Sa suđenjem Perkoviću što upravo započinje u Muenchenu, Hrvatsku zahvaća remisija ”udbaškog sindroma”. Nije to naknadna manifestacija potiskivanja traumatske represije zadnjih predratnih godina, pa čak ni one u godinma koje su im neposredno prethodile, dakle u desetljeću kad je zločin čijim se naredbodavcima sudi u Njemačkoj izvršen. Više je to povezano s razdobljem uspostave samostalne hrvatske države. Naime, ista struktura koja je Đurekovića ”odradila” po standarnoj udbaškoj proceduri, igrala je sudbonosnih prevratnih godina presudnu ulogu. No, političko pitanje koje se tim povodom danas otvara ne odnosi se ni na šezdesete, ni na sedamdesete ni na osamdesete godine prošlog stoljeća nego na ovu, prošlu i pretprošlu godinu ovog stoljeća. A pitanje glasi – zašto Hrvatska vidno opstruira suđenje i na koji se način ta udbaška mreža ukopala u tkivo hrvatske demokracije pa sad iskazuje moć za koju smo, sve do šokantnog trenutka kad je izručenje Perkovića otklonjeno, vjerovali da, zapravo, više ne postoji?To pitanje vrlo je kompleksno, a ima jednostavan, jasan odgovor, samo što se saznanja na kojima se odgovor temelji, ne oslanjaju na arhive, koje su većim dijelom oštećene ili razvučene, nego na niz povezanih iskaza i općenito poznatih pojedinosti koje je bilo potrebno desetljećima kolacionirati, kako bi se dobila uvjerljiva cjelina. Problem s takvim saznanjima investigativnog novinarstva je što je to tek jedna od istina na medijskom tržištu, koja se namjerno guši politikantskim spinom, dok su historičari i znanstvenici uglavnom nekompetentni za recentno doba, u kojem su se i sami formirali, dok publika ne razumije elementarne stvari, jer je sluđena propagandom.Odavna sam odustao da o tome pišem u publicističkom formatu popularne historiografije ili pamfletistike, odabravši pristup Javiera Cercasa (r. 1962.), po mom sudu najvažnijeg suvremenog europskog pisca. Njegovo djelo ”Anatomia de un instante” (2009.) prevedeno kod nas kao ”Anatomija jedne pobune” (Fraktura, 2014.) prati sličan sklop događaja španjolske tranzicije i osujećenog desničarskog udara falangista 1981. godine. Autor u predgovoru kaže da odabire literarni pristup, naraciju, priču, jer se samo tako može interpretirati logika zbivanja, dok publicistika s kritičkim pristupom građi nema izgleda, budući da su i sami izvoru u velikoj mjeriu ”u zraku”, nešto što se može tek očitivati iz meteo-karte idejnih gibanja… Zato je i izabrao narativnu strategiju ”razudbe jednog momenta”.Takav prijelomni moment u ovoj našoj priči ubojstvo je Stjepana Đurekovića u jednoj garaži u naselju na periferiji Muenchena. Tu je bio smješten tiskarski stroj na kojem je Pišta Đureković odštampao pet knjiga potpisanih njegovim imenom, koje apsolutno nije mogao sam napisati, jer za to nije imao dovoljno vremena, a ni potrebne kompetencije. U tih pet antijugoslavenskih pamfleta također pisanih u beletrističkoj formi, sadržano je previše podataka koji se inače objelodanjuju u podjenako bogatom opusu beogradskog kroničara Udbe, Marka Lopušine. Đureković je, dakle, bio jedan Lopušina u outsourceu. Da se sad puno ne bavim razlozima i pojedinostima te operacije (koje sam detaljno rastumačio u prethodnim tekstovima), jer to i nije bitno za ovo današnje ključno političko pitanje, navodim samo zaključak da je ubojstvo izvršeno u području ingerencije lokalnog šefa II odjela Državne bezbednosti (u Hrvatskoj sigurnosti, SDS), a to je bio Josip Perković. Neposredno prije nego su ga otpremili u Njemačku, u jednom od dugih razgovora koje smo vodili (baveći se osamdesetima, a ne sedamdesetima kad se ubojstvo dogodilo) objasnio mi je da je u bivšoj Jugoslaviji djelovalo dvanaest samostalnih obavještajnih operativa, koji su se samo djelomice koordinirali. Osim hrvatskog SDS-a bilo je još sedam republičkih i pokrajinskih SDB-ova, jedan savezni, zatim inozemna služba, jugoslavenska CIA (SID, kojemu je dugo bio šef i Budimir Lončar), zatim vojna obavještajna OS JNA i vojna Kontraobavještjna služba (KOS), koje su sve raspolagala vlastitom agenturom i samostalno izvodile neke operacije u inozemstvu. Situacija je bila kao tada u novinama – moj prijatelj Boško Crnobrnja koji je radio u ”Vjesniku”, pričao mi je kako je na prvu vijest o državnom udaru u Nepalu stigao u Katmandu i ondje u hotelu našao drugog lika iz ”Večernjeg lista”, a zatim Tanjugovca i jednog našeg fotografa-freelancera, tako da je ubrzo pola dopisničkog kora bilo iz Jugoslavije, većinom iz Zagreba (u sličnoj prilici popularni Bole dobio je orden Narodnog heroja Filipina, ali to je sasvim druga priča).S mjesta šefa II uprave, Josip Perković je dospio na položaj glavnog šefa Službe na Zrinjevcu 7 u Zagrebu (danas je tu smješteno Ministartsvo vanjskih poslova) i tada, koncem sedamdesetih godina, bio je na ključnom mjestu s kojega se moglo utjecati na smjer događaja prilikom raspada države i osnivanja nove, samostalne Hrvatske. Vrlo je važna činjenica i ta da je u Službi već radio i njegov sin Aleksandar (Saša) Perković, među oko 900 operativaca u tadašnjem sastavu (danas je dvostruko više ljudi u SOE-i!) koji je bio okosnica vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.U Srbiji je raspad već bio poodmakao – ondje je lokalni šef Službe tipovao na Slobu Miloševića. Jovica Stanišić oslanjao se na jednu generalsko-udbašku strukturu ražalovanih rankovićevaca, kojima je idejnu podlogu davao krug Dobrice Ćosića, koji je i sam pao s Lekom, pa je Dobrica postao disident, ali ne osobito žestok, jer mu je još za Titova života dodijeljena na Dedinju jedna vila s bazenom.
Kako su slobisti započeli pohod u Crnu Goru, Vojvodinu i na Kosovo ukidajući federalne strukture, dok su sjedište saveznog SUP-a i SDB-a okupirali vojnom akcijom, u periferijskim republikama Bivše, došlo je do uzbune – ali u komitetima, ne na ulici… U Sloveniji već je odavna postoja ”izlazni scenarij”, a tu je na čelu parade bio Milan Kučan, šef partije, kojemu je slovenski SDB pružao bezrezervnu podršku, budući da su od 1984., naime od pada Staneta Dolanca koji je kao ministar unutrašnjih poslova reflektirao na Titov položaj, slovenski patriotski udbaši prestali slati svoja izvješća u savezni centar. Vodili su diskretno rat protiv vojne službe, objasnio mi je tadašnji šef slovenskog DB-a, jedan fenomenalan lik, ”noga oficira JNA nikad nije kročila u Bazu 24 u Kočevskom rogu”. Odatle će Janša poslije zapovijedati u Desetodnevnom ratu za nacionalnu secesiju. Dakle, u Sloveniji i Srbiji bilo je jasno tko komandira, a u Hrvatskoj, to je tek trebalo ustanoviti.
Ljudi u Službi su, kaže Perković, prvo nastojali razabrati što govori i što hoće Stipe Šuvar, koji je tu bio najjači komunist i partijski karizmatik. Kako nisu mogli shvatiti ni prvo ni drugo – Stipe je bio sasvim rasuta persona, u političkom smislu, dok je idejno zaostajao jedno sto godina za samim Tuđmanom – ponadali su se kako će vodstvo preuzeti Mika Špiljak. On se tada – 1984. – vratio s najviših funkcija u Beogradu i uživao je velik autoritet među starim komunjarama, predsedamdesetoprvaškim partijašima. No, ubrzo se pokazalo da on nema velike političke ambicije – sina je uvalio na čelo švicarskog holdinga INTERINA, preko kojega je išlo cijelo poslovanje te hrvatske multinacionalke i sav uvoz nafte za Jugoslaviju, a inače je samo zborovao na samoupravnim manifestacijama, pazeći da ne iskoči i previše se ne istakne.
Kad su to vidjeli, čestiti su se bezbednjaci istinski zabrinuli. Bojali su se, jedno, Miloševića i oluje s Istoka, a drugo, narodnog gnjeva i nezadovoljstva koji se neće moći kontrolirati, pa su se već vidjeli kako vise na kandelabrima Trgu republike, veselo okićenim o svim novogodišnjim praznicima. Shvatili su, dakle, da nema duge nego da nađu prikladnog liudera za budućnost i izvedu ”glajhšaltovanje”, tranziciju, koja će biti više nalik onoj iz 1918. nego onoj iz 1945. kad je samo u Zagrebu strijeljano 15.000 ljudi. Osvrnuli su se, dakle, za vođom kojega bi narod mogao prihvatiti…
Tu je bila, naravno, Savka, ali Savka je bila socijalistkinja i, osim toga, ozbiljna žena koja nije htjela imati nikakva posla s udbašima koji su je šarafili svih tih godina provedenih u nemilosti. Miko Tripalo nje se pak držao jer je ispravno shvaćao kako je puno pametnija i ozbiljnija, pa će ga sačuvati od kompromitacije. Prikrpio im se i stari Bobetko, zatim legendarni partizanski general armije Ivan Rukavina, te svi ostali ”proljećarski” lideri. S druge strane imao si Vladu Gotovca, koji je i sam bio socijalist, ali posve neorganiziran lik, zatim Budišu, koji im se činio kao opasni nacionalist, te Ivana Zvonimira Čička, polukomičnog barbuda, koji bi bio pogodniji za revoluciju na Kubi, ili ulogu u filmu koji je o tome snimio Woody Allen (”Bananas”, 1971.). Znači, od bilo kakvih disidenata recimo u zabranjenom benignom ”Hrvatskom tjedniku”, ostao ti je još glazbeni kritičar Zvonimir Berković i povijesni feljtonist ”dr.” Franjo Tuđman. Berk nije igrao, pa je ostao Franjo. No, od tog generala JNA u penziji koji je počeo kao unitarist u kabinetu generala Gošnjaka, pa uspio razočarati Bakarića koji mu je namijenio ulogu modernog hrvatskog komunista, tek je trebalo stvoriti lik koji bi se dopao nacionlistima. Oni će, znalo se, determinirati ishod prvih demokratskih izbora.
Perković je Tuđmanu pribavio pasoš i operativnu potporu pa ga poslao u Kanadu, gdje je dobio novac, vjerojatno ipak ne od lakovjernih emigranata, nego od same Perkovićeve mreže, u koju je nesumnjivo spada i Gojko Šušak. Ista je operacija ponovljna sa Šeksom, koji je također putovao u Australiju.
Najbliži suradnik Franjin za političke poslove bio je tada Josip ”Đoli” Manolić, penzionirani udbaš (otjeran 1971.), čovjek najvećeg povjerenja čovjeka najvećeg Titova povjerenja, Ivana ”Steve” Krajačića. Stevo je samom Rankoviću namjestio pušku, a Titu Jovanku. Bio je ”orgsekretar” hrvatske Partije u sjeni sve do svoje smrti 1986. godine, kao što će Đoli postati ”orgsekretar” Tuđmanove partije, kad je od njega dobio politički zadatak da po provinciji osnuje sve podružnice HDZ-a. Nije mu to bila prvina, sličnu je misiju obavio još 1942. osnivajući po Hrvatskoj SKOJ, da bi poslije bio prebačen u II odjel Ozne PPK (Protiv pete kolone), službu koja je skupa s žandaremerijom (KNOJ) bila zadužen za retorziju unutrašnjeg i klasnog neprijatelja (sumarne egzekucije, jamarenje). A prije nego je ”otišao u šumu”, Đoli je skupa sa Špiljkom vodio organizaciju SKOJ-a u Zagrebu (i primio u nj recimo Franju), što znači da je imao odličan kanal veze sa starim komunjarama, koji su bespogovorno priredili višestranačke izbore, čim je Perković našao kandidata i pribavio mu novac za predizbornu promidžbu. Izbore su izgubili amateri iz KPH, koje još od 1971. do te mjere nije nitko shvaćao ozbiljno da su im za šefa postavili nekog Ivicu Račana.
Kad je tako zasnovao državu, Tuđman je za neizbježno vođenje ”rata za jugoslavensko naslijeđe” proklamirao doktrinu ”pomirenja ustaša i partizana”, pa abolirao udbaše koji su ga doveli na vlast. Oprostio im je sve osim činjenice da su ga baš oni uzdigli i odmah je kod protivničke, tzv. desne struje koju je sam formirao pretežno od Hercegovaca, okorjelih nacionalista koji su također većinom radili za Udbu, poput Šuška, ali na nižim položajima konfidenata i agenta-provokatora, naručio političku likvidaciju Perkovića, a zatim i Manolića. Zatim je, po Titovom receptu likvidarao likvidatore (Goli otok pa Brijunski plenum!), pošto je u pripremi imao treću, stožernu, ”tehnokratsku” struju ”geldhabera”, lovaša, pretvorbenih oligarha, koji su preuzeli ekonomiju i marginalizirali sve te žicare, koji su još neko vrijeme kontrolirali jedino podzemlje i prizemlje.
Račan nije podupirao ni jedne ni druge ni treće, ali im nije ni smetao, ali je uto za predsjednika izabran Mesić koji je rehbilitirao Perkoviće i njihove pretvorio u svoju ”opričninu”. Umjesto staroga Jose, doveo je na Pantovčak mladoga Sašu, koji je prethodno bio šef operative hrvatske tajne policije (druga pozicija u Službi). Zahvaljujući svojim ustavnim ovlastima i ucjenjivačkom političkom potencijalu, Mesić ga je nametnuo za koordinatora svih hrvatskih obavještajnih agencija (kojih ipak ima manje nego u titovska vremena). Saša je na tom položaju ostao do danas, već u trećem predsjedničkom mandatu, dakle i na Predsjedničkom dvoru Ive Josipovića. I sad, kad se advokat Gizele Đureković, udovice pokojnoga Stjepana, kojoj je sud dopustio da se kao sutužiteljica pridruži progonu njemačkog Državnog odvjetništva, čudi i zgraža što je dokumentacija koju je poslala Hrvatska do nerazumljivosti počarana flomatsterom, pa se ne može razabrati identitet počinitelja i naručitelja te zapovjedni lanac za ovu likvidaciju, valja mu samo objasniti – pa neće valjda sin inkriminirati rođenog oca, ili one koje su mu pomagali, zapovijedali, i koji mu možda još mogu pružiti neku zaštitu, ako su gdje sačuvali kakvu poziciju, a bit će da jesu?
Činjenica da je Hrvatska zbog Perkovića i njegova tadašnjeg šefa Zdravka Mustača, kojemu se također sudi u Muenchenu, bila spremna raskinuti odnose s Europskom unijom te da se dovela u diplomatsku izolaciju i praktično zaledila diplomatske relacije s Njemačkom, priprema nas da prihvatimo saznanje kako naša država polukrivotvorenjem četrdeset godina stare dokumentacije opstruira ovo suđenje, a pritom nas jedino tješi uvjerenje da BND raspolaže originalima, budući da je od prvoga dana hrvatske demokracije, njihovom predstavniku, doktoru tom i tom – zaboravio sam mu prezime – sam Đoli Manolić (kako mi je rekao) ”pružao uvjete za nesmetan rad…”. Đoli i Perković, naime, nikad nisu bili isto, naprotiv, to su bile dvije struje koje su se uzajamno potkopavale. Manolićeva je kao i on sam već gotovo pola stoljeća (vrlo aktivnoj) mirovini. Nedavno je, u 92. Godini, Đoli vadio novu vozačku dozvolu i silno se ražestio kad mu je nisu htjeli produžiti na deset godina… Što znači da su svi ovi podzemni fenomeni tvoreni od prilično trajnog materijala, ali već je i s ovim suđenjem u Muenchenu postalo očito – neće baš ni Udba moći vječno… Sudbina operativaca pritom nikome nije bitna, ključna je zapovjedna vertikala i političko pokroviteljstvo, koje će prije nego proces bude dovršen, nesumnjivo postati potpuno transparentno, u skladu s uzusima superiornog njemačkog pravosuđa. A ono se, vidi se već, fokusiralo upravo na te bitne aspekte slučaja.
Neće biti teško dokazati da je Perković organizirao likvidaciju, a zatim će se razotkriti partijska više veza. Tad će letjeti perje!
zurnalisti
Kako su slobisti započeli pohod u Crnu Goru, Vojvodinu i na Kosovo ukidajući federalne strukture, dok su sjedište saveznog SUP-a i SDB-a okupirali vojnom akcijom, u periferijskim republikama Bivše, došlo je do uzbune – ali u komitetima, ne na ulici… U Sloveniji već je odavna postoja ”izlazni scenarij”, a tu je na čelu parade bio Milan Kučan, šef partije, kojemu je slovenski SDB pružao bezrezervnu podršku, budući da su od 1984., naime od pada Staneta Dolanca koji je kao ministar unutrašnjih poslova reflektirao na Titov položaj, slovenski patriotski udbaši prestali slati svoja izvješća u savezni centar. Vodili su diskretno rat protiv vojne službe, objasnio mi je tadašnji šef slovenskog DB-a, jedan fenomenalan lik, ”noga oficira JNA nikad nije kročila u Bazu 24 u Kočevskom rogu”. Odatle će Janša poslije zapovijedati u Desetodnevnom ratu za nacionalnu secesiju. Dakle, u Sloveniji i Srbiji bilo je jasno tko komandira, a u Hrvatskoj, to je tek trebalo ustanoviti.
Ljudi u Službi su, kaže Perković, prvo nastojali razabrati što govori i što hoće Stipe Šuvar, koji je tu bio najjači komunist i partijski karizmatik. Kako nisu mogli shvatiti ni prvo ni drugo – Stipe je bio sasvim rasuta persona, u političkom smislu, dok je idejno zaostajao jedno sto godina za samim Tuđmanom – ponadali su se kako će vodstvo preuzeti Mika Špiljak. On se tada – 1984. – vratio s najviših funkcija u Beogradu i uživao je velik autoritet među starim komunjarama, predsedamdesetoprvaškim partijašima. No, ubrzo se pokazalo da on nema velike političke ambicije – sina je uvalio na čelo švicarskog holdinga INTERINA, preko kojega je išlo cijelo poslovanje te hrvatske multinacionalke i sav uvoz nafte za Jugoslaviju, a inače je samo zborovao na samoupravnim manifestacijama, pazeći da ne iskoči i previše se ne istakne.
Kad su to vidjeli, čestiti su se bezbednjaci istinski zabrinuli. Bojali su se, jedno, Miloševića i oluje s Istoka, a drugo, narodnog gnjeva i nezadovoljstva koji se neće moći kontrolirati, pa su se već vidjeli kako vise na kandelabrima Trgu republike, veselo okićenim o svim novogodišnjim praznicima. Shvatili su, dakle, da nema duge nego da nađu prikladnog liudera za budućnost i izvedu ”glajhšaltovanje”, tranziciju, koja će biti više nalik onoj iz 1918. nego onoj iz 1945. kad je samo u Zagrebu strijeljano 15.000 ljudi. Osvrnuli su se, dakle, za vođom kojega bi narod mogao prihvatiti…
Tu je bila, naravno, Savka, ali Savka je bila socijalistkinja i, osim toga, ozbiljna žena koja nije htjela imati nikakva posla s udbašima koji su je šarafili svih tih godina provedenih u nemilosti. Miko Tripalo nje se pak držao jer je ispravno shvaćao kako je puno pametnija i ozbiljnija, pa će ga sačuvati od kompromitacije. Prikrpio im se i stari Bobetko, zatim legendarni partizanski general armije Ivan Rukavina, te svi ostali ”proljećarski” lideri. S druge strane imao si Vladu Gotovca, koji je i sam bio socijalist, ali posve neorganiziran lik, zatim Budišu, koji im se činio kao opasni nacionalist, te Ivana Zvonimira Čička, polukomičnog barbuda, koji bi bio pogodniji za revoluciju na Kubi, ili ulogu u filmu koji je o tome snimio Woody Allen (”Bananas”, 1971.). Znači, od bilo kakvih disidenata recimo u zabranjenom benignom ”Hrvatskom tjedniku”, ostao ti je još glazbeni kritičar Zvonimir Berković i povijesni feljtonist ”dr.” Franjo Tuđman. Berk nije igrao, pa je ostao Franjo. No, od tog generala JNA u penziji koji je počeo kao unitarist u kabinetu generala Gošnjaka, pa uspio razočarati Bakarića koji mu je namijenio ulogu modernog hrvatskog komunista, tek je trebalo stvoriti lik koji bi se dopao nacionlistima. Oni će, znalo se, determinirati ishod prvih demokratskih izbora.
Perković je Tuđmanu pribavio pasoš i operativnu potporu pa ga poslao u Kanadu, gdje je dobio novac, vjerojatno ipak ne od lakovjernih emigranata, nego od same Perkovićeve mreže, u koju je nesumnjivo spada i Gojko Šušak. Ista je operacija ponovljna sa Šeksom, koji je također putovao u Australiju.
Najbliži suradnik Franjin za političke poslove bio je tada Josip ”Đoli” Manolić, penzionirani udbaš (otjeran 1971.), čovjek najvećeg povjerenja čovjeka najvećeg Titova povjerenja, Ivana ”Steve” Krajačića. Stevo je samom Rankoviću namjestio pušku, a Titu Jovanku. Bio je ”orgsekretar” hrvatske Partije u sjeni sve do svoje smrti 1986. godine, kao što će Đoli postati ”orgsekretar” Tuđmanove partije, kad je od njega dobio politički zadatak da po provinciji osnuje sve podružnice HDZ-a. Nije mu to bila prvina, sličnu je misiju obavio još 1942. osnivajući po Hrvatskoj SKOJ, da bi poslije bio prebačen u II odjel Ozne PPK (Protiv pete kolone), službu koja je skupa s žandaremerijom (KNOJ) bila zadužen za retorziju unutrašnjeg i klasnog neprijatelja (sumarne egzekucije, jamarenje). A prije nego je ”otišao u šumu”, Đoli je skupa sa Špiljkom vodio organizaciju SKOJ-a u Zagrebu (i primio u nj recimo Franju), što znači da je imao odličan kanal veze sa starim komunjarama, koji su bespogovorno priredili višestranačke izbore, čim je Perković našao kandidata i pribavio mu novac za predizbornu promidžbu. Izbore su izgubili amateri iz KPH, koje još od 1971. do te mjere nije nitko shvaćao ozbiljno da su im za šefa postavili nekog Ivicu Račana.
Kad je tako zasnovao državu, Tuđman je za neizbježno vođenje ”rata za jugoslavensko naslijeđe” proklamirao doktrinu ”pomirenja ustaša i partizana”, pa abolirao udbaše koji su ga doveli na vlast. Oprostio im je sve osim činjenice da su ga baš oni uzdigli i odmah je kod protivničke, tzv. desne struje koju je sam formirao pretežno od Hercegovaca, okorjelih nacionalista koji su također većinom radili za Udbu, poput Šuška, ali na nižim položajima konfidenata i agenta-provokatora, naručio političku likvidaciju Perkovića, a zatim i Manolića. Zatim je, po Titovom receptu likvidarao likvidatore (Goli otok pa Brijunski plenum!), pošto je u pripremi imao treću, stožernu, ”tehnokratsku” struju ”geldhabera”, lovaša, pretvorbenih oligarha, koji su preuzeli ekonomiju i marginalizirali sve te žicare, koji su još neko vrijeme kontrolirali jedino podzemlje i prizemlje.
Račan nije podupirao ni jedne ni druge ni treće, ali im nije ni smetao, ali je uto za predsjednika izabran Mesić koji je rehbilitirao Perkoviće i njihove pretvorio u svoju ”opričninu”. Umjesto staroga Jose, doveo je na Pantovčak mladoga Sašu, koji je prethodno bio šef operative hrvatske tajne policije (druga pozicija u Službi). Zahvaljujući svojim ustavnim ovlastima i ucjenjivačkom političkom potencijalu, Mesić ga je nametnuo za koordinatora svih hrvatskih obavještajnih agencija (kojih ipak ima manje nego u titovska vremena). Saša je na tom položaju ostao do danas, već u trećem predsjedničkom mandatu, dakle i na Predsjedničkom dvoru Ive Josipovića. I sad, kad se advokat Gizele Đureković, udovice pokojnoga Stjepana, kojoj je sud dopustio da se kao sutužiteljica pridruži progonu njemačkog Državnog odvjetništva, čudi i zgraža što je dokumentacija koju je poslala Hrvatska do nerazumljivosti počarana flomatsterom, pa se ne može razabrati identitet počinitelja i naručitelja te zapovjedni lanac za ovu likvidaciju, valja mu samo objasniti – pa neće valjda sin inkriminirati rođenog oca, ili one koje su mu pomagali, zapovijedali, i koji mu možda još mogu pružiti neku zaštitu, ako su gdje sačuvali kakvu poziciju, a bit će da jesu?
Činjenica da je Hrvatska zbog Perkovića i njegova tadašnjeg šefa Zdravka Mustača, kojemu se također sudi u Muenchenu, bila spremna raskinuti odnose s Europskom unijom te da se dovela u diplomatsku izolaciju i praktično zaledila diplomatske relacije s Njemačkom, priprema nas da prihvatimo saznanje kako naša država polukrivotvorenjem četrdeset godina stare dokumentacije opstruira ovo suđenje, a pritom nas jedino tješi uvjerenje da BND raspolaže originalima, budući da je od prvoga dana hrvatske demokracije, njihovom predstavniku, doktoru tom i tom – zaboravio sam mu prezime – sam Đoli Manolić (kako mi je rekao) ”pružao uvjete za nesmetan rad…”. Đoli i Perković, naime, nikad nisu bili isto, naprotiv, to su bile dvije struje koje su se uzajamno potkopavale. Manolićeva je kao i on sam već gotovo pola stoljeća (vrlo aktivnoj) mirovini. Nedavno je, u 92. Godini, Đoli vadio novu vozačku dozvolu i silno se ražestio kad mu je nisu htjeli produžiti na deset godina… Što znači da su svi ovi podzemni fenomeni tvoreni od prilično trajnog materijala, ali već je i s ovim suđenjem u Muenchenu postalo očito – neće baš ni Udba moći vječno… Sudbina operativaca pritom nikome nije bitna, ključna je zapovjedna vertikala i političko pokroviteljstvo, koje će prije nego proces bude dovršen, nesumnjivo postati potpuno transparentno, u skladu s uzusima superiornog njemačkog pravosuđa. A ono se, vidi se već, fokusiralo upravo na te bitne aspekte slučaja.
Neće biti teško dokazati da je Perković organizirao likvidaciju, a zatim će se razotkriti partijska više veza. Tad će letjeti perje!
zurnalisti
