Uskoro počinje dvanaesti Zagreb film festival, jedna od najznačajnijih filmskih, ali i kulturnih i umjetničkih manifestacija u Hrvatskoj i regiji. Razgovor s direktorom ZFF-a Borisom T. Matićem počinjemo pitanjem što se zbivalo protekle godine, između dvaju festivalskih izdanja, i kako će se to odraziti na ovogodišnji repertoar ZFF-a.
- Dogodilo se puno toga, a sve to pratimo jer nas, što se tiče natjecateljskog programa koji nam je važniji od svih popratnih programa, ponajprije zanimaju prvi ili drugi uradci filmskih autora. U svijetu, Europi i regiji pojavilo se nekoliko značajnih filmova i sretan sam što ćemo imati hrvatske premijere nekih od njih. Tako ćemo ZFF otvoriti sjajnim filmom Vuka Ršumovića, srpsko-hrvatskom koprodukcijom 'Ničije dete' čija je svjetska premijera bila prije mjesec dana, a u Veneciji je osvojila tri nagrade. Riječ je o jednom od najboljih filmova koje sam vidio u posljednje vrijeme. Drugi film iz regije je švicarsko-bosansko-hrvatska produkcija redateljice Andreje Štake, snimana u Dubrovniku. Treći je 'Happy Endings' Darka Šuvaka, poznatog direktora fotografije koji više od 20 godina u Los Angelesu snima serije i reklame, a ovo mu je redateljski debi, u produkciji Joze Patljaka. Ti su filmovi inspirirani stvarnim događajima, što je, uz priče o djeci i suđenjima, nit vodilja ovogodišnjega natjecateljskog programa. Ne smijemo zaboraviti ni dokumentarni film 'Goli' Tihe Gudac o Golom otoku, koji smo uvrstili u program i prije no što je u Sarajevu nagrađen Zlatnim srcem.
Edukacija publike
ZFF svake godine u svakom pogledu sve više napreduje. Hoće li s time nastaviti i ove godine, pogotovo što se tiče gledanosti?
Podijelimo li glavni program na četiri sekcije – dugi i kratki igrani film, dokumentarni film i nacionalnu selekciju kratkog filma Kockice – ZFF ima 12 programa s više od stotinu naslova iz apsolutno cijelog svijeta, koji će se prikazivati na šest lokacija. Ove ćemo godine prvi put vrtjeti dugometražni igrani film iz Etiopije, a pripremamo i program 'Prvi svjetski rat' u povodu stogodišnjice njegova početka: to je kinotečni program, uveden na drugom ili trećem ZFF-u, kojim želimo educirati publiku, pa u dogovoru s povjesničarom filma Danielom Rafaelićem svake godine izvlačimo raritetne naslove, poput starih SF-ova ili istočnoevropskih vesterna. U programu 'Ponovno s nama' vrtimo filmove autora čiji rad pratimo i koji su prijašnjih godina bili naši gosti, ali više ne mogu biti u natjecateljskom programu jer su snimili više od dva filma. Tako je film 'Povratak' Andreja Zvjaginceva prikazan na prvom ZFF-u, dok je taj danas slavni redatelj bio slabo poznat. Uveli smo i 'Bib plus' za srednjoškolce, kao nastavak 'Bibijade', programa filmova za djecu.
Što se tiče gledanosti i posjećenosti, one posljednjih godina nisu opale, unatoč internetu i gomili festivala. Sretni smo zbog toga, ali i svjesni da se moramo boriti za svakog gledatelja. Zbog toga članice festivalske ekipe nastoje potencijalne gledatelje što izravnije upozoriti na naslov koji bi ih mogao zanimati.
Smatrate li da će publika prihvatiti ovogodišnji kinotečni program posvećen Prvome svjetskom ratu ili oko izabranih filmova očekujete neke sporove?
Mislite zbog 'Marša na Drinu'? U trenutku kada smo osmišljavali taj program, znao sam da na njemu treba biti 'Atentat u Sarajevu' Veljka Bulajića i naslov Žike Mitrovića, filmovi uz koje sam odrastao i koji iz različitih perspektiva prikazuju Veliki rat; i dan-danas pamtim rečenicu Ljube Tadića 'Drino, jebem ti…' S druge strane, imat ćemo i mađarski film, zanimljiv stoga što ćemo vidjeti i njihovu priču. No kako je de facto Austrija započela taj svjetski sukob, ovogodišnji kinotečni program otvaramo austrijskim nijemim filmom 'Srcem i djelom za domovinu' iz 1915., koji će se prikazivati uz pratnju austrijskog pijanista.
Samo da nisu blockbusteri
Koliko je posljednju godinu porasla posjećenost art-kina i kako u njima kotiraju filmovi prikazani na ZFF-u?
Što se tiče zagrebačkoga Kina Europa, otkako smo ga digitalizirali i otvorili novu Dvoranu Miller, broj posjetitelja raste. Redoviti repertoar prekidamo festivalima, ali u pravoj kinodistribuciji, koja kreće 15. prosinca, broj gledatelja povećan je sto posto, ponekih mjeseci i više. Trebalo nam je pet godina da publiku naviknemo na naš repertoar, a sada se rezultati primjećuju, pa je tako neku večer u Europi bilo više od 150 ljudi. Otkako su dvorane art-kina digitalizirane, distributerima je lakše i jeftinije osiguravati naslove u DCP formatu, jednostavnije nego na 35-mm vrpci. A od jedanaest dugometražnih filmova iz glavnog programa ovogodišnjega ZFF-a, na redovitom repertoaru Kina Europa zasigurno će se naći četiri do pet naslova. Kao i još sedam-osam iz drugih festivalskih programa.
Raste li broj djece i omladine koja gleda filmove u kinima i kako je na to utjecao ZFF?
'Bibijada' je uvedena prije gotovo deset godina i svake godine taj program ZFF-a posjeti oko 3.000 klinaca, kojima prikazujemo europske dječje filmove. Klinci su, naravno, naučili ići u multiplekse, ali smo im otvorili prostor za neholivudski film i to daje dobar rezultat. Preko ljeta smo imali 'Ljetnu Bibijadu', za koje smo djeci koja su školske praznike provodila u Zagrebu besplatno prikazivali filmove, što je omogućila i podrška Grada Zagreba i HAVC-a. Planirali smo ih prikazivati u Dvorani Miller koja ima 50 mjesta, ali smo više od 70 posto projekcija preselili u veliku dvoranu. Sada putem programa 'Bib plus' klince koje smo odgajali 'Bibijadom' želimo pratiti kroz tinejdžersku dob. Očekujemo da će dio njih ostati naša publika, a sve to i radimo zbog razvoja filma i zbog edukacije publike. Generalno, uspjeli smo naviknuti ljude da gledaju europske filmove, ali ne bježimo ni od dobrih američkih filmova, bilo da su nezavisni ili iz nekih studija. No bitno je da nisu blockbusteri; da takve filmove prikazujemo, ne bismo se mogli nazivati art-kinom i dobivati podršku europskih filmskih i kinoinstitucija. Zapravo, Kino Europa je ponajprije premijerno kino i kino za festivale: godišnje imamo 18 filmskih revija ili festivala, a na redovitom programu su nam visokoumjetnički naslovi, s festivalskom pričom iza sebe.
Koliko se društveni i politički fenomeni, barem oni vidljivi u ovom dijelu Europe, pretaču u filmove i što bi od njih trebalo što prije filmski tematizirati?
Teško to mogu reći, toliko toga ima. Živimo u teškom vremenu, ljudima nije jednostavno preživjeti ni u Hrvatskoj ni u regiji. Ali, iako nismo Human Rights Film Festival, društveno smo angažirani, što je bilo vrlo vidljivo proteklih godina. Naši politički stavovi su liberalno lijevi, ali znali smo, kao protutežu, pokazati i neke druge filmove. Sama činjenica da je više od pola dugometražnih filmova prikazanih na ZFF-u inspirirano stvarnim događajima govori o tome koliko je to društveno aktualno i za Hrvatsku i za regiju i za svijet.
