Film Svećenikova djeca Vinka Brešana
Kritičari koji su se oglasili nakon predpremijernog gledanja novog uratka Vinka Brešana “Svećenikova djeca”, uglavnom su isticali njegovu izuzetnu kritičnost spram Katoličke crkve, a neki nisu prezali ni od toga da ga proglase anticrkvenim te da prorokuju žestoke napade na film zdesna. Poznavajući kalkulantske Brešanove sklonosti, o kojima su najbolje svjedočili patetičan domoljubni svršetak megahita “Kako je počeo rat na mom otoku” i falsifikatorski pristup tragediji obitelji Zec, na kojoj su se temeljili “Svjedoci” (putem adaptacije podjednako falsifikatorskog romana Jurice Pavičića), nije bilo lako povjerovati u iznenadnu filmaševu radikalizaciju.
Doduše, “Svećenikova djeca” temelje se na drami i scenariju Mate Matišića, ozbiljnijeg pisca od Pavičića, i taj Matišićev autorski udio možda je mogao biti zalog nečeg većeg od onog što je Brešan dosad isporučivao. I doista, dobili smo film koji svojim idejnim angažmanom ne razočarava, koji u završnici ne podmeće sirotog pjesnika kojeg pogađa agresorski metak dok recitira Matoševe stihove o obješenoj Hrvatskoj, niti smješta spašenu (srpsku) djevojčicu ispred velikog izlazećeg Sunca koje znači novi život, iako je u stvarnosti nitko nije spasio. Upravo suprotno, takvim omekšavanjima u samoj završnici “Svećenikove djece” ispod fasade omiljenog svećenika otkriva se zločinac, i to zločinac koji proračunato koristi sakrament ispovijedi da bi njegov zločin ostao nekažnjen. Pa ipak, usprkos tome, neke osobito intrigantne kritike Crkve u filmu zapravo nema.
Kao što je poznato, radnja je smještena u malo otočko mjesto gdje novi mladi župnik (Krešimir Mikić), uz podršku lokalnog trafikanta i apotekara, pokušava povećati natalitet bušenjem kondoma te zamjenom antibejbi pilula vitaminima. No težnja da “kulturu smrti” zamijeni “kultura života” ubrzo će poći po krivu, pa će nakon prvih, ironično rečeno, uspjeha (jer natalitet su povećala neželjena djeca, uglavnom rođena iz nagonskih seksualnih potreba, a ne ljubavi), uslijediti porazne “nuspojave”, da bi vrhunac došao u završnom obratu, kada se “kultura smrti” vraća poput bumeranga, zahvaljujući spomenutom svećeniku zločincu. Istovremeno, zločinstvo jednog svećenika na neki način iskupljuje drugog, junaka filma, koji od progroteskne figure s početka pri kraju gotovo da doseže do moralne vertikale.
Najžešća kritika (dijela) Crkve izrečena u filmu usporedba je visokog klera s tajkunima odnosno mafijašima, te žigosanje pedofilije u crkvenim redovima, uključujući lakonsko bagatelni odnos vrha hijerarhije prema njoj; također, jasno se pokazuju porazne posljedice podvrgavanja crkvenom autoritetu. Doista, isporuka ovakvih kritika u hrvatskom kontekstu, aktualno označenom crkvenom ultraofenzivom kontra seksualnog odgoja, nije mala stvar, ali opet, dva najjača uboda – osuda crkvenog bogatstva i pedofilije unutar Crkve – sasvim su sukladna društvenoj dominanti. Stoga, može li se kritika onog što zdušno kritizira velika većina hrvatskog (katoličkog) puka zaista smatrati smjelom? Uslijed crkvene moći u ovom društvu, donekle može, ali realno govoreći, prava smjelost bila bi ići protiv svih zastava i napraviti film u kojem pedofilija nije nužno zločin i tragedija.
Neovisno o tome, “Svećenikova djeca” dobrodošao su idejni kontrapunkt dugogodišnjoj institucionalnoj katoličkoj indoktrinaciji, uz to i relativno duhovita komedija jako dobrih vizualnih stilizacija, s umješnim zaokretom u tragediju. To je možda i najbolji, a svakako najvažniji film Vinka Brešana.
Izvor: Novosti
Kritičari koji su se oglasili nakon predpremijernog gledanja novog uratka Vinka Brešana “Svećenikova djeca”, uglavnom su isticali njegovu izuzetnu kritičnost spram Katoličke crkve, a neki nisu prezali ni od toga da ga proglase anticrkvenim te da prorokuju žestoke napade na film zdesna. Poznavajući kalkulantske Brešanove sklonosti, o kojima su najbolje svjedočili patetičan domoljubni svršetak megahita “Kako je počeo rat na mom otoku” i falsifikatorski pristup tragediji obitelji Zec, na kojoj su se temeljili “Svjedoci” (putem adaptacije podjednako falsifikatorskog romana Jurice Pavičića), nije bilo lako povjerovati u iznenadnu filmaševu radikalizaciju.
Doduše, “Svećenikova djeca” temelje se na drami i scenariju Mate Matišića, ozbiljnijeg pisca od Pavičića, i taj Matišićev autorski udio možda je mogao biti zalog nečeg većeg od onog što je Brešan dosad isporučivao. I doista, dobili smo film koji svojim idejnim angažmanom ne razočarava, koji u završnici ne podmeće sirotog pjesnika kojeg pogađa agresorski metak dok recitira Matoševe stihove o obješenoj Hrvatskoj, niti smješta spašenu (srpsku) djevojčicu ispred velikog izlazećeg Sunca koje znači novi život, iako je u stvarnosti nitko nije spasio. Upravo suprotno, takvim omekšavanjima u samoj završnici “Svećenikove djece” ispod fasade omiljenog svećenika otkriva se zločinac, i to zločinac koji proračunato koristi sakrament ispovijedi da bi njegov zločin ostao nekažnjen. Pa ipak, usprkos tome, neke osobito intrigantne kritike Crkve u filmu zapravo nema.
Kao što je poznato, radnja je smještena u malo otočko mjesto gdje novi mladi župnik (Krešimir Mikić), uz podršku lokalnog trafikanta i apotekara, pokušava povećati natalitet bušenjem kondoma te zamjenom antibejbi pilula vitaminima. No težnja da “kulturu smrti” zamijeni “kultura života” ubrzo će poći po krivu, pa će nakon prvih, ironično rečeno, uspjeha (jer natalitet su povećala neželjena djeca, uglavnom rođena iz nagonskih seksualnih potreba, a ne ljubavi), uslijediti porazne “nuspojave”, da bi vrhunac došao u završnom obratu, kada se “kultura smrti” vraća poput bumeranga, zahvaljujući spomenutom svećeniku zločincu. Istovremeno, zločinstvo jednog svećenika na neki način iskupljuje drugog, junaka filma, koji od progroteskne figure s početka pri kraju gotovo da doseže do moralne vertikale.
Najžešća kritika (dijela) Crkve izrečena u filmu usporedba je visokog klera s tajkunima odnosno mafijašima, te žigosanje pedofilije u crkvenim redovima, uključujući lakonsko bagatelni odnos vrha hijerarhije prema njoj; također, jasno se pokazuju porazne posljedice podvrgavanja crkvenom autoritetu. Doista, isporuka ovakvih kritika u hrvatskom kontekstu, aktualno označenom crkvenom ultraofenzivom kontra seksualnog odgoja, nije mala stvar, ali opet, dva najjača uboda – osuda crkvenog bogatstva i pedofilije unutar Crkve – sasvim su sukladna društvenoj dominanti. Stoga, može li se kritika onog što zdušno kritizira velika većina hrvatskog (katoličkog) puka zaista smatrati smjelom? Uslijed crkvene moći u ovom društvu, donekle može, ali realno govoreći, prava smjelost bila bi ići protiv svih zastava i napraviti film u kojem pedofilija nije nužno zločin i tragedija.
Neovisno o tome, “Svećenikova djeca” dobrodošao su idejni kontrapunkt dugogodišnjoj institucionalnoj katoličkoj indoktrinaciji, uz to i relativno duhovita komedija jako dobrih vizualnih stilizacija, s umješnim zaokretom u tragediju. To je možda i najbolji, a svakako najvažniji film Vinka Brešana.
Izvor: Novosti
