Od početka posljednje kapitalističke krize, došlo je do velikog porasta borbenosti masa. Režimi koji su stabilno trajali desetljećima kao tuniški i egipatski, u par tjedana raspali su se kao kule od karata. Zemlje donedavno smatrane razvijenim, “europskim” i “stabilnim” zemljama kao Grčka i Španjolska, sada su područja oružanih sukoba između snaga diktature kapitala i borbenih masa radnika i potlačenih. To se vidi i iz primjera borbe španjolskih rudara. Sjever španjolske staro je rudarsko središte, posebno država Asturija. Njezini rudari imaju dugu tradiciju otpora kapitalistima i reakciji.
U krizi koja je prethodila Španjolskom građanskom ratu, rudari su 1934. organizirali štrajk protiv desničarskih stranaka koji je prerastao u oružanu borbu i proglasili socijalističku republiku. Desničarska vlada krvavo je ugušila taj ustanak i pobila 3 000 rudara, dok ih je gotovo 40 000 bilo zarobljeno. I za vrijeme Frankove fašističke diktature, upravo su asturijski rudari pokrenuli prvu masovnu pobunu protiv režima 1962. i 1963. Ovaj štrajk također je ugušen represijom, ali je potaknuo brojne akcije solidarnosti diljem Španjolske i šire, te prisilio režim na određene ustupke. U posljednjoj krizi, s padom profitnih stopa za velike kompanije iz zemalja europskog centra, španjolska radnička klasa je postala još jedna žrtva politike napada na socijalna i demokratska prava u zemljama periferije koje provode vodeće imperijalističke zemlje. Kao i u Grčkoj, Portugalu, Irskoj i mnogim drugim zemljama, vladajuće klase silom nameću mjere spašavanja profita kompanija na račun standarda vlastitog stanovništva. Mitovi o “europskoj sudbini” tih zemalja postali su smiješni u susretu sa stvarnošću imperijalizma. Kao i u ranijim slučajevima, i sada su asturijski, ali i drugi rudari sa sjevera Španjolske pokrenuli masovni otpor. Oni nisu pristali na to da se uništava njihova budućnost, režu plaće i socijalna prava, a da se istovremeno državnim novcem spašavaju privatne banke i kompanije. Rudari su se organizirali po lokalnim zajednicama, uspostavili demokratsku strukturu zajedničkog odlučivanja i pokrenuli otpor.
Maskirani i komunicirajući lažnim imenima počeli su postavljati barikade na ulice i ceste. Kada ih je policija napala i pokušala razbiti njihovu pobunu, na gumene metke su odgovorili kamenjem i pračkama, a na suzavac projektilima kućne izrade. Pobuna se nije zadržala samo u Asturiji i na sjeveru, nego se u više navrata preselila i na ulice Madrida, posljednji put prije par dana kada su rudari u tzv. crnom maršu pješačili do glavnog grada dok su ih putem pozdravljali podržavatelji. Prilikom svakog prosvjeda i ulice Madrida privremeno izgledaju kao ratna zona. U samoj Asturiji rudari su uspjeli obraniti mnoga mjesta i u njih policija nema nikakvog pristupa. Oni su kroz svoju borbu naučili da se u sukobu s diktaturom kapitala nikakve molbe, zahtjevi ni mirne parade ne mogu nositi s oružanom silom koju kapitalisti primjenjuju protiv radničke klase. Zato je borba španjolskih rudara putokaz drugim radnicima kako se svim potrebnim sredstvima bori protiv diktature kapitala i svih njezinih institucija.
Izvor: www.crvena-akcija.org
U krizi koja je prethodila Španjolskom građanskom ratu, rudari su 1934. organizirali štrajk protiv desničarskih stranaka koji je prerastao u oružanu borbu i proglasili socijalističku republiku. Desničarska vlada krvavo je ugušila taj ustanak i pobila 3 000 rudara, dok ih je gotovo 40 000 bilo zarobljeno. I za vrijeme Frankove fašističke diktature, upravo su asturijski rudari pokrenuli prvu masovnu pobunu protiv režima 1962. i 1963. Ovaj štrajk također je ugušen represijom, ali je potaknuo brojne akcije solidarnosti diljem Španjolske i šire, te prisilio režim na određene ustupke. U posljednjoj krizi, s padom profitnih stopa za velike kompanije iz zemalja europskog centra, španjolska radnička klasa je postala još jedna žrtva politike napada na socijalna i demokratska prava u zemljama periferije koje provode vodeće imperijalističke zemlje. Kao i u Grčkoj, Portugalu, Irskoj i mnogim drugim zemljama, vladajuće klase silom nameću mjere spašavanja profita kompanija na račun standarda vlastitog stanovništva. Mitovi o “europskoj sudbini” tih zemalja postali su smiješni u susretu sa stvarnošću imperijalizma. Kao i u ranijim slučajevima, i sada su asturijski, ali i drugi rudari sa sjevera Španjolske pokrenuli masovni otpor. Oni nisu pristali na to da se uništava njihova budućnost, režu plaće i socijalna prava, a da se istovremeno državnim novcem spašavaju privatne banke i kompanije. Rudari su se organizirali po lokalnim zajednicama, uspostavili demokratsku strukturu zajedničkog odlučivanja i pokrenuli otpor.
Maskirani i komunicirajući lažnim imenima počeli su postavljati barikade na ulice i ceste. Kada ih je policija napala i pokušala razbiti njihovu pobunu, na gumene metke su odgovorili kamenjem i pračkama, a na suzavac projektilima kućne izrade. Pobuna se nije zadržala samo u Asturiji i na sjeveru, nego se u više navrata preselila i na ulice Madrida, posljednji put prije par dana kada su rudari u tzv. crnom maršu pješačili do glavnog grada dok su ih putem pozdravljali podržavatelji. Prilikom svakog prosvjeda i ulice Madrida privremeno izgledaju kao ratna zona. U samoj Asturiji rudari su uspjeli obraniti mnoga mjesta i u njih policija nema nikakvog pristupa. Oni su kroz svoju borbu naučili da se u sukobu s diktaturom kapitala nikakve molbe, zahtjevi ni mirne parade ne mogu nositi s oružanom silom koju kapitalisti primjenjuju protiv radničke klase. Zato je borba španjolskih rudara putokaz drugim radnicima kako se svim potrebnim sredstvima bori protiv diktature kapitala i svih njezinih institucija.
Izvor: www.crvena-akcija.org
