Nekih pola sata do sat nakon završetka subotnjeg prosvjeda takozvane lijevo-liberalne opozicije na Markovom trgu u Zagrebu dao se u prostoru liberalnog medijskog mejnstrima osjetiti stanoviti suspense. Trebalo je, naime, procijeniti je li prosvjed uspio. Pritom je, ako zbog ničega drugoga, onda zbog odabira lokacije samog prostora – malog i dodatno ograničenog trgića simboličkog značaja – trebalo odrediti i kriterije uspješnosti. Je li ih opozicija i sama snizila unaprijed organizirajući prosvjed baš na toj lokaciji? Je li do broja ljudi ili poslanih poruka? Kao da se čekalo da netko, gotovo bilo tko, izrekne pravorijek i da se svi slože je li prosvjed uspio ili nije.
Ne znamo tko je prvi puku obznanio sud, ali uspostavljen je pomalo neobičan konsenzus po kojem je prosvjed uspio. Uspjeh se, s obzirom na pretpostavljene kriterije, tumačio raznoliko, davali su se drukčiji naglasci, ali, smatraju gotovi svi, opoziciji se politički rizik isplatio. I dalje nije do kraja jasno kako će se ta isplata u budućnosti kapitalizirati – u krajnjoj liniji ovisi ta kapitalizacija i o potezima opozicije koji još nisu razvidni – ali postoji nekakvo uvjerenje da se u subotu stvorio nekakav politički višak koji stoji na raspolaganju. Sami predstavnici opozicijskih stranaka ističu da se radi o povijesnom datumu. Takve su im procjene, naravno, u prirodi posla, ali teško se oteti dojmu da se ne radi samo o nuždi PR-a već i da neki od njih imaju i značajnih problema s procjenom povijesnih dinamika.
Ovdje se, međutim, nećemo baviti daljnjim razvojem političke situacije u zemlji već upravo pretpostavljenim kriterijima o uspješnosti prosvjeda. Sami ti kriteriji, bilo oni eksplicirani bilo oni implicirani, nam puno više govore o toj političkoj situaciji nego rasprave o najefikasnijem koalicijskom planu ili skučenijem prostoru desne opozicije nakon najnovijih dešavanja. Da ne bi bilo zabune, nisu ta pitanja nimalo nevažna, ali ona ostaju, da kažemo u duhu povijesti parafraziranja definicije politike, u granicama mogućeg. Kriteriji nam pak govore o tome kako se te granice formiraju i što leži u domeni nemogućeg kao prostoru političkog djelovanja.
U većini interpretacija koje su prosvjedu pripisale epitet uspješnog baratalo se, uglavnom implicitno, paradoksalnom, ali i prilično bizarnom političkom pretpostavkom. A ona kaže da stranke zapravo nisu autentični politički akteri. Vidljiva je bila u dva elementa procjene uspjeha. Prema prvom, normalno je da političke stranke, za razliku od sindikata ili društvenih pokreta ove ili one vrste, uspijevaju izvući manje ljudi na ulicu. I za to je tih navodnih sedam tisuća ljudi na prosvjedu indikator uspjeha. U pozadini te pretpostavke leži rasprostranjena uvjerenost da stranke funkcioniraju prema modelu nekakvih skrivenih interesa i da im zato ljudi ne vjeruju. Možda zato HDZ i dalje uporno pobjeđuje i možda bi opozicijske stranke trebale tu reputaciju eliminirati tako da, na primjer, zastupaju nečije interese neskriveno.
Drugi element procjene uspjeha tiče se uočenog omjera po kojem je na prosvjedu bilo puno više “običnih građana” nego organizirane stranačke pješadije koja je došla pod nekim tipom pritiska, ucjene ili zbog besplatnog izleta u Zagreb. Zlobnici bi rekli da je stranačka pješadija platforme Možemo! ionako samo prošetala do Gornjeg grada i da im autobusi nemaju koga dovoditi, ali to nije sukus problema. Pravi problem je sljedeće pitanje: zašto je prosvjed autentičniji ako su na njemu u većini “obični građani”, a ne organizirano stranačko članstvo? Po tome što preciznije mjeri razinu nezadovoljstva politikama vladajućih? Možemo postaviti i suprotno pitanje: ne sugerira li manjak (mobiliziranog) članstva nisku razinu povjerenja u politički sadržaj opozicije?
Mogu li se dobiti izbori bez političkog sadržaja? Možda i mogu, ali razina kriterija kojima se procjenjuje uspjeh ovog prosvjeda nam govori o tome da nam je politički prostor previše skučen: institucionalne procedure i ekonomija kao sitnopoduzetnički raj lišen korupcije. Za dobiti izbore treba biti puno ambiciozniji u ekonomskom i ideološkom smislu jer sve većem broju ljudi politika predstavlja ili odiozno područje društvenog djelovanja ili sterilno u kojem ne mogu realizirati vlastite interese ili vrijednosti.
