Karamarkova Domoljubna koalicija i Milanovićeva Hrvatska raste svoje predizborne programe ne objavljuju prije izbora, ali zato u svakoj mogućoj prilici biračima prodaju domoljubnu maglu
Nitko predizborni program ne objavljuje prije izbora. Tu tvrdnju, koju je ovih dana izgovorio liberalni mamac Karamarkove Domoljubne koalicije Josip Budimir, braneći HDZ-ovo skrivanje gospodarskog programa koji su mu napisali njemački ekonomisti, može se svakojako tumačiti i komentirati. Možete je pobijati navođenjem brojnih primjera objavljenih predizbornih programa na temelju kojih su političke stranke pobijedile na izborima i potom ih realizirale s pozicija vlasti, a možete se s njome i sprdati i ironizirati je, jer program koji nije objavljen prije izbora i nije predizborni program.
S druge strane, predizborni programi u domaćoj izbornoj praksi u pravilu su dude varalice kojima se maše pred nosom birača, a poslije izbora ih se odriču i njihovi autori, bacajući ih u koš za smeće. Umjesto njih, često se sprovode politike suprotne obećavanima prije izbora. Najsvježiji su primjeri predizborni programi predsjedničkih kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Glasačke kutije još se nisu bile ohladile, a Josipović je već okrenuo leđa SDP-u i strankama koalicije koja je podržala njegovu kandidaturu te krenuo u izborni boj protiv njih i njihovih politika, kao da s njima nikada nije ništa imao, a kamoli ih zagovarao i uvjeravao birače da su ponajbolje na političkom tržištu.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović više i ne spominje većinu svojih pustih predizbornih obećanja, nego se svela na HDZ-ovu izbornu promotoricu kojoj je glavni cilj rušenje Milanovićeve vlade i parlamentarne većine, pa i po cijenu kršenja predsjedničkih ovlasti i provociranja stalnih sukoba i institucionalnih blokada. Umjesto faktora stabilnosti, pretvorila se u još jedan izvor nestabilnosti u funkcioniranju državnih institucija i tijela vlasti, ponajprije stoga što stalno pokušava uspostaviti paralelni sustav kreiranja i provođenja javnih politika, za koje su ponajprije zaduženi Vlada, parlament i drugi segmenti vlasti. Istovremeno, pompozno obećano seljenje predsjedničkog ureda s Pantovčaka (u cilju smanjivanja troškova) svelo se na njegovo povremeno seljakanje po različitim dijelovima Hrvatske, čemu je teško dokučiti i opravdati smisao mimo HDZ-ove predizborne kampanje. Obećanje koje je mogla nije ni pokušala ispuniti, no silno se trudi obaviti tuđe poslove, a sve kako bi dokazala da su oni za njih zaduženi nesposobni da ih obave.
Dakle dvoje kandidata koji su na predsjedničkim izborima nastupali u ime glavnih konkurenata za izbornu pobjedu na parlamentarnim izborima preko noći su odustali od svojih predizbornih obećanja i najava te krenuli nekim drugim stazama, pa ni od stranaka koje su ih iznjedrile ne treba očekivati drukčije ponašanje na izborima i poslije njih. HDZ i partneri skrivaju svoj navodno fenomenalni gospodarski program, SDP i partneri ispisuju ga u tišini, a u međuvremenu svakodnevne događaje i procese pretvaraju u domoljubna i nacionalna pitanja i interese, oko kojih lome koplja i, kao, dokazuju svoje državničke sposobnosti i upravljačke kapacitete.
Pritom je sve očitije da je HDZ svojom floskulom o ‘domoljubnoj koaliciji’ uspio SDP-u i partnerima nametnuti nacionalističko natjecanje u domoljublju kao glavni kriterij predizborne kampanje. Zoran Milanović je prihvatio Karamarkovu bačenu rukavicu i upustio se u predizborno dokazivanje tko je od njih vjerniji i uspješniji sljedbenik Tuđmanove nacionalističke revolucije. Iz defanzivne pozicije u koju su ga stjerali braniteljski prosvjedi od Vukovara do zagrebačke Savske ceste, Milanović se izvukao organiziranjem vojnog mimohoda na godišnjicu ‘Oluje’, a potom je koristio i najmanju priliku da Karamarkovu Domoljubnu koaliciju tuče ‘domoljubnim’ oružjem: od toga da se hvalio pozitivnim gospodarskim trendovima, zavođenjem reda u državi, rješavanjem kredita u švicarcima i izbjegličke krize, pa sve do prijedloga o preimenovanju Markova trga u Tuđmanov te komentiranja smjene i izbora selektora nogometne reprezentacije. Odluku o konverziji kredita u švicarcima promovirao je u zaštitu nacionalnih interesa i obračun sa stranim bankama i njihovim domaćim agentima, kako bi odbio Karamarkov ‘domoljubni’ napad da će predloženim modelom uvući zemlju u sukob s bankarima i Europskom unijom, a sve preko leđa hrvatskih građana. HDZ-ove i predsjedničine prijedloge da vojskom i blokadom granice rješava bliskoistočni izbjeglički val koji je zahvatio i Hrvatsku najprije je primirio prihvaćanjem i transportiranjem izbjeglica do Mađarske i Slovenije, a potom se obrušio na militaristički model rješavanja izbjegličke krize, ali se u Tuđmanovoj maniri počeo obračunavati sa susjedima u regiji, kako onima koji se od izbjeglica štite vojskom, policijom i zatvaranjem granica, tako i onima koji ih, poput Hrvatske, puštaju da što prije prođu preko njihovih teritorija.
Karamarkova Domoljubna koalicija i Milanovićeva Hrvatska raste svoje predizborne programe ne objavljuju prije izbora, ali zato u svakoj prilici i uz najbanalniji povod biračima prodaju domoljubnu maglu kojom prikrivaju politike što će ih provoditi ako pobijede na izborima. U mnogočemu se te politike neće bitno razlikovati, što zbog ekonomskog i ukupnog stanja u zemlji, što zbog članstva u Europskoj uniji i poštivanja njezinih pravila igre. I jednima i drugima, međutim, to više nije bitno, jer je Milanovićev SDP prihvatio izazov Karamarkova HDZ-a i upustio se u predizbornu utrku koju će obilježiti dokazivanje tko je od njih sposobniji nastaviti Tuđmanovim putem, iako je taj put zemlju već jednom odveo u ćorsokak iz kojega se čitavo desetljeće mukotrpno izvlačila. No tako je to sa zemljama u kojima ‘nitko predizborne programe ne objavljuje prije izbora’: građani na izborima kupuju domoljubne mačke u vreći, a poslije izbora saznat će jesu li utržili umilne pitome mace ili zvijeri koje će im do krvi oderati kožu.
portalnovosti
Nitko predizborni program ne objavljuje prije izbora. Tu tvrdnju, koju je ovih dana izgovorio liberalni mamac Karamarkove Domoljubne koalicije Josip Budimir, braneći HDZ-ovo skrivanje gospodarskog programa koji su mu napisali njemački ekonomisti, može se svakojako tumačiti i komentirati. Možete je pobijati navođenjem brojnih primjera objavljenih predizbornih programa na temelju kojih su političke stranke pobijedile na izborima i potom ih realizirale s pozicija vlasti, a možete se s njome i sprdati i ironizirati je, jer program koji nije objavljen prije izbora i nije predizborni program.
S druge strane, predizborni programi u domaćoj izbornoj praksi u pravilu su dude varalice kojima se maše pred nosom birača, a poslije izbora ih se odriču i njihovi autori, bacajući ih u koš za smeće. Umjesto njih, često se sprovode politike suprotne obećavanima prije izbora. Najsvježiji su primjeri predizborni programi predsjedničkih kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Glasačke kutije još se nisu bile ohladile, a Josipović je već okrenuo leđa SDP-u i strankama koalicije koja je podržala njegovu kandidaturu te krenuo u izborni boj protiv njih i njihovih politika, kao da s njima nikada nije ništa imao, a kamoli ih zagovarao i uvjeravao birače da su ponajbolje na političkom tržištu.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović više i ne spominje većinu svojih pustih predizbornih obećanja, nego se svela na HDZ-ovu izbornu promotoricu kojoj je glavni cilj rušenje Milanovićeve vlade i parlamentarne većine, pa i po cijenu kršenja predsjedničkih ovlasti i provociranja stalnih sukoba i institucionalnih blokada. Umjesto faktora stabilnosti, pretvorila se u još jedan izvor nestabilnosti u funkcioniranju državnih institucija i tijela vlasti, ponajprije stoga što stalno pokušava uspostaviti paralelni sustav kreiranja i provođenja javnih politika, za koje su ponajprije zaduženi Vlada, parlament i drugi segmenti vlasti. Istovremeno, pompozno obećano seljenje predsjedničkog ureda s Pantovčaka (u cilju smanjivanja troškova) svelo se na njegovo povremeno seljakanje po različitim dijelovima Hrvatske, čemu je teško dokučiti i opravdati smisao mimo HDZ-ove predizborne kampanje. Obećanje koje je mogla nije ni pokušala ispuniti, no silno se trudi obaviti tuđe poslove, a sve kako bi dokazala da su oni za njih zaduženi nesposobni da ih obave.
Milanovićev SDP prihvatio je izazov Karamarkova HDZ-a i upustio se u utrku koju će obilježiti dokazivanje tko je od njih sposobniji nastaviti Tuđmanovim putem, iako je taj put zemlju već jednom odveo u ćorsokak iz kojega se čitavo desetljeće mukotrpno izvlačila
Dakle dvoje kandidata koji su na predsjedničkim izborima nastupali u ime glavnih konkurenata za izbornu pobjedu na parlamentarnim izborima preko noći su odustali od svojih predizbornih obećanja i najava te krenuli nekim drugim stazama, pa ni od stranaka koje su ih iznjedrile ne treba očekivati drukčije ponašanje na izborima i poslije njih. HDZ i partneri skrivaju svoj navodno fenomenalni gospodarski program, SDP i partneri ispisuju ga u tišini, a u međuvremenu svakodnevne događaje i procese pretvaraju u domoljubna i nacionalna pitanja i interese, oko kojih lome koplja i, kao, dokazuju svoje državničke sposobnosti i upravljačke kapacitete.
Pritom je sve očitije da je HDZ svojom floskulom o ‘domoljubnoj koaliciji’ uspio SDP-u i partnerima nametnuti nacionalističko natjecanje u domoljublju kao glavni kriterij predizborne kampanje. Zoran Milanović je prihvatio Karamarkovu bačenu rukavicu i upustio se u predizborno dokazivanje tko je od njih vjerniji i uspješniji sljedbenik Tuđmanove nacionalističke revolucije. Iz defanzivne pozicije u koju su ga stjerali braniteljski prosvjedi od Vukovara do zagrebačke Savske ceste, Milanović se izvukao organiziranjem vojnog mimohoda na godišnjicu ‘Oluje’, a potom je koristio i najmanju priliku da Karamarkovu Domoljubnu koaliciju tuče ‘domoljubnim’ oružjem: od toga da se hvalio pozitivnim gospodarskim trendovima, zavođenjem reda u državi, rješavanjem kredita u švicarcima i izbjegličke krize, pa sve do prijedloga o preimenovanju Markova trga u Tuđmanov te komentiranja smjene i izbora selektora nogometne reprezentacije. Odluku o konverziji kredita u švicarcima promovirao je u zaštitu nacionalnih interesa i obračun sa stranim bankama i njihovim domaćim agentima, kako bi odbio Karamarkov ‘domoljubni’ napad da će predloženim modelom uvući zemlju u sukob s bankarima i Europskom unijom, a sve preko leđa hrvatskih građana. HDZ-ove i predsjedničine prijedloge da vojskom i blokadom granice rješava bliskoistočni izbjeglički val koji je zahvatio i Hrvatsku najprije je primirio prihvaćanjem i transportiranjem izbjeglica do Mađarske i Slovenije, a potom se obrušio na militaristički model rješavanja izbjegličke krize, ali se u Tuđmanovoj maniri počeo obračunavati sa susjedima u regiji, kako onima koji se od izbjeglica štite vojskom, policijom i zatvaranjem granica, tako i onima koji ih, poput Hrvatske, puštaju da što prije prođu preko njihovih teritorija.
Karamarkova Domoljubna koalicija i Milanovićeva Hrvatska raste svoje predizborne programe ne objavljuju prije izbora, ali zato u svakoj prilici i uz najbanalniji povod biračima prodaju domoljubnu maglu kojom prikrivaju politike što će ih provoditi ako pobijede na izborima. U mnogočemu se te politike neće bitno razlikovati, što zbog ekonomskog i ukupnog stanja u zemlji, što zbog članstva u Europskoj uniji i poštivanja njezinih pravila igre. I jednima i drugima, međutim, to više nije bitno, jer je Milanovićev SDP prihvatio izazov Karamarkova HDZ-a i upustio se u predizbornu utrku koju će obilježiti dokazivanje tko je od njih sposobniji nastaviti Tuđmanovim putem, iako je taj put zemlju već jednom odveo u ćorsokak iz kojega se čitavo desetljeće mukotrpno izvlačila. No tako je to sa zemljama u kojima ‘nitko predizborne programe ne objavljuje prije izbora’: građani na izborima kupuju domoljubne mačke u vreći, a poslije izbora saznat će jesu li utržili umilne pitome mace ili zvijeri koje će im do krvi oderati kožu.
portalnovosti
