Zamišljam, kraj je travnja 1945. godine, oslobodilačka vojska je nadomak Zagreba, savezničko topništvo prodire iz Arnhema prema Berlinu, Hitler razmišlja o samoubojstvu, Pavelić je već spakirao zlato i kofere, s Britancima je već dogovorio transfer na južnu polutku, a dva čovjeka, nazovimo ih prigodno Ratimir i Slavko, učlanjuju se u Poglavnikov tjelesni zdrug. Ne, nije ovo rečenica iz povijesnih romana Velimira Deželića, ovo je asocijacija koja mi padne na pamet svakoga dana u posljednjih par godina kada gledam našu društveno-političku elitu.

Dok cijeli svijet traži izlaz iz ovog čudnog uređenja koje nas je dovelo u krizu s višesrtukim dnom, elita zemalja poput Hrvatske nastoji kopirati ono što su radile elite tzv. razvijenih zemalja u devedesetima i dvijetisućitim godinama valjda misleći kako će samo njima uspjeti ponavljati iste greške, a očekivati bolje rezultate. Ne bu išlo! Još je Mark Twain upravo tako u svojoj Autobiografiji definirao glupost. No, glupost je neuništiva, pa umjesto štednje ili poticanja potrošnje, dva legitimna i povijesno dokazana izlaska iz krize, naši Ratimir i Slavko iz prvog odlomka, potiču rasprodaju svega čime su mu građani u njegovoj izbornoj jedinici dali glas.

Naravno, obiteljsko se srebro kojim upravljaju smanjuje pa u nedostatku upravljanoga odlučuje pribjeći novim proizvodima za prodaju. Dakako nisu ih oni proizveli, no eto građani im dadoše glas da upravljaju. Bog proizveo, a Ratimir prodaje! Mislite kako se samo dobro zavitlavam? Ne bih rekao, naš je Ratimir ovaj tjedan za središnji Dnevnik HRT-a izjavio vezano uz Vjesnikovu tiskaru traži strateškog partnera kojemu će prodati strojeve i radnike(!) za jednu kunu. Novi će vlasnik imati obvezu imovinu koju je kupio čuvati tri godine. I evo nas, dragi čitatelji, u tjedan dana od neofeudalizma do neorobovlasništva. Nije potrebno tražiti neku literaturu s popisa za kolegije staroga vijeka, dovoljno je upisati u tražilicu Wikipedije pojam "robovlasničko društvo" i sve će nam biti jasno.

Naš je Ratimir dobio svesrdnu pomoć u cijeloj grupi ljudi koja je dobila glasove upravljati, a koja se sad već pomalo cinično zove Vladom RH pa ista kreće s poreznom invazijom. Naime, ljudi su shvatili kako nema novca u novčaniku pa uzmimo gdje ima. A uvijek ima kod malog čovjeka, on će radije platiti još malo harača nego se gnjaviti s birokracijom. Čitao je naš mali čovjek Proces Franza Kafke, zna on kako je kad te sustav uzme "zrende" – bolje je platiti. A sustav nikako ne uzima zrende one o kojima ovise upravo ti glasovi koje je dobio da bi upravljao njima. Banke nemaju veće porezno opterećenje, jer naši Ratko i brat mu po porezu Slavko, također, imaju strah od čega će im banke dati novac za pobrati glasove za upravljanje ukoliko ih opterete. Neće Ratko i brat mu Slavko također opteretiti niti one druge koji su tijekom mitskih devedesetih bez novca došli u priliku stvarati velike količine kapitala, oni im trebaju.

Jer Ratko i brat mu Slavko, također, su pod velikim stresom od upravljanja, težak je to posao, udara na zdravlje što je vidljivo naočigled. Zato će naš Ratimir osloboditi sebe stresa i ljude koji nisu dobili plaću već nekoliko mjeseci prodati Ninoslavu Paviću za jednu kunu. Naravno Nino će kao dobar kupac u spomenutoj tiskari tiskati vlastita izdanja koja će plaćati ispod cijene pa će mu imovina postati višak, brzo će prodati vrijedna zemljišta, "modernizirati" tiskaru, a ljude će, koji uslijed "modernizacije" budu prevelik trošak, valjda, prodati dalje za dvije kune. Mora i Ninek zaraditi!

To je to sveto trojstvo kapitala, ponude i potražnje. Skužil Ninek i to da njegov poslovni kompanjon Ratkec ima problema pa je odlučil objaviti hagiografije svome kompanjonu. Obzirom kako komentator istih, Ante Tomić, obično piše satiru, nije do kraja jasno što se htjelo postići, no Ratkec je shvatio mig pa će potrošiti određenu sumu novca kako bi reklamirao, instituciju za upravljanje kojoj je dobio glasove, u Ninekovim pamfletima. Naravno za praćenje istih reklama angažirat će valjda opet Ninekovu agenciju za praćenje medija! Pobogu, pa čemu služe porezi?

Tuga i žal vidi se iz očiju Ratimira i njegovog brata Slavka, također, jer Milton Friedman je umro, tko će im sada dati nagradu. Podsjeća ta tuga na tugu japanskih vojnika na zabačenom otoku, koje su pronašli 1955. godine, kada su im rekli kako je rat završio prije deset godina. A brižni se nadali carevom odlikovanju. Friedmanov ekonomski zdrug ratuje i dalje, čini se kako u idejama nadmašuje i samoga učitelja, ostaje samo nada kako će im konačno netko objasniti da je car i njegova ideja davno kapitulirala, možda u tu svrhu treba dečkima uplatiti turističko putovanje kvartovima Atene!?

 

 

Izvor: www.tacno.net