Ključno mjesto svake rasprave na tu temu ono je famozno pitanje, majka svih pitanja: gdje si bio devedeset prve? Ono implicira da sugovornik, pička koja iz bilo kojeg od svih pogrešnih razloga – jer svaki je, shvatili ste, pogrešan – devedeset prve nije bila u uniformi, što dalje znači da svoj bijedni, ušljivi život duguje isključivo onome tko je devedeset prve uzeo oružje i stao na branik njegove slobode.
Piše: Boris Dežulović, slobodnadalmacija
Na stranu sad smisao takve slobode, slobode dakle talaca svojih osloboditelja. Razmjerno je jednostavno prispodobiti je situacijom u kojoj građanin vidi dvogodišnje dijete kako nespretno pretrčava ulicu dok prema njemu juri dvadesetotonski šleper: nekima od nas odsjeći će se noge od užasa, neki će od panike prekriti oči rukama, neki će biti premladi da shvate što se događa, neki prestari da potrče, neki opet sasvim slučajno neće biti tu, a neki će se – ne razmišljajući ni časa – zaletjeti i u posljednji trenutak ugrabiti dijete pred divovskim kamionom, spasivši mu život.
Sve od tog trenutka nadalje, sve što taj mališan napravi sa svojim životom – a on je, hvala na pitanju, izrastao u zdravog mladog studenta pejzažne arhitekture – dugovat će onom neznancu koji je prije dvadeset godina hrabro izletio na ulicu riskirajući svoj život.
Hvala, niste trebali!
Mladić to ne pamti, imao je samo dvije godine, ali teško da će zaboraviti: svih tih dvadeset godina, naime, taj ga čovjek gotovo svakodnevno zove telefonom, presreće na ulici, dolazi na kućna vrata i stalno podsjeća kako cijeli svoj život duguje njemu.
Spasitelju se, naime, ne sviđa život koji je spasio: ne sviđa mu se što je mali upisao pejzažnu arhitekturu, ne sviđa mu se njegovo društvo, ne sviđa mu se što je probio uho, ne sviđa mu se što sluša Azealiju Banks, ne sviđa mu se što je postao homoseksualac i ne sviđa mu se njegov ljubavnik.
Nije naš heroj, jebiga, stavio svoj život na kocku da bi svijet imao jednog pederskog vrtlara. Konačno, jednog jutra ukrade dvadesetotonski šleper i sačeka studenta pred fakultetom, da u veličanstvenom finalu vrati priču dvadeset godina unatrag i izravna račune sa svijetom i sudbinom.
Ova priča nije izmišljena, ona se upravo događa. Šatorašima, ratnim veteranima i invalidima – što su prije dvadeset pet godina riskirali vlastite živote istrčavši na ulicu pred tenkove Jugoslavenske narodne armije – ne sviđa se život koji su spasili, niti sloboda za koju su se borili. Ne sviđa im se što nosimo, što slušamo, što čitamo i što gledamo na televiziji, ne sviđa im se kako izgledamo, kako razmišljamo, s kim se družimo, s kim spavamo i koga biramo.
Na stranu sad, rekoh, smisao takve slobode. Sve što zatočeni u slobodnoj Hrvatskoj na tu temu imaju reći stalo bi stoga u tri riječi: hvala, niste trebali. Oni će na to, jasno, jebati taocima majku nezahvalnu i još jednom ih podsjetiti kako ih svoju slobodu i svoj usrani, beznačajni mali život duguju upravo njima. Da nije bilo njih, one bi strašne jeseni srbočetnička vojska okupirala Hrvatsku, i što bi od Domovine, što bi od nas bilo danas, dvadeset pet godina kasnije? Na što se od taoca očekuje da obori glavu i posramljeno zašuti.
Ili da ih pogleda i retoričko pitanje preformulira u nimalo retoričko protupitanje: zaista, što bi od Domovine, što bi od nas bilo danas, dvadeset pet godina kasnije, da oni nisu iskočili pred tenkove i da je srbočetnička vojska okupirala Hrvatsku?
Prilično plastično, naime, mogu zamisliti takvu Hrvatsku. Dvadeset pet godina kasnije, Hrvati bi izlazili na izbore – čak i u Srbiji, naime, postoje izbori – i birali nekakvu nacionalnu stranku, nešto poput Radićeva HSS-a u Karađorđevićevoj Jugoslaviji, a srpski ratni veterani, razočarani onim u što se pretvorio njihov san o Velikoj Srbiji, maltretirali bi Hrvate demonstracijama svoje sile, postrojavanjima četničkih odreda sa sve crnim zastavama, krstovima, kandilima i tri prsta u zraku i majkom svih pitanja – “gde ste bili devedeset prve?“.
Agresor i žrtva
Vrlo plastično mogu zamisliti i spomenike Momčilu Đujiću, i liturgije za pokoj duše Draže Mihailovića, i seriju Radoša Bajića “Ravna gora” na Televiziji Zagreb, vrlo živo mogu zamisliti kako bi se u takvoj, srpskoj Hrvatskoj osjećali antifašisti i svi građani što bi odbili živjeti kao taoci poraženih iz Drugog svjetskog rata, ali i žene što bi tražile slobodu izbora, i studenti što bi tražili pravednije društvo, i sudionici gay-parada, i ateisti, i građanski aktivisti, i – recimo – navijači Hajduka i Dinama.
Vrlo plastično, najzad, mogu zamisliti u Svetosavskoj (da, bivša Savska) šator s razočaranim veteranima devedeset prve, kojima se ne sviđa sloboda za koju su se borili: ne sviđa im se što nosimo, što slušamo, što čitamo i što gledamo na televiziji, ne sviđa im se kako izgledamo, kako razmišljamo, s kim se družimo, s kim spavamo i koga biramo.
Bez ikakva napora mogu tako zamisliti i kolonu kojoj se srpska policija – balavci što su pišali u gaće kad su oni Zagreb oslobađali od ustaša – sklanja u stranu kad marširaju gradom, kao što točno, u reč, mogu rekonstruirati prijetnje i uvrede kojima bi javno bio izložen svatko tko bi svoj život zamislio drugačije, uključujući i bijednika što bi ih u nekakvom novinskom komentaru usporedio s ustašama, izjednačavajući tako agresora i žrtvu.
Jebali bi mu, jasno, kevu nezahvalnu i još jednom ga podsjetili kako svoju slobodu i svoj usrani, beznačajni mali život duguje upravo njima. Jer da nije bilo njih, one strašne jeseni ustaše bi okupirali Hrvatsku, i što bi, molićemo lepo, od nas bilo danas, dvadeset pet godina kasnije?
tacno
