Priče su ovo o vremenu kad se vrijeme mjerilo radom na zemlji.

Priče jednog kalendara  kraja 19.  i prve polovice 20. stoljeća.

Priče žene koju nije čak ni kritika toga vremena dodirnula. Jednostavno je ostala prešućena. Jedna Mara.

Zbog Slavonije, zbog Šokaca, zbog žena.

Zbog one Slavonije u kojoj se krala zemlja i krale su se i šume, ali i ljudi, njihove duše iz njih.

Zbog onih Šokaca bogatih dušom koje upravo prostranstvo njihove duše baca iz ravnoteže i  onda se čovjeku čini da je sam nad sobom izrekao osudu: ili će živjeti kako hoće ili ga neće biti.

I zato Marini likovi propadaju.

Bilo je godina kada je zemlja mnogo davala, i naši su se bogatili.

Bilo je godina kada je podbacivala, i neka je viša sila sav rod uništila – preživjelo se.

Ratovi su pustošili svijet – ona je ostajala.

Tek jedino smo znali uvijek: ona je sveto naše pravo, i izgubiti nju zbog zle kobi, nesreća je.

Zbog svetog prava, zbog nesreće, zbog zle kobi, samo Slavonac u književnoj šlingi ove autorice ostaje zatajen.

A ta regionalnost, kao prirodna danost kulture, na ovim stranicama poput etnografske povijesti jednog vremena niče puno godina kasnije iz neraskidive postojanosti Čovjeka i Zemlje.

I kao da vremena između nije ni bilo.

I kao da i danas Slavonija izlazi iz zapećka, onako šokački, otegnuto i zlosretno, a zapravo, imala je svoju kulturnu adresu puno prije i puno postojaniju, nego li neki drugi.

Ali, Šokci s uvijek tiho govorili međusobno, Dalmatinci su raspravljali, Hercegovci su se glasno pretjerivali, reći će ova prva dama šokačke priče, i možda iznijeti istinu zašto nas počesto nije bilo na mjestima koja su naša.

Njene žene su žene stalno ponavljanih sudbina, nepoznate a poznate, i tkane uz pripovjedačku svijest koja osporava mnogo  i štošta.

Njene žene nikada ne silaze s trona svoje patnje.

Život im je ovisan o zemlji, imaju kratke mladosti, prepune gubitaka i odricanja, i tužne starosti. Ono između pojede život i rad.

Njihova mudrost i mudrost ove ravnice stiješnjena je u obnavljanje života, u misiju o trajanju, u istinu o nužnosti duše.

Imanje  Slavonca mjeri se zemljom i dušom, i obrnuto, i uvijek. I Slavonija je Zemlja žita i Čovjeka, i obrnuto, i uvijek.

Intimne tragedije Marinih nepoznatih žena u sjeni su neizbježnih propasti. Portreti su sitne biografije o njima, vrijedne kazivačkog i slušateljskog truda, kojima je ova šokačka i sama umalo nepoznata žena, kao išetala iz polja makova kraja 19. stoljeća i lakim hodom koji najsigurnije umor koraka prepoznaje, uhodala u vrijeme koje se podsmjehnulo zaboravu.

Te žene su nepoznate. Drugima.

I istodobno, svojim životima, po nečemu drugačije od drugih. I opet, toliko stvarne i nedaleke.

Te žene, svojim životom, ostvarile su pravo na priču.

One u njima stoje poluobnažene na koncu stoljeća.

Snaša Terza svojim je tijelom platila svoje bogatstvo. I zadužila se kod savjesti, ali i kod želje za boljim životom. I u danima kad je život prošao, bankrotirala. Za sebe u sebi. I priskrbila si jalovost u pustim noćima. I prazna srca dotrajala bez ljubavi.

I njen antipod crnice ovog podneblja je Ljuba Tomina, čija se mladost brže od prolaska jednog dana gasila pod teretom  svakodnevlja. Ali je imala dodir, onaj trag nježnosti , onu sitnicu uobličenu u ljubav u kojoj vrijeme poprima dimenziju međuprostora između posljednjeg i sljedećeg nagovještaja važnosti u životu muža.

Marine žene, su nepoznate.

I obrasci su žena, i onih željnih  slobode a zatvorenih u lutkinim kućama, i onih željnih odmora koji zemlja ne dozvoljava.

I njezine žene, zapravo se puno i ne razlikuju od današnjih. I danas žene u tihim jesenima ove surove ravnice pate, i danas čeznu, i danas žele. I patnja žene nije poništena stoljećem, i nije poništena prividno boljim životom, i nije poništena snažnijim obećanjem. Zemlja kad traži, ona ne čeka, i neće zazelenjet, i neće ploda donijet dok ju ruka, čiji dodir prepoznaje, ne pomiluje.

I zato, možda najjednostavnije, umjesto kraja portreta nepoznatih žena, jedna istina preoblikovana i rahlim zapečaćena, a iz njih, tih slavonskih žena, potekla: budite nježni prema onome što volite, jer to ga čini snažnijim a  snažni u svojim rukama i loše svjetove okrenuti mogu.