Druga dekada 21. stoljeća se u većem dijelu stručne literature i ambicioznije kolumnistike naziva dekadom populizma. Tom konsenzusu ne odmažu ni svi mogući prijepori oko definicije populizma, a ni razlike u samom korištenju pojma koje varira od analitičkog do diskreditacijskog. Bez obzira na to kako čitali i procjenjivali kauzalne međukorake, komprimirani i široko prihvaćeni narativ kaže da je politika druge dekade ovog stoljeća obilježena velikom financijskom krizom i odgovorima na tu krizu, prvenstveno u obliku mjera štednje. Takav je kontekst stvorio različite varijante prijetnji liberalnoj demokraciji koji se uglavnom svode pod zajednički nazivnik populizma, a, naravno, ne izostaje ni etiketa fašizma u nastojanjima da se te “nove” političke pojave svrstaju u ladice.
Dakle, mjere štednje i nezaposlenost ili podzaposlenost kreirali su nepovjerenje u političke elite i liberalne institucije, a samim tim i nezgodne političke pojave. Takva jasna poveznica između baze i nadgradnje prisutna je i kod onih autora koji inače i u najrazvijenijim i najnijansiranijim inačicama marksizma vide grubi redukcionizam. Bilo kako bilo, analitičko apsolviranje protekle dekade ne ostavlja nam previše resursa i alata u rukama za nošenje s novim izazovima koje donosi nova dekada. Naime, pojavila se inflacija, zaboravljeni političko-ekonomski fenomen. Ne samo što je odraslo nekoliko generacija koje inflaciju nije doživjelo kao problem, ona se javlja u periodu prilično neobične faze klasnog konflikta. Inflacija raste, a njoj ne pridonose radnički zahtjevi za većim plaćama. Istovremeno, živimo u vremenu niske nezaposlenosti i radnici vrše pritisak na poslodavce kojima nedostaje radnika. Ali ne vrše kao organizirana klasa već kao pojedinci koji prijete odlaskom u druge sektore ili kompanije. Riječima Daniela Zamore: “klasni konflikt se vratio, ali bez radničke klase”.
Unatoč tome što radničke nadnice ne rastu, centalni bankari se boje tog scenarija. Nedavno je Banka za međunarodna poravnanja (BIS), od milja zvana “centralna banka centralnih bankara”, objavila godišnji izvještaj koji uključuje iscrpnu empirijsku, ali i političku analizu tekuće inflacije. Njihova je analiza zadobila značajnu pažnju ekonomske i političke javnosti, a eksplicitno su se njom bavili kolumnist Financial Timesa Martin Wolf i Adam Tooze, profesor povijesti i svojevrsna internet zvijezda političko-ekonomske analitike u “realnom vremenu”. Upravo je Tooze primijetio da analiza BIS-a sadrži ne do kraja osviještenu klasnu perspektivu. Pojednostavljeno, kad je u pitanju “razvoj” inflacije BIS razlikuje učinke prve runde i učinke druge runde. U prvoj rundi se događa rast relativnih cijena koje onda ulaze agregatni nivo cijena, dok bi druga runda učinaka uključivala nadnično-cjenovnu spiralu. S obzirom da smo još u prvoj rundi, presudno je, smatraju u BIS-u, prevenirati drugu rundu koja uključuje rast nadnica.
Preveniranje rasta nadnica kako bi se lakše upravljalo inflacijom jasno upućuje na to tko bi trebao snositi teret pojednostavljivanja stvarnosti. Kako navodi Tooze, BIS nije eksplicitan oko distribucijskog aspekta, ali zaključci su jasni. Pogotovo jer u analizi “priznaju” da je posljednjih 40-ak godina bez inflacije dugujemo prvenstveno situaciji na tržištu rada koja je putem slabljenja sindikata, deregulacijom rada, manjim udjelom plaća javnog sektora, demografijom i otvaranjem tržišta rada na istoku prekinula vezu između cijena i nadnica. Organizirani rad je doživio klasnu demobilizaciju i više nije mogao značajnije utjecati na cijenu radne snage, tj. nadnicu. Međutim, inflacija se vratila drugim putem i onima koji je nastoje kontrolirati bi bilo puno lakše da se ne moraju zamarati rastom nadnica koji bi dodatno zakomplicirao stvari i povisio razinu inflacije.
No, kako upozorava Tooze, pojednostavljivanje ekonomskih problema neizbježno dovodi do rasta onih političkih. Uloga sindikata i organiziranog rada nije se iscrpljivala samo u ograničavanju moći ekonomskih i političkih elita. Institucije kolektivnog pregovaranja i ostale sindikalne aktivnosti formirale su i inteligentne i artikulirane izraze radničkih zahtjeva i gnjeva. Ili, riječima Toozea, one su nejednakosti frejmale u terminima društvenih realnosti, a ne imaginarnih neprijatelja. Snažni sindikati, dakle, predstavljaju i najsnažniju branu usponu fašizma jer ne dopuštaju bizarne improvizacije u interpretaciji društvene i ekonomske realnosti. I zato pitanje inflacije nije samo tehničko pitanje već i duboko političko. Sam Tooze je najbolje artikulirao tu tezu u obliku nonšalantnije parafraze slavne Horkheimerove izjave: “Svaki tehnokrat koji slavi slabljenje pregovaračke moći organiziranog rada zbog lakše kontrole inflacije ne smije se žaliti zbog rasta problematičnih populizama!”
Razlozi slabljenja pak ne leže samo u željama tehnokrata. Napuštene i oslabljene radničke institucije i organizacije učinile su individualni otpor atraktivnijim od onog kolektivnog. Samim tim je otpor “migrirao” s radnog mjesta u slobodno vrijeme i potrošačku sferu. Želimo niže cijene, ali ne kroz kolektivno izboreno povećanje nadnica. Želimo više slobodnog vremena, a ne kontrolu u procesu proizvodnje. Trenutne ekonomske okolnosti nude priliku za realizaciju ciljeva putem individualnih zahtjeva. Međutim, poluga visoke razine zaposlenost neće uvijek biti pri ruci. Na sindikatima i ljevici je da ponude atraktivnije i dostupnije oblike zaštite prava i realizacije zahtjeva. Ako se to ne učini, slijedi nam prilično neizvjestan politički period s mračnim implikacijama. Jer, kako smo napomenuli, živimo u neobičnim vremenima: inflacija raste bez rasta nadnica, a radnički pritisak na kapital raste bez organiziranog rada. A razrješenja neobičnih vremena znaju biti prilično gadna.
