Dragutin Lalović: Ako ne bude republikanska, Europa bi mogla biti fašistička

S Dragutinom Lalovićem, dugogodišnjim profesorom političke teorije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, razgovarali smo o europskoj budućnosti, potencijalnim prijetnjama njenom razvoju i supstancijalnom pitanju europejstva: što znači biti (europski) građanin?

Smatrate li da je u suvremenim – postmodernim i globaliziranim – uvjetima nacionalna država, kao koncept i projekt, dovedena u pitanje? Odnosno, jesu li u tim uvjetima ugroženi njeni konstitutivni elementi?

Najkraći bi odgovor, iz kategorijalnog polja teorije države, bio sljedeći: nije ugrožena. Sasvim suprotno, pojmimo li (nacionalnu) državu kao epohalni moderni političkopravni izum, kao tip poretka bez povijesnog presedana, dovršenje države u punini njezinih konstitutivnih određenja nije na vidiku. Imamo li na umu, kao što bismo morali, što su pod državom podrazumijevali moderni klasici – od Machiavellija, preko Bodina i Hobbesa, pa sve do Hegela – vidimo da je riječ o promišljanju uvjeta mogućnosti pravno-političkog poretka u kojem će pravni mir biti temeljna vrednota, bez koje ne možemo govoriti ni o civilnome i civiliziranom društvu ni o slobodi i jednakosti, kao načelima konstitucije demokratske zajednice. Ne bi se trebalo pitati je li taj projekt u cjelini ostvaren (jer, očito, nije), nego se zabrinuti nad povijesnim posustajanjem država pred naletima protudržavnoga neofeudalističkoga korporativizma. Međutim, pitanje o postdržavnosti zacijelo smjera na supstancijalni aspekt, a to je jesu li države još suverene, odlučuju li o svojoj sudbini? U tom aspektu, nema nikakve dvojbe da se o bitnim stvarima ne odlučuje više na razini jedne od europskih država, nego se eventualno može odlučivati, u mjeri u kojoj se odlučuje, na razini Europe.

Kako SAD 'prisiliti na slobodu'

Da bismo taj paradoks shvatili, moramo razumjeti logiku države u njezinoj regulacijskoj i emancipacijskoj funkciji. Mogao bih je ovako sažeti: za razliku od bilo koje predmoderne vladavine, država je tip političkog poretka čija je osnovna funkcija i razlog postojanja samoograničiti političku moć i podvrgnuti je pravnoj regulaciji, tako da štiti i razvija subjektivitet svojih podanika kao slobodnih ljudi, u smislu njihove jednakosti pred zakonom. Shvaćena procesualno, suverenost države podrazumijeva emancipacijsku dinamiku oblikovanja građanskog društva kao sklopa autonomnih odnosa i institucija u kojima individue mogu samosvjesno ostvarivati svoje životne projekte. Shvaćena strukturno, suverenost nije apsolutna u smislu neograničenosti, nego je vrhovna pravna vlast koja juridizira međuljudske odnose. U supstancijalnom smislu dakle s državom se otvara dugi emancipacijski proces subjektiviranja državljana, složena dijalektička interakcija između rastućih stupnjeva subjektiviranja (od pravne osobe, preko ekonomskog bourgeoisa, do političkog citoyena) i promjena oblika države (od apsolutne, preko liberalne, do socijalne i demokratske). Ako su samosvjesni politički građani najviši stupanj subjektiviranja za koji je država nužan okvir, tada nije teško uvidjeti da logika političkog subjektiviranja smjera transcendiranju države. O svojoj zajedničkoj sudbini europski građani mogu danas odlučivati samo na razini kontinenta. Prvorazredni je spoznajni i politički izazov danas, ne samo u Hrvatskoj, suočiti se s pitanjem svih pitanja: što znači biti citoyen Europe?

I Europu, kao i SAD, karakterizira dvojstvo između logike imperijalne moći i republikanske logike saveza demokratskih država. Koliko je ta imperijalna tendencija snažna i opasna, zorno nam pokazuje kriza oko Ukrajine. Europi protivnik nije Rusija nego logika imperija

Možemo li u tom kontekstu reći – mislimo i na Europu, ali primarno na SAD – da se globalni politički prostor oblikuje u svojevrsne imperijalne zone, gdje nacionalne države postaju ili integriranim dijelovima tog imperija ili perifernim kolonijama njegovih nejasnih granica?

Barem od 1945. godine SAD ima dvojni karakter, u kojemu danas imperijalna dimenzija dominira nad republikanskom. Imperijalni se karakter bazira na logici moći i nadmoći. Ponajprije vojne, ali ne samo vojne moći, koja je tendencijski nezasitna. Problem s imperijem je u tome što može postojati samo u singularu. Imperij ne podnosi pluralnost, ne podnosi mnoštvo država i ne podnosi pravila koja bi bila iznad njega u smislu međunarodnog prava i moralnih zakona. Države pak imaju granice, države se raduju jedna drugoj, one postoje u pluralitetu i sistemu ravnoteža, dok imperij teži hegemoniji nad drugima i zaustavlja se u svojoj ekspanziji tek kada se, privremeno, ne može dalje širiti. S druge strane, SAD je prva velika moderna republika. Bilo bi pogrešno podcijeniti republikansku dimenziju njegova ustrojstva. Pravo je pitanje kako uravnotežiti te proturječne strane njegova dvojnog karaktera, kako SAD, Rousseauovim riječima, 'prisiliti na slobodu'.

Što se Europe tiče, njezin je osnovni problem u samorazumijevanju, u tome da se prepozna i gradi kao integrirana politička zajednica sui generis. Je li ona izraz nevolja sa 20. stoljećem, s Hobsbawmovim 'dobom ekstrema', ili emancipacijskih nada na razini svojih najboljih mogućnosti? Koji su procesi na djelu i koja je osnovna percepcija o tim procesima? I Europu karakterizira dvojstvo između logike imperijalne moći i republikanske logike saveza demokratskih država. Nisu usamljeni oni po kojima glavni razvojni smjer ide prema formiranju europskog imperija. Pritom se ističe da je to blagi imperij, sušta suprotnost starim imperijima Rimskog Carstva, koji se tako naziva samo kao simbolički nezamjenjiv izraz nove forme naddržavnog objedinjavanja europskih država. Koliko je ta imperijalna tendencija snažna i opasna, zorno nam pokazuje kriza oko Ukrajine. Sa stajališta ideje Europe kao političke zajednice, određenije Europske unije kao postulatornog zajedništva europskih građana i njihovih država, kriza je upravo paradoksalna. Kako je moguće da ponudu Europske unije Ukrajini da se uključi u nju kao savez slobodnih država Rusija doživljava kao opasnost? Zar sljedeći korak u izgradnji europske arhitektonike nije pridruživanje Rusije? Tko to ne razumije da nema i ne može biti cjelovite republikanske Europe bez Rusije? Zašto Rusija to doživljava kao opasnost? Odgovor je očit: zato što EU ne doživljava kao korak prema sebi, prema višoj integraciji, nego kao nasrtaj imperija koji služi kao politički paravan ekspanziji NATO-a, dakle američkog mehanizma kontrole nad EU-om. Događaji u Ukrajini stoga su sjajna prilika Europi da najzad spozna da je ona sama moguća samo kao protuimperijalna politička formacija, oslobođena vojnog i svakog drugog tutorstva SAD-a i veta moći Velike Britanije. Europi protivnik nije Rusija nego logika imperija. Nema budućnosti Europe pod egidom imperija. Mislim da glavni integracijski proces ipak ide drugim smjerom, bez obzira na to što se uvijek suočava i teško nosi s tom logikom moći, a prema pravnoj i političkoj logici države o kojoj sam govorio. Mislim da je budućnost Europe u republici, u političkoj zajednici europskih građana, u složenoj konstrukciji koja ne bi ukidala nacionalne države nego bi im pronašla pravu mjeru kao svojim konstitutivnim činiteljima. Država je, treba jednom za svagda shvatiti, protuimperijalna tvorba, u smislu da se samoograničava na svoj teritorij i na svoje građane i nema pretenzija prema tuđim građanima i tuđim teritorijima. U tome je nezamjenjiva.

Civil nije isto što i građanin

Kad je o malim državama riječ, koji su rizici dekonstrukcije njihove suverenosti i kakva je sudbina građanskog društva u tim procesima?

Rizici dezintegracije građanskog društva mogu, dakako, postojati samo ondje gdje to društvo postoji. Mi nismo nikada imali građansko društvo, pa je naš problem obrnut: trebamo uspostaviti građansko društvo. Ranije sam naznačio da je, izvorno, glavna funkcija države bila uspostavljanje građanskog društva. Smatralo se da samo država svojim regulacijskim mehanizmima može omogućiti formiranje nečega poput npr. francuskoga građanskog društva i poticati njegov razvoj. Danas ta funkcija tek djelomično pripada državi, a većim dijelom nadmašuje njezine regulacijske kapacitete. U našem je slučaju očito da bi Europska unija, kao takva vrsta regulacijskog mehanizma, trebala omogućiti da se u Hrvatskoj formira građansko društvo. No odmah valja dodati kako građansko društvo, kao autonomna sfera opstanka modernog čovjeka koja ima svoja pravila i neovisna je o voluntarizmu političke vlasti, više nije moguće. Nekadašnje građansko društvo, u starom liberalnom smislu, nije isto što i današnje civilno društvo. Civilno društvo je jako dobar pojam, jer je civilno društvo logički općenitije od građanskog. Civil nije isto što i građanin. Stara društva su uvijek bila ratnička društva, a antičke demokracije društva građana-ratnika. O modernom građanskom društvu, od Hobbesa naovamo, možemo govoriti samo u mjeri u kojoj je ono demilitarizirano ili civilno društvo. Moderni građanin nije naoružani ratnik nego je, kako su stari govorili, bourgeois, član građanskog društva, a potom i citoyen, kao član političke države. U suvremenim uvjetima socijalne države briše se, međutim, razlika između građanskog društva i političke države. Socijalna država intervenira u sferu nekadašnjega građanskog društva i politizira građansko društvo. Dakle razlika između bourgeoisa i citoyena se gubi, jer i prvi postaje političko biće. Nema više ničega u privatnome što nije potencijalno političko. Ali da otklonimo potencijalni nesporazum, politizirati nešto znači učiniti ga javnim, učiniti ga podobnim za javnu diskusiju, učiniti ga problemom svih nas. Prema tome, daleko od toga da je problem dezintegracija, problem je izgradnja građanskog društva, a preko toga i civilnog društva u Hrvatskoj. Stara logika liberala, koju su preuzeli i socijalisti, prema kojoj postoji snažna opreka između građanskog društva i političke države, pokazala se potpuno neodrživom. Nije istina da jako građansko društvo podrazumijeva slabiju državu. Naprotiv, što je jača država, jače je građansko društvo.

Liberalizam zagovara slobodu, a da se ne pita o uvjetima slobode. Nedostaje mu socijalistička dimenzija socijalnih prava i politička dimenzija republikanske tradicije. Samo stvaralačkom sintezom velikih tradicija republikanske, liberalne i socijalističke političke misli ostvariva je Europa kao velika politička, ekonomska i socijalna republika

Pitate li me o perspektivama da se u Hrvatskoj izgradi građansko društvo, a preko toga i civilno društvo, odgovorio bih da sve ovisi o uspjehu europskog projekta. Mi možemo biti subjekti svoje sudbine samo u mjeri u kojoj postajemo subjekti Europe, kao europski građani. Ako nismo građani Europe, nismo ništa, nismo ni građani Hrvatske. Netko tko želi biti samo građanin Hrvatske (Francuske ili bilo koje druge nacionalne države), ne zna o čemu govori. Biti građanin Europe ne niječe citoyenstvo na razini Hrvatske, nego ga tek omogućuje.

Zablude liberalizma

Nameće se još jedno pitanje: osim klasičnih građanskih i političkih prava, postoje i socijalna prava, koja su se dosad regulirala gotovo isključivo na razini nacionalne države i isključivo ovisila o sposobnosti socijalne države da ih regulira i omogući. Mislite li da postoji način da se ta prava reguliraju na nivou EU-a ili smatrate da su ona trajno prepuštena (ne)sposobnosti nacionalne države da ih omogući?

Nije to samo mogućnost, postoji elementarna nužnost samoodržanja. Europa ne može biti republika ako bi se koncipirala samo kao apstraktna zajednica slobodnih građana, ona je zamisliva samo kao sinteza svih ključnih stečevina svoje bogate baštine. U svom sadašnjem liku, Europa se isključivo oslanja na samo jednu doktrinu, onu liberalnu. Otuda tako teška i duboka kriza. Sada je valjda i svakom slijepcu jasno da liberalna doktrina nema odgovore na niz pitanja, prije svega na ovo koje vi postavljate. Naime, liberalna doktrina pretpostavlja, opasno pogrešno, da proces individualizacije i autonomizacije građanske sfere jamči ozbiljenje slobode, jednakosti i racionalnosti svih ljudi, ovisno o njihovim sposobnostima i uz pretpostavku da se država u to ne miješa. Liberalizam zagovara slobodu, a da se ne pita o uvjetima slobode. Bitno mu nedostaje socijalistička dimenzija socijalnih prava i politička dimenzija republikanske tradicije.

Samo stvaralačkom sintezom velikih tradicija republikanske, liberalne i socijalističke političke misli ostvariva je Europa kao velika politička, ekonomska i socijalna republika. Jednostrana apsolutizacija bilo koje od tih doktrina pokazala se pogubnom. Kao što je propala ideja Europe kao Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, tako mora propasti i njezina, i danas još hegemonijska (neo)liberalistička verzija. Prema tome, socijalna prava mogu se i moraju osigurati prije svega na razini Europe, europskim socijalnim politikama društvene solidarnosti, a zatim i nacionalnih država. Izlaz iz povijesnog bespuća ove i ovakve, neuspješne neoliberalne Europe, može biti samo republikanska vizija Europe. Valja s punom ozbiljnošću osvijestiti da je realna alternativa tom projektu fašistička Europa. Otuda zaoštrena europska dvojba o vlastitoj budućnosti – ili opredjeljenje za demokratsku republiku ili pad u autoritarni imperij, s elementima fašističkoga korporativizma.