Boris Pavelić: Tlapnja o dobrom Kanađaninu

Ako je ikada ikoga i zavela, krajnji je čas da ispari ta tlapnja o dobrom Kanađaninu. Izjašnjavajući se protiv ćirilice u Vukovaru, ne smjenjujući notornoga Crnoju, proglašavajući Hasanbegovića bez objašnjenja »uvjerenim antifašistom«, Tihomir Orešković preuzeo je ulogu bespogovornog provoditelja najradikalnijih zamisli svojega političkog kreatora Tomislava Karamarka. Otkud uopće ta bolećiva naklonost kojom je javnost dočekala tog neznanca dobroćudna izgleda i pristojnog, premda jedva razumljivog govora? Ma koliki nevježa u politici bio, Orešković je pri zdravoj pamet preuzeo odgovornost za ovu zemlju, a potom i prihvatio svaki Karamarkov radikalni potez, i time postao provoditelj politike neprijateljske prema znatnome dijelu hrvatskoga društva. A to što tu politiku nije osmislio on, ne može mu biti olakotna, nego samo otegotna okolnost. Jer kakav je to političar koji s gorljivošću spasitelja pristaje provoditi odluke čiji doseg i značenje već ni na leksičkoj razini ne razumije?

Prije svega, zašto javnost uopće tolerira tu grotesku od Oreškovićeva hrvatskog? Ta zamislite tu nacionalističku vladu – a nacionalisti, naročito na Balkanu, kunu se da jezik jako ljube – koja za premijera posadi čovjeka čiji hrvatski kao da je iz feralovskih satira! Nezaboravan je, za počasno mjesto u antologiji hrvatske jezične gluposti, Oreškovićev prijevod »Keep calm and govern on«, kojim je neslavno pokušao poentirati na sjednici Vlade: »Ostati mirni i vladati na.« Nemojmo mu stoga lako opraštati – lakrdija Oreškovićeva hrvatskog ne može biti drugo nego lakrdija vlade koju vodi.

Ni o ovoj zemlji Orešković ne zna ništa. Ono malo programatskih najava nije protkao citatima iz hrvatske, nego iz anglosaksonske kolektivne memorije, koja za ovdašnje prilike ne može biti ni od kakve koristi. Lijepo zvuče citati velikih govornika Amerike, možda su otmjena pozivanja na bivše kanadske premijere, ali pokušavati njihove ideje presaditi u Hrvatsku, posvađanu na načine anglosaksoncima često nerazumljive, nije samo neprimjereno, nego i potencijalno opasno.

Vidjelo se to već po prvoj Oreškovićevoj konkretnoj izjavi, kada je objavio kako nije još vrijeme za ćirilicu u Vukovaru, jer da su rane još svježe. Ali, što Orešković uistinu zna o Vukovaru? Nikad ondje nije bio, čak ni posljednjih tjedana. O Vukovaru, o ratu, o bici za grad, o gradu, o ljudima, ne zna baš ništa. Otkud mu odlučnost da tvrdi, zakonu nasuprot, nešto tako dalekosežno? Pa jednostavno: tvrdnje stožera i HDZ-a prihvatio je kao svoje.

A kada je o Crnoji bila riječ, dva dana je zasjedao, i nije ga smijenio. Usprkos cijelome naramku prekršaja što su ih mediji o Crnoji nagomilali, Orešković nije iskoristio priliku da odlučnom smjenom postavi bar minimalni standard ponašanja u svojoj Vladi. Ne; ne priznajući odgovornost i napadajući medije, Crnoja je teška srca odstupio sam, uz otvoreno pravdanje Oreškovićeva mentora Karamarka, i smjernu zahvalu premijera koji navodno zagovara kanadske standarde.

Jučer ujutro, Orešković je objavio da »apsolutno podržava« Zlatka Hasanbegovića. »Komentari koji se mogu čuti izvučeni su iz konteksta. Gospodin Hasanbegović je uvjereni antifašist i povjesničar, čovjek koji je vrlo sposoban. I mislim da će biti sjajan ministar kulture«, rekao je na Hrvatskome radiju. Te tri rečenice, dakle, hrvatski je premijer smatrao dovoljnima da otpiše prigovore, izrečene na dosad još nezabilježeno odlučan način, stotina umjetnika, pisaca, intelektualaca i novinara ove zemlje. Tri rečenice da otpiše zabrinutost Pascala Brucknera, ljutnju Ephraima Zuroffa, nespokojstvo hrvatskih Židova, uznemirene glasove iz Izraela, tekstove u europskim i svjetskim medijima… Odbijanjem da bar pokuša argumentirati svoju nepokolebljivu podršku kontroverznome ministru, čije stavove o povijesti gotovo sigurno ni jezički ni ideološki ne razumije, Tihomir Orešković postao je političar koji ne zna što čini. Ali zna za koga čini: »Znam da naš narod nije podijeljen, a ako i jest, na nama je da ostvarimo jedinstvo«, izjavio je u nastupnome govoru. Zaboravite zato Oreškovića zabavljača – ta rečenica zvuči kao prijetnja.