Unatoč održanoj prvoj rundi mirovnih pregovora prekida vatre u Ukrajini nema. Štoviše, jutrošnji izvještaji ukazuju na to da ruska vojska više nije toliko obzirna u razlikovanju vojnih i civilnih ciljeva. Unatoč nužnoj skepsi koja se prema tim izvještajima mora zadržati – što zbog filtriranja u službenim izvorima što zbog kakofonije – odmak od oštrog razgraničavanja vojne i civilne infrastrukture čini se očitim. Takav odmak donosi sa sobom nužno i prevrate u tumačenju Putinove taktike i krajnjeg cilja. Je li to bilo zamišljeno otpočetka ili je tek reakcija na otpor prvih dana agresije? Naravno, ne izostaje ni ekstremno popularni podžanr kremljinologije koji se se bavi Putinovim psihičkim stanjem kao privilegiranom optikom tumačenja rata, svijeta i svega mogućeg.
Pored interpretacija neposrednih zbivanja koja se oslanjaju na vojnu taktiku i procjene učinka sankcija, kontekst rata i njegovi utjecaji dovode do novih preslagivanja, potvrđivanja ili odstranjivanja ideoloških slojeva koji posljednjih godina čine okosnicu europskih politika. Za ovu priliku ćemo se osvrnuti na tri takva sloja iako ih, očito, ima puno više. Prvi od tih slojeva vezan je za fiskalnu politiku i poznatu ideologiju uravnoteženog proračuna. Ta se perspektiva pogotovo uvukla u našu svakodnevicu nakon izbijanja financijske krize 2008. godine. Predvodnica takvog razmišljanja je, naravno, Njemačka. Ona je iz pozicije ekonomski najmoćnije države Europske unije cijelo proteklo desetljeće dijelila packe neodgovornim i “ne-civiliziranim” članicama koje bi navodno htjele trošiti više nego što zarade. Do labavljenja fiskalnih pravila dovela je već bila i pandemija, ali ona su se smatrala privremenima i nisu ciljala na izdašnije državne investicije. Međutim, rat je promijenio pristup.
Sasvim očekivano, mnogi će reći da je normalno da ista pravila ne vrijede u ratu i miru. To je, naravno, točno. Kao što je točno i da Njemačka nije izravno uključena u rat. Unatoč tome, tamošnja je koalicijska vlada odlučila izdašno povećati proračun za obranu. Zanimljivo je bilo i samo objašnjenje povećanja, preciznije njegova fiskalna legitimacija. Naime, u parlamentu je Friedrich Merz iz Kršćansko-demokratske unije (CDU) kritizirao potez i ministra financija iz redova liberalnog FDP-a Christiana Lindnera, inače militantnog zagovaratelja uravnoteženog proračuna. Merz ga je upozorio da će zbog novog vojnog fonda porasti javni dug. Lindner mu je na to odgovorio da se prvenstveno radi o investiciji u slobodu. Ukratko, trebao se dogoditi rat da se opuste fiskalna pravila i da ekonomska retorika počne nalikovati pjesničkoj. To ne znači da su dosadašnja fiskalna pravila bila “prirodna” ili “ispravna” samo zato što ih može promijeniti samo rat. To samo znači da je političko-ideološka snaga koja je branila njihovu prirodnost bila toliko jaka da smatrala civilizacijskim dostignućem.
Drugi ideološki sloj koji vrijedi spomenuti je onaj vezan uz pitanje izbjeglica. Čim se zaratilo i čim je postalo očito da će tisuće ukrajinskih izbjeglica krenuti na zapad gotovo sve države su i više nego izdašno ponudile svoje kapacitete za njihov prihvat. Isto tako se vrlo brzo uočilo što su zapravo kriteriji za prihvat izbjeglica s obzirom na to da gotovo sve te iste države bezuvjetno i nasilno na granicama odbijaju izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana. Da je boja kože glavni kriterij potvrdila je uskoro i činjenica da afrički studenti iz Ukrajine nemaju isti status pri prelasku granice kao i “civilizirani” Ukrajinci. Opravdavanje očitog rasizma tražilo se u onoj famoznoj razlici između istinskih izbjeglica i ilegalnih ili ekonomskih migranata. S obzirom na to da se više iz Afrike i Bliskog Istoka gotovo nitko ne pušta u Europu, bez obzira na nesporno ratno stanje u pojedinim zemljama, dovoljan je razlog da se to navodno opravdanje odbaci. Posrijedi je naprosto čisti rasizam.
Treći sloj je nešto “dublji”. U smislu da ne aktivira odmah snažne ideološke reakcije. On se zasniva na ideji da Rusija u proteklih tridesetak godina nije uspjela razviti civilizirani kapitalizam. Taj se izostanak civiliziranosti najviše ogleda u činjenici da se tamošnje kapitaliste naziva oligarsima. Čime se sugerira da njihov kapital nije nastao “prirodno” već u dosluhu s državom ili naprosto krađom. Oznaka oligarsi sugerira da su oni i dalje ovisni o državi – kao i država o njima. Problem te oznake nije u tome da su ona i njene implikacije pogrešne već u tome što za pretpostavku ima zapadne kapitaliste koji su čisti inovatori, bez ikakvih veza s državom i bez ikakvih tragova sumnjive prvobitne akumulacije. No to nije njen jedini problem razlikovanja civiliziranog i ne-civiliziranog kapitalizma. Naime, nastanak tobožnjeg ne-civiliziranog kapitalizma u Rusiji izravan je učinak zapadnih kapitalističkih misionara predvođenih Jeffreyjem Sachsom početkom devedesetih. Njihovi savjeti zasnovani na doktrini šoka i privatizacijama su upravo omogućili nastanak oligarha i stvaranje njihova bogatstva otimačinom od naroda. I zato bi sada bili pravedno da zapadne države i institucije načine dodatni korak. A taj je da zamrznutu imovinu oligarha putem sankcija obećaju – na kakav god način – “podijeliti” najsiromašnijim Rusima.
bilten
