Damir Novotny: Nastavak krize prijeti nestankom prerađivačke industrije

Hrvatska ekonomija se ne oporavlja. Upravo suprotno, mnogi pokazatelji ukazuju na nastavak usporavanja ekonomskih aktivnosti. Unatoč ulasku u EU, koji je u svim zemljama srednje i istočne Europe nakon pristupanja u punopravno članstvo u 2004. preokrenuo pozitivna ekonomska očekivanja, znakove optimizma u domaćem gospodarstvu ne možemo vidjeti.
Kriza se nastavlja, a nastavak krize prijeti nestankom čitavih ekonomskih sektora, poput prerađivačke industrije koja je nekada bila okosnica hrvatske ekonomije. Duboki strukturni problemi, koje ekonomska vlast niti ne pokušava rješavati, prijete pretvaranjem recesije u dugoročnu stagnaciju koja će izazvati opću agoniju i vrlo opasne društvene neravnoteže.

NESNALAŽENJE VLADE oko uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru i pokušaj nekih društvenih skupina da se ovaj grad pretvori u mjesto ”posebnog pijeteta”, odnosno grad – muzej bez (ekonomske) budućnosti, samo je jedan od primjera kako ekonomski problemi eskaliraju u političke. Ekonomska struktura ovog grada, uništena u ratu, nije niti nakon dvadeset godina obnovljena.

Potpuno je nerazumljivo zašto političke elite do sada nisu predstavile plan gospodarske reindustrijalizacije grada s nekada snažnom industrijom i razvijenom industrijskom kulturom (ali nažalost niti za mnoge druge gradove u Slavoniji u kojima je prije 90-ih prerađivačka industrija bila visoko razvijena), te na taj način kreirala radna mjesta i stvorila uvjete za normalan život današnjih generacija.

Kada bi postojala industrijska radna mjesta, tada bi politčke tenzije bile neusporedivo manje ili ih uopće ne bi bilo. Bez produktivnih radnih mjesta i mogućnosti rješavanja egzistencijalnih potreba, građani ovog grada (ponavljamo: i mnogih drugih hrvatskih gradova i naselja) ne osjećaju perspektivu i svoje probleme artikuliraju na političke ekstremne (suvremenim demokratskim društvima neprimjerene) načine.

Obnova industrijske strukture i industrijske kulture, koja je odavno morala biti dio ekonomske politike hrvatskih vlada, stvorila bi zasigurno potpuno nove perspektive i očekivanja stanovnika zapuštenih hrvatskih regija te zatvorila prostor za politički ekstremizam i nasilje.
SLIČNO MOŽEMO GOVORITI i o problemima malih farmera. Pogrešnim poljoprivrednim politikama domaći su seljaci navedeni na put visokih zaduženja i pogrešnih ulaganja koja bez prerađivačke industrije nemaju smisla. S niskom cijenom mlijeka, primjerice, se ne moraju suočavati talijanski ili oni farmeri od kojih talijanski proizvođači sira otkupljuju mlijeko. Njihova otkupna cijena je dvostruko viša od cijene koju mljekari postižu na hrvatskom tržištu. Ovaj segment hrvatske ekonomije tako se pretvara u snažan politički pokret koji, u nemogućnosti pronalaženja tržišnih rješenja, u redovitim godišnjim ciklusima vrši snažan pritisak na ekonomsku vlast i državni proračun.

Obnova prerađivačke industrije koja će otkupiti proizvode iz primarne agrarne proizvodnje, a ne povećavanje javnih subvencija koje moraju plaćati svi porezni obveznici, zasigurno predstavlja rješenje za probleme domaćih poljoprivrednika.

DOMAĆI RIBARI, prirodno okrenuti jadranskim ribolovnim resursima, ali i odbojni prema ulaganjima i ulasku u poduzetničke rizike, nastoje osigurati svoje dohotke visokim (nekonkuretnim) unutrašnjim cijenama svojih proizvoda i zahtjevima za posebnom političkom i fiskalnom zaštitom. Iz ribarskih krugova se često čuju zahtjevi za većim subvencijama iz državnog proračuna i raznim zaštitama poput ZERP-a.

Za razliku od njihovih mediteranskih europskih kolega, koji su konkurentni i veliki opskrbljivači europskog i svjetskog tržišta ribom i ribljim proizvodima, hrvatski ribari unatoč velikoj tradiciji i potencijalu nisu uspješna grana hrvatskog gospodarstva. Svoju nisku produktivnost nastoje uporno prevaljivati na državni proračun, odnosno sve porezne obveznike. Nužna je obnova ribarske flote, ali i obnova nekada snažne riboprerađivačke industrije.

PROCES NESTAJANJA nekada vrlo snažne prerađivačke industrije u hrvatskim pokrajinama, neposredno je povezan s rastućim zahtjevima prema netržišnoj alokaciji ukupnih nacionalnih ekonomskih resursa. Domaća prerađivačka industrija je tradicionalno održavala veliki broj jednostavnih radnih mjesta i dohotke mnogobrojnih kućanstava. Nestanak industrijskih radnih mjesta stvorilo je vojsku nezaposlenih, koja putem političkih stranaka, sindikata i neformalnih ad hoc interesnih skupina (raznih ”stožera za obranu”), vrši ogroman pritisak na ekonomsku vlast, traži novu preraspodjelu vrijednosti koje zapravo nisu stvorene (pa se stvaraju deficiti) i zapravo produbljuje krizu.

OBNOVA PRERAĐIVAČKE INDUSTRIJE, koja bi u srednjem roku stvorila dovoljno radnih mjesta i postupno usisavala vojsku nezaposlenih i ušutkivala političke radikale, mora biti glavni prioritet hrvatske vlade. Pri tome je posebno važno razviti novu industrijsku politiku kojom bi se definirali sektori s najvećom multiplikacijskom sposobnošću na stvaranje novih radnih mjesta. Notorna je činjenica da veliki, strateški projekti kako ih vlada naziva, ne mogu imati sposobnost multiplikacije.

Oni su, zapravo, vrlo slični neproduktivnim ulaganjima u autoceste i infrastrukturne objekte koji nisu imali bitnijeg utjecaja na održivi ekonomski rast. Potrebne su, dakle, investicije u one segmente prerađivačke industrije za koje postoje odgovarajuće komparativne prednosti, poput prehrambeno-prerađivačke i drvno-prerađivačke industrije koje u kratkom roku mogu svoriti radna mjesta. Industrijska politika mora definirati ciljane grane, fiskalna politika osigurati dovoljno snažne financijske poticaje, a ostalo je potrebno prepustiti privatnim poduzećima