Pola godine predsjedničkoga Milanovićeva mandata uvelike protječe sukladno najavama koje je bio predstavio u izbornoj kampanji. I dalje se radi o osobi protupopulističkoga garda koja s vremena na vrijeme podilazi pučkim strastima. U više navrata zajahao je val prizemnog i empirijski neutemeljenog koronaskepticizma. Podilaženjem takvim razmišljanjima on radi nauštrb svojih napora u stvaranju slike predsjednika kao trezvenog, natpolitičkog mudraca hladne glave
Prošlo je koji dan više od šest mjeseci otkad je Zoran Milanović, na sasvim sebi svojstven način, prisegnuo kao peti predsjednik od proglašenja neovisnosti. Što se može reći o njegovih prvih pola godine predsjednikovanja? Dakako, ono se ne sviđa niti može svima sviđati. Naposljetku, on je sâm tijekom svoje političke karijere izrazito često nastupao kao netko tko se niti ne želi svidjeti. U kampanji je tvrdio kako ga građani trebaju izabrati jer je netko 's karakterom' i stavom te je od prvoga dana, počevši od estetski i protokolarno podosta neuobičajene inauguracije, dosta glasno htio pokazati da je 'totalno drukčiji od drugih'.
Manje je više
Jedna od misli vodilja Milanovićeva predsjedničkog mandata jest, čini se, 'manje je više'. Njegov je ured kadrovski vidljivo manji nego li je to bilo kod njegovih prethodnika, a i opseg tema koje bi osoblje (dužnosnici u Uredu) i vanjski savjetnici trebali pokrivati bitno je uži. Predsjednik se djelomično okružio stranačkim ljudima od povjerenja, djelomično mladim ljudima koji će biti sretni da su dobili karijernu priliku, no posvema je pazio da ga nitko slučajno ne zasjeni, odnosno da ne privlači previše pažnje na sebe.
Suzdržan način predsjednikovanja, uz puno manje pojavljivanja u javnosti, nije neki posebni izraz predsjednikove skromnosti ili štedljivosti, već posljedica načina na koji on sâm doživljava sebe i tumači ustavnu ulogu dužnosti koju su mu birači povjerili.
Neki će reći da s pravom oduzima nešto grandioznosti i preširokog tumačenja uloge državnoga poglavara (vjerojatno Milanović sâm taj pojam smatra promašenim ili povijesno prevladanim), drugi će pak gunđati kako gazi krhke i kratke utabane staze institucionalnoga pamćenja i državničke tradicije.
Suživot s bivšim kolegom
Usprkos višestrukim pokušajima da se ukaže na promašenost uporabe tog termina u suvremenom hrvatskom kontekstu, novinari i političari i dalje situaciju u kojoj predsjednik Republike i predsjednik Vlade nisu iz iste političke stranke vole nazivati kohabitacijom. Premijer Plenković otišao je još korak dalje pa je Milanoviću bio o početku njegovoga mandata najavio (ili obećao) 'tvrdu kohabitaciju', što god to pravno ili politološki uopće značilo.
Premda suradnja i suživot zapravo i više nego dobro funkcioniraju te nema nekog zastoja u imenovanjima i supotpisivanjima zbog možebitnih trzavica između dva brda, obojica bivših kolega sa Zrinjevca koriste s vremena na vrijeme priliku da jedan drugome odapnu kakvu otrovnu strelicu.
Dakako, u toj dinamici Milanović je zapravo u lošijoj poziciji, jer tek treba sebi izgraditi teme i prostor djelovanja, dok Plenković uglavnom reaktivno komentira one Milanovićeve istupe za koje on i njegova stranka smatraju da iskaču iz nekog prostora zamišljene samorazumljivosti, posebice kada su osjetljiva povijesno-politička pitanja posrijedi.
Dvije osnovne teme
Milanović je predsjednik koji nije sveprisutan, već se dozirano pojavljuje u javnosti, obično u povodu godišnjica, obljetnica i komemoracija ili pak u kontekstu velike javne ugroze, a sadašnja pandemija te proljetni potres u Zagrebu svakako spadaju u tu kategoriju.
Bitke koje je Milanović odabrao moguće je sažeti u dvije osnovne teme: odnos prema prošlosti i upravljanje (pandemijskom) krizom. Kod njegovih istupa vezanih uz kulturu sjećanja i odnos prema prošlosti možemo vidjeti kombinaciju nastavka već ranije poznatih stavova i odabira pojedinih tema (slučaj pozdrava 'ZDS') kao borbenih differentia specifica naspram Vlade i HDZ-a, ali i u velikoj mjeri retorike o Domovinskom ratu te suočavanju s prošlošću i pomirbi, ali i o njegovu prethodniku Tuđmanu, koja je kompatibilna s onime što promiče Plenkovićeva vlada.
Što se tiče upravljanja pandemijskom krizom, valja reći kako je lukavo odabrao dati za pravo onim ustavnopravnim stručnjacima koji smatraju da je rad Stožera trebalo drugačije pravno urediti i operacionalizirati te naglašavaju ključnu ulogu Sabora u legitimiranju mjera koje zadiru u građanska i ljudska prava. Međutim uspjeh te taktike ovisit će o pravorijeku Ustavnoga suda koji ima procijeniti je li Stožer izašao iz okvira.
Istovremeno, Milanović je u više navrata zajahao val prizemnog i empirijski neutemeljenog koronaskepticizma, samouvjerenoga garda kako je javnozdravstvena ugroza puno manja nego li se čini i službeno predstavlja. Podilaženjem takvim razmišljanjima on radi nauštrb svojih napora u stvaranju slike predsjednika kao trezvenog, natpolitičkog mudraca hladne glave.
Nakon mene…
Zoran Milanović svojedobno je javno govorio kako predsjednika s ovakvim, suženim ovlastima, ne bi trebalo birati izravno, na pučkim izborima, već u Saboru. Slične teze u jednom trenutku bio je zastupao i Tomislav Karamarko kao vođa tadašnje oporbe. Postavlja se pitanje radi li Milanović već sada, na početku svojega mandata, na stvaranju pretpostavki za postizanje nadstranačkoga dogovora o ustavnim reformama koje će omogućiti upravo to da već za pet godina građani ne biraju izravno predsjednika, već on bude plod dvotrećinske odluke Sabora ili pak nekog šireg, ad hoc tijela, po uzoru na Parlamentarnu skupštinu u Njemačkoj. Prerano je donijeti konačni sud, no ne treba se čuditi ako, možda čak i na podsvjesnoj razini, Milanović radi na transformaciji čitanja ustavne uloge predsjednika na način koji će naposljetku potaknuti (provocirati) njegove političke neistomišljenike i suparnike da dokinu pučki izbor vrhovnoga zapovjednika.
