Možemo li se izdignuti iznad svoje sebičnosti i svijet istovremeno gledati svojim i tuđim očima? Možemo, ali teško, odnosno čini se da to mogu samo rijetki, oni čine onaj manji i bolji dio čovječanstva
Drago Glamuzina rođen je u Vrgorcu 1967. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u dnevnom listu Vjesnik, tjedniku Nacional te izdavačkoj kući Profil. Od 2011. radi kao glavni urednik u izdavačkoj kući V.B.Z. Objavio je knjigu pjesama Mesari, roman Tri, knjigu pjesama Je li to sve, knjigu pjesama s fotografijama Stanka Abadžića Sami u toj šumi, knjigu pjesma Everest te knjigu izabranih pjesama Waiting for the Frogs to Fall. Knjige su mu prevedene na njemački, bugarski, engleski, makedonski i slovenski jezik. Živi u Zagrebu.
Vanja Šunjić: Ovaj razgovor započela bih naslovom posljednjeg od Vaša dva romana, „Drugi zakon termodinamike“. Jeste li imali strah od ovako nekonvencionalnog naslova, koji čitateljima ne odaje mnogo?
Drago Glamuzina: Da, dugo sam se premišljao jer sam znao da naslov može čitatelje navesti na krivi trag, tako da pomisle da je riječ o nekoj znanstvenoj knjizi, ali s druge strane svidjelo mi se to što je neobičan, što upada u oči, a kao metafora jako dobro pokriva sadržaj romana. Drugi zakon termodinamike je jedan od temeljnih prirodnih zakona, on kaže da se mjera nereda u zatvorenom sustavu stalno povećava i da je taj proces nepovratan, kad jednom razbiješ jaje ne možeš ga ponovo sastaviti. Svaka promjena povećava entropiju. Metaforički potencijal tog zakona primijetili su naravno i drugi književnici (jedna Pynchonova priča zove se Entropija i u njoj on pokušava književno izraziti taj zakon) pa se tako i meni učinilo da taj naslov dobro podcrtava glavnu temu romana – koliko malo treba da se raspadnu veze, brakovi, prijateljstva, čak i kad je na prvi pogled sve u redu.
U nekom trenutku Andrej, jedan od likova, kaže: Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose. Ta teza je nit koja povezuje sve priče. Ako bismo prestali da sve podvrgavamo svojoj volji, da li bi svijet možda bio manje kaotičan i manje destruktivan?
Svi mi svijet uvijek promatramo iz vlastite pozicije i jako nam je teško sagledati ga iz pozicije onog drugog. S tom vlastitom perspektivom jako su usko povezana i vlastita očekivanja, koja definiraju naše ponašanje. U osnovi svake priče u ovoj knjizi, i svakog propalog odnosa, je upravo to – iznevjerena očekivanja. Možemo li se izdignuti iznad svoje sebičnosti i svijet istovremeno gledati svojim i tuđim očima? Možemo, ali teško, odnosno čini se da to mogu samo rijetki, oni čine onaj manji i bolji dio čovječanstva.
Roman ste počeli pisati prije osam godina, a liči na pravu dekameronsku, pandemijsku priču. Je li stvarnost postala toliko bizarna i nadmašila fikciju i kako uopšte u ovakvom vremenu, gdje nas ništa ne smije iznenaditi, pisati fikciju?
Stvarnost je uvijek bila strašna, holokaust, španjolska gripa, inkvizicija, istrebljivanje Indijanaca... ljudska je povijest sazdana od strahota tako da ne mislim da je danas išta gore nego prije 100, 500 ili 1000 godina. I baš je književnost ta koja može najdublje zagristi u tu smjesu iracionalnog, isključivog, pohlepnog, bolesnog koja prečesto ravna našim životima. Dakle, ne mislim da nam je imalo teže pisati fikciju nego našim prethodnicima.
NNNI me potaknu da promišljam o generacijskom jazu. Protagonisti romana su srednjovječni ljudi, okrnjeni životom. Koliko su njihove pukotine produkt patrijarhata, a koliko tranzicije i nove konstelacije odnosa u kojima se nalaze?
Taj tranzicijski užas dijelom je opisan i u knjizi. Ratni zločinci koji postaju ugledni članovi društva, život na kredit čija rata neprestano raste, primitivni nacionalizam i nabrijani huligani čine urbani pejzaž kojim se kreću likovi ovog romana. Bilo mi je važno pokazati socijalni kontekst u kojem žive jer je upravo taj osjećaj besperspektivnosti, to što više ne vjeruju u bolji svijet, a kamoli neku socijalnu utopiju, doveo do toga da su ti likovi potpuno okrenuti sebi i svojim vlastitim žudnjama i demonima. Nitko od njih nije ispričao ništa vezano za neku akciju, projekt, pokušaj da se nešto napravi ili promijeni. S druge strane, tu su i naslijeđeni životni obrasci koji ih sprečavaju, koliko god bili obrazovani, da preskoče neke granice koje su patrijarhat, religija i tradicija zacrtali prije tisuću godina. Ljudi i kad naizgled razumiju, nisu sposobni živjeti slobodno i razmišljati svojom glavom.
Ima li mjesta u savremenoj književnosti za voajerizam, ratne zločine, mobbing, nekonvencionalna seksualna iskustva, ljubomoru, strah, tranziciju ekonomsku nestabilnost… Koliko smo spremni izaći iz komforne zone? Razgovaramo li mi uopšte?
U književnosti ima mjesta za sve za što je čovjek sposoban. I njen zadatak i jest da nas izvuče iz komforne zone i natjera da stvari pogledamo na malo drugačiji način. Ljudi se naravno osjećaju ugodnije kad im je teren poznat, ali kad mi neki čitatelj kaže da je knjigu pročitao u dahu no da ga je baš namučila i uznemirila, ja sam zadovoljan, jer to je baš ono što sam htio postići.
Roman ste konstruisali tako da 14 likova, hrvatskih pisaca i spisateljica i njihovih prijatelja se sreću u kući Zorana Ferića na Zelenjaku, gdje se čeka dolazak Jonathana Franzena. Svi oni su sa sobom donijeli i svoje traume, strahove i nesigurnosti, a onda Sven, jedan od likova sve to izvlači iz njih. Potpuno ste dekonstruisali uvjerenja mejnstrima o književnoj sceni. Književnost će to podnijeti, ali hoće li publika?
Naravno da hoće, ne mislim da čitatelji imaju neke iluzije o piscima, oni su davno spušteni s pijedestala. Ali nije to bio moj cilj. Priče koje su ispričane u romanu nisu zapravo specifične za pisce, one su univerzalne i mogle su se dogoditi bilo kome. I nekom poštaru i medicinskoj sestri. A ja sam kao likove uzeo pisce zato što su sve priče ispričane za vrijeme jednog tuluma pa sam uzeo ljude koji su ih u stanju, i tako usmeno, koherentnije ispričati. To mi je dalo mogućnost da neke od njih budu i malo složenije strukture a da to ne izgleda neuvjerljivo.
Zašto tu noć pripovjedač nije ispričao svoju priču?
Zapravo jest. Pripovjedač izvijesti čitatelja da je on na tulumu prepričao ono što mu se dogodilo taj dan – definitivno je prekinuo sa ženom zbog koje je ostavio obitelj – ali kako je to opisano na početku romana nema smisla da se to čitatelju opet iznosi. Primijetio sam da su neki kritičari taj zadatak da svatko od njih ispriča nešto što cijeli život skriva, shvatili odviše strogo, kao nešto što oni moraju napraviti. Ali nije tako, to je zabava i nema strogih pravila, neki su to prihvatili, a neki se pokušavaju izvući, izvrdati. Nekima se naprosto ne da, pa kažu da neće ništa ispričati, jedan lik ispriča svoj san umjesto stvarnog događaja, neki to ispričaju u dvadesetak rečenica, a drugi u dvadesetak kartica. Sve je to razbarušeno i proizvoljno, kao što već i je na tulumima. Pripovjedač je ispričao ono što ga najviše muči, pod dojmom čega je i došao na tulum i čemu se teško može izmaći, a to je da je prekinuo sa ženom zbog koje je uništio sve što je imao u životu.
Da li ćemo ikada, i zašto nikada odvojiti pripovjedača od autora i književni tekst od stvarnog života?
Koliko god naglašavali, pa i ja sam u gotovo svakom intervju u povodu svake knjige koju sam objavio, da pripovjedač nije istovjetan autoru, bojim se da će čitatelji uvijek biti skloni takvoj simplifikaciji. Naravno da roman gradim i materijalom iz vlastitog života, ali kakav će taj pripovjedač i ostali likovi na kraju biti proizlazi iz zakonitosti književnog svijeta koji stvaram u romanu, a ne iz stvarnosti. U Drugom zakonu tremodinamike, na primjer, postoji lik koji se zove Zoran Ferić, jednako kao i moj prijatelj i jedan od najboljih hrvatskih pisaca. E sad, jasno je da je taj lik naslonjen na stvarnog Zorana Ferića, kao i on često saziva prijatelje i voli im kuhati, ali ništa od onog što je izrekao u romanu stvarni Zoran Ferić nije nikad izgovorio.
U jednoj priči se raspravlja o vječitom pitanju veze između autora i djela. Imamo li pravo djelo tumačiti posve odvojeno od autora? Kako na to gledate kao autor, a kako kao urednik koji recimo u prostoru učitavanja uvidi mogućnost zloupotrebe?
Kad ne bismo odvajali djelo od autora, što bi bilo s knjigama naci simpatizera Knuta Hamsuna, Ezre Pounda, Celinea... knjigama koje čine sam vrh svjetske književnosti. S druge strane, i Ante Pavelić je bio pisac, kako bi se odnosili prema 'Liepoj plavki' da je taj roman kojim slučajem dobar, ili još drastičnije, da se stvar dovede do kraja, šta bi bilo da Hitler nije bio slikar nego književnik, i da je čak napisao neki roman u kojem nema ništa suspektno. Bismo li čitali knjigu čovjeka koji je kriv za smrt desetina milijuna ljudi i odgovoran za najveća zvjerstva u povijesti čovječanstva. O tome raspravlja desetak likova u mom romanu i iznose sve probleme takvog odjeljivanja. Pitanje nije lako pa se ni moji likovi nisu složili, ali ja, ipak, mislim da djelo treba čitati i procjenjivati samo iz njega samog, bez obzira tko je bio i što je radio njegov autor. Nije tu samo riječ o ratnim zločincima, nego i o raznim drugim oblicima nasilja, zločina, psihopatologije. Književnost je prostor slobode i mora biti moguće pisati o svemu, o svim demonima s kojima se svakodnevno nosimo, pa i o onom najživotinjskijem u čovjeku. Zločince treba kažnjavati, ali nisam za spaljivanje knjiga, kakvim god razlozima bilo motivirano.
Kraj romana je svojevrsni hommage Štuliću, u kojem pripovjedač vjeruje da ljudi koji slušaju Johnnyja ne mogu praviti svinjarije. Jesu li svijetom zavladali oni drugi?
To kaže jedan lik u romanu, ali očito je da nije u pravu jer na kraju dobije batine upravo od tog huligana koji je nekad slušao Johnnyja. Razočaravajuće je da su i ti koji su nekoliko godina prije rata slušali Štulića, EKV i Zabranjeno pušenje, u ratu činili zločine, ili ih opravdavali. Na žalost, ljudi su slabi i teško im se oduprijeti masi, propagandi i histeriji i misliti svojom glavom. Sjećam se svog razočaranja 1991. kad sam shvatio da su mnogi intelektualci koji su mi imponirali svojim pisanjem i znanjem postali nacionalisti i priklonili se šovinističkoj histeriji koja je vladala ovim prostorima.
Je li kraj romana, na neki način, i oproštaj od prijatelja?
Istina je da je lik Svena, koji vuče naprijed cijeli roman, modeliran prema Bekimu Sejranoviću. Ništa što je on u romanu ispričao nije se doista dogodilo, to je sve izmišljeno, ali njegove reakcije, temperament, način razmišljanja jesu Bekimovi. I to jest zamišljeno kao neki mali naklon, posveta Beksu, kojeg sam volio i kao pisca i kao čovjeka. Ali to je napisano prije njegove smrti. Taman sam se spremao poslati mu prvu završenu verziju kad sam čuo da je umro i žao mi je što nikad neću čuti što on misli o Svenu i romanu.
Koja je razlika između urednika i autora? Opterećuje li Vaše pisanje iskustvo književnog urednika?
Činjenica da je na mom radnom stolu stalno bar nekoliko rukopisa koje istovremeno čitam, ima i dobrih i loših posljedica. S jedne strane, uronjenost u tekstove neprestalno provocira neke nove ideje, čitanje potiče vašu kreativnost, netko izabere jedno rješenje a ti pomisliš da bi bilo zgodno isprobati neki drugi put, stalno si izložen različitim senzacijama i to je stvarno poticajno. No, zatrpanost rukopisima te može i zagušiti, otežati da pronađeš svoj književni glas, a upravo to mi se čini najvažnijim za pisca, da pronađe svoj glas kojim može najviše i najdublje zahvatiti u svijet koji opisuje. A tu je i još jedan problem. Ako svaki mjesec moram urediti bar jednu knjigu, ne ostaje puno vremena za vlastito pisanje, nije se baš lako isključiti iz jednog svijeta i uključiti u drugi. Tako da to ima i dobrih i loših strana, ali ja volim svoj posao, i veliko mi je zadovoljstvo kad vidim da sam pripomogao da izađe dobar roman ili knjiga priča.
Veliki broj rukopisa Vam stigne na stol i budući da ste glavni urednik u jednoj od vodećih regionalnih izdavačkih kuća, upućeni ste u književnu produkciju. Podržavate li mit da se kod nas malo čita i piše? Šta je pandemija promijenila po tom pitanju?
Ne mislim da je pandemija bitno promijenila stvari, ako i jesu ljudi dok su bili zatvoreni, nešto više čitali, stvari će se brzo vratiti u normalu. Ali nisam sklon ni stalnoj kuknjavi kako nitko ne čita i kako se slabo piše. Činjenica je da izdavači opstaju, da preživljavaju i ekonomske i društvene krize, i da knjige i dalje objavljuju. Da se tako malo čita kao što se stalno priča, to ne bi bilo moguće. Ali bojim se kako će sve izgledati za desetak godina, ne samo kod nas nego i u svijetu, kad stasaju generacije koje su prije surfale internetom nego su naučili čitati. Oni su svijet usvajali kroz sliku i zvuk i mislim da je njima svaki tekst prespor. Imam jednu takvu tinejdžericu u kući, odrasla je u stanu s 5000 knjiga, ali koliko god se trudio da je zainteresiram za čitanje, ona jedva čeka da opet klizne u okrilje mreže svih mreža.
Kako pomoći mladim autorima i autoricama da objave svoje prvijence? Samo se kod nas mlađom generacijom književnika i književnica smatraju ljudi koji su dobrano prevalili 35?
VBZ ima natječaj za najbolji neobjavljeni roman, on je anoniman, rukopisi su pod šifrom i na njega se svake godine javljaju i mladi i neafirmirani autori. I neki od njih su pobijedili, objavljena im je knjiga i odnijeli su nagradu od 100.000 kuna. Znam da će slična nagrada uskoro postojati i u Banja Luci, a tu je i cijeli niz natječaja za najbolju neobjavljenu priču ili pjesme. Također, jako je puno portala koji objavljuju književnost, puno se književnih tekstova posreduje i putem društvenih mreža, tako da mislim da ima načina da mladi autor postane vidljiv i dođe do prve knjige. Zapravo sam uvjeren da svaka dobro napisana knjiga na kraju bude i objavljena.
Koliko su festivali kulture važni za duhovni razvoj društva i kulturu otpora, te razmjenu iskustava, ideja, knjiga i svega ostalog što se stvara na našim prostorima, a nije šund, kič i jednoumlje, pa samim tim ni ne može da dopre do mejnstrima? I jesu li festivali književnosti, kulture i otpora dostatan odgovor na post-istine, jačanje desnice, neofašizam i sve veći klasni i kulturni jaz?
Prije su postojali književni i kulturni časopisi u kojima se formulirao generacijski senzibilitet, poetika i društveni programi, oko njih su se okupljali pisci, sociolozi, filozofi, u njima se polemiziralo i pozivalo na akciju... No s propašću te časopisne scene, gašenjem časopisa, novina i rubrika za kulturu, sve se to preselilo na festivale koji su postali i mjesta susreta, razmjena ideja, prevazilaženja granica, povezivanja pa, kako kažeš, i otpora vladajućem primitivizmu i nacionalizmu. Dakle, njihova je uloga jako važna, ali ne mislim da se samo čitanjem i raspravama na festivalima može zaustaviti rast populizma i neofašizma, već da je potrebno djelovati i kroz medije, inicijative, društvene i političke strukture...
Šta je za Vas Sedma republika?
Slažem se s Antom Perkovićem, Sedma republika je duhovni i kulturni prostor koji je i te kako živ, u kojem ja još živim. Još uvijek jednako slušam Azru i Ekv, ili Letu štuke i Goribor, gledam filmove Žike Todorovića, jedem Smoki, pijem Nikšićko pivo... Smrt Milene Dravić ili Đorđa Balaševića pogodila me kao i milijune drugih ljudi širom bivše Jugoslavije jer su oni ugradili nešto u moj život. Romane Srđana Valjarevića, Gorana Samardžića i Semezdina Mehmedinovića osjećam kao svoje jer smo se mi formirali u istom koordinatnom sustavu i razumijem sve aluzije, konotacije i podtekstove u njihovim knjigama. Nema u tom osjećaju nikakve političke ambicije ili nostalgije, već je to jedan realan duhovni prostor u kojem prepoznajem sebi bliske i u kojem se dobro osjećam.
