Branitelj Branitelja: Tko ponižava šatoraše više od dr. Horvata?

Braniteljsko protestno logorovanje koje sad traje već dva mjeseca od početka na životu održavaju isključivo incidenti, od smrti prosvjednice, preko pokušaja samozapaljivanja jednog branitelja, iščekivanja vojnog puča u Vukovaru, marševa iznad kojih lebdi prijetnja samoubojstvom, dok razdoblja između tih događaja uglavnom izgledaju kao duge dramske pauze u kojima se ništa ne događa, niti je ikome jasno što bi se trebalo dogoditi. U tim intervalima se, međutim, otkrio zanimljiv (iako objašnjiv) i sasvim nov trend javnog odricanja legitimiteta ovom pokretu, i to ne više isključivo iz svjetonazorske pozicije, već iz socijalne, u smislu otvorenog čuđenja zašto bi se mnoštvo obespravljenih u ovoj zemlji trebalo solidarizirati s braniteljima i njihovim socijalnim ekstra-zahtjevima.

Vrhunac te javne reakcije je otvoreno pismo koje je jedna mlada djevojka uputila braniteljima preko Facebooka s porukom „nije me sram što nisam bila u ratu“, povukavši time civilnu liniju razgraničenja između društva koje pokušava uspostaviti normalan poslijeratni život i društva kojemu takav život automatski znači detronizaciju i razvodnjavanje meritokratskog pristupa distribuciji socijalnih prava građana u korist ratnika čiji je broj i status potpuno netransparentan. Vrlo su brzo i istraživanja pokazala da branitelji uživaju tek 20-ak posto podrške u javnosti i na cijeli se pokret tako nataložila debela prašina.

Moguće je da je nezadovoljstvo takvom atmosferom utjecalo na intenzitet napada i prijetnji koje su branitelji i oni koji ih podržavaju uputili varaždinskom psihijatru dr. Nenadu Horvatu, koji je na svom Facebook profilu marš hrvatskih branitelja ocijenio kao ispad klerofašizma i time opet bacio svjetlo na zagrebačku Savsku 66. U tom kratko obnovljenom trenutku naslade zbog pojave novog neprijatelja i – s druge strane barikade – zgražavanja nad strašnim prijetnjama kojima je ovaj liječnik izložen, ostalo je potpuno neprimijećeno da je Horvata napao i jedan psihijatar, iako postoje brojni razlozi da taj događaj bude raspravljen, pa čak i sankcioniran.

Majstor za tuđe glave

Vladimir Gruden se oglasio na portalu Dnevno.hr, u tekstu koji u opremi prvo odjavljuje znanstvenu ekspediciju ovog stručnjaka po užem području Horvatove glave (citat: Ušao sam u njegovu glavu), a zatim najavljuje što je pretraga terena otkrila (citat: Evo zašto vrijeđa invalide!) na širem terenu, uključivši političku scenu Hrvatske. Sam je Gruden izjavio da svog kolegu za potrebe teksta tretira kao bilo kojeg drugog pacijenta, pa će sad – kao što se to od liječnika očekuje još od Hipokrata - javno iznijeti dijagnozu.

Citiramo cijeli pasus:

„Ja sam psihijatar i o svom ću kolegi Horvatu sada pričati kao o bilo kojem drugom pacijentu. Prvo što je meni palo na pamet, čak kao običnom čovjeku, ne psihijatru, jest kojoj političkoj opciji on pripada? Tada bi bez velike psihološke analize mogli zaključiti da je tako oštro osuđivao kako bi bio simpatičan svojim istomišljenicima, a nije moguće i da je na njega vršen pritisak. To bi, po mom mišljenu, bila najgora opcija na koju je mogao utjecati.“

Posljedice Grudenove literature u praksi nitko nikada nije istražio (FOTO: Novilist.hr)

Prvo što pada u oči jest da bi mnogi čitatelji mogli lakonski zaključiti da je idiotski to što Gruden počinje anamnezu duševnog bolesnika pitanjem kojoj političkoj opciji pripada, ali to bi bila strahovita greška. Stvari nisu tako jednostavne i benigne. Gruden je, naime, eklatantan primjer političke psihijatrije i/ili moralne medicine usidrene u vrhu hrvatskog medicinskog establishmenta na zagrebačkom MEF-u, fakultetu koji je stekao svjetsku slavu tako što je svojedobno namjeravao psihijatrijski vještačiti jednog svog kolegu zbog izjava u novinskim medijima. Glavni urednik časopisa The Lancet Richard Horton otvoreno je i javno tada kazao da se MEF služi staljinističkim metodama i u tome je nedvojbeno bio u pravu.

Grudenov pisani nastavnički rad bio je godinama sastavni dio obavezne literature za studente MEF-a, iako je doslovno natopljen najcrnjim konzervativizmom i pseudoznanošću čije posljedice u praksi nitko nikada nije istražio. Nadalje, konzervativizam koji uživa podršku službenih medicinskih institucija, u Hrvatskoj je iznjedrio cijelu hrpu takozvanih medicinskih autoriteta koji se strastveno angažiraju na promociji desničarske ideologije i u zagovaranju stranačkog svjetonazora, a takvima je omiljeni dio retorike pseudomedicinski rječnik i pseudopsihijatrijske analize političkih protivnika koji se proglašavaju ludima. Ne metaforički, već u medicinskom smislu te riječi

Autor teza od kojih zastaje dah

Davni primjer toga je svojedobno etiketiranje Feralovaca kao djece iz disfunkcionalnih obitelji, a manje davni jest rasprava o ljudskopravaškom pitanju koje se našlo u centru referendumske inicijative „U ime obitelji“, kad se javni prostor kontaminirao medicinskom sposobnošću razlikovanja „zdravog“ i „bolesnog“ bračnog odnosa i „zdravih“ i „bolesnih“ društvenih vrijednosti i političkih opredjeljenja.

Stoga Grudenovu metodu pisanja anamneze od tamo gdje ona za njega stvarno počinje, od potrebe da napadne liberalne ideje i političke opcije, ne treba lakonski ocijeniti s nekom uvredljivom opaskom, jer je riječ o uvriježenom opakom modelu političkog obračuna. Prirodan je, da se poslužimo istom retorikom, nastavak svega toga da se jedan od najpoznatijih moralista u Hrvatskoj medicini, usuđuje početi javni pregled dr. Horvata pretpostavkom da se radi o SDP-ovcu.

Znamo li da je dr. Gruden u obaveznoj literaturi za studente medicine na zagrebačkom MEF-u pisao stvari od kojih staje dah, nastavak ekspertize također postaje jasan i jednako „prirodan“.

Kao što je žena nerijetko sama kriva što ju je muškarac silovao, tako je sad Horvat kriv što povraća krv od straha zbog prijetnji (FOTO: Facebook/eVarazdin)

U nekad dva važeća sveučilišna udžbenika (ne smatramo se dužnim provjeravati uče li i danas studenti isto gradivo) – Psihijatrija urednika V. Muačevića (Zagreb, 1995.) te Ginekologija i perinatologija urednika A. Kurjaka i suradnika (Varaždinske toplice, 2003.) – Gruden se pojavljuje kao pisac poglavlja „Poremećaji spolnosti“, odnosno „Spolnost i spolna funkcija“, gdje o silovanju kaže „nerijetko ni uloga žrtve nije neutralna" i "događa se da se kod žrtava može opservirati izvjestan prešutni pristanak"; o bračnim heteroseksualnim odnosima kaže da „redovan seksualni odnos čini muškarca vjernijim” i da „Zagonetnost ženske spolnosti i biseksualnu ambivalentnost sama žena ne može riješiti. Ona ne zna što muškarac, zapravo, od nje traži i to on mora odrediti“, dok o homoseksualnosti tvrdi da „nije abnormalna zbog toga što je društvo osuđuje, već je nastranost i u društvima ili skupinama gdje je vrlo učestala i prihvatljiva“.

Žrtva kao krivac

Kao što je žena nerijetko sama kriva što ju je muškarac silovao, tako je sad Horvat kriv što povraća krv od straha zbog prijetnji koje prima; kao što su homoseksualci zaslužili da ih se naziva nastranima, tako je i Horvat zaslužio da ga se javno proglasi luđakom.

Kao što nitko nikada nije protestirao zbog toga što u udžbenicima psihijatrije stoje ovakve svinjarije i postavio pitanje smije li onaj tko je ovo napisao biti ovlašteni sudski psihijatrijski vještak, tako sada nitko ne brani pravo Nenada Horvata, ali i ljudi koji stvarno posjećuju psihijatrijske ordinacije, da ih se ne dijagnosticira i detektira u novinskim medijima.

Ne samo to, nego je u ovom zadnjem Grudenovom činu skriven apsurd koji bi branitelji s PTSP-jem trebali prepoznati, da imalo razmišljaju u korist svog dostojanstva. Ako je Gruden diskvalificirao Horvatov politički stav kao simptom projektivne neuroze, što zapravo misli o ljudima koji artikuliraju mržnju prema političkom establišmentu dok im tutnje fleševi iz rata? Vidi li se u ovom ispadu patronizacije i infantilizacije političkog protivnika i obrazac odnosa psihijatrijske struke prema samim braniteljima?

(FOTO: Pixabay)

Razrada kriterija dodjele PTSP invalidnine u svakoj je državi dijelom politički proces u kojemu se traži rješenje što s ljudima koji su ratovali za državu i tako stradali. Nemojmo biti romantični i halucinirati da je prvenstveni motiv države zaštita tih ljudi; riječ je o traženju njihove nove utilitarne vrijednosti za državu koja ih dijelom gleda kao na moguću opasnost. Pozitivni primjeri tog odnosa su svi oni državni programi koji rade na inkluziji (liječenje, zapošljavanje, razni programi pomoći itd.), a negativni su oni koji infantiliziraju taj dio populacije, držeći ga vječno bolesnim, nesposobnim ili sposobnim jedino za boravak u ograđenom toru. Iako su znanstvena i društvena istraživanja na ovu temu dosta različita u zaključcima i brojkama, izgleda da je Hrvatska ipak rekordni slučaj ovog lošeg pristupa. Riječ je o plaćenom odbacivanju, zbog čega je ovdje gotovo 40 posto trajnih ratnih invalidnosti uzrokovano navodno neizlječivim PTSP-jem, te je vjerojatno jedini izliječeni PTSP-ovac u povijesti ministar Fred Matić. U Izraelu je PTSP, na primjer, izlječiv u 50 do 80 posto slučajeva, a institucije rade sve ostalo da bi oboljele uključile u društvo. U Hrvatskoj se, za početak, prema izjavama malobrojnih iskrenijih psihijatara, njihovo liječenje toliko ispolitiziralo da seanse često izgledaju kao razgovori o informativnim emisijama, a takav se pristup njeguje i izvan ordinacija, u političkoj areni, gdje profesionalni autoriteti poput Grudena nastupaju kao da je prirodno da branitelji budu doživotno „ludi“ i suicidalni, naročito pored svjetonazorski različite vlasti. To što stručnjaci time sami dižu svoje medicinske ruke na njih ili od njih, ama baš nikome nije strašno.

Gledajući iz te perspektive, branitelje bi manje trebao poniziti stav dr. Horvata koji ih politički diskvalificira i time tretira kao ravnopravne sudionike političkog i javnog života, nego vrh psihijatrije koja je nad njima izvršila društvenu egzekuciju proglasivši ih vječno bolesnima.

Važan i sveprisutan dio tog vrha je Vladimir Gruden, branitelj branitelja, institucionalno priznati stručnjak koji politički zloupotrebljava psihijatriju, vještači žrtve i nasilnike sukladno svom svjetonazoru (ili mizoginiji, kako hoćete) i čak javno prokazuje i evaluira „duševne bolesnike“, što je po sebi nečuveno. Da u Hrvatskoj nije došlo do izvitoperenosti kataklizmičkih razmjera, takvo što ne bi bilo moguće, ali kad već jest, strukovna komora se treba promptno pozabaviti ovim slučajem.

Najstrašniji dio kataklizme, naime, nije sama socijalna slika Hrvatske – koja jest strašna – koliko slika Hrvatske kao asocijalne, psihopatske države u kojoj najveće poštovanje uživa nasilnik ili zaštitnik nasilnika (od Grudena, preko branitelja koji Horvatu prijete smrću, a državi pučem i kostimima koji jednoznačno podsjećaju na odore Ku Klux Klana, do nebrojenih neimenovanih drugih) i trend ekskluzije i segregacije, dok je jedan lokalni, u vrhu hrvatske medicine i politike neutjecajan doktor, promptno simbolički i materijalno kažnjen samo zato što je braniteljima rekao što misli o njihovim akcijama. Hrvatska liječnička komora ima priliku i povod (tekst na Dnevno.hr-u) da barem malo intervenira u ovu neravnotežu.

lupiga