo on?) imati što pročitati u Izjavi „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“. Prepotentno i neumjesno. „I premijer Plenković ima što pročitati u toj izjavi i naći poruku za sebe“, bio je izravan Hranić, „ali ne želim da se shvati da je ovo pisano protiv njega i da se shvati kao da je najveći problem hrvatskog društva premijer Plenković.“ Da nije tako – što o raskoraku riječi i namjere kaže Hranićeva savjest? – ne bi imalo smisla u ovom trenutku praviti paradu kakve se sjetila Komisija HBK Iustitia et pax baš u trenutku kad pompozno u Hrvatski sabor stižu kutije tzv konzervativnog pokreta s potpisima građana za dva nova narodna referenduma.
Prozvani se predsjednik vlade neki dan, znakovito zbog nabujale netrpeljivosti među dvama državnim brdima, Pantovčakom i Gričem, pohvalio pred tv-kamerama time da „još nije ni pročitao“ netom dostavljen mu prijedlog mjera demografskog oporavka RH koji je, navodno, sastavila osobno predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te da će to učiniti kad uhvati vremena, jer njegova vlada „ionako već radi na demografiji, donosi rješenja i ostvaruje obećanja“. Zašto bi Plenković uopće čitao i biskupske lamentacije o savjesti kad klerička, uz političare i branitelje iznimno povlaštena društvena kasta, ne samo nije odgovorna/nadležna – kao ni sama predsjednica RH – ni za što životno važno u upravljačkom sustavu zemlje nego ni premijer nije malodobni ministrant, kojem će neki vlč. prati mozak svojim poimanjem – savjesti? Kao što se svojedobno kardinal Josip Bozanić odvažio ispaliti ćorak o grijehu struktura prema autoritarnom Tuđmanovom režimu, pa se ovaj nasmrt uvrijedio, HBK je sada opet loše procijenio da je trenutak za pustiti jednog od svojih jastrebova da šefa vlade RH potegne za uho. Plenković i njegova tanka saborska većina bit će savjesni, jelte, ako deratificiraju Istanbulsku konvenciju, ukinu manjinama – makar samo Srbima iz SDSS-a, koji su uz Milorada Pupovca!? – pravo glasati o sastavu vlade i državnom proračunu te spuste izborni prag ispod pet posto tako da Željka Markić i njezini od povjerenja, s nosom među oblacima i crvenim tepihom ušetaju u sam panteon vlasti. „Narod to želi i narod odlučuje.“ Sic transit. To je smisao timinga i svrha izjave HBK. Plenkoviću je to jasno, baš kao što je vjerojatnost 99,99 posto da će Crkva opet udariti čelom u zid. Uništa.
I to javno. Tzv. Crkva u Hrvata – koja nije nacionalna, kao što su to pravoslavne, nego internacionalna u moru od 2,2 milijarde kršćana, odnosno 1,2 milijarde katolika na svim kontinentima – nije nadređena državi RH niti je HBK, crkvena vlada katoličke filijale u RH nadređena Banskim dvorima. Mogu biskupi pisati što požele i objavljivati što ih je volja, kao što kler i inače homilija debelu političku pristranost uoči svakih izbora, a vjernici pred glasačkim kutijama preferiraju Jinxe i Yayinu heretičku mantru „(…) idem tamo gdje je sve po mom“. Pa dvaput izaberu za predsjednika RH ateista Stjepana Mesića, jedanput agnostika Ivu Josipovića i dvaput SDP-ove lijevo-liberalne vlade, Ivice Račana i Zorana Milanovića. Statističkih 86,28 posto katolika, što je tek pomodarska stavka, simbolika koja nema veze sa zdravljem praktične vjere, Crkvi je opetovano kvaziargument za nedopušteno zalijetanje u svjetovni prostor sekularne države. Hrvatska nije, kako to žele prikazati, katolička država niti će biti vjerski etat.
Građani su na svim prošlim izborima demonstrirali takvo uvjerenje i time što nemaju upotrebljivo razumijevanja za tzv. tvrde konzervativno-klerikalne opcije u politici, pa je samo Hrast (osnivačica Željka Markić, šef nakon unutarstranačkog raskola Ladislav Ilčić) marginalno vidljiv samo u koaliciji s HDZ-om. A razlazom sa ZNA SE opcijom na Istanbulskoj konvenciji, i Hrast je opet nevidljiv i na političkoj margini. Dakle, mogu biskupi pisati što požele i objavljivati što ih je volja i kada im se sprdne, koristeći sve demokratske alate, ali to nikog ne obvezuje. Premijera najmanje. Ne samo zato što je on najodgovorniji za ovozemaljske probleme države i svakog sugrađanina posebno – za duhovne bi se i valorizaciju savjesti vjerujućih morao pobrinuti neki, odgovarajući (sve)moćnik u panteonu – nego i zato što je Plenković – ma što tko mislio – ipak zrelo, intelektualno i iskusno političko biće, kojem se ne može tek tako podvaliti suhoparno politikantstvo u kvazimoralističkom celofanu. Pa makar iz HBK.
Šef vlade i HDZ-a Andrej Plenković neusporedivo bolje od nadbiskupa Đure Hranića zna tko mu, gdje i zašto sapuna dasku, odnosno na koga ne može računati u svojoj stranci kad zagusti (Davora Ivu Stiera, Miru Kovača, Ivanu Maletić, Nilijana Brkića nadimkom Vaso, i još neke; ostali će se kameleonski prilagoditi i mimo vlastite savjesti) tko bi mu bili poželjni budući koalicijski partneri (reformirani SDP, bez HNS-a i sličnih korumpiranih uhljeba) za voditi modernu, europski uljuđenu državu. U tom kontekstu uopće nije hlebinac – kao što možda drži onih pet-šest svjetonazorski distanciranih bivših HDZ-ovih ministara i stranačkih uzdanica, skompanih s dijelom katoličkog klera i referendumističkim pokretom laičkih udruga – tako da mu je sasvim prepoznatljiv timing i cilj bombastičnog istupa Komisije Iustitia et pax izjavom „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“.
Usred luzerskog ozračja
Unatoč prekomjernom medijskom granatiranju iz najtežih konzervativnih oruđa i čak ulične „narodnoj revoluciji“ desetak tisuća ljutih protivnika ratifikacije Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, popularne tzv. Istanbulske konvencije, jer navodno sadrži Crkvi neprihvatljivu „rodnu ideologiju“, dokument je u nacionalnom parlamentu glatko prošao. Zaslugom ponajviše premijera Plenkovića i unatoč barem 86,28-postotno vjerničkom/katoličkom opredjeljenju 151 saborskog zastupnika. Katolička crkva i njezin konzervativno-laički pokret doživjeli su poraz. Nema izgleda ni inicijativa tih udruga za otkazivanjem Istanbulske konvencije. Referendumom. Sic transit. Usred luzerskog ozračja, izvučen je konzervativni plan B, s ad hoc osnovanom Građanskom inicijativom „Narod odlučuje“ izvjesnog Zvonimira Troskota, alter ega Željke Markić, koji je jedne noći u teškom pijanstvu „otkrio Boga u sebi“, te srodnom (istom pod drugim imenom) Građanskom inicijativom „Istina o Istanbulskoj“ koordinatorice Kristine Pavlović, sestre izučenog violiniste Ladislava Ilčića. E, te su skupine na prvoj klerikalno-konzervativnoj crti referendumskog rušenja Plenkovićeve vlasti deratifikacijom Istanbulske konvencije, ukidanjem zajamčenih manjinskih prava i promjenom izbornih pravila u zemlji.
A ni jedno neće proći. I zato što su te inicijative duboko nehumane, protuustavne – jer se o temeljnim pitanjima ljudskih prava i ravnopravnosti ne odlučuje referendumom koji se može itekako izmanipulirati, negu demokratskim postupku u institucijama vlasti – i zato što su u biti sasvim nekršćanske. Nije premijer veslo sisao zato što je rodom s mora, s otoka Hvara. Iz sela Svirča, gdje svake godine s rodbinom i prijateljima obnoć u stoljetnoj procesiji gazi „Za križon“. Toj Hrvatskoj sa savješću po mjeri nadbiskupa Đure Hranića i pridruženih biskupa krucijalno je suprotstavljena ona Hrvatska, koja se ovih dana masovno (po policijskim uvidima više od 15.000 mahom mlađih ljudi i intelektualaca) ukazala na Zagreb Prideu pod rezolutnim sloganom „Da nam živi, živi rod“. Što, ta Hrvatska nema savjest, a onih 5000 u tjedan-dva ranije protiv ratifikacije Istanbulske konvencije je imalo – savjest!?
Ili, nema pravo na vlastitu savjest, koju osobno drži savjesnom, svaki građanin što se zalaže za ravnopravnost žena i etničkih i LGBTQI manjine, protiv je nasilja nad njima, žestoko protiv srednjovjekovnog tretmana žene, odnosno izborne diskriminacije Srba, jer je ta vrst savjesti bitno drukčija od savjesti Đure Hranića i HBK!? Svatko ima pravo na svoju savjest. I ima pravo na rod koji poželi. Masovna povorka „Neka živi, živi rod“ središtem metropole bila je samo vrh sante, bedž na reveru budućnosne, prave, moderne i svjetovne, sekularne Hrvatske koja ne želi biti poniznom konzervom gdje nije dopušteno misliti svojom glavom i voditi se – svojom savješću. Gdje po svoju savjest treba ići u sakristiju, ili u župni dvor. Sic transit.
Foto: bitno.net
Naravno da svatko ima pravo na vlastitu savjest, za koju je i osobno odgovoran. O kakvoći svoje savjesti nije dužan pitati – ako je i praktičan katolik – ni samog papu Franju, kamoli podastirati svoju savjest na valorizaciju nekim hrvatskim biskupima što su si umislili da cijela država mora biti ponizna pred njihovom voljom. Još je gluplje i samo pomisliti da su Crkva i katolički kler u Bijednoj Našoj savjest građana i države, jer su „Hrvati opstali kroz duga, vjetrometna stoljeća zahvaljujuči Katoličkoj crkvi i nepokolebljivoj vjeri u Isusa Krista“. Sic transit. Opstali su, jer su na ovim balkanskim krvavim raskrižjima – od samog doseljenja bogtepitaj otkud, jer povijest nije precizna – trebali Germanima, Latinima i Ugrima za samo dvije ključne misije: kao robovi i sluge u miru te kao topovsko meso u tuđim (i međusobnim: dividi et impera) ratovima. I točka. Crkva je uvijek bila uz dvor, ma kakav i ma čiji bio, a stado je uvijek plaćalo znatno podebljanu – desetinu. Osim u onih 45 godina „komunističkog mraka“.
Ali, srećom za nadbiskupa Hranića, biskupe u HBK i cijelu regimentu nižerangiranih u pastirskoj piramidi, stjecajem raznih okolnosti, 1990-ih je „demokracija“ bučno upalila „svjetlo“ i nekadašnja se podebljana desetina Crkvi prometnula u blizu milijardu kuna godišnje. Što iz državnog proračuna, što iz lokalnih/regionalnih blagajni, vjerničkih džepova, iz vlastite trgovine koja se ne fiskalizira… Puna šaka brade, pa se iz zlatnih kula, svile i kadife može komotno i o „savjesti – čuvaru čovjekovog dostojanstva i slobode“. Zašto ne? Ništa ne košta, a možda bude neke vajde u okolnostima što ih tzv. Crkva u Hrvata licemjerno „smatra“ ozračjem straha, gušenja slobode mišljenja i klizanjem u jednoumlje!?
„U društvu kao da su na djelu elementi totalitarnog sustava, gdje politička stranka kaže svoje i svi se tako trebaju ponašati“, žestio se nadbiskup Hranić na presici. Što je u tome totalitarno, ako su HDZ-ova šarena koalicijska većina plus dio oporbe dali glas u parlamentu za ratifikaciju Istanbulske konvencije, pa je ratificirana, a šestero slobodnomislećih i slobodnosavjesnih hadezeovaca plus dio oporbe – nisu!? Čak je i „vitez“ Željko Reiner – tko mu je silovao praktičnu, bogobojaznu savjest? – kojeg je Crkva dvije godine pripremala za čuvara Groba Jeruzalemskog, glasao za ratifikaciju. Jest da je od prosinca 1989. do proljeća 1990. više od 97.000 članova SKJ/SKH naprasno bacilo crvene knjižice, okrenulo crvene kapute na denver plavu podstavu i osvanulo u HDZ-u, ali nenasjedanje na crkvene manipulacije tzv. rodnom ideologijom ne znači – totalitarizam. Samo primijenjenu demokraciju i slobodu savjesti. Kao što ne može biti pripadnik Katoličke crkve tko ne vjeruje u istočni grijeh, bezgrješno začeće, uskrsnuće od mrtvih, itsl. dogme, jer su to pravila koja se moraju upražnjavati, nije red biti članom političke stranke i glasati protiv njezina programa i odluka vodstva.
(Ne)savjesna biskupska drama
Tko to ne želi, široko mu polje. Klerikalno-konzervativna opcija ima i svoj politički ekvivalent, koji se trsi ojačati vidljivom evolucijom svojih građansko-populističkih udruga – obiteljskih, referendumskih, narodnih inicijativa i kojekakvih inih skupina – u političke stranke, pa tko se u HDZ-u ne slaže s Plenkovićevim totalitarizmom, a nema kameleonsku savjest, eto idealne prilike. I Stieru, i Kovaču, i Brkiću, i Maletić… Ali neće, znaju kako su dosad gadno prošli i njihovi i disidenti drugih stranaka. Lakše je mrmljati sebi u bradu i konspirativno tračati šefa, jer „doći će naše vrijeme“. Ma neće.
„Osjetili smo kako se u posljednje vrijeme u javnosti sve više dira u pitanja savjesti i slobode savjesti“, dramio je nadbiskup đakovačko-osječki. „Očekivala se nesloboda savjesti pri zauzimanju stavova i glasovanju. Susrećemo se s pitanjem i problemom odricanja slobode i neslobodom u političkom djelovanju. Imali smo raspravu o Istanbulskoj konvenciji i vidjeli smo izjave koje su osporavale pravo na glasovanje po savjesti (nije točno, nitko nikom nije osporavao glasati kako želi, i to se dogodilo u svim zastupničkim klubovima; poltroni koji su glasali protiv vlastite savjesti nisu vrijedni spomena, jer takvi ni Crkvi ne vrijede, op. a.). Negira se pravo na organiziranje referenduma (nije točno, nitko to ne negira, ali se mora dokazati je li sve po zakonu i Ustavu; sutra netko može tražiti i referendum da se eutanaziraju svi koji šepaju na lijevu nogu, ili koji nisu rođeni između 7. i 13. u mjesecu, itsl., op. a.). Ubrzo će u raspravu ući zakon o pobačaju (crkveno drukanje za zabranu neće proći; upravo i najkatoličkije, najrestriktivnije zemlje u tom smislu, Irska i Argentina, ukidaju zabranu pobačaj, a hrvatske bi ju konzerve ozakonile, glupost na ikstu, op. a.) Pravo na priziv savjesti je zadnja crta obrane demokracije.“
Pravo na priziv savjesti je u hrvatskoj dnevnoj praksi kriminalna zloporaba, nikakva obrana demokracije. Pod žestokim (ne)izravnim pritiskom Crkve i njezinih nakaradnih nazora o spolnosti, obitelji, začeću i početku života, pravu žene na vlastito tijelo i ulozi u društvu, medicinsko osoblje u javnim zdravstvenim ustanovama gotovo bez iznimke, masovno zlorabi „priziv savjesti“ i odbija obaviti pobačaj na zahtjev žene. Isti će zahvat – ne skidajući krunicu oko vrata – čak u istoj bolnici, ali u fušu, izvan radnog vremena i potajno, za oko 500 eura. Plus naplatiti redovnu cijenu HZZO-u, jer su „kod pacijentice nastupile ozbiljne komplikacije u trudnoći“. Vuk sit i ovce na broju. Savjest za vola ubit’! Nešto od te jako kvarne vjerničke savjesti cirkulira i prigodom novačenja za vojsku. Lakše je „časno služiti domovini“ bedinajući nemoćne u staračkom domu, nego s puškom na vojnom poligonu.
E sada, na zadnjoj crti obrane Hranićevog obrasca demokracije treba očekivati da će zbog priziva savjesti pilot odbiti sjesti u kokpit putničkog zrakoplova, jer ne podnosi toliko ljudi iza sebe; vatrogasac izaći na požarište, jer želi samo skidati mačke sa stabala; policajac naganjati kriminalce, jer ne podnosi tako pokvarene ljude; pekar raditi po noći, jer ne voli spavati danju… Ako nekom savjest ne da „počiniti ubojstvo pobačajem“, što uopće nije ubojstvo kakvim ga Crkva prikazuje – a sama je ubila više ljudi od svih liječnika zajedno – ne smije studirati za ginekologa. Kamoli za svećanika netko homo/pedofilskih sklonosti, kakve mediji otkrivaju gotovo svakodnevno na svim meridijanima i paralalama Plavog planeta. Kakva je tu savjest, pastirska!? Da te bog sačuva. Ali dobro, nadbiskup Hranić i nije zadužen mesti pred svojim pragom. Samo zato što Crkva nema tako veliku vreću za smeće?
„Savjest je ono u čovjeku“, kazao je na rečenoj presici dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Vladimir Dugalić, „gdje on oblikuje sebe u moralnom, vrjednosnom, svjetonazorskom identitetu. Dirnuti u to je dirnuti u samu osobu. Biti moralan znači djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjem (u politici je vlastito uvjerenje gotovo beziznimno kod šefa stranke; vidi primjer „viteza“ Željka Reinera na glasanju o Istanbulskoj konvenciji, op. a.). Nemoralan je onaj tko jedno misli, a drugo radi. Svaki čovjek ima pravo slijediti svoju savjest.“ U načelu, točno od A do Ž, ali u nekom društvu koje u moralnom smislu ni po čemu ne sliči ni Bijednoj Našoj ni njezinoj filijali univerzalne Katoličke crkve. Čast iznimkama koje treba naći – povećalom.
Ako je tako kao što tvrdi uistinu ugledan stručnjak za pitanja morala, dekan Dugalić, a zapravo bi moralo biti, čemu sada uopće izjava Komisije HBK Iustitia et pax i čemu Hranićevo dramatično obraćanje medijima, ako Crkva ne žel utjecati, odnosno izvesti pritisak na svjetovnu vlast u vezi s dvama referendumima, skorom raspravom o novom zakonu o pobačaju i – budući da računaju s opet neminovnim porazima – vjerojatnim skupljanjem potpisa za treći narodni referendum: o zabrani pobačaja. A novi je zakon u nadležnosti Ministarstva zdravstva i deklarirano bogobojaznog ministra Milana Kujundžića. U intervjuu dubrovačkog biskupa Mate Uzinića televiziji N1 Hrvatska, ugledni je klerik izričito kazao da „Crkva ne može biti suautor, pisati novi zakon o pobačaju“. Na novinarsko pitanje o tome, dekan Dugalić je odgovorio: „Crkva neće pisati taj zakon niti ga želimo pisati. Ne bi bilo dobro da se oformi stručni tim koji bi bio samo jednog svjetonazorskog opredjeljenja. Ali Crkva kao Crkva neće sudjelovati u tome.“ Ministar Kujundžić je bio neodređen glede i u svezi tog škakljivog pitanja, ali i naslutljive sklonosti: „Svi zainteresirani će sudjelovati u javnoj raspravi o novom zakonu“. Dakle i Crkva?
„Ne želimo utjecati na ministra Kujundžića“, po svojoj je (ne)savjesti kazao nadbiskup Đuro Hranić novinarima, „već želimo reći da svatko ima svoj stav i savjest i kad dođe do glasovanja, treba glasovati po savjesti.“ Što je tu sporno? Na prvu, ništa. Na drugu i svaku sljedeću, samo to da je kleričko-konzervativna parada s tom izjavom „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“ ciljano upriličena zato da se znatno oštrije „podsjeti“ ministra Milana Kujundžića i premijera Andreja Plenkovića na to gdje im je pohranjena savjest. Tek toliko, da se znaju ravnati pri odlukama o dvama iniciranim referendumima i formulacijama novog pobačajnog zakona. Jer, „narod odlučuje“, a narod su samo Hrvati koji su bespogovorno ponizni svojim „pastirima“. Bog i Hrvati! Sic transit. Da nije tako, biskupi ne bi zapisali u rečenoj izjavi neistine primjerene tek razmaženim klincima i klincezama, pa svjetonazorsko jednoumlje i vjerske dogme podvaljuju pod slobodu savjesti. U trknutoj zemlji, gdje upravo najvidljiviji u društvu najpovlaštenijih – političara, hrvatskih branitelja i Katoličke crkve – ne samo najmanje drže i do svoje i do tuđe savjesti nego niti ne znaju što je to. Nema ih tko poučiti.
Bajke od blata i grijeha
Priznaje se to čak u biskupskoj izjavi, ali u tom jazu i skreće voda na svoj mlin: „U Hrvatskoj je očito savjest podcijenjena i u društvenom i političkom životu postaje puka formalnost. Još uvijek zarobljeni određenim ideologijama (u istinskoj je demokraciji dopuštena konkurencija različitih ideologija, pa i to da netko bude ‘zarobljen’ nekom od njih, ako time ne nanosi drugima zlo, op. a.), prioritetom postavljamo stranačku stegu (bez toga politika ne funkcionira, op. a.) i uskogrudne društveno-političke interese (tko je kompetentan valorizirati ‘uskogrudnost’? – op. a.) te se tako u jednom demokratskom društvu (koje bi hrvatsko tek trebalo postati, op. a.) žrtvuje ono što je vrhunski cilj svake demokracije, a to je sloboda čovjeka (sama Crkva ne priznaje tu vrst ‘slobode čovjeka’, kritičku misao/sumnju i neposlušnost vjerskoj stezi/hijerarhiji, jer suštinski nije demokratska institucija niti može biti).
Ta činjenica mora zabrinjavati svakoga komu je stalo do toga da se hrvatsko društvo demokratski razvija i oslobađa jednoumnih robovanja (a što je vjera u nadnaravno, život vječni, Evu i Adama zamiješenih od blata, kolektivnu krivnju istočnog grijeha…, nego najnehumanije ‘robovanje jednoumlju’ na osnovi ‘stranačke/vjerske stege’? – op. a.). Izražavajući zabrinutost zbog takvog stanja, Komisija poziva i potiče (a biskupi se, kažu, ne bi šteli mešat’!? – op. a.) sve odgovorne osobe i institucije u hrvatskom društvu na bezuvjetno poštivanje prava na slobodu savjesti kao pretpostavke istinske slobode čovjeka u demokratskom društvu.“
Apriorno podržavajući plemenita demokratska zauzeća tzv. Crkve u Hrvata, slobodu misli i savjesti – to proklamiraju i najgore diktature, jer nisu kadre zabraniti ono što je ljudima u glavi – uopće ne treba dvojiti da će svi žitelji Bijedne Naše, uključivo one koji su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na sljemenu državne vlasti, a nisu psihijatrijski pacijenti, po savjesti odlučiti: nećemo deratificirati Istanbulsku konvenciju, nećemo Srbima i inim etničkim manjinama oduzeti pravo suodlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade, nećemo LGBTQI manjince sotonizirati jer su normalni građani kao i mi ostali, nećemo nikom braniti rodno opredjeljenje bez obzira na spol po rođenju, nećemo zakonski zabraniti ili znatno otežati pobačaj, jer žena ima pravo raspolagati svojim tijelom, nećemo klericima dopustiti da budu paralelna vlast u državi, nećemo dopustiti kolovođama svjetonazorski ultraradikalnih referendumskih skupina nametati drugima zabrane i ograničenja ulaskom u krvotok vlasti i odlučivanja o sudbini zemlje jer bi to bila – katastrofa. Ne demokracije, nego zdrave pameti.
tacno
Apriorno podržavajući plemenita demokratska zauzeća tzv. Crkve u Hrvata, slobodu misli i savjesti – to proklamiraju i najgore diktature, jer nisu kadre zabraniti ono što je ljudima u glavi – uopće ne treba dvojiti da će svi žitelji Bijedne Naše, uključivo one koji su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na sljemenu državne vlasti, a nisu psihijatrijski pacijenti, po savjesti odlučiti: nećemo deratificirati Istanbulsku konvenciju, Srbima i inim etničkim manjinama oduzeti pravo suodlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade, nećemo LGBTQI manjince sotonizirati jer su normalni građani kao svi ostali, nećemo nikom braniti rodno opredjeljenje, nećemo zakonski zabraniti ili znatno otežati pobačaj, jer žena ima pravo raspolagati svojim tijelom, nećemo klericima dopustiti paralelnu vlast u državi, kolovođama referendumskih skupina nametati zabrane i ograničenja jer bi to bila – katastrofa. Ne demokracije, nego zdrave pameti
Marijan Vogrinec
Pustiš pijetla na prag, on bi na tavan, drevna je pučka mudrost za koju nije vjerojatno da je nepoznata klericima u Komisiji Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Vrag će znati – jer to samo s Nečastivim može imati veze – zašto je nisu uzeli u obzir kad su pisali, redigirali i upravo medijski obznanili urbi et orbi „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“. Moralizirajuću izjavu koja s moralom nema veze, nego s politikantstvom, već 28 godina problematičnim zauzećem tzv. Crkve u Hrvata sve dalje od prirodnog, ustavno (čl. 41., st. 1.) sekularnog plota svog cintora na ovom nesretnom balkanskom kifliću. Krvavim osvitom proklamirane demokracije, vjerskim je zajednicama dopušteno izaći iz separea „komunističkog mraka“ na danje svjetlo svojih cintora (čl. 41., st. 2. Ustava RH), što si je ideološki zadrtiji/osvetoljubiviji dio katoličkih pijetlova preveo kao bjanko dopuštenje da s državnog praga smiju ravno – na tavan. Štoviše, na samo sljeme licencirane tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, zdanja u nešto višem srednjem stupnju roh bau gradnje. Prevoditelji promijenjene društveno-političke zbilje na religijsku praksu, međutim, nisu raspolagali ni poštenim alatima koji ne bi podsjećali na ora et labora mučnih stoljeća istrjebjenja „heretika“ i „vještica“ niti su očitovali ambicije manje od apsolutne vlasti nad duhom i tijelom ljudi.
Uvijek u ime Isusa Krista, hrvatskih kršćanskih tradicija sve do opata Martina, u ime naroda, krvi i tla, mitova i dogmi u koje se ne smije sumnjati, glede i u svezi kojih je svako propitivanje – smrtni grijeh. Zbog te nakaradne svijesti i destruktivne feudalne prakse na njoj utemeljene, Francuska je revolucije iz temelja promijenikla svijet. Ali to je posebna storija i za naše je potrebe signifikantna samo u tom smislu, što neki u tzv. Crkvi u Hrvata nisu kadri pojmiti da više nema natrag. Kotač povijesti okreće se dalje, gazi neprilagodljive i tvrdoglave. Dvadeset prvo stoljeće nema razumijevanja za Tomasa de Torquemada ili pak misionarstvo franjevca Valderve i biskupa Hernarda de Luque nadimkom Hernardo El Loco (ludi) iz genocidnog konkvistadorskog pohoda lupeža Francisca Pizarra među Inkama u Peruu. Paralela jest pretvrda u odnosu na vrijeme, mjesto i aktere, alate i posljedice, ali ne u odnosu na fundamentalistički smisao podčinjavanja tuđe volje i slobode, osvajanja materijalne i političke moći.
U srednjovjekovnoj Španjolskoj „u ime vjere i Krista“, u Peruu „u ime španjolskog kralja i svj. Josipa“, u papinih devet križarskih ratova (1095.-1291.) radi „oslobođenja Isusovog groba i svetog grada Jeruzalema od nevjernika“, a u Bijednoj Našoj već tridesetak godina s uličnih fasada, tiskanih pamfleta ekstremista, prosvjedničkih transparenata, iz medija… vrišti budalaština „u ime Krista protiv komunista“. Dokaz o invenciji razine IQ 18 ili pjesničkom nadahnuću tipa auto trubi, mi smo domoljubi? Taj je duh snažno impregnirao, manje ili više vidljivo, cjelokupno djelovanje tzv. Crkve u Hrvata i na pastoralnoj (politikantska zloporaba homilija i vjerskih svetkovina) i na svjetovnoj razini (laički pokreti, udruge, inicijative, lekcije vlastima, svjetonazorskim i političkim neistomišljenicima, reinterpretacija novije povijesti, prosvjedni izlasci na ulice i trgove, sotoniziranje manjina, itsl.).
Savjest je kao otisak prsta
I inače trknuta i nezbrojena država i time postaje sve negostoljubivije mjesto vlastitim građanima, što će reći da je – statistički gledano – među više od 300.000 iseljenih u prošlih pet godina, pretežno mladih ljudi s obiteljima, građana u najboljoj fertilnoj i radnoj dobi – čak 86,28 posto deklariranih katolika. Svaki treći crkveno sklopljen brak se raspada u prvih nekoliko godine „blagoslovljenog“ staža dok nas smrt ne rastavi. A mladenci debelo platili svećeniku predbračnu pripravu, duhovnu obnovu, vjenčanje, obavili sve sakramente i 99,99 posto s odlikom odslušali školski vjeronauk. Kakvu su to transfuziju svijesti pastiri natočili u glave Božjem narodu (sic transit) kad stado ne mari za svete dogme, pravila članstva u internacionalnoj udruzi vjerujućih!? A onda pastirski crѐme de la crѐme nalazi hrabrosti zboriti zemaljskim vladarima – o savjesti?
Osjećaj moralne odgovornosti pojedinca izrastao iz njegove sposobnosti da svoje postupke ocjenjuje kao dobre ili loše (Vladimir Anić), dakle savjest, toliko je sklizak i u sebi kontroverzan pojam da je nezahvalno pridavati mu univerzalno značenje, po bilo čijoj mjeri. Savjest je kao otisak prsta, ne postoje dva potpuno ista otiska, pa ni dvije iste savjesti. Za nekog je savjesno što je za drugog nesavjesno i obratno, baš kao što neki vjeruju da bog postoji, a drugi da ne postoji ili ne zna postoji li. I tako mora biti, ne drukčije, jer se ljudi ne rađaju sa serijskim – savjestima. Hercegovačkom fratru iz ustaškog konc-logora Jasenovca Tomislavu Filipoviću, kojeg je kapo Vjekoslav Maks Luburić nazvao Majstorović zbog majstorskog baratanja kamom (priznao je na sudu više od 100 svojih egzekucija, „nisam brojao“), bilo je savjesno, primjereno habitu s tri čvora na bijelom konopcu i po Božjoj volji klati uhićene Srbe, Židove, Rome, Hrvate… Pače, i malu djecu i starčad. Svećeniku Crkve sv. Marka u Zagrebu Svetozaru Rittigu bilo je savjesno maknuti se iz tadašnjeg Zagreba, od vojnog vikara tzv. NDH Alojzija Stepinca i Kaptola. Savjest ga je odvela u partizane.
foto: Fah
Savjest crkvenih vlasti Bijedne Naše od tzv. osamostaljenja – čiji je nadbiskup Hranić zauzeti dionik – nalaže da se ime časnog svećenika Rittiga, koji je visoko dogurao u hijerarhiji slobodne Hrvatske, ne spominje čak ni u obljetničkom itinereru. (Ne)savjest unutar HBK-ovog mainstreama ne propušta dično slaviti mise zadušnice ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti na čelu s Antom Pavelićem (godinama u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu te u Splitu), hodočastiti na Bleiburg toliko neprilično da moraju prosvjedovati kod HBK i Katolička crkva u Koruškoj i austrijska javnost, mobilizirati se policija i sudstvo… Katolički kler škropi svetom vodom i kadi tamjanom i najmanji grob ubijenim hrvatskim kvislinzima, a sramotno bagatelizira Jasenovac. Triput je u zadnje vrijeme u Vrgorcu vandalski oskvrnjen grob svećenika, kojeg su ustaše mučki ubili 1943. godine, itd., itsl. Gdje je tu – savjest? Ili, u kakvoj su međusobnoj vezi savjest koju prakticira tzv. Crkva u Hrvata i ona koju izjavama HBK i uličnim demonstracijama tzv. referendumskog pokreta zahtijeva od drugih? Nikakvoj.
Da se „pastirski“ ceh nije već toliko osokolio u pohodu na svjetovno/sekularno – na osebujan način reinterpretirajući feudalnu caru carevo, bogu božje kao bogu i božje i carevo – ne bi predsjednik Komisije HBK Iustitia eti pax đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić tako svisoka ironizirao na presici kako će premijer Andrej Plenković (i ne samo on?) imati što pročitati u Izjavi „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“. Prepotentno i neumjesno. „I premijer Plenković ima što pročitati u toj izjavi i naći poruku za sebe“, bio je izravan Hranić, „ali ne želim da se shvati da je ovo pisano protiv njega i da se shvati kao da je najveći problem hrvatskog društva premijer Plenković.“ Da nije tako – što o raskoraku riječi i namjere kaže Hranićeva savjest? – ne bi imalo smisla u ovom trenutku praviti paradu kakve se sjetila Komisija HBK Iustitia et pax baš u trenutku kad pompozno u Hrvatski sabor stižu kutije tzv konzervativnog pokreta s potpisima građana za dva nova narodna referenduma.
Prozvani se predsjednik vlade neki dan, znakovito zbog nabujale netrpeljivosti među dvama državnim brdima, Pantovčakom i Gričem, pohvalio pred tv-kamerama time da „još nije ni pročitao“ netom dostavljen mu prijedlog mjera demografskog oporavka RH koji je, navodno, sastavila osobno predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te da će to učiniti kad uhvati vremena, jer njegova vlada „ionako već radi na demografiji, donosi rješenja i ostvaruje obećanja“. Zašto bi Plenković uopće čitao i biskupske lamentacije o savjesti kad klerička, uz političare i branitelje iznimno povlaštena društvena kasta, ne samo nije odgovorna/nadležna – kao ni sama predsjednica RH – ni za što životno važno u upravljačkom sustavu zemlje nego ni premijer nije malodobni ministrant, kojem će neki vlč. prati mozak svojim poimanjem – savjesti? Kao što se svojedobno kardinal Josip Bozanić odvažio ispaliti ćorak o grijehu struktura prema autoritarnom Tuđmanovom režimu, pa se ovaj nasmrt uvrijedio, HBK je sada opet loše procijenio da je trenutak za pustiti jednog od svojih jastrebova da šefa vlade RH potegne za uho. Plenković i njegova tanka saborska većina bit će savjesni, jelte, ako deratificiraju Istanbulsku konvenciju, ukinu manjinama – makar samo Srbima iz SDSS-a, koji su uz Milorada Pupovca!? – pravo glasati o sastavu vlade i državnom proračunu te spuste izborni prag ispod pet posto tako da Željka Markić i njezini od povjerenja, s nosom među oblacima i crvenim tepihom ušetaju u sam panteon vlasti. „Narod to želi i narod odlučuje.“ Sic transit. To je smisao timinga i svrha izjave HBK. Plenkoviću je to jasno, baš kao što je vjerojatnost 99,99 posto da će Crkva opet udariti čelom u zid. Uništa.
I to javno. Tzv. Crkva u Hrvata – koja nije nacionalna, kao što su to pravoslavne, nego internacionalna u moru od 2,2 milijarde kršćana, odnosno 1,2 milijarde katolika na svim kontinentima – nije nadređena državi RH niti je HBK, crkvena vlada katoličke filijale u RH nadređena Banskim dvorima. Mogu biskupi pisati što požele i objavljivati što ih je volja, kao što kler i inače homilija debelu političku pristranost uoči svakih izbora, a vjernici pred glasačkim kutijama preferiraju Jinxe i Yayinu heretičku mantru „(…) idem tamo gdje je sve po mom“. Pa dvaput izaberu za predsjednika RH ateista Stjepana Mesića, jedanput agnostika Ivu Josipovića i dvaput SDP-ove lijevo-liberalne vlade, Ivice Račana i Zorana Milanovića. Statističkih 86,28 posto katolika, što je tek pomodarska stavka, simbolika koja nema veze sa zdravljem praktične vjere, Crkvi je opetovano kvaziargument za nedopušteno zalijetanje u svjetovni prostor sekularne države. Hrvatska nije, kako to žele prikazati, katolička država niti će biti vjerski etat.
Građani su na svim prošlim izborima demonstrirali takvo uvjerenje i time što nemaju upotrebljivo razumijevanja za tzv. tvrde konzervativno-klerikalne opcije u politici, pa je samo Hrast (osnivačica Željka Markić, šef nakon unutarstranačkog raskola Ladislav Ilčić) marginalno vidljiv samo u koaliciji s HDZ-om. A razlazom sa ZNA SE opcijom na Istanbulskoj konvenciji, i Hrast je opet nevidljiv i na političkoj margini. Dakle, mogu biskupi pisati što požele i objavljivati što ih je volja i kada im se sprdne, koristeći sve demokratske alate, ali to nikog ne obvezuje. Premijera najmanje. Ne samo zato što je on najodgovorniji za ovozemaljske probleme države i svakog sugrađanina posebno – za duhovne bi se i valorizaciju savjesti vjerujućih morao pobrinuti neki, odgovarajući (sve)moćnik u panteonu – nego i zato što je Plenković – ma što tko mislio – ipak zrelo, intelektualno i iskusno političko biće, kojem se ne može tek tako podvaliti suhoparno politikantstvo u kvazimoralističkom celofanu. Pa makar iz HBK.
Šef vlade i HDZ-a Andrej Plenković neusporedivo bolje od nadbiskupa Đure Hranića zna tko mu, gdje i zašto sapuna dasku, odnosno na koga ne može računati u svojoj stranci kad zagusti (Davora Ivu Stiera, Miru Kovača, Ivanu Maletić, Nilijana Brkića nadimkom Vaso, i još neke; ostali će se kameleonski prilagoditi i mimo vlastite savjesti) tko bi mu bili poželjni budući koalicijski partneri (reformirani SDP, bez HNS-a i sličnih korumpiranih uhljeba) za voditi modernu, europski uljuđenu državu. U tom kontekstu uopće nije hlebinac – kao što možda drži onih pet-šest svjetonazorski distanciranih bivših HDZ-ovih ministara i stranačkih uzdanica, skompanih s dijelom katoličkog klera i referendumističkim pokretom laičkih udruga – tako da mu je sasvim prepoznatljiv timing i cilj bombastičnog istupa Komisije Iustitia et pax izjavom „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“.
Usred luzerskog ozračja
Unatoč prekomjernom medijskom granatiranju iz najtežih konzervativnih oruđa i čak ulične „narodnoj revoluciji“ desetak tisuća ljutih protivnika ratifikacije Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, popularne tzv. Istanbulske konvencije, jer navodno sadrži Crkvi neprihvatljivu „rodnu ideologiju“, dokument je u nacionalnom parlamentu glatko prošao. Zaslugom ponajviše premijera Plenkovića i unatoč barem 86,28-postotno vjerničkom/katoličkom opredjeljenju 151 saborskog zastupnika. Katolička crkva i njezin konzervativno-laički pokret doživjeli su poraz. Nema izgleda ni inicijativa tih udruga za otkazivanjem Istanbulske konvencije. Referendumom. Sic transit. Usred luzerskog ozračja, izvučen je konzervativni plan B, s ad hoc osnovanom Građanskom inicijativom „Narod odlučuje“ izvjesnog Zvonimira Troskota, alter ega Željke Markić, koji je jedne noći u teškom pijanstvu „otkrio Boga u sebi“, te srodnom (istom pod drugim imenom) Građanskom inicijativom „Istina o Istanbulskoj“ koordinatorice Kristine Pavlović, sestre izučenog violiniste Ladislava Ilčića. E, te su skupine na prvoj klerikalno-konzervativnoj crti referendumskog rušenja Plenkovićeve vlasti deratifikacijom Istanbulske konvencije, ukidanjem zajamčenih manjinskih prava i promjenom izbornih pravila u zemlji.
A ni jedno neće proći. I zato što su te inicijative duboko nehumane, protuustavne – jer se o temeljnim pitanjima ljudskih prava i ravnopravnosti ne odlučuje referendumom koji se može itekako izmanipulirati, negu demokratskim postupku u institucijama vlasti – i zato što su u biti sasvim nekršćanske. Nije premijer veslo sisao zato što je rodom s mora, s otoka Hvara. Iz sela Svirča, gdje svake godine s rodbinom i prijateljima obnoć u stoljetnoj procesiji gazi „Za križon“. Toj Hrvatskoj sa savješću po mjeri nadbiskupa Đure Hranića i pridruženih biskupa krucijalno je suprotstavljena ona Hrvatska, koja se ovih dana masovno (po policijskim uvidima više od 15.000 mahom mlađih ljudi i intelektualaca) ukazala na Zagreb Prideu pod rezolutnim sloganom „Da nam živi, živi rod“. Što, ta Hrvatska nema savjest, a onih 5000 u tjedan-dva ranije protiv ratifikacije Istanbulske konvencije je imalo – savjest!?
Ili, nema pravo na vlastitu savjest, koju osobno drži savjesnom, svaki građanin što se zalaže za ravnopravnost žena i etničkih i LGBTQI manjine, protiv je nasilja nad njima, žestoko protiv srednjovjekovnog tretmana žene, odnosno izborne diskriminacije Srba, jer je ta vrst savjesti bitno drukčija od savjesti Đure Hranića i HBK!? Svatko ima pravo na svoju savjest. I ima pravo na rod koji poželi. Masovna povorka „Neka živi, živi rod“ središtem metropole bila je samo vrh sante, bedž na reveru budućnosne, prave, moderne i svjetovne, sekularne Hrvatske koja ne želi biti poniznom konzervom gdje nije dopušteno misliti svojom glavom i voditi se – svojom savješću. Gdje po svoju savjest treba ići u sakristiju, ili u župni dvor. Sic transit.
Foto: bitno.net
Naravno da svatko ima pravo na vlastitu savjest, za koju je i osobno odgovoran. O kakvoći svoje savjesti nije dužan pitati – ako je i praktičan katolik – ni samog papu Franju, kamoli podastirati svoju savjest na valorizaciju nekim hrvatskim biskupima što su si umislili da cijela država mora biti ponizna pred njihovom voljom. Još je gluplje i samo pomisliti da su Crkva i katolički kler u Bijednoj Našoj savjest građana i države, jer su „Hrvati opstali kroz duga, vjetrometna stoljeća zahvaljujuči Katoličkoj crkvi i nepokolebljivoj vjeri u Isusa Krista“. Sic transit. Opstali su, jer su na ovim balkanskim krvavim raskrižjima – od samog doseljenja bogtepitaj otkud, jer povijest nije precizna – trebali Germanima, Latinima i Ugrima za samo dvije ključne misije: kao robovi i sluge u miru te kao topovsko meso u tuđim (i međusobnim: dividi et impera) ratovima. I točka. Crkva je uvijek bila uz dvor, ma kakav i ma čiji bio, a stado je uvijek plaćalo znatno podebljanu – desetinu. Osim u onih 45 godina „komunističkog mraka“.
Ali, srećom za nadbiskupa Hranića, biskupe u HBK i cijelu regimentu nižerangiranih u pastirskoj piramidi, stjecajem raznih okolnosti, 1990-ih je „demokracija“ bučno upalila „svjetlo“ i nekadašnja se podebljana desetina Crkvi prometnula u blizu milijardu kuna godišnje. Što iz državnog proračuna, što iz lokalnih/regionalnih blagajni, vjerničkih džepova, iz vlastite trgovine koja se ne fiskalizira… Puna šaka brade, pa se iz zlatnih kula, svile i kadife može komotno i o „savjesti – čuvaru čovjekovog dostojanstva i slobode“. Zašto ne? Ništa ne košta, a možda bude neke vajde u okolnostima što ih tzv. Crkva u Hrvata licemjerno „smatra“ ozračjem straha, gušenja slobode mišljenja i klizanjem u jednoumlje!?
„U društvu kao da su na djelu elementi totalitarnog sustava, gdje politička stranka kaže svoje i svi se tako trebaju ponašati“, žestio se nadbiskup Hranić na presici. Što je u tome totalitarno, ako su HDZ-ova šarena koalicijska većina plus dio oporbe dali glas u parlamentu za ratifikaciju Istanbulske konvencije, pa je ratificirana, a šestero slobodnomislećih i slobodnosavjesnih hadezeovaca plus dio oporbe – nisu!? Čak je i „vitez“ Željko Reiner – tko mu je silovao praktičnu, bogobojaznu savjest? – kojeg je Crkva dvije godine pripremala za čuvara Groba Jeruzalemskog, glasao za ratifikaciju. Jest da je od prosinca 1989. do proljeća 1990. više od 97.000 članova SKJ/SKH naprasno bacilo crvene knjižice, okrenulo crvene kapute na denver plavu podstavu i osvanulo u HDZ-u, ali nenasjedanje na crkvene manipulacije tzv. rodnom ideologijom ne znači – totalitarizam. Samo primijenjenu demokraciju i slobodu savjesti. Kao što ne može biti pripadnik Katoličke crkve tko ne vjeruje u istočni grijeh, bezgrješno začeće, uskrsnuće od mrtvih, itsl. dogme, jer su to pravila koja se moraju upražnjavati, nije red biti članom političke stranke i glasati protiv njezina programa i odluka vodstva.
(Ne)savjesna biskupska drama
Tko to ne želi, široko mu polje. Klerikalno-konzervativna opcija ima i svoj politički ekvivalent, koji se trsi ojačati vidljivom evolucijom svojih građansko-populističkih udruga – obiteljskih, referendumskih, narodnih inicijativa i kojekakvih inih skupina – u političke stranke, pa tko se u HDZ-u ne slaže s Plenkovićevim totalitarizmom, a nema kameleonsku savjest, eto idealne prilike. I Stieru, i Kovaču, i Brkiću, i Maletić… Ali neće, znaju kako su dosad gadno prošli i njihovi i disidenti drugih stranaka. Lakše je mrmljati sebi u bradu i konspirativno tračati šefa, jer „doći će naše vrijeme“. Ma neće.
„Osjetili smo kako se u posljednje vrijeme u javnosti sve više dira u pitanja savjesti i slobode savjesti“, dramio je nadbiskup đakovačko-osječki. „Očekivala se nesloboda savjesti pri zauzimanju stavova i glasovanju. Susrećemo se s pitanjem i problemom odricanja slobode i neslobodom u političkom djelovanju. Imali smo raspravu o Istanbulskoj konvenciji i vidjeli smo izjave koje su osporavale pravo na glasovanje po savjesti (nije točno, nitko nikom nije osporavao glasati kako želi, i to se dogodilo u svim zastupničkim klubovima; poltroni koji su glasali protiv vlastite savjesti nisu vrijedni spomena, jer takvi ni Crkvi ne vrijede, op. a.). Negira se pravo na organiziranje referenduma (nije točno, nitko to ne negira, ali se mora dokazati je li sve po zakonu i Ustavu; sutra netko može tražiti i referendum da se eutanaziraju svi koji šepaju na lijevu nogu, ili koji nisu rođeni između 7. i 13. u mjesecu, itsl., op. a.). Ubrzo će u raspravu ući zakon o pobačaju (crkveno drukanje za zabranu neće proći; upravo i najkatoličkije, najrestriktivnije zemlje u tom smislu, Irska i Argentina, ukidaju zabranu pobačaj, a hrvatske bi ju konzerve ozakonile, glupost na ikstu, op. a.) Pravo na priziv savjesti je zadnja crta obrane demokracije.“
Pravo na priziv savjesti je u hrvatskoj dnevnoj praksi kriminalna zloporaba, nikakva obrana demokracije. Pod žestokim (ne)izravnim pritiskom Crkve i njezinih nakaradnih nazora o spolnosti, obitelji, začeću i početku života, pravu žene na vlastito tijelo i ulozi u društvu, medicinsko osoblje u javnim zdravstvenim ustanovama gotovo bez iznimke, masovno zlorabi „priziv savjesti“ i odbija obaviti pobačaj na zahtjev žene. Isti će zahvat – ne skidajući krunicu oko vrata – čak u istoj bolnici, ali u fušu, izvan radnog vremena i potajno, za oko 500 eura. Plus naplatiti redovnu cijenu HZZO-u, jer su „kod pacijentice nastupile ozbiljne komplikacije u trudnoći“. Vuk sit i ovce na broju. Savjest za vola ubit’! Nešto od te jako kvarne vjerničke savjesti cirkulira i prigodom novačenja za vojsku. Lakše je „časno služiti domovini“ bedinajući nemoćne u staračkom domu, nego s puškom na vojnom poligonu.
E sada, na zadnjoj crti obrane Hranićevog obrasca demokracije treba očekivati da će zbog priziva savjesti pilot odbiti sjesti u kokpit putničkog zrakoplova, jer ne podnosi toliko ljudi iza sebe; vatrogasac izaći na požarište, jer želi samo skidati mačke sa stabala; policajac naganjati kriminalce, jer ne podnosi tako pokvarene ljude; pekar raditi po noći, jer ne voli spavati danju… Ako nekom savjest ne da „počiniti ubojstvo pobačajem“, što uopće nije ubojstvo kakvim ga Crkva prikazuje – a sama je ubila više ljudi od svih liječnika zajedno – ne smije studirati za ginekologa. Kamoli za svećanika netko homo/pedofilskih sklonosti, kakve mediji otkrivaju gotovo svakodnevno na svim meridijanima i paralalama Plavog planeta. Kakva je tu savjest, pastirska!? Da te bog sačuva. Ali dobro, nadbiskup Hranić i nije zadužen mesti pred svojim pragom. Samo zato što Crkva nema tako veliku vreću za smeće?
„Savjest je ono u čovjeku“, kazao je na rečenoj presici dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Vladimir Dugalić, „gdje on oblikuje sebe u moralnom, vrjednosnom, svjetonazorskom identitetu. Dirnuti u to je dirnuti u samu osobu. Biti moralan znači djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjem (u politici je vlastito uvjerenje gotovo beziznimno kod šefa stranke; vidi primjer „viteza“ Željka Reinera na glasanju o Istanbulskoj konvenciji, op. a.). Nemoralan je onaj tko jedno misli, a drugo radi. Svaki čovjek ima pravo slijediti svoju savjest.“ U načelu, točno od A do Ž, ali u nekom društvu koje u moralnom smislu ni po čemu ne sliči ni Bijednoj Našoj ni njezinoj filijali univerzalne Katoličke crkve. Čast iznimkama koje treba naći – povećalom.
Ako je tako kao što tvrdi uistinu ugledan stručnjak za pitanja morala, dekan Dugalić, a zapravo bi moralo biti, čemu sada uopće izjava Komisije HBK Iustitia et pax i čemu Hranićevo dramatično obraćanje medijima, ako Crkva ne žel utjecati, odnosno izvesti pritisak na svjetovnu vlast u vezi s dvama referendumima, skorom raspravom o novom zakonu o pobačaju i – budući da računaju s opet neminovnim porazima – vjerojatnim skupljanjem potpisa za treći narodni referendum: o zabrani pobačaja. A novi je zakon u nadležnosti Ministarstva zdravstva i deklarirano bogobojaznog ministra Milana Kujundžića. U intervjuu dubrovačkog biskupa Mate Uzinića televiziji N1 Hrvatska, ugledni je klerik izričito kazao da „Crkva ne može biti suautor, pisati novi zakon o pobačaju“. Na novinarsko pitanje o tome, dekan Dugalić je odgovorio: „Crkva neće pisati taj zakon niti ga želimo pisati. Ne bi bilo dobro da se oformi stručni tim koji bi bio samo jednog svjetonazorskog opredjeljenja. Ali Crkva kao Crkva neće sudjelovati u tome.“ Ministar Kujundžić je bio neodređen glede i u svezi tog škakljivog pitanja, ali i naslutljive sklonosti: „Svi zainteresirani će sudjelovati u javnoj raspravi o novom zakonu“. Dakle i Crkva?
„Ne želimo utjecati na ministra Kujundžića“, po svojoj je (ne)savjesti kazao nadbiskup Đuro Hranić novinarima, „već želimo reći da svatko ima svoj stav i savjest i kad dođe do glasovanja, treba glasovati po savjesti.“ Što je tu sporno? Na prvu, ništa. Na drugu i svaku sljedeću, samo to da je kleričko-konzervativna parada s tom izjavom „Savjest – čuvar čovjekovog dostojanstva i slobode“ ciljano upriličena zato da se znatno oštrije „podsjeti“ ministra Milana Kujundžića i premijera Andreja Plenkovića na to gdje im je pohranjena savjest. Tek toliko, da se znaju ravnati pri odlukama o dvama iniciranim referendumima i formulacijama novog pobačajnog zakona. Jer, „narod odlučuje“, a narod su samo Hrvati koji su bespogovorno ponizni svojim „pastirima“. Bog i Hrvati! Sic transit. Da nije tako, biskupi ne bi zapisali u rečenoj izjavi neistine primjerene tek razmaženim klincima i klincezama, pa svjetonazorsko jednoumlje i vjerske dogme podvaljuju pod slobodu savjesti. U trknutoj zemlji, gdje upravo najvidljiviji u društvu najpovlaštenijih – političara, hrvatskih branitelja i Katoličke crkve – ne samo najmanje drže i do svoje i do tuđe savjesti nego niti ne znaju što je to. Nema ih tko poučiti.
Bajke od blata i grijeha
Priznaje se to čak u biskupskoj izjavi, ali u tom jazu i skreće voda na svoj mlin: „U Hrvatskoj je očito savjest podcijenjena i u društvenom i političkom životu postaje puka formalnost. Još uvijek zarobljeni određenim ideologijama (u istinskoj je demokraciji dopuštena konkurencija različitih ideologija, pa i to da netko bude ‘zarobljen’ nekom od njih, ako time ne nanosi drugima zlo, op. a.), prioritetom postavljamo stranačku stegu (bez toga politika ne funkcionira, op. a.) i uskogrudne društveno-političke interese (tko je kompetentan valorizirati ‘uskogrudnost’? – op. a.) te se tako u jednom demokratskom društvu (koje bi hrvatsko tek trebalo postati, op. a.) žrtvuje ono što je vrhunski cilj svake demokracije, a to je sloboda čovjeka (sama Crkva ne priznaje tu vrst ‘slobode čovjeka’, kritičku misao/sumnju i neposlušnost vjerskoj stezi/hijerarhiji, jer suštinski nije demokratska institucija niti može biti).
Ta činjenica mora zabrinjavati svakoga komu je stalo do toga da se hrvatsko društvo demokratski razvija i oslobađa jednoumnih robovanja (a što je vjera u nadnaravno, život vječni, Evu i Adama zamiješenih od blata, kolektivnu krivnju istočnog grijeha…, nego najnehumanije ‘robovanje jednoumlju’ na osnovi ‘stranačke/vjerske stege’? – op. a.). Izražavajući zabrinutost zbog takvog stanja, Komisija poziva i potiče (a biskupi se, kažu, ne bi šteli mešat’!? – op. a.) sve odgovorne osobe i institucije u hrvatskom društvu na bezuvjetno poštivanje prava na slobodu savjesti kao pretpostavke istinske slobode čovjeka u demokratskom društvu.“
Apriorno podržavajući plemenita demokratska zauzeća tzv. Crkve u Hrvata, slobodu misli i savjesti – to proklamiraju i najgore diktature, jer nisu kadre zabraniti ono što je ljudima u glavi – uopće ne treba dvojiti da će svi žitelji Bijedne Naše, uključivo one koji su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) na sljemenu državne vlasti, a nisu psihijatrijski pacijenti, po savjesti odlučiti: nećemo deratificirati Istanbulsku konvenciju, nećemo Srbima i inim etničkim manjinama oduzeti pravo suodlučivanja o državnom proračunu i sastavu vlade, nećemo LGBTQI manjince sotonizirati jer su normalni građani kao i mi ostali, nećemo nikom braniti rodno opredjeljenje bez obzira na spol po rođenju, nećemo zakonski zabraniti ili znatno otežati pobačaj, jer žena ima pravo raspolagati svojim tijelom, nećemo klericima dopustiti da budu paralelna vlast u državi, nećemo dopustiti kolovođama svjetonazorski ultraradikalnih referendumskih skupina nametati drugima zabrane i ograničenja ulaskom u krvotok vlasti i odlučivanja o sudbini zemlje jer bi to bila – katastrofa. Ne demokracije, nego zdrave pameti.
tacno
