Malo je koja rečenica u zadnje vrijeme uhvatila duh vremena kao ona što ju je prije nekoliko dana izreklaAnica Kovač. "Ljudi su pokazali da su spremi za čistu Hrvatsku", rekla je supruga bivšeg nogometaša na Trgu bana Jelačića. Budući da bivša manekenka to nije kazala na promociji najnovijeg Perwollovog tekućeg deterdženta za efikasno čišćenje mrlja, gdje je inače često viđena gošća, nego na punokrvnom nacionalističkom derneku, čini se da je govorila o nečem drugom.
Ne znamo je li oduševljenje tom činjenicom iskazala prije ili nakon što je rulja uzvikivala Za dom spremni, kao uvod u Thompsonovu pjesmu Bojna Čavoglave, ali je sasvim sigurno da je u tih devet riječi zapanjujućom preciznošću zabilježila neosporni fakat: nekoliko događaja koji su se odvijali minuloga vikenda pokazali su da višemjesečno širenje mržnje, isključivosti, prokazivanja unutarnjih i vanjskih neprijatelja i promoviranje etničke jednoobraznosti polako poprima programatske konture.
Na braniteljskom skupu gdje je rečenica izrečena, Đuro Glogoški pozvao je na državni udar, a krupni kapitalist Josip Klemm na to je dodao: "Ako žele rat, imat će ga". Iz publike su ga, među ostalima, slušali Branimir Glavaš i Dario Kordić, bez da je gotovo ijedan medij, uključujući javnu televiziju, konstatirao kako je riječ o moralno nepodnošljivoj činjenici. To je samo pokazatelj da je njihovo prisustvo na svečanim obljetnicama, svetim misama i manifestacijama na kojima se zaziva nacionalno zajedništvo, postalo normalizirano. Još otkako je u predsjedničkoj kampanji Kolinda Grabar Kitarović promovirala Mirka Norca kao potencijalnog savjetnika za obranu ili nešto tomu slično, razina dopustivog u društvu se pomjerila do te razine da je postalo normalno koketirati s ratnim zločincima, prokazivati nacionalne izdajnike ili objektivno prenositi izjave ušatorenih lovaca na Jugoslavene s kojima se pravna država odbija razračunati.
Na svečanoj sjednici povodom Dana grada Vukovara, predsjednik Gradskog vijeća Igor Gavrić poručio je kako dvojezične ploče "nikad neće biti, niti su ikad bile, u gradu Vukovaru".
Iz prvoga reda manifestaciju je promatrao nasmiješeni Tomislav Merčep, čovjek koji je sve do inauguracije predsjednice, a još od svečanosti obilježavanja ulaska Hrvatske u NATO savez, bio nepoželjan eksponat za pokazivanje na javnim političkim događanjima. Zbog njegovog prisustva, sjednicu su napustili predstavnici srpske manjine. Komentirajući njihovu odluku, HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava podsjetio je da je Merčep prvi zapovjednik obrane Grada Vukovara, "pa ako za njega nema mjesta, ne znam kako su oni to zamislili, za koga onda treba biti mjesto".
Cjelodnevnu svečanost je zaključila Ruža Tomašić, Zlatna Zorica hrvatske desnice, kazavši bez ikakve zadrške sljedeću rečenicu: "ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, mnogo Srba će iz Hrvatske otići u Srbiju".
Uzme li se u obzir Ružina retorika kakve se ne bi postidjeli ni veliki govornici najslavnijih fašističkih režima, ima neke brutalne logike da se na ovakve svečanosti dovode ljudi čije ratne zločine propitkuju hrvatski i međunarodni sudovi, jer ako "čišćenje" postaje najbolja metafora društveno-političke klime, onda u kontekst moraš dovesti i "čistače", ljude koji su sasvim doslovno trijebili Hrvatsku od dvonožaca pogrešne nacionalnosti; pojedince koji su godinama bili u političkoj i društvenoj anonimnosti, a danas se polako vraćaju u fokus, kao blistavi uzor budućih higijenskih podviga.
U isto vrijeme, politička "ljevica", predvođena SDP-ovom vladom, šuti na novi val nacionalističkog divljanja, te ga, štoviše, u nekim prilikama otvoreno opravdava. Šef Vukovarskog SDP-a Goran Bošnjak izjavio je kako "ne vidi ništa sporno u nazočnosti gospodina Merčepa na sjednici", dok SDP-ov splitski gradonačelnik Ivo Baldasar već mjesecima koketira s ideologijom koja predstavljala simbol pod kojim su ubijani ljudi zbog etničke pripadnosti.
Na nedavnoj obljetnici proboja logoraša u Jasenovcu, premijer Zoran Milanović javno je prozvao predsjednicu jer je na nogometnoj utakmici, gdje se skandiralo Za dom spremni, rekla da je atmosfera bila veličanstvena, ističući da bi joj bilo bolje da je šutjela ili da je "hladno i dostojanstveno otišla s toga stadiona." Premijer, međutim, već deset dana odbija odgovoriti potpisniku ovoga teksta hoće li predsjedati Organizacijskim odborom sinjske Alke, koju organizira društvo čiji je član Mirko Norac, ili će "hladno i dostojanstveno" otići s te manifestacije? Ako ne odgovara na jednostavan upit, je li premijer obični licemjer ili samo dosljedno provodi sadržaj moralne prodike koju je uputio predsjednici, pa umjesto odlaska odabire šutnju?
Što god da je na djelu, sasvim je sigurno da će do održavanja jubilarne 300. Alke atmosfera u državi postati takva da će Norac, poput Glavaša, Kordića ili za ratni zločin nad civilima osumnjičenog Merčepa, opet postati javna ličnost.
Za to će se pobrinuti i mediji poput portala i sličnoimenog tjednika Dnevno.hr, gdje naplavine anonimnih "novinara" i "intelektualaca", s licima zakukuljenim u autorske pseudonime, već mjesecima čereče javne osobe na način kakav nije viđen tijekom devedesetih godina, kad je takav žurnalistički diskurs bio mainstream. Sve brojnijem čitateljstvu sve brojnije medijske publikacije nude poremećeni koktel teorija zavjere, dokumenata špijunskog polusvijeta i stratišta za "antihrvate", pokazujući kako svako novo nacionalno buđenje jednog plemena u pravilu podrazumijeva trajno uspavljivanje "predstavnika" drugog...
U isto vrijeme, povjesničari s nacionalnim predznakom podižu kod maloljetnika borbenu gotovost izrađujući školske udžbenike koji nalikuju na Cro Army, legendarni ratni album sa samoljepljivim sličicama, a HRT-ov četvrti program obavlja opširne pripreme za dolazak Karamarkovih mračnjaka na vlast.
Utoliko ne čudi što nacionalni ekstremizam polako ulazi u apolitičnu i tabloidnu domenu društva, i što o njemu mišljenje daju osobe poput Anice Kovač: u tome je, uostalom, ambijentu i njegovo prirodno stanište. Tamo se niske strasti spajaju s visokom tiražom, što desetljećima dokazuju srpski tabloidi. Zbog onoga što dolazi, normalnim građanima ne preostaje ništa nego da se opskrbe Perwollovim preparatima. Oni, kako ponosno naglašava proizvođač, efikasno čiste i krvave mrlje.
lupiga
Ne znamo je li oduševljenje tom činjenicom iskazala prije ili nakon što je rulja uzvikivala Za dom spremni, kao uvod u Thompsonovu pjesmu Bojna Čavoglave, ali je sasvim sigurno da je u tih devet riječi zapanjujućom preciznošću zabilježila neosporni fakat: nekoliko događaja koji su se odvijali minuloga vikenda pokazali su da višemjesečno širenje mržnje, isključivosti, prokazivanja unutarnjih i vanjskih neprijatelja i promoviranje etničke jednoobraznosti polako poprima programatske konture.
Na braniteljskom skupu gdje je rečenica izrečena, Đuro Glogoški pozvao je na državni udar, a krupni kapitalist Josip Klemm na to je dodao: "Ako žele rat, imat će ga". Iz publike su ga, među ostalima, slušali Branimir Glavaš i Dario Kordić, bez da je gotovo ijedan medij, uključujući javnu televiziju, konstatirao kako je riječ o moralno nepodnošljivoj činjenici. To je samo pokazatelj da je njihovo prisustvo na svečanim obljetnicama, svetim misama i manifestacijama na kojima se zaziva nacionalno zajedništvo, postalo normalizirano. Još otkako je u predsjedničkoj kampanji Kolinda Grabar Kitarović promovirala Mirka Norca kao potencijalnog savjetnika za obranu ili nešto tomu slično, razina dopustivog u društvu se pomjerila do te razine da je postalo normalno koketirati s ratnim zločincima, prokazivati nacionalne izdajnike ili objektivno prenositi izjave ušatorenih lovaca na Jugoslavene s kojima se pravna država odbija razračunati.
Na svečanoj sjednici povodom Dana grada Vukovara, predsjednik Gradskog vijeća Igor Gavrić poručio je kako dvojezične ploče "nikad neće biti, niti su ikad bile, u gradu Vukovaru".
Iz prvoga reda manifestaciju je promatrao nasmiješeni Tomislav Merčep, čovjek koji je sve do inauguracije predsjednice, a još od svečanosti obilježavanja ulaska Hrvatske u NATO savez, bio nepoželjan eksponat za pokazivanje na javnim političkim događanjima. Zbog njegovog prisustva, sjednicu su napustili predstavnici srpske manjine. Komentirajući njihovu odluku, HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava podsjetio je da je Merčep prvi zapovjednik obrane Grada Vukovara, "pa ako za njega nema mjesta, ne znam kako su oni to zamislili, za koga onda treba biti mjesto".
Cjelodnevnu svečanost je zaključila Ruža Tomašić, Zlatna Zorica hrvatske desnice, kazavši bez ikakve zadrške sljedeću rečenicu: "ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, mnogo Srba će iz Hrvatske otići u Srbiju".
Uzme li se u obzir Ružina retorika kakve se ne bi postidjeli ni veliki govornici najslavnijih fašističkih režima, ima neke brutalne logike da se na ovakve svečanosti dovode ljudi čije ratne zločine propitkuju hrvatski i međunarodni sudovi, jer ako "čišćenje" postaje najbolja metafora društveno-političke klime, onda u kontekst moraš dovesti i "čistače", ljude koji su sasvim doslovno trijebili Hrvatsku od dvonožaca pogrešne nacionalnosti; pojedince koji su godinama bili u političkoj i društvenoj anonimnosti, a danas se polako vraćaju u fokus, kao blistavi uzor budućih higijenskih podviga.
U isto vrijeme, politička "ljevica", predvođena SDP-ovom vladom, šuti na novi val nacionalističkog divljanja, te ga, štoviše, u nekim prilikama otvoreno opravdava. Šef Vukovarskog SDP-a Goran Bošnjak izjavio je kako "ne vidi ništa sporno u nazočnosti gospodina Merčepa na sjednici", dok SDP-ov splitski gradonačelnik Ivo Baldasar već mjesecima koketira s ideologijom koja predstavljala simbol pod kojim su ubijani ljudi zbog etničke pripadnosti.
Na nedavnoj obljetnici proboja logoraša u Jasenovcu, premijer Zoran Milanović javno je prozvao predsjednicu jer je na nogometnoj utakmici, gdje se skandiralo Za dom spremni, rekla da je atmosfera bila veličanstvena, ističući da bi joj bilo bolje da je šutjela ili da je "hladno i dostojanstveno otišla s toga stadiona." Premijer, međutim, već deset dana odbija odgovoriti potpisniku ovoga teksta hoće li predsjedati Organizacijskim odborom sinjske Alke, koju organizira društvo čiji je član Mirko Norac, ili će "hladno i dostojanstveno" otići s te manifestacije? Ako ne odgovara na jednostavan upit, je li premijer obični licemjer ili samo dosljedno provodi sadržaj moralne prodike koju je uputio predsjednici, pa umjesto odlaska odabire šutnju?
Što god da je na djelu, sasvim je sigurno da će do održavanja jubilarne 300. Alke atmosfera u državi postati takva da će Norac, poput Glavaša, Kordića ili za ratni zločin nad civilima osumnjičenog Merčepa, opet postati javna ličnost.
Za to će se pobrinuti i mediji poput portala i sličnoimenog tjednika Dnevno.hr, gdje naplavine anonimnih "novinara" i "intelektualaca", s licima zakukuljenim u autorske pseudonime, već mjesecima čereče javne osobe na način kakav nije viđen tijekom devedesetih godina, kad je takav žurnalistički diskurs bio mainstream. Sve brojnijem čitateljstvu sve brojnije medijske publikacije nude poremećeni koktel teorija zavjere, dokumenata špijunskog polusvijeta i stratišta za "antihrvate", pokazujući kako svako novo nacionalno buđenje jednog plemena u pravilu podrazumijeva trajno uspavljivanje "predstavnika" drugog...
U isto vrijeme, povjesničari s nacionalnim predznakom podižu kod maloljetnika borbenu gotovost izrađujući školske udžbenike koji nalikuju na Cro Army, legendarni ratni album sa samoljepljivim sličicama, a HRT-ov četvrti program obavlja opširne pripreme za dolazak Karamarkovih mračnjaka na vlast.
Utoliko ne čudi što nacionalni ekstremizam polako ulazi u apolitičnu i tabloidnu domenu društva, i što o njemu mišljenje daju osobe poput Anice Kovač: u tome je, uostalom, ambijentu i njegovo prirodno stanište. Tamo se niske strasti spajaju s visokom tiražom, što desetljećima dokazuju srpski tabloidi. Zbog onoga što dolazi, normalnim građanima ne preostaje ništa nego da se opskrbe Perwollovim preparatima. Oni, kako ponosno naglašava proizvođač, efikasno čiste i krvave mrlje.
lupiga
