Devetog srpnja, Organizacija američkih država (OAD) održala je izvanredno zasjedanje na temu šokantnog ponašanja europskih država koje nisu dozvolile vladinom avionu bolivijskog predsednika Eva Moralesa da uđe u njihov zračni prostor.
Morales se vraćao sa summita u Moskvi 3. srpnja. Tamo je u jednom intervjuu rekao da je otvoren za ideju da ponudi politički azil Edwardu Snowdenu, bivšem suradniku američke špijunske agencije, koga Washington traži po optužbi za špijunažu i koji se nalazio na moskovskom aerodromu.OAD je izrazila solidarnost sa Moralesom, osuđujući „postupke koji narušavaju osnovna pravila i principe međunarodnog prava, kao što je nepovredivost šefova država“ i „odlučno“ je zatražila od europskih vlada – Francuske, Italije, Portugala i Španjolske – da objasne svoje postupke i da se ispričaju. Na izvanrednom sastanku UNASUR-a – Ujedinjenih nacija Južne Amerike – osuđeno je „flagrantno kršenje međunarodnih sporazuma“ od strane europskih sila. I latinoamerički državnici su se uključili. Predsjednica Brazila Dilma Rousseff izrazila je „indignaciju i osudu situacije koju neke europske zemlje nameću predsjedniku Evu Moralesu“ i upozorila da ovakvo „ozbiljno nepoštovanje zakona… narušava dijalog dva kontinenta i njihove moguće pregovore“.Komentatori nisu bili tako rezervirani. Argentinski politolog Atilio Boron nazvao je Evropu „babilonskom bludnicom“ koja cvili pred silom. S praktično identičnom rezerviranošću, dvije države su odbile potpisati rezoluciju OAD: Sjedinjene Američke Države i Kanada. Njihova rastuća izolacija u hemisferi, dok se Latinska Amerika oslobađa imperijalnog jarma poslije 500 godina, od povijesnog je značaja. Moralesov avion, koji je prijavio tehničke probleme, dobio je dozvolu da sleti u Austriji. Bolivija tvrdi da je avion pretražen da se vidi je li unutra Snowden. Austrija odgovara da „nije bilo formalnog pregleda“. Što god da se dogodilio, usledilo je posle upozorenja iz Vašingtona. Nakon toga, priča je maglovita.Washington je jasno stavio do znanja da svaku državu koja odbije da izruči Snowdena čekaju ozbiljne posljedice. Sjedinjene Države će ga „goniti do na kraj svijeta“, upozorio je senator Lindsay Graham.Međutim, glasnogovornik vlade SAD-a uvjerava svijet da će Snowdenu biti omogućena puna zaštita američkog zakona – misleći na isti onaj zakon pod kojim je američki vojnik Bradley Manning (koji je objavio ogromnu arhivu američkih vojnih i diplomatskih dokumenata) držan u zatvoru tri godine, dobar dio tog vremena u samici i u ponižavajućim uvjetima. Davno je zaboravljena arhaična ideja o brzom suđenju pred porotom sugrađana. Tridesetog srpnja je vojna sutkinja proglasila Manninga krivim za optužbe za koje je propisana maksimalna kazna od 136 godina.
Poput Snowdena, Manning je počinio zločin otkrivanja Amerikancima – i drugima – što njihova država radi. To je ozbiljno narušavanje „sigurnosti“ u operativnom smislu riječi, poznatom svakome tko je čitao deklasificirane dokumente. „Sigurnost“ obično znači sigurnost državnih dužnosnika od radoznalih očiju građana kojima oni, teoretski, podnose račun. Države se uvijek pozivaju na sigurnost – u Snowdenovom slučaju, sigurnost od terorističkog napada. Ovaj izgovor nudi administracija koja provodi zamašnu međunarodnu terorističku kampanju s bespilotnim bombarderima i specijalnim jedinicama vojske, generirajući potencijalne teroriste na svakom koraku.
Njihovom gnjevu nema kraja na pomisao da bi netko koga Sjedinjene Države traže mogao dobiti azil u Boliviji, koja ima sporazum o izručivanju sa SAD-om. Zanimljiva stvar je činjenica da izručivanje ide u oba smjera – opet, teoretski.
Prošlog rujna, SAD su odbile zahtjev Bolivije da izruče bivšeg predsednika Gonzala Sancheza de Lozadu – „Gonija“ – optuženog za genocid i zločine protiv čovječnosti. Bilo bi, međutim, pogrešno usporediti bolivijski zahtjev sa vašingtonskim, čak i kad bismo pretpostavili da ova dva slučaja imaju usporedivu težinu. Zašto je to tako govori nam Sveti Augustin u priči o gusaru, kojega je Aleksandar Veliki pitao:
„S kojim pravom mora uznemiravaš?“ Gusar mu je odgovorio: „S kojim pravom ti svijet uznemiravaš? Kad ja to malom lađom činim, zovu me lopovom; tebe koji to velikom vojskom činiš zovu carem.“
Sveti Augustin kaže da je gusarov odgovor „elegantan i odličan“. Ali stari filozof, biskup u rimskoj Africi, samo je glas svjetskog juga, koji je lako ignorirati. Današnji mislioci razumiju da car ima prava kojima mali narodi poput Bolivijaca ne mogu težiti. Goni je samo jedan od mnogih koje je car odlučio da ne izruči. Drugi slučaj se tiče Luisa Posade Carillesa, koga analitičar latinoameričkog terora Peter Cornbluh opisuje kao „jednog od naopasnijih terorista novije povijesti“.
Posadu traže Venecuela i Kuba zbog njegove uloge u bombaškom napadu na kubanski putnički avion, kada je ubijeno 73 ljudi. CIA i FBI su ga identificirali kao osumnjičenog. Ali ni Kubanci ni Venecuelanci nemaju prerogative cara, koji je organizirao i podržavao terorizam koji Kubanci trpe od oslobođenja.
Pokojni Orlando Bosch, Posadin ortak u terorizmu, također je uživao carevu blagonaklonost. Američko ministarstvo pravosuđa i FBI su zahtijevali da bude deportiran jer je predstavljao pretnju za američku sigurnost, tereteći ga za desetine terorističkih napada. Pošto je 1990. predsednik George W. Bush poništio nalog za izručenje, Bosch je ostatak života mirno proveo u Miamiju, neopterećen zahtjevima za izručenje Kube i Kostarike, dva obična gusara. Još jedan beznačajni gusar je Italija, koja sada traži izručenje 23 operativca CIA-e, optuženih za otmicu Hasana Mustafe Osama Nasera, egipatskog svećenika u Milanu, kojega su izvanredno predali Egiptu na mučenje (kasnije je dokazano da nije kriv). Sretno, Italijo.
Ima i drugih slučajeva, ali zločin izvanredne predaje vraća nas na pitanje latinoameričke nezavisnosti. Institut za otvoreno društvo nedavno je objavio studiju pod nazivom „Globaliziranje torture: Tajno pritvaranje i izvanredna predaja CIA-e“. U njoj se razmatra globalno sudjelovanje u zločinu, koje je bilo vrlo rasprostranjeno i obuhvaćalo neke europske zemlje.
Stručnjak za Latinsku Ameriku Greg Grandin ukazao je na činjenicu da se jedna regija ne nalazi na tom sramnom popisu: Latinska Amerika. Ovo je dvostruko značajno. Latinska Amerika je godinama bila pouzdano „dvorište“ Sjedinjenih Država. Čim bi se neki tamošnji drznik usudio podići glavu, ona mu je odrubljivana terorom ili vojnim udarom. A budući da je bila pod kontrolom SAD-a, čitave druge polovine proteklog stoljeća, Latinska Amerika je bila jedno od glavnih svjetskih mučilišta.
To više nije tako, a Sjedinjene Države i Kanada su praktično protjerane iz hemisfere.
Izvor: SEEbiz
Poput Snowdena, Manning je počinio zločin otkrivanja Amerikancima – i drugima – što njihova država radi. To je ozbiljno narušavanje „sigurnosti“ u operativnom smislu riječi, poznatom svakome tko je čitao deklasificirane dokumente. „Sigurnost“ obično znači sigurnost državnih dužnosnika od radoznalih očiju građana kojima oni, teoretski, podnose račun. Države se uvijek pozivaju na sigurnost – u Snowdenovom slučaju, sigurnost od terorističkog napada. Ovaj izgovor nudi administracija koja provodi zamašnu međunarodnu terorističku kampanju s bespilotnim bombarderima i specijalnim jedinicama vojske, generirajući potencijalne teroriste na svakom koraku.
Njihovom gnjevu nema kraja na pomisao da bi netko koga Sjedinjene Države traže mogao dobiti azil u Boliviji, koja ima sporazum o izručivanju sa SAD-om. Zanimljiva stvar je činjenica da izručivanje ide u oba smjera – opet, teoretski.
Prošlog rujna, SAD su odbile zahtjev Bolivije da izruče bivšeg predsednika Gonzala Sancheza de Lozadu – „Gonija“ – optuženog za genocid i zločine protiv čovječnosti. Bilo bi, međutim, pogrešno usporediti bolivijski zahtjev sa vašingtonskim, čak i kad bismo pretpostavili da ova dva slučaja imaju usporedivu težinu. Zašto je to tako govori nam Sveti Augustin u priči o gusaru, kojega je Aleksandar Veliki pitao:
„S kojim pravom mora uznemiravaš?“ Gusar mu je odgovorio: „S kojim pravom ti svijet uznemiravaš? Kad ja to malom lađom činim, zovu me lopovom; tebe koji to velikom vojskom činiš zovu carem.“
Sveti Augustin kaže da je gusarov odgovor „elegantan i odličan“. Ali stari filozof, biskup u rimskoj Africi, samo je glas svjetskog juga, koji je lako ignorirati. Današnji mislioci razumiju da car ima prava kojima mali narodi poput Bolivijaca ne mogu težiti. Goni je samo jedan od mnogih koje je car odlučio da ne izruči. Drugi slučaj se tiče Luisa Posade Carillesa, koga analitičar latinoameričkog terora Peter Cornbluh opisuje kao „jednog od naopasnijih terorista novije povijesti“.
Posadu traže Venecuela i Kuba zbog njegove uloge u bombaškom napadu na kubanski putnički avion, kada je ubijeno 73 ljudi. CIA i FBI su ga identificirali kao osumnjičenog. Ali ni Kubanci ni Venecuelanci nemaju prerogative cara, koji je organizirao i podržavao terorizam koji Kubanci trpe od oslobođenja.
Pokojni Orlando Bosch, Posadin ortak u terorizmu, također je uživao carevu blagonaklonost. Američko ministarstvo pravosuđa i FBI su zahtijevali da bude deportiran jer je predstavljao pretnju za američku sigurnost, tereteći ga za desetine terorističkih napada. Pošto je 1990. predsednik George W. Bush poništio nalog za izručenje, Bosch je ostatak života mirno proveo u Miamiju, neopterećen zahtjevima za izručenje Kube i Kostarike, dva obična gusara. Još jedan beznačajni gusar je Italija, koja sada traži izručenje 23 operativca CIA-e, optuženih za otmicu Hasana Mustafe Osama Nasera, egipatskog svećenika u Milanu, kojega su izvanredno predali Egiptu na mučenje (kasnije je dokazano da nije kriv). Sretno, Italijo.
Ima i drugih slučajeva, ali zločin izvanredne predaje vraća nas na pitanje latinoameričke nezavisnosti. Institut za otvoreno društvo nedavno je objavio studiju pod nazivom „Globaliziranje torture: Tajno pritvaranje i izvanredna predaja CIA-e“. U njoj se razmatra globalno sudjelovanje u zločinu, koje je bilo vrlo rasprostranjeno i obuhvaćalo neke europske zemlje.
Stručnjak za Latinsku Ameriku Greg Grandin ukazao je na činjenicu da se jedna regija ne nalazi na tom sramnom popisu: Latinska Amerika. Ovo je dvostruko značajno. Latinska Amerika je godinama bila pouzdano „dvorište“ Sjedinjenih Država. Čim bi se neki tamošnji drznik usudio podići glavu, ona mu je odrubljivana terorom ili vojnim udarom. A budući da je bila pod kontrolom SAD-a, čitave druge polovine proteklog stoljeća, Latinska Amerika je bila jedno od glavnih svjetskih mučilišta.
To više nije tako, a Sjedinjene Države i Kanada su praktično protjerane iz hemisfere.
Izvor: SEEbiz
