Četrdeset godina je proteklo od smrti Tita. Ne znam je li u pitanju višemjesečna izolacija zbog koronavirusa ili nešto drugo, ali ne pamtim da je po društvenim mrežama ikad izašlo toliko pozitivnoga o bivšem predsjedniku. Samo su navirale fotografije. Tito sa psom. Tito sa svjetskim državnicima. Tito sa sinovima. Augustinčićev Tito. Jovanka i Tito…
Tito, Tito, Tito, a ispod fotografija frcaju uspomene meni poznatih i nepoznatih ljudi. Spominju mirna i sretna djetinjstva. Blagostanje. Mir. Jednakost. Ekonomski rast…
Tek uz poneko trolanje tipa ”najveći zločinac”, Josip Broz na društvenim mrežama – dobar je skroz. Ako ne gledamo isključivo hrvatske televizije možemo doznati i da je Kuća cvijeća, Titov bez pogrebnoga kičeraja načinjen grob, jedno od posjećenijih mjesta u glavnom gradu Srbije, u Beogradu. Posjećuju ga stranci, reporter veli najviše Kinezi, ali i drugi. Dolaze i iz svih bivših jugoslavenskih republika – najčešće Slovenci.
Ako je suditi po društvenim mrežama, ali i po dijelu tekstova koji su na godišnjicu smrti osvanuli po portalima zemlje u kojoj je rođen, hrvatski građani oslobađaju se polako nacionalističkoga agitpropa koji je posljednjih tridesetak godina nalagao da se o Titu šuti ili unisono progovara tek kao o diktatoru i zločincu.
Godinama smo slušali samo zlo dok su se minorni političari, čijih se imena teško možemo prisjetiti nakon što im isteknu funkcije i mandati, trgali ploče s njegovim imenom s trgova i ulica ili uklanjali biste iz institucija.
Tek uz poneko trolanje tipa ”najveći zločinac”, Josip Broz na društvenim mrežama – dobar je skroz. Ako ne gledamo isključivo hrvatske televizije možemo doznati i da je Kuća cvijeća, Titov bez pogrebnoga kičeraja načinjen grob, jedno od posjećenijih mjesta u glavnom gradu Srbije, u Beogradu. Posjećuju ga stranci, reporter veli najviše Kinezi, ali i drugi. Dolaze i iz svih bivših jugoslavenskih republika – najčešće Slovenci
Žestina kojom su se obrušavali na pokojnog predsjednika i njegovo neosporno veliko djelo, bez obzira na to govorimo li o veličanstvenoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu, radničkome samoupravljanju ili nesvrstanima kao odgovoru na blokovsku podjelu svijeta, bivala je u pravilu obrnuto proporcionalna sposobnostima tih političara.
Na trenutke je izgledalo i da su uspjeli ušutkati sve kojima je zdrava pamet i logika govorila da su i oni, i njihovi roditelji, i djedovi i bake usprkos prvotnom, poslijeratnom siromaštvu koje je iskusila čitava Europa živjeli tada daleko bolje, kvalitetnije, mirnije no što žive danas kad su ”svoji na svome”, kad im je ”prazna hrvatska lisnica u hrvatskome džepu”.
Od Titova djela, zbog političkih nasljednika koji su ga uspjeli uprskati za manje od desetljeća, bježali su u Hrvatskoj i oni s desna i s lijeva u strahu da će im i samo spominjanje umanjiti šanse da se dokopaju vlasti. Svi oni koji su nas iz daljine promatrali morali su se upitati gdje je tih sedamsto tisuća ljudi koji su Tita ispratili na posljednje počivalište, gdje su nestali svi ti ljudi koji su plakali pred ekranima televizora dok je Miroslav Lilić čitao objavu o smrti 4. svibnja 1980. godine.
Gdje je nestalo onih trideset i pet tisuća ljudi s Poljuda koji su ridajući, k’o jedan pjevali: ”Druže Tito mi ti se kunemo” na utakmici aktualnog jugoslavenskog prvaka Hajduka s Crvenom zvezdom…
Nestali su nažalost u bespućima rigidnog nacionalizma koji je od djece i unuka tih rasplakanih navijača načinio besprizorne horde koje se međusobno mrze i mlate kadgod za to imaju priliku.
Nedavno je netko, uoči ove četrdesete obljetnice odlaska, na spomenutim društvenim mrežama podignuo parafrazu pjesme što je orila poljudskim tribinama, istinu koja danas nažalost glasi: ”Druže Tito mi ti kune nemamo”.
Nacionalisti nas svađaju i hrane šupljim frazama da ne primijetimo koliko smo nisko pali, ne samo materijalno, već i ljudski u ovih četrdeset godina.
Gusto je ovih dana na terenu desnice. Pregusto u ovo predizborno vrijeme. Na momente se čini kao da je netko proglasio natjecanje tko će brže, bolje, više braniti neobranjivo sramnu povijest Hrvata iz razdoblja NDH, dok svjetski mediji izvještavaju o protestu predsjednika Zorana Milanovića kontra ”Pro – Nazi Salute” (New York Times, Washington Post, Associated Press…).
Ako je suditi po društvenim mrežama, ali i po dijelu tekstova koji su na godišnjicu smrti osvanuli po portalima zemlje u kojoj je rođen, hrvatski građani oslobađaju se polako nacionalističkoga agitpropa koji je posljednjih tridesetak godina nalagao da se o Titu šuti ili unisono progovara kao o diktatoru i zločincu
Prostor je sužen pandemijom, pa ovim grobarima svega civiliziranog i normalnog kao jedino polje djelovanja preostaju groblja. Spomenici. Svijet mrtvih zločinačkih ideologija kojima nas sramote – zagorčavaju život živima.
Poput sitnih kriminalaca organiziraju sačekuše za oponente. Prekrajaju državne protokole. Melju gluposti u mikrofone poslušnika.
U mramoru okamenjeni svijet mrtvih koje odbacuju ili svojataju, ovisno o datumu i prigodi, trenutno idealan za njihova neodgovorna lupetanja što ne iziskuju ni minimalan moždani napor. Groblja i spomen područja onih u koje se kunu bez i malo pijeteta koriste za najave predizbornih koalicija sa sličnima sebi. Gadljivo.
Posljednji primjer je Miroslav Škoro koji je izmilio iz izolacije kako bi došao u Gračane da na obljetnicu Titove smrti, u društvu koga drugog do pomalo već zaboravljenog Zlatka Hasanbegovića, položi cvijeće za pripadnike Pavelićeva zdruga, ustaške i njemačke vojnike poginule u borbama početkom svibnja 1945. godine.
Za ovaj dvojac, kao u kakvoj parodiji, ti naci vojnici, pogađate – nevine su žrtve komunizma…
Pa kako onda, da nam i četrdeset godina od smrti ne bude Broz dobar skroz na skroz.
autograf
