Preuzeto s portala: www.tacno.net
Davno bješe, no još uvijek se odlično sjećam tog prvog dječačkog šoka kad sam s prozora stana začuđeno promatrao svijet koji se ukipio na ulici dok je neobičan zvuk sirene zavijao nad gradom. U tom času naravno nisam imao pojma da je točno 15.05 sati, da je 04. maj i da su te sirene bile u funkciji održavanja na životu jednog odlazećeg kulta. U istoj funkciji poput trčanja štafete u čast mrtvog maršala, u čemu sam i osobno sudjelovao tako što su nas djecu iz vrtića postrojili na stadion na kojem smo stajali satima te tako, kao dio izrežirane koreografije uveličali jedan posve besmislen čin. Nema smisla da se lažemo; kao djetetu sve to bilo mi je simpatično, instinktivno mi se sviđalo to kolektivno zbližavanje ljudi, a bilo je i zabavno, no iz današnje perspektive gledano, poludio bih kad bi me netko tjerao da sudjelujem u masovnim sletovima i izgradnji bilo čijeg kulta ličnosti. I pored lijevih političkih uvjerenja. Štoviše, upravo zbog njih. Slobodna misao i građenje kulta ne idu jedno s drugim pod ruku.
Ipak, bivajući generalom poslije bitke, tj. javljajući se iz daleke budućnosti u odnosu na to vrijeme, i to s punom sviješću u što su se sva jugoslavenska društva pretvorila, u prvom redu promatrajući hrvatsko, to održavanje iluzije moglo bi se protumačiti i u naivno-romantičarskom ključu izbjegavanja suočavanja sa društvenom i političkom stvarnošću tog doba, a koja nas je dovela u današnje stanje. Jer kad čovjek pogleda posljednje događaje u ovoj nesretnoj zemlji sudjelovanje u besmislenim masovkama izgleda mu kao rajska opcija.
Najtragičnije od svega je što se sve to skupa događa u eri stranke sljednice Titove KPH, koja se još od vremena račanovske pilatovske politike neopravdano knjiži na političko i dakako imovinsko nasljeđe spomenute partije. Na nasljeđe pak politike Ivice Račana SDP se ima puno pravo pozivati. Ničeg tu novog nema. Ni traga prkosu nekadašnjih revolucionara, ni trunke vizije pa čak ni praćenja trendova koji se događaju na evropskoj ljevici, nikakvog idejnog rada partijskih intelektualaca, ako je uopće tko takav u stranci ostao. Jedno veliko ništa, osim plivanja na valu ispraznog neoliberalizma, provođenja doktrine šoka, kako nas je lijepo uputila Naomi Klein, uz svesrdnu pomoć mas-medija koji najavljuju bankrot iz dana u dan te posljedično zazivaju rezove i sveopću privatizaciju. Postoji li itko relevantan u ovoj zemlji koga su u vrhu SDP-a i Vlade spremni slušati, da ih upozori da su oni stranka ljevice, a ne konzervativnog liberalizma. Stranka koja bi trebala bit na strani rada, a protiv kapitala i prva na braniku javnog interesa, javnih medija i javnih poduzeća. Ako ima netko takav, neka samo kaže što traži zauzvrat i sve ćemo mu dati. „Druže Tito samo reci, letit ćemo kao metci“. No u međuvremenu, dok se netko takav ne ukaže, zazivam iz vlastite pozicije autsajdera (kako je Tuđman lijepo znao reći „uzgrednika“) da SDP konačno ponovno postane avangarda radničke klase i poništi nelegalnu i nemoralnu nacionalizaciju s početka devedesetih, koja leži u korijenu svih privatizacijskih priča te napokon vrati nama, građanima, našu društvenu imovinu, a mi ćemo već znati što s njom. Ako ih baš veseli, eto im država pa nek se s njom igraju koliko žele. Mogli bi recimo početi s Jadrankamenom kao oglednim primjerom, a usput poslati onaj kordon specijalaca sa Brača u Škabrnju, da omoguće vlastitim građanim civiliziran život i pohapse fašiste.
