Završen je 63. Pulski filmski festival: Manifestaciju su zaobišli novi filmovi Rajka Grlića, Nevija Marasovića, Hane Jušić i Igora Šeregija. Postavlja se pitanje kome treba takav, provincijalizirani festival
Kad je 2014. postavljen tročlani Umjetnički savjet umjesto dotadašnjeg umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića, očekivao se stanoviti uzlet Pulskog filmskog festivala, tim prije što je član tog savjeta, uz Hrvoja Pukšeca i Tanju Miličić, postao istaknuti britanski producent Mike Downey. Ove godine Savjetu je istekao mandat, a neki bitni festivalski pomaci nisu zamijećeni. Međunarodni program nešto je promišljenije organiziran i raznovrsniji, no njegova ukupna kvaliteta nije veća. Atraktivnih gostiju nema više nego ranije, a u najvažnijem, Hrvatskom programu (sastoji se od ‘većinskih’ i ‘manjinskih’ produkcija), angažman Downeyja donio je više štete nego koristi.
Prije dvije godine nitko osim potpisnika ovih redaka nije reagirao na činjenicu da je u ‘manjinskoj’ konkurenciji bio (većinski srpski) film ‘Spomenik Majklu Džeksonu’, iako je njegov izvršni producent bio član Umjetničkog savjeta festivala Mike Downey. Ove godine Savjet je sam zaključio kako nije u redu da u konkurenciji budu filmovi koje je Downey koproducirao, pa su dva za naše prilike atraktivna naslova – ‘Oslobođenje Skoplja’ Danila i Rade Šerbedžije (prema drami Dušana Jovanovića) u ‘manjinskoj’ i ‘Život je truba’ Antonija Nuića u ‘većinskoj’ – prikazani izvan natjecateljskog programa. Drugim riječima, dva su bitna filma oštećena jer njihov koproducent nije našao za shodno podnijeti ostavku na članstvo u Umjetničkom savjetu, a s obzirom na Downeyjevu radišnost na eksjugoslavenskim filmskim (ko)produkcijama, realno je očekivati da će barem svake druge godine poneki film biti u sličnoj situaciji ako on i dalje ostane član Savjeta. A kako je rečeno, neka velika korist od njegova angažmana, barem izvanjskom pogledu, nije vidljiva.
Štoviše, to što je Downey bio vrlo blizak suradnik Rajka Grlića na Motovun Film Festivalu nije nimalo pomoglo da novi Grlićev film ‘Ustav Republike Hrvatske’ premijeru ima na Puli. Umjesto toga Grlić je nacionalni festival de facto bojkotirao, da bi s filmom izravno krenuo u kina u listopadu, što pojačava prošlogodišnji dojam o provincijalizaciji Pule i naposljetku dovodi do pitanja kome treba snažno državno financiran festival sveden na lokalnu istarsku (u nacionalnom kontekstu značajno repriznu) manifestaciju. Jer Pulu nije zaobišao samo Grlić, nego i debitanti Hana Jušić i Igor Šeregi te Nevio Marasović s novim filmom, pri čemu, čini se, samo Jušić ima uvjerljiv razlog – priča se, naime, da je njezino ostvarenje uvršteno u jedan od sporednih programa Venecije, a festival takvog ranga inzistira na svjetskoj premijeri. I to je još jedan problem aktualnog Umjetničkog savjeta. Dok je Vidačković na poziciji Umjetničkog ravnatelja takoreći izmišljao filmove u nacionalnom programu, motivirao autore da dođu na festival, tročlani Umjetnički savjet u tom je pogledu posve pasivan – tko se prijavi, prijavi se, a tko ne ne – njihova je očita logika. Naravno, problem je i u nepostojanju propisa koji bi obavezivali državno dotirane autore i producente da nacionalnu premijeru, ako su im filmovi završeni u periodu prije festivala i nisu dobili pozivnice na prestižne međunarodne smotre, održe u Puli, no paradoks da državno dotirani filmovi izbjegavaju državni festival kao da se nikog ne tiče, a ponajmanje Umjetničkog savjeta Pule koji u tom smislu nije pokazao nikakvu inicijativu. Takva situacija nagnala je predsjednicu žirija Sanju Vejnović da na konferenciji za novinare, uoči proglašenja dobitnika Zlatnih arena, uputi kritiku festivalu, ponajprije Umjetničkom savjetu, zbog znatnog pada kvalitete ‘većinskog’ hrvatskog programa, jer očito je da je selekcija obavljena bez ikakvog napora da se ‘sve što vrijedi’ na festivalu i pojavi, odnosno da se pojavi u konkurenciji, a ne izvan nje.
Naravno, u takvoj konstelaciji o pobjedniku nije moglo biti nikakvih dvojbi. ‘S one strane’ Zrinka Ogreste kao superioran umjetnički rad trijumfirao bi i u daleko jačoj konkurenciji, a ovako je naprosto pomeo ostale. Osim nagrada za najbolji film, režiju, scenarij (Ogresta i Mate Matišić), glavnu žensku i mušku ulogu (Ksenija Marinković i Lazar Ristovski), ‘S one strane’ nagrađen je i za najbolju montažu (Tomislav Pavlic) te oblikovanje zvuka (Martin Semenčić i Ivan Zelić). Žiriju se poprilično svidio i ‘Sve najbolje’ Snježane Tribuson kojem su dodijeljene i Zlatne arene za scenografiju, kostimografiju, vizualne efekte, ali i za sporednu mušku ulogu, iako je Goran Navojec stereotipnu rolu odradio na automatskom pilotu i bilo bi puno pravednije da je ta nagrada pripala Draženu Kühnu za nastup u ‘Ministarstvu ljubavi’ Pave Marinkovića. ‘Sve najbolje’ iznjedrio je i dobitnicu nagrade Breza za najboljeg debitanta, Renatu Pokupić, i toj se odluci ne bi imalo što prigovoriti da u debiju Katarine Zrinke Matijević ‘Trampolin’, osrednjoj drami o traumatičnim odnosima majka i kćeri u više generacija, nije zablistala desetogodišnja Franka Mikolaci, čija je izvedba gotovo jednako fascinantna kao i ona prošlogodišnje dječje senzacije Helene Beljan u ‘Ti mene nosiš’ Ivone Juke. Film Katarine Zrinke Matijević polučio je i dobitnicu Zlatne arene za najbolju žensku sporednu ulogu (na granici s glavnom) Tenu Nemet Brankov koja je u svom debiju pokazala, za naše prilike, dosta hrabrosti (obnažene scene seksa), ali u cjelini nije oduševila, no zapravo jedina joj je prava konkurencija bila Jasna Bilušić u filmu Snježane Tribuson, u roli manje minutaže i zahtjevnosti (njezino ljubljenje s ljubavnom družicom Lucijom Šerbedžijom vrlo je kratko i jedva vidljivo).
U tzv. manjinskoj konkurenciji zasluženo su nagrađeni redateljski debi Mirjane Karanović ‘Dobra žena’ (za najbolji film), suvereno izvedena ugođajna drama što spaja teme suočavanja s ratnim zločinima i vlastitim starenjem koje donosi bolest (Karanović odlično tumači naslovnu protagonisticu), te ‘Vrapci’ Rúnara Rúnarssona (za najbolju režiju), već dobro nam poznat (Zagrebački filmski festival, kino distribucija), izrazito solidan film o iskušenjima tinejdžerskog protagonista u islandskoj provinciji. Naposljetku, zasluženi je pobjednik Međunarodnog programa ‘Nezakonito’ Adriana Sitarua, još jedan vrijedan prilog rumunjskom ‘novom valu’, dokumentarističko propitivanje intrigantnih odnosa u jednoj obitelji, uključujući ljubavni odnos brata i sestre blizanaca, film koji naposljetku dobiva gotovo bunjuelovski touch u diskretno bizarnoj završnoj sceni.
portalnovosti
Kad je 2014. postavljen tročlani Umjetnički savjet umjesto dotadašnjeg umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića, očekivao se stanoviti uzlet Pulskog filmskog festivala, tim prije što je član tog savjeta, uz Hrvoja Pukšeca i Tanju Miličić, postao istaknuti britanski producent Mike Downey. Ove godine Savjetu je istekao mandat, a neki bitni festivalski pomaci nisu zamijećeni. Međunarodni program nešto je promišljenije organiziran i raznovrsniji, no njegova ukupna kvaliteta nije veća. Atraktivnih gostiju nema više nego ranije, a u najvažnijem, Hrvatskom programu (sastoji se od ‘većinskih’ i ‘manjinskih’ produkcija), angažman Downeyja donio je više štete nego koristi.
Prije dvije godine nitko osim potpisnika ovih redaka nije reagirao na činjenicu da je u ‘manjinskoj’ konkurenciji bio (većinski srpski) film ‘Spomenik Majklu Džeksonu’, iako je njegov izvršni producent bio član Umjetničkog savjeta festivala Mike Downey. Ove godine Savjet je sam zaključio kako nije u redu da u konkurenciji budu filmovi koje je Downey koproducirao, pa su dva za naše prilike atraktivna naslova – ‘Oslobođenje Skoplja’ Danila i Rade Šerbedžije (prema drami Dušana Jovanovića) u ‘manjinskoj’ i ‘Život je truba’ Antonija Nuića u ‘većinskoj’ – prikazani izvan natjecateljskog programa. Drugim riječima, dva su bitna filma oštećena jer njihov koproducent nije našao za shodno podnijeti ostavku na članstvo u Umjetničkom savjetu, a s obzirom na Downeyjevu radišnost na eksjugoslavenskim filmskim (ko)produkcijama, realno je očekivati da će barem svake druge godine poneki film biti u sličnoj situaciji ako on i dalje ostane član Savjeta. A kako je rečeno, neka velika korist od njegova angažmana, barem izvanjskom pogledu, nije vidljiva.
Štoviše, to što je Downey bio vrlo blizak suradnik Rajka Grlića na Motovun Film Festivalu nije nimalo pomoglo da novi Grlićev film ‘Ustav Republike Hrvatske’ premijeru ima na Puli. Umjesto toga Grlić je nacionalni festival de facto bojkotirao, da bi s filmom izravno krenuo u kina u listopadu, što pojačava prošlogodišnji dojam o provincijalizaciji Pule i naposljetku dovodi do pitanja kome treba snažno državno financiran festival sveden na lokalnu istarsku (u nacionalnom kontekstu značajno repriznu) manifestaciju. Jer Pulu nije zaobišao samo Grlić, nego i debitanti Hana Jušić i Igor Šeregi te Nevio Marasović s novim filmom, pri čemu, čini se, samo Jušić ima uvjerljiv razlog – priča se, naime, da je njezino ostvarenje uvršteno u jedan od sporednih programa Venecije, a festival takvog ranga inzistira na svjetskoj premijeri. I to je još jedan problem aktualnog Umjetničkog savjeta. Dok je Vidačković na poziciji Umjetničkog ravnatelja takoreći izmišljao filmove u nacionalnom programu, motivirao autore da dođu na festival, tročlani Umjetnički savjet u tom je pogledu posve pasivan – tko se prijavi, prijavi se, a tko ne ne – njihova je očita logika. Naravno, problem je i u nepostojanju propisa koji bi obavezivali državno dotirane autore i producente da nacionalnu premijeru, ako su im filmovi završeni u periodu prije festivala i nisu dobili pozivnice na prestižne međunarodne smotre, održe u Puli, no paradoks da državno dotirani filmovi izbjegavaju državni festival kao da se nikog ne tiče, a ponajmanje Umjetničkog savjeta Pule koji u tom smislu nije pokazao nikakvu inicijativu. Takva situacija nagnala je predsjednicu žirija Sanju Vejnović da na konferenciji za novinare, uoči proglašenja dobitnika Zlatnih arena, uputi kritiku festivalu, ponajprije Umjetničkom savjetu, zbog znatnog pada kvalitete ‘većinskog’ hrvatskog programa, jer očito je da je selekcija obavljena bez ikakvog napora da se ‘sve što vrijedi’ na festivalu i pojavi, odnosno da se pojavi u konkurenciji, a ne izvan nje.
Naravno, u takvoj konstelaciji o pobjedniku nije moglo biti nikakvih dvojbi. ‘S one strane’ Zrinka Ogreste kao superioran umjetnički rad trijumfirao bi i u daleko jačoj konkurenciji, a ovako je naprosto pomeo ostale. Osim nagrada za najbolji film, režiju, scenarij (Ogresta i Mate Matišić), glavnu žensku i mušku ulogu (Ksenija Marinković i Lazar Ristovski), ‘S one strane’ nagrađen je i za najbolju montažu (Tomislav Pavlic) te oblikovanje zvuka (Martin Semenčić i Ivan Zelić). Žiriju se poprilično svidio i ‘Sve najbolje’ Snježane Tribuson kojem su dodijeljene i Zlatne arene za scenografiju, kostimografiju, vizualne efekte, ali i za sporednu mušku ulogu, iako je Goran Navojec stereotipnu rolu odradio na automatskom pilotu i bilo bi puno pravednije da je ta nagrada pripala Draženu Kühnu za nastup u ‘Ministarstvu ljubavi’ Pave Marinkovića. ‘Sve najbolje’ iznjedrio je i dobitnicu nagrade Breza za najboljeg debitanta, Renatu Pokupić, i toj se odluci ne bi imalo što prigovoriti da u debiju Katarine Zrinke Matijević ‘Trampolin’, osrednjoj drami o traumatičnim odnosima majka i kćeri u više generacija, nije zablistala desetogodišnja Franka Mikolaci, čija je izvedba gotovo jednako fascinantna kao i ona prošlogodišnje dječje senzacije Helene Beljan u ‘Ti mene nosiš’ Ivone Juke. Film Katarine Zrinke Matijević polučio je i dobitnicu Zlatne arene za najbolju žensku sporednu ulogu (na granici s glavnom) Tenu Nemet Brankov koja je u svom debiju pokazala, za naše prilike, dosta hrabrosti (obnažene scene seksa), ali u cjelini nije oduševila, no zapravo jedina joj je prava konkurencija bila Jasna Bilušić u filmu Snježane Tribuson, u roli manje minutaže i zahtjevnosti (njezino ljubljenje s ljubavnom družicom Lucijom Šerbedžijom vrlo je kratko i jedva vidljivo).
U tzv. manjinskoj konkurenciji zasluženo su nagrađeni redateljski debi Mirjane Karanović ‘Dobra žena’ (za najbolji film), suvereno izvedena ugođajna drama što spaja teme suočavanja s ratnim zločinima i vlastitim starenjem koje donosi bolest (Karanović odlično tumači naslovnu protagonisticu), te ‘Vrapci’ Rúnara Rúnarssona (za najbolju režiju), već dobro nam poznat (Zagrebački filmski festival, kino distribucija), izrazito solidan film o iskušenjima tinejdžerskog protagonista u islandskoj provinciji. Naposljetku, zasluženi je pobjednik Međunarodnog programa ‘Nezakonito’ Adriana Sitarua, još jedan vrijedan prilog rumunjskom ‘novom valu’, dokumentarističko propitivanje intrigantnih odnosa u jednoj obitelji, uključujući ljubavni odnos brata i sestre blizanaca, film koji naposljetku dobiva gotovo bunjuelovski touch u diskretno bizarnoj završnoj sceni.
portalnovosti
