Za Panamu kažu kako je to grad koji nije osobito privlačan, ali pobuđuje blagotvoran osjećaj posvemašnje neodgovornosti, u njemu se sve može dogoditi unutar istinske i anonimne slobode raspolaganja vlastitim životom i zato pruža smirenje i nudi zamamna, premda nikad ispunjena, obećanja nekakvog iznenađenja u kojem se pritajila sreća.

Maqroll el Gavier (izvidnik) se nastanjuje nakon dugih plovidbi i beskrajnih mora u Panami.

I tamo, na rubu života prihvatljiva čovjeku, susreće Ilonu.

A ona dolazi s kišom. Jer kiša pere stare tragove i donosi novi početak.

Kiša pere i otiske neuspjeha, i nadanja, i razočaranja.

On je čovjek kome život treba proći.

I nije čovjek koji stanuje, nego čovjek koji putuje.

I ne zna želi li uopće stanovati, ali želi nešto promijeniti.

Važni su mu ljudi, prijateljstva i ljubavi… i najmanje toga ima.

On posjeduje hirovitu prirodu sjećanja. A Ilona ga zatiče na mjestu na kojem se nikada nije smio usidriti… jer život mu ionako nema uporište i cilj.

Ali i sam život je hirovit, kao i sjećanje.

I u našem i u svačijem životu odgovor i rješenje koje tražimo za svoje nedoumice uglavnom iskrsne iz neslućenih i nepredvidivih meandara vremena.

Oni su se znali od ranije.

I voljeli na neki čudan način. I putovali, i rastajali se, i mirisali na mora, brodove i odlaske.

Njihova konverzacija, nakon iznenadnog susreta, teče urarskom preciznošću.

I kiša, kao oblakova bol, čini ga još jadnijim i izgubljenijim.

I kao i svatko od nas, i on tegli mali osobni pakao. I ona ga spašava.

Prepuštaju se protoku i proticanju vremena. U njemu je skriveni ključ za sve. Ako ga počnemo tražiti, izgubit ćemo sposobnost pronaći ga.

Ideja, poput vala isplivava iz mora.

Oni pokreću bordel.

I posao dobro ide.

A oni nestalni u svojim odlukama, nesigurni u životnim potezima kao da si moraju podariti dodatno uporište za razumijevanje svijeta.

Svaka od tih djevojaka koja radi za njih ima svoj život, svoje razloge i svoje neobjašnjive putove koji su je doveli baš kod njih.

Neka uporna sjeta vuče  se i valja cijelim romanom. Rubnici sreća izmakli su za ove ljude. I oni su svjesni toga. Nisu možda nesretni, ali ni ne znaju što je sreća. Njihovi svjetovi su svjetovi razvezanih veza, beskrajnih lutanja, vječnih kiša i oluja. Svjetovi kojima vlada voda. Ona koja odnosi, rastapa, briše. Ona koja i od brodova stvara olupine… natopljene uspomenama proganjanima, poput sablasti, ranijim životnim potezima.

Mutisovi likovi su te olupine. Neke more zauvijek proguta a neke čovjek snagom svoje moći i sile raskomada i pretvori u željezo… staro….potrošeno…

Ilona pogiba.

Neki kažu da smrt ne uništava bliska bića koja su dio našeg života. Ali, ona i odnosi zauvijek sa sobom mogućnost novih sjećanja…. a stara…. sjećanja… postoji vrijeme u kojem  godine pojedu uspomene.

Za Maqrolla nema sjećanja koje se u utočište pretvara.

On i ništavilo doživljava kao običnost. Nešto što mu je najbliže i nikada mu nije bilo strano.

Ovaj put ne postoji više vjerojatnost da ona s kišom dođe. I nikada više…

I ma koliko kiša bilo, netko će uvijek izostati…

I zato, za početak, ako uopće ima početaka u životu kojeg cikličnost u krug tjera, možda je najbolje, maknuti se iz Paname. Tamo kiše često padaju. I čekanja su onda puno češća nego na nekom drugom kraju ovog prolaznog svijeta.

I zato, Maqrolla poput proroka pomoraca, sitnih lopova, švercera i ukletih lutalica, natopljen melankolijom tuga svog života, odlazi iz mjesta kiša tražiti kiše na mjestima gdje one rijetko padaju.

U prostorima neutješnih ljepota, tamo gdje one rijetko padaju, možda je dovoljno znati da i onda, kada u toj rijetkosti ipak padnu, nikoga više u svom daždenju, nikada neće donijeti…