Srpski premijer na inauguraciji hrvatske predsjednice
Srpski premijer Vučić stigao je u Zagreb slalomski – prvo je zaobišao srpskog predsjednika Nikolića koji je rekao da neće ići na inauguraciju hrvatske predsjednice, što je možda bilo i najpametnije, a zatim i hrvatskog premijera Milanovića, koji mu je po protokolu trebao biti domaćin, a zapravo nije bio, jer je posjet ostvaren na višoj razini. Umjesto Tome koji je gotovo isto toliko nepoželjan kao Milanović, koji je sebe, vladu i državu doveo u međunarodnu izolaciju, putuje, dakle, Vučić, koji se do sad susreo s oko sedamdeset državnika.Po čemu se, dakle, razlikuju Milanović i Vučić? Vode vlade dvije male balkanske zemlje koje se nalze u podjednako teškim ekonomskim problemima, što se onda zakonomjerno pretvaraju u političke. No, jedan vozi desnom stranom ulice, a drugi lijevom i kad na radiju čuje da traffic control javlja kako neki luđak vozi pogrešnim prometnim trakom, uzvikuje – ”Šta jedan, svi su tu ludi!”
Kakav je efekt postigao Vučićev posjet? Najvažnije, nije bilo velikog lokalnog učinka, jer bi on mogao biti samo negativan, što znači da je posjet postigao svrhu – upisao je milijun bodova u Bruxellesu, a to je, očito, i bio primarni cilj, kako otkriva njegova izjava u intervjuu zagrebačkim dnevnim novinama. Rekao je: ”Ne vidim zašto Hrvatska ne bi mogla surađivati sa Srbijom, kad ću ja s albanskim predsjednikom Ramom ići u Bruxelles da skupa lobiramo za financiranje izgradnje ceste od Beograda do Tirane?”
Kako su se Milanović i Vučić našli na tako različitim, zamalo suprotstavljenim stranama diplomacije i politike? Ništa u njihovom backgroundu nije upućivalo da do toga mora doći. Sadašnjost je nemoguće objasniti prošlošću, makar što palanačka filozofija ili miteleuropski historicizam predmnijevali.
Milanović je kreiran u hrvatskom diplomatskom inkubatoru što ga je na Zrinjevcu 7 formirao blagi ministar Mate Granić, dobroćudni doktor iz Makarske, koji se u politici našao zamalo slučajno. Njegov profesor na klinici za dijabetes, dr Zdenko Škrabalo, postao je Tuđmanov ministar vanjskih poslova, jer se Franjo volio okruživati akademicima (pa se i na njega to primilo), a zatim, kad se pokazalo da je jedan doktor malo previše oprezan i plašljiv, zamijenjen je drugim, vlastitim asistentom, dr Granićem, koji je zapravo bio vrlo slična pojava, ali čovjek neusporedivo ambiciozniji. Mate je imao zadatak da na Zrinjevcu 7 okupi ”mlade lavove” tuđmanovske diplomacije, uglavnom bivše novinare, koji su trebali kompenzirati međunarodne pritiske zbog hrvatske politike u Bosni. Tuđman je uz pomoć Granića i ministra obrane Šuška, uspostavio balans u svom marionetskom političkom kazalištu, gdje su oni glumili ”dobrog” i ”zločestog” policijaca, iako su zapravo bili samo manifestacije vrhovničke volje. Dr. Granić je također dobio uput da uzgoji novi naraštaj ”custom made” diplomata, koji su u najvećoj mjeri regrutirani medju diplomandima Pravnog fakulteta u Zagrebu. Bila je to fatalna greška.
Hrvatskom politikom stoga i danas dominiraju liječnici, te pravnici s Universitas Zagrabiensis, s te domaće akademije smiješnog hoda, koja je u komunizmu od normalne austrougarske juridičke škole za fiškale, pretvorena u centar za normativiziranje jednog fantazmagoričnog režima. Tu su se izmišljale i normirale nepostojeće društve forme ”delegatskog sistema”, nadahnutog izvornom kardeljevskom vizijom talijanskog (fašističkog) korporativizma.
Sve je hrvatsko pravo poteklo sa zagrebačkog, najstarijeg pravnog fakulteta (iz 1776.), gdje se i danas jasno uočavaju dvije tendencije, dvije škole – stara jurisprudencija koja rađa advokate, tehničare korporativnog i procesnog usmjerenja, te ”ustavobranitelje” i ustavopisce, zakonodvce koji ”dlaku cepaju na dvanaest delova”… Ti šampioni orginalnih domaćih pravnih nauka posve su inkopatibilni sa svjetskom praksom, što ne smatraju svojim problemom, a silno su važni u domaćem političkom procesu jer su se ugurali u sve javne ustanove i nadzorne odbore, budući da ih prihvaćaju kao stručnjake ”za sistem”. Malograđanska javnost u šampionima ”pravnosti” vide put izlaska iz ”balkanskog javašluka”, ne shvaćajući kako je upravo ta autarkična kvazi-znanost konstitutivni dio tog primitivnog duha lokalne zatvorenosti. Po svojoj normativističkoj prirodi, pravo, naravno, uopće nije znanost, kao ni medicina. Obje su discipline determinirane procedurama i zahtijevaju memoriranje, a inteligencija i analitička agailnost nisu njihova primarna svojstva. Istraživanja su u pravnoj i medicinskoj djelatnosti posve marginalizirana. U toj stolariji nema puno dizajnerskog nadahnuća. Da su hrvatski političari pretežno s fakulteta elektrotehnike i arhitekture, sigurno bi nastala neusporedivo bolja politička scena, a sve to donekle objašnjava genezu i narav Zorana Milanovića, trenutačnog lidera hrvatskih socijaldemokrata. Ne mogu se, naravno, svi njegovi nedostaci pripisati formativnom iskustvu pravnika i diplomata u okruženju granićevskog doktorsko-advokatskog instituta za tuđmanološku apologetiku na Zrinjevcu 7, ali objašnjava zašto s takvom strašću brani svoje osvjedočenje da je ”Angela Merkal jedna obična istočnonjemačka glupača” koja ne razumije da je hrvatsko sudstvo isto tko dobro kao njemačko, pa bi mu trebalo ostaviti nadležnost u slučaju Perković, budući da je taj zaslužni šef Udbe u komunističkom i postkomunističkom režimu imao znatne zasluge za državu, pa bi s njim treblo postupati kao s nacionalnom institucijom, a ne kao s prostim kriminalcem, kojega niži njemački sud kani strpati u ćuzu. Napokon, i bivši predsjednik Josipović profesor je kaznenog procesnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu – u tom hramu, on je glavni žrec, koji je, štoviše, pokušao osnovati vlastiti kult, pa je ondje okupio jednu skupinu ustavnih pravnika i dao im zadatak da revidiraju Ustav, koji je htio, referendumskim državnim udarom, provesti u svom drugom mandatu… U grubim crtama, ideja je bila da sebi neizmjerno poveća ovlasti i učini ih većim od onih koje je imao Tuđman, pa bi postao kombinacija francuskog i bjeloruskog predsjednika, jedno novo balkansko čudo, kakvima se na Balkanu više i ne možeš načuditi… Šef njegove političke opertive bio je pritom sin optuženog Josipa Perkovića, koji je oca bio naslijedio na mjestu šefa operative obavještajne službe, kad mu se otac bio povukao. Pravnički državnipravni utopizam ovdje je redovito skopčan s udbaškom real-politikom, a taj stari recept Josipović nije morao ni osvijestiti, nego ga je upio kožom kao sin manje važnog pripadnika najviše nomenklature bivšeg režima, dr Ive Josipovića, člana hrvatskog Politbiroa u doba čišćenja Savkinih disidenata 1971. godine. Zoran Milanović, sin jednog beznačajnog partijskog komitetlije, Stipe Milanovića, koji se poslije prevrata privremeno upisao u HDZ, nije u tome participirao u nekoj ozbiljnoj mjeri, a s Udbom imao je Zoki samo daleke rodovske veze. Prvi susjed njegova oca u Sinju bio je Perkovićev pomoćnik koji se uvijek žalio da ga je Zo, kad ga je uzeo na ruke kao bebu – popišao… Što se od njega može uvijek i očekivati.
U palači tuđmanovske diplomacije na Zrinjevcu 7, Milanović se uglavnom bavio sitnim karijernim kombinacijama, novinskim spinovima, sitnim kabinetskim spletkama, te zdravim sportom utkrivanja oko mlađih, podobnih suradnica. Ništa spektakularno. Poslali su ga u Bruxelles, gdje je magistrirao. Dobar student, dobar engleski, uvijek dobre cipele. Sve skupa, mogao je ispasti genij, ali i ovakav politički monstrum koji je za tri godine mandata na čelu vlade, uništio stranku, državu i društvo. Kad je shvatio koliko izazov nadmašuje njegove sposobnosti, smjesta je odustao od borbe i obećane reforme te posvetio štetnom politikantstvu. Osnovno je obilježje njegova vladalačkog stila, dakle – kukavičluk. Naprosto se uplašio problema koje nije bio kadar pojmiti ni riješiti. U početku, oslanjao se na koalicionog partnera, liberala Radimira Čačića, koji je postao generalni direktor hrvatske ekonomije, ali kad je ovaj pao, vođenje privrede vraćeno je iz outsourcea u nadležnost riječkog staljinista Slvka Linića, koji je nastavio suprotnim smjerom. A problem je, naravno, isti onaj koji stoji pred svim društvima balkanske nedovršene tranzicije – potrebno je ostvariti prijelaz iz totalitarnog uređenja i komandirane ekonomije u demokratski parlamentarizam i kapitalistički poredak. Thomas Piketty u svom seminalnom djelu ”Kapital” analizira promjene kapitalističke strukture u dvadesetom stoljeću i uočava neke regresivne trendove, ali zemljama Balkana koje još nisu izašle iz plemenskog feudalnog sustava i teledirigirane ekonomije, te su oscilacije na dalekoj destinaciji prema kojoj su se zaputile posve nevažne. Budući da kasne pedeset godina, pa su ih politički i ekonomski nedostižno prestigle Poljska i Slovačka, a ekonomski i Rumunjska, te države moraju tek riješiti osnovna pitanja i izaći iz socijalizma. Kad je prilikom inauguracije u Zagrebu nova hrvatska predsjednica rekla da ”investicije valja prepustiti privatnom poduzetništvu”, Vučiću koji je sjedio u publici, moralo je biti jasno da se na regionalnoj sceni javio još jedan glas koji svjedoči zapadnjačku agendu, te da je njegova slalomska putanja do Zagreb točno dospjela do cilja.
Kad je počeo svoj premijerski mandat, Milanović je odmah odustao od svake reforme – to mu se učinilo preteško, a značilo bi gubitak biračke potpore u izbornom tijelu s kojim je birokratski SDP srastao – državnoj administraciji. Administracija je osnovna prepreka razvoju, jer se za njeno financiranje mora porezima i nadzornim procedurama ubiti proizvodna ekonomija. Umjesto da provodi reforme, za što su potrebni stručnjaci, među kojima bi se kao lightweight i nestručnjak sam Milanović osjećao inferiorno – a to ne podnosi, jer mu je kompleks inferiornosti koji skriva egzibicionističkim ispadima i huliganskom političkom retorikom, osnovna slabost – on se odlučio za konfrontativnu politiku društvenog inženjeringa uvodeći normativistički, kao pravi zagrebački pravnik, ”europske standarde”, koji se proklamiraju, oživotvoruju na papiru, a onda provode uz izazivanje društvenih sukoba ondje gdje su društveni sukobi najmanje korisni – primjerice u Vukovaru, kad su se silom šarafile ćirilićne ploče. Pitanju ćirilice ili nogometa, Milanović i njegova vlada prilazili su na isti način – nepromišljeno i nasilno, ali bez rezerve snage, tako da uvijek propadnu već poslije prvog poteza. Umjesto da svemoćnog vlasnika ”Dinama”, Zdravka Mamića, uklone tako da krenu na ”dugi marš” kroz lokalne (županijske) sportske saveze, koje je trebalo očistiti i reformirati, statutarno prilagoditi potrebama trenutka i realnim mogućnostima, pa onda poslije godinu-dvije toga predanog rada u ”bazi” sazvali skupštinu Noometnog saveza na kojoj bi novi i njihovi ljudi Mamića uklonili, ministar sporta (jedan brahijalni Milanovićev adept) naprosto je preko novina napao Mamića, koji ga je onda samljeo nacionalističkim ispadima koje su mediji pratili poput reality-showa. No, to je Milanovićevom ministru i cijeloj vladi omogućilo da se pozicioniraju kao ”principjelni” borci za više vrijednosti, a istodobno ih lišilo potrebe bilo kakvog napornog, marljivog i nevidljivog djelovanja… Isto vrijedi za ćirilicu, izmjene obiteljskog zakonodavstva i sve drugo. Da je oko ćirilice i društvene klime u Vukovaru Milanovićeva vlada htjela poduzeti kakve pametne mjere, prvo bi ondje postavile nekog svog čovjeka koji nije onako vidno nesabran, i ne studira pod stare dane laičku teologiju, nego kakvog ozbiljnog operativca, poput onih koje na terenu u Osijeku drži HDZ. Zatim bi posredstvom obavještajnih službi i policije razlučili protagoniste kriminalne scene od običnih agitatora i manipuliranih socijalnih slučajeva u braniteljskoj populaciji, te prvima ukinuli zaštitarske ugovore s državnim firmama, druge izazvali na otvorenu političku polemiku u javosti, a treće uključili u program zbrinjavanja, te otvorili jednu tvornicu – što nije posve nemoguće, kako se ovih dana pokazuje i u Srbiji… Dovučeš investitore, daš im sve što traže i još dodaš, sve im pokloniš i zalijepiš banku na čelo i – plivaj… Samo što to zahtjeva nezamislivu koordinaciju i koncentraciju, rad premijera i rad ministarstava, koje je Milanović manje-više kastirao sebi na sliku i priliku: svi ti likovi ne bi bili u stanju zaraditi ni sto eura na otvorenom tržištu!
S druge strane imamo Vučića. Kakav je njegov background? To je dobro poznato – čovjek je prošao kroz srpski pakao u doba Miloševićeva režima, preživio je društveni debakl izazvan sankcijama i sveobuhvatnom kriminalizacijom društva, izložen strahotama srpske politike koje nisu nikoga ostavile neokrznutim. Po bilo kojoj statističkoj formuli i racionalnoj paradigmi, trebalo je to rezultirati tipom koji na liderskoj poziciji samo perpetuira cijelu stoljetnu srpsku zaluđenost autoritarnim narodnjaštvom pretočenim u barbarogenijski komunizam, uronjenim u mitove i populističke fikcije o usudu i moralu srpskog ”istorijskog iskustva”. Kad čitaš srpske novine, stalno se suočavaš s historijskim pamćenjem ili totalnom amnezijom, a to pamćenje pritom je obilježeno dubinski interioriziranom amnezijom, kao što je amnezija, povezana s razumijevanjem dnevnih političkih zbivanja, zapravo posljedica negativne memorije, pa se svaka novost refleksno prima kao opasno skretanjem sa zadane ”istorijske” usudbene trajektorije.
Na temelju toga svog navodnog usuda, današnja Srbija postala je zaostalo, deindustrijalizirano društvo, u kojem ne postoje ekonomski subjekti. Velika poduzeća tu su samo fantomi – ili su dio portfelja oligarha, koji nisu sposobni za korporativni razvoj svojih poduzeća, ili su ostaci neke jugoslavenske ekonomije koja je imala globalne reference. Tu je jedini preostali ekonomski potentni faktor – država, koja ima zadatak da se razdržavi i razvlasti u ekonomiji, te otpili granu na kojoj sjedi milijun državnih čvoraka koji pjevaju lijepu pjesmu o nekadašnjem, sadašnjem i budućem usudbenom putovanju u bolju budućnost. Da se ostvare ekonomske reforme i državna ekoniomija deetatizira preostaje, dakle, kao jedini put – prodaja i supstitucija neproduktivne ekonomije poduzećima koje će osnovati inozemni investitori. To je ono što najviše mrze srpski, hrvatski i slovenski socijalistički etatisti, potomci samoupravljača, progeniji titoizma. Zar ćemo ”mi” biti tek sluge stranog kapitala? Kome ćemo ”mi” to prepustiti ”naše”, kome pokloniti ”nacionalno blago”?
Ti dragulji iz narodne riznice i fabulozno ”nacionalno blago” pritom su razorene tvornice u propalim varošima, a pripisivanje navodne fabulozne vrijednosti – demagogija iz repertoara glupost i prevara, koje možeš podvaliti samo jednoj toliko osiromašenoj, zatupljenoj populaciji, koja odbija pojmiti činjenicu kako jedino ova europska regija stagnira već dvadeset i pet godina, što je, tvrdio je jedan moj prijatelj, profesionalni historičar, najduže razdoblje propadanja i nazadovanja u tisućljetnoj povijesti Balkana. Srednji je vijek tu bio dinamično razdoblje osvajanja i svjetskih sukoba u kojem su se baš u ovom prostoru uzdigle najveće civilizacije, a ideja o tome da je puk, ”narod”, ”mi”, pritom bio samo kolateralna žrtva, tek je romantičarsko-nacionalistička narativ, preuzet kasnije u engelsovsku marksističku sociologiju koja ”niže klase” pretvara u obaveznu žrtvu represije famoznih ”vlasnika sredstava za proizvodnju”.
Snage reakcije kod nas su u zenitu – uspjeli su mobilizirati očajnike i objasiti im da je uzrok njihova stradanja bešćutni kapitalizam, kao da su privatizacijski oligarsi bili proizvod tržišta, a ne derivat socijalizma, tranzicijskog režima koji se oslanjao na Udbu te iz komunizma ”glajšaltovao” u nacionalistički socijalizam, zadržavši društvenu kontrolu. Široka promulgacija toga idiotizma na terenu bivše Jugoslavije razumljiva je i objašnjiva baš kao i drugi balkanski balkanizam – grčki slučaj, jer se u oba polazi od ”zasebnosti” u odnosu na normalne zakonitosti svjetskog raazvoja, koje u Estoniji, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, gdje nisu dovodili u pitanje tu opću matricu, ekspresno ostvarili dvostruki i trostruki nacionalni dohodak u odnosu na zlosretne države jugoistoka.
Zašto se hrvatski premijer odao toj populističkoj demagogiji, a srpski nije, nego je preuzeo odgovornost da nešto ostvari, iako je Aleksandar Vučić formalno isto toliko nekvalificiran za vođenje državne ekonomije kao i Zoran Milnović?
Vučić se doima kao generički proizvod beogradske urbane scene. Koliko god propao ili propadao, Beograd je dovoljno velik grad da sistematski proizvodi kozmopolitsku svijest. Vodećem šminkeru i bonvivanu svoga doba, maršalu Titu, neki su domaći komunisti poslije rata sugerirali: ”Druže Tito, trebali bismo glavni grad pozicionirati negdje u Bosni, u Banja Luku, bilo gdje, samo da se izbjegne korupcija beogradske velegradske atmosfere, sa svim buržoaskim i velikosrpskim natruhama…” Još su živi ljudi koji se sjećaju tih savjeta i savjetnika te i dalje misle da je to bila pametna namisao, jer bi se socijalistički balkanizam tako još više učvrstio u još izvornijoj barbarogenijskoj formi, blizak samoj narodnoj biti koja je, naravno, superiorni produkt naših nadmoćnih, junačkih gena… Ako smo toliko drukčiji, mora biti da smo genijalni, inače bismo bili idioti. Balkanski ubermenš, ili balkanski untermenš? Srećom za Srbiju, Beograd zaista na svaku idejnu otrodoksiju zaista upravo tako djeluje – rastvara je kao kiselina. Grad je, po logici stvari, kao jedna prava metropola, otvoren svijetu. Iz svijeta dolaze divne, koruptivne ideje, koje rezoniraju u najbistrijim, beskompromisnim umovima. I Aleksandar Vučić kao kao da ništa nije cijeli život radio, nigdje bio, s nikim se upoznao, radio i savjetovao, nego se odnekud obreo na beogradskom asfaltu i, kao Chauncey Gardiner, upitao: ”A što sad?” Odmah je shvatio da mu nikakva lokalna mudrost neće pomoći. Poslije toga krenuo je na put bez povratka – u Berlin, Bruxelles, u Kinu, u Davos, pa čak i u Zagreb, jer je i tu trebalo nešto reći, pokazati, poručiti. Nastavak slijedi.
