Foto: tuzlanski.ba

„Sve što je u ljudskoj moći učiniti ćemo da zadržimo Nijemce. Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. Kada toga više ne bude, onda znajte da na njemu nema više živih proletera.“

Prema Titovim riječima: „Bitka na Sutjesci ušla je u historiju kao najslavnija epopeja oslobodilačkog rata naroda Jugoslavije.“

Glavni zapovjednik neprijateljske operacije i, ujedno, njemačkih oružanih snaga, general Lüters, nakon neuspjeha Berlinu je javio: „Tok borbe je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom  koji izaziva čuđenje …“

Cilj neprijateljske operacije je bio uništiti Glavninu operativne grupe s Vrhovnim štabom  NOV i POJ na sjeveru Crne Gore i jugoistoku Hercegovine, angažirajući oko 127 000 vojnika (Nijemaca, Talijana, Bugara i kvislinga), koje je podržavalo 8 pukovnija topništva, više tenkovskih bataljuna i oko 12 eskadrila sa 160 borbenih zrakoplova, dok su Glavninu operativne grupe NOV i POJ činile četiri divizije: 1. i 2. proleterska, 3. udarna i 7. banijska (ukupno 16 brigada) sa oko 22 000 vojnika (boraca), a od toga u Centralnoj bolnici je bilo oko 3700 ranjenih i bolesnih partizana.

U Bitki je poginulo oko 7 540 borca iz 1700 sela i gradova svih krajeva Jugoslavije. Najviše je poginulo iz Hrvatske (4105), potom iz Bosne i Hercegovine. Oko 1000 boraca (ranjenika i bolesnika) Centralne bolnice je pobijeno na najstrašniji način. Istovremeno, ubijeno je 26 liječnika i 450 ostalog bolničkog osoblja.

Na istočnim padinama planine Ozren, nedaleko od Sutjeske, 09.06.1943. ranjen je Vrhovni zapovjednik NOV i POJ-a, Josip Broz Tito. On je jedini vrhovnik jedne savezničke vojske (armije) u 2. svjetskom ratu koji je ranjen na ratištu.

  1. proleterska divizija, zaokretom je izvršila proboj preko Balinovca prema Rataju, izbijajući na crtu Kalinovnik-Foča.

  2. proleterska divizija je bila osnova za stvaranje prodora Vrhovnom štabu NOVJ u pravcu Ličke kolibe – Ljubin grob – Balinovac.


Nakon što su 1. i 2. divizija duboko ušle u planinu Zelengoru, žestoke borbe su vođene na prostoru Košuti – Košuru – Ljubin grob s kojeg su borci 3. bataljuna 4. crnogorske brigade poručili Vrhovnom štabu: „Sve što je u ljudskoj moći učiniti ćemo da zadržimo Nijemce. Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. Kada toga više ne bude, onda znajte da na njemu nema više živih proletera.“

Izvršavajući svoj zavjet malo njih je preživjelo, veliki broj, gotovo čitava četa, zauvijek je ostala na Ljubinom grobu.

Zaostala 3. divizija sa ranjenicima, pod izvanrednim, teškim uvjetima, kretala se prema Sutjesci koju su, u međuvremenu, zauzele jake njemačke snage. Prešavši rijeku Sutjesku, Divizija se našla u okruženju. Donijeta je odluka da se probije preko Tjentišta i Krekova, uz strme padine ka Zelengori. Brigade su krenule u juriš, u koji ih je poveo njihov zapovjednik Sava Kovačević. U tom jurišu pao je pokošen rafalima njemačkog mitraljeza Sava Kovačević i ostao zauvijek na Sutjesci, da uz legendarnu pjesmu svjedoči o svojoj hrabrosti i hrabrosti svojih boraca.

Istovremeno krvavi boj vodili su borci 2. dalmatinske brigade – 3. bataljun na Donjim i Gornjim barama. S tog područja zapovjednik je poslao kurira Nediljka Petrovića iz sela Čišla kraj Omiša u Vrhovni štabu s porukom:

„Druže Tito, u dosadašnjim borbama izgubili smo 2/3 boraca, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu.“

Bare su postale grobnica i slava 2. dalmatinske brigade.

S područja Dalmacije u bitki je učestvovalo 5928 boraca, od toga je poginulo 2908 ili svaki drugi borac. Iz sela u Jugoslaviji najviše ih je poginulo iz dva hrvatska sela: Drvenik kod Makarske i Mali Iž kod Zadra, po 63 borca.

Na putovima proboja, gdje se odvijala ofenziva, bez obzira na ratne strahote, nastupala je Prva partizanska limena glazba Klis-Kosa, sastavnica 3. udarne divizije, i Žrnovničko glazbeno društvo u sastavu 2. proleterske divizije, odnosno, 2. dalmatinske brigade, koji su glazbom, koračnicama i borbenim pjesmama hrabrili borce i ranjenike.

Dio glazbara proslavljene Prve partizanske limene glazbe je poginulo. Njihove instrumente neprijatelj je izrešetao, zbog čega je uslijedilo njeno rasformiranje. Preostali dio glazbara probijao se s ostalim borcima 3. udarne divizije.

Žrnovačko glazbeno društvo je preživjelo ratne strahote, da bi stiglo u Zagreb i uzelo učešće u dobro poznatoj paradi Dana pobjede 13.05.1945. čime je završila svoj dugi i mukotrpni ratni put.

Neuspjeh neprijateljske ofenzive, a uspjeh NOV i POJ-a, bili su krupan doprinos međunarodnoj afirmaciji NOB u Jugoslaviji.

Istina o Bitki na Neretvi i Bitki na Sutjeski brzinom je prodrla u svijet. NOVJ je priznata kao zaraćena strana u antihitlerovskoj koaliciji, što je bilo posebno značajno u izgradnji nove Jugoslavije.

Krešimir Sršen, prof. predsjednik ZUABA SDŽ

Sutjeska – foto Bojan Galić


tacno