Poznati autor i novinar, Christopher Lynn Hedges, u svojem najnovijem tekstu iznosi žestoku i buntovnu kritiku aktualnog društva. Pritom svoj centralni simbol otpora pronalazi u legendarnom indijanskom poglavici.
Chris Hedges je svjetski priznati autor i iza sebe ima desetak važnih knjiga, no, za razliku od mnogih iz njegova ranga, Hedges ni ne pomišlja na konformizam. Štoviše, kako vrijeme prolazi, njegovi tekstovi su sve direktniji i sve puniji žara i revolucionarnog prkosa. Svi koji su upoznati s radom i pisanjem Chrisa Hedgesa znaju kako snaga njegove kritike ne leži u ponudi odgovora na goruće pitanje "što nam je činiti?", već u žestini kojom uvjerava čitatelja da valja nikada ne odlutati od tog pitanja.
Za Hedgesa simbolika "otpora" nije samo poluga kojom se može mijenjati ekonomsko-društveni model, već i iskonska vrijednost pravih, borbenih i revolucionarnih ljudskih bića koja mogu postojati i osjećati se živima samo dok se bore protiv nametnutog izrabljivanja i nepravde.
Hedges je konstatirao kako "oni koji se predaju" prvi će i nestati, dok oni koji se bore - makar znali da je poraz vjerojatno neizbježan - jedino oni mogu sačuvati nadu od gašenja.
Unatoč prezentiranju slika naše svakodnevnice bez imalo uljepšanja, Hedges ne šalje poruku defetizma, upravo suprotno, za njega je sama borba neuništiva i kao takva, prije ili kasnije, mora i trijumfirati.
Chris Hedges: lekcije kojima nas uči indijanski poglavica Ludi Konj
Otpor američkih Indijanaca protiv europskih ekspanzionista došao je u dvije forme. Jedna je bila nasilje. Druga je bila pokoravanje. Nijedna nije uspjela. Zemlja im je ukradena, društva su im desetkovana, njihove žene i djeca poubijana, a okolina uništena.
Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravda. Nikada je niti nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neobuzdane korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naših pravnih i fizičkih zaštita, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.
Ideologija gramzivog kapitalizma, kao članovi kakvog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni. Odbijaju pozive na pravičnu preraspodjelu. Govore nam kako će uskoro svi uživati u "ekspandirajućem" bogatstvu, koje se zapravo stalno smanjuje. I dok se cijeli ovaj luđački projekt raspada, elite bježe kao žohari u svoja utočišta. U konačnici sve će se urušiti kao kula od karata.
Civilizacije u zadnjoj fazi raspadanja su dominirane od strane elita koje su izgubile svaki doticaj sa stvarnošću. Zajednice se upiru sve žešće i žešće kako bi osigurale dekadentno izobilje vladajuće klase, čak i kada se u tom procesu uništavaju same osnove za proizvodnju bilo kakvog bogatstva. Karl Marx je bio u pravu kada je neregulirani kapitalizam nazvao "strojem koji razbija ograničenja". Nemogućnost da se uspostave ograničenja dovodi do kanibalizacije prirodnih resursa i ljudskih zajednica.
Ovog puta je razlika u tome što kada odemo povući ćemo i cijeli planet sa sobom. Katastrofalne klimatske promjene su neizbježne. Arktički led je u terminalnom nestanku. Uskoro će u atmosferi biti toliko zarobljene vrućine da će svaki pokušaj smanjenja ugljične emisije biti uzaludan. Suše. Poplave. Toplotni valovi. Ubojiti uragani i pijavice. Prekidi struje. Kaotično vrijeme. Podizanje razine mora. Uništenje usjeva. Nestašice hrane. Kuga.
ExxonMobil, BP i ostale kompanije koje crpe ugljen i prirodni plin - baš kao i kolonijalistički lovci na bizone, koji su ostavljali tisuće lešina da trunu na suncu nakon što su im oderali kožu, u nekim slučajevima odnoseći samo jezik - nikada neće dopustiti da im se nametnu racionalna ograničenja.
Eksploatirati će, kao i izrabljivači prije njih koji su istrijebili životinje koje su održavale život autohtonog naroda Velike nizine, sve dok više ne budu imali što za eksploatirati. Kolektivno samoubojstvo nikada se ne ističe na kvartalnim profitnim izvještajima. Zaboravite sve one zgodne riječi koje su vas učili u školama o našem sistemu vlade. Prave riječi koje opisuju američku moć su "pljačka", "prevara", "kriminal", "podvala", "ubojstvo" i "represija".
One zajednice američkih Indijanaca koje su se prve prilagodile europskim kolonizatorima, kao što su bila miroljubiva kalifornijska plemena - Chilulas, Chimarikos, Urebures, Nipewais i Alonas, kao i stotine manjih skupina - oni su uništeni prvi. Ja ne pozivam na nasilje, štoviše, uvijek nastojim izbjeći nasilje, ali nemam nikakve namjere se podrediti korporativnoj moći bez obzira da li se ona skrivala iza maske Baracka Obame ili Mitta Romneya. U isto vrijeme moram sam sebi priznati da će otpor možda biti neuspješan. No, pružanje otpora govori nešto o nama kao ljudskim bićima. Održava na životu mogućnost nade, čak i kada svi empirijski dokazi ukazuju na neizbježno uništenje. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom život vladajuće klase postaje ipak mrvicu kompliciraniji, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.
"Svaki puta kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pak pretvaraju u robove proizvoljne moći", zapisao je filozof John Locke, "stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti."
Europski kolonijalisti su potpisali i izignorirali nekih 400 sporazuma sa indijanskim plemenima. Natjerali su vođe plemena na pristajanje na sporazume, uvijek kako bi im oteli zemlju, i tada bi ih izdali i ponavljali proces tako dugo dok više nije bilo ničega za oteti. Poglavice koji su vjerovali bijelcima, kao što je bio poglavica Crni Kotao (eng. Black Kettle), nisu prošli bolje od onih koji nisu vjerovali. Crni Kotao, koji je ispred svoje nastambe često vijorio američku zastavu koju su mu dali u Washingtonu kao znak prijateljstva, ubijen je od strane vojnika u službi George Armstrong Custera u studenome 1868. zajedno sa ženom i preko 100 pripadnika plemena Šajen (eng. Cheyenne).
"Bijeli čovjek nam je dao više obećanja no što pamtim", rekao je poglavica Crveni Oblak (eng. Red Cloud) u staroj dobi, "ali zadržao je jedno. Obećali su da će nam uzeti zemlju i uzeli su je".
U indijanskim zajednicama, u kojima su ljudi redistribuirali bogatstvo kako bi zadobili poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezirani, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju. Lewis Henry Morgan u svojoj knjizi "Liga Irokeza" iz 1861, nakon što je živio s njima, zapisao je kako su Irokezi razvili "kompletnu civilnu politiku koja je imala averziju prema ideji da moć bude koncentrirana u rukama manjine, već se sve baziralo na principima jednakosti". Princip jednakosti bio je način odnošenja prema drugome i prema prirodi, koncept koji je bio potpuno nepoznat i nerazumljiv europskim kolonizatorima.
Oni koji izrabljuju čine to kroz više slojeva obmane. Za svoje ciljeve angažiraju šarmantne i elokventne glasnogovornike. Koliko još dugo želimo trpiti laži Baracka Obame? Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnima da shvatimo kako nas prodaju u roblje? Zašto vjerujemo onima koji ne zaslužuju naše povjerenje? Zašto nas se stalno iznova zavodi? Obećano zatvaranje zatvora Guantanamo. Javno zdravstvo. Reforme Patriot Act-a. Zaštita okoliša. Sudska saslušavanja. Regulacija Wall Street-a. Zaustavljanje ratove. Zaposlenja. Obrane radničkih prava. Mogao bih nastaviti...
U povijesti otpora ima malo ličnosti koje su toliko plemenite kao što je bio poglavica Ludi Konj (eng. Crazy Horse). Vodio je, dugo nakon što je postalo jasno da je poraz neizbježan, najuspješniju pobunu na prostoru Velike nizine, porazio Custera i njegove ljude kod mjesta Little Big Horn. "Čak i osnovni detalji njegova života pokazuju koliko je zaista velik bio", zapisao je Ian Frazier u svojoj knjizi "Velika nizina", "jer ostao je svoj od trenutka kada je rođen do trenutka kada je umro, jer uvijek je znao točno gdje želi živjeti i od tamo nikada nije otišao. Čak i nakon što se morao predati, nikada nije stvarno poražen u bitci, jer unatoč činjenici da je ubijen, čak i vojska je priznala kako nikada nije bio stvarno zarobljen - bio je toliko slobodan da nije znao ni kako izgleda zatvor". Njegova "nenaklonost civilizaciji koja dolazi bila je doslovno proročanska", piše Frazier. "Nikada nije upoznao Predsjednika" i "nikada se vozio u vlaku, spavao u kući, jeo za stolom", ali "za razliku od mnogih ljudi diljem svijeta, kada se susreo s bijelim čovjekom taj susret nije umanjio njegovu veličinu".
Ludi Konj je ubijen bajunetama 5. rujna 1877, nakon što su ga na prevaru zaputili prema zatvoru u Fort Robinson-u, Nebraska. Čim je osjetio da se radi o klopci, potegao je nož i nastavio se boriti sve do posljednjeg trenutka. Čak i kada je izboden umirao odbio je leći na postelju bijelog čovjeka. Inzistirao je da ga se ostavi na podu. Njegov prijatelj iz plemena Miniconjou, Touch the Clouds, bio je uz njega kada je zadnji put udahnuo. Njegovi roditelji u tuzi su pokopali Ludog Konja na nepoznatoj lokaciji. Legenda kaže kako su mu se kosti pretvorile u kamenje, a zglobovi u kremen. Žestina njegova duha ostaje svijetlo koje vodi sve one koji žele živjeti životom otpora."
Izvor: www.advance.hr
