Zbog nepovjerenja u sposobnost države za adekvatnu reakciju na potres na Baniji, građani i stručnjaci-volonteri samoinicijativno su krenuli na teren u pomoć stradalom stanovništvu. Da su volonteri bili u pravu, jasno je sagledavajući (ne)učinjeno skoro pola godine nakon razornih potresa na Baniji, piše arhitekt Mauro Sirotnjak koji djeluje u okviru kolektiva Sloga.
Godinu dana nakon potresa u Zagrebu i skoro pola godine od razornih potresa na Baniji, možemo govoriti samo o jačanju postojećeg antagonizma na relaciji društva i države. Ako proces suočavanja s posljedicama potresa podijelimo na tri faze, prema običaju kriznog upravljanja, on obuhvaća pripremu za kriznu situaciju, hitnu i učinkovitu reakciju na krizni trenutak te na kraju plan oporavka. O pripremi Republike Hrvatske na prirodnu katastrofu poput potresa dovoljno govore oštećene kuće koje su “obnovljene” nakon rata u devedesetima, za koje se u mnogim slučajevima ispostavilo da nisu pravilno armirane, unatoč činjenici da se područje nalazi na trusnom tlu. Da se radi o već jedno stoljeće poznatoj činjenici, govori podatak da seizmološka saznanja Andrije Mohorovičića proizlaze upravo iz potresa 1909. godine na istom području, iza kojih nam je ostavio jasne smjernice o gradnji otpornoj na potrese. Kad je počelo propitivanje poslijeratne obnove, u maniri čišćenja političke savjesti brže-bolje objavljen je registar projektanata i izvođača kako bi se odgovornost države za lošu obnovu prebacila sa zakonodavne i izvršne vlasti na niže rangove sudionika u obnovi. U tako postavljenom diskursu, u drugom planu je ostala problematika nikad dovršene obnove krajeva Banije nakon rata, što u materijalnom, što u društveno-ekonomskom aspektu, a prebacivanje odgovornosti postala je glavna misija.
Pokušaji upravljanja nakon potresa
Prateći reakcije nadležnih institucija netom nakon potresa, uz iznimku vojnih intervencija na raščišćavanju ključne infrastrukture, šokirao je manjak državne koordinacije u distribuciji hitne pomoći i pružanju konkretnih informacija. Prozivajući u početku volontere štetnima, vlada je čvrsto zauzela poziciju obrane svog obraza nasuprot ljudima koji su, vođeni nepovjerenjem u tu istu vladu, samoinicijativno krenuli u pomoć stradalom stanovništvu. Da su volonteri bili u pravu, jasno je sagledavajući (ne)učinjeno skoro pola godine nakon razornih potresa na Baniji. Država je u tom periodu uglavnom neposredno iskoristila mobilizacijski potencijal stanovništva na bazi empatije i koristila ga do iscrpljenja. Volonteri, samostalni ili udruženi, opskrbljivali su hranom, lijekovima te psihološkom pomoći potresom pogođene zajednice, te nabavljali kontejnere i kamp kućice paralelno uz državu, a u mnogim slučajevima puno efikasnije i s većim senzibilitetom. Trebalo je proći neko vrijeme da država shvati da bez volonterskih organizacija ne može pokriti disperzivna naselja Banije kojima je već godinama uskraćena osnovna infrastruktura. Tek su se naknadno volonterske organizacije uključile u donošenje odluka ravnopravno sa Crvenim križem, jednom od službenih organizacija zakonom predviđenih za rad na terenu.
Državna organizacija, osim hitnim reakcijama, zakazala je u strateškom odgovoru na krizu. Poučeni zagrebačkim iskustvom, inženjeri građevine i arhitekti su od prvog dana samoinicijativno krenuli na teren kako bi stvorili funkcionalnu strukturu koja bi pružala informacije o sigurnosti oštećenih zgrada. Takva inicijativa pokrenuta je znajući da država kasni. Time je potaknut i val solidarnosti između inženjera koji su dolazili iz cijele Hrvatske, pa i šire, provodeći godišnji odmor pregledavajući građevine na Baniji u vidu hitnih brzinskih pregleda oštećenja. Nimalo lak posao, jer su inženjeri često bili i prvi kontakt “stručnjaka” s lokalnim stanovništvom, koje je to popratilo komentarima da je ovo prvi put da ih neka državna služba posjećuje, ne shvaćajući da je rad inženjera i dalje bio volonterski, nikako u službi države. U takvim situacijama, pregledi zgrada su uglavnom podrazumijevali saslušavanje stanovnika o njihovoj prepuštenosti samima sebi, te se jasno ocrtala dijametralno različita dimenzija života u selima uz hrvatsko-bosansku granicu i onoga u glavnom gradu, udaljenom samo sat ili dva vremena vožnje.
Inženjerski timovi okupljeni u Hrvatski centar za potresno inženjerstvo uz navedene preglede mjesecima su se borili s vladom oko minimalne naknade za rad stručnjaka na terenu, te oko razvijanja sustava putem kojega bi se stanovnicima osigurali detaljni pregledi oštećenih zgrada, nakon brzih prvih pregleda. Borba struke i države je nakon dva mjeseca urodila plodom, tek nakon što se većina volonterskog potencijala inženjera iscrpila, uvodeći plaćeni rad uz obećanje da će se i minuli rad moći nadoknaditi putem mobilizacije kroz sustav Civilne zaštite RH, iz Europskog socijalnog fonda. Međutim završetak procesa procjene oštećenja i početak obnove i dalje je nejasan i stručnjacima, a kamoli pogođenom stanovništvu.
Uz jenjavanje medijske pažnje, počela su se polako, s kašnjenjem od nekoliko mjeseci, podizati kontejnerska naselja, a dugoročna obnova čini se dalekom. Dok se stanovništvo bori za vlastitu egzistenciju i stambeno zbrinjavanje, bolnice i društveni sadržaji u velikoj su mjeri zapušteni, te još nije predstavljen plan obnove za ključne sadržaje u životu zajednice.
Improvizacija kao način rada
Poučeni fragmentarnim i neučinkovitim procesom obnove Zagreba, niz strukovnih i ekoloških udruga javno je istupio u svrhu kvalitetnog upravljanja procesom obnove. Hrvatska sekcija Europskog vijeća za sela i male gradove s nizom strukovnih institucija uputila je apel za sveobuhvatan, uključiv i znanstveno utemeljen pristup obnovi potresom pogođenih područja Sisačko-moslavačke županije netom nakon potresa. Uz stručnjake iz sfere prostornog planiranja, u apeliranju vladi za energetski učinkovitu i ekološki održivu obnovu pridružile su se i ekološke udruge. Razlog ovakvog načina javnog komuniciranja struke i udruga putem apela je očita – prvenstveno zbog nepovjerenja prema državnim institucijama i kompetentnosti njihovih vodećih kadrova.
Odgovor vlade bio je tek produžetak već dokazano neučinkovitog Zakona o obnovi Zagreba i Zagrebačke županije na prostor Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije. Pri donošenju Zakona vlada nije prezala od daljnje politizacije te se na simboličnu poruku saborske oporbe rušenjem kvoruma pri izglasavanju štetnog zakona, premijer Plenković okoristio jeftinim busanjem o moralnost i pozivanjem na nedodirljivu auru Miroslava Tuđmana koji je tada završio u bolnici, kako bi dodatno pokušao diskriminirati oporbu kritizirajući je za opstrukciju. Uz višemjesečno nagađanje struke i iščekivanje službenih informacija iz vlade o tome što se i na koji način radi, tek se sporadično pojavljuju obavijesti o radu koji državne institucije provode na potresom pogođenom teritoriju.
Tako je prije mjesec dana objavljena kratka vijest na stranicama Ministarstva kulture i medija o predstavljanju modela obnove kulturno-povijesne cjeline Petrinje po uzoru na obnovu Vukovara. Iz priopćenja je jasno da suradnje između ključnih ministarstava nema, te umjesto da se na obnovi centra grada radi cjelovito vodeći računa o društvenoj slici grada, čini se da vlada smatra da obnova centra znači praćenje konzervatorskih smjernica za obnovu pojedinih zgrada koje Ministarstvo kulture i medija smatra baštinom. Fokus usmjeren isključivo na historicistički ambijent i očuvanja fasada je dosad i jedini predstavljeni model obnove uopće, ne računajući nedavno predstavljen fantazmagorični model obnove donjogradskog bloka 19 u Zagrebu. Takvo parcijalno i uskogrudno sagledavanje obnove u potpunosti zanemaruje socio-ekonomske probleme stanovnika. U urbanim sredinama Banije već prevladava nezadovoljstvo prema konzervatorima i vrhovnom Ministarstvu kulture i medija koje nema sluha za egzistenciju ljudi koji stanuju u kulturnim dobrima i nemaju financijskih mogućnosti postupati s kulturnim dobrom prema zadanim smjernicama, što dovodi u pitanje iseljavanje iz centara gradova i povratak istih stanovnika.
Pitanje što je s obnovom objekata koji nisu zaštićeni ostaje neodgovoreno, te je umjesto u rukama struke završilo u političkoj areni gdje lokalni i državni moćnici mogu činiti što im je volja. To potvrđuje i performativno rušenje robne kuće Petrinjka na zahtjev gradonačelnika Petrinje, kao pozadinska kulisa posjeti državnog vrha iz Zagreba. Da rušenje navedenog objekta nema uporišta u stručnom pogledu, upozorili su inženjeri apelom prema institucijama da se ono zaustavi jer se time čini dvostruka šteta – zbog troškova nepotrebnog rušenja zdrave konstrukcije te zbog potrebnog zbrinjavanja gruboga građevinskog otpada od armiranog betona. Ni taj apel nije urodio plodom, te je struka opet ostala s druge strane donošenja odluka.
Opstrukcija obnove: što, kako i za koga?
U situaciji gdje državni vrh mađioničarski pokušava održavati iluziju “države blagostanja” i socijalne kohezije, a u naravi postoji ogroman sraz između državne pomoći i potrebe ljudi pogođenih potresom, jasno je da ne postoji namjera za promjenom takvog odnosa. Razlog je tome što to prvenstveno znači temeljitu promjenu na političkom polju, od državne politike do upravljanja županijama, gradovima te tvrtkama u vlasništvu države.
Sagledamo li područje pogođeno potresom kao bremenit teritorij premrežen ratnim traumama iz devedesetih godina, sustavnim zapuštanjem u razdoblju koje je uslijedilo, te recentnom politikom militarizacije granice i protjerivanjem migranata prema Bosni i Hercegovini, uvidjet ćemo sav nasilnički odnos države, ali i europske politike prema tom teritoriju. Tome treba pridodati i destruktivnu eksploataciju šuma u režiji državnih institucija na koju upozoravaju udruge, a koja svoj epilog upravo dobiva na europskom sudu, kao i višegodišnju namjeru zbrinjavanja nuklearnog otpada upravo na tom trusnom području.
U tom kontekstu, obnova zgrada i urbanih centara nema smisla dok se ne obnovi povjerenje u institucije, a njega nije realno očekivati sve dok se ne dogodi promjena vlasti i sustava vrijednosti. Doneseni Zakon o obnovi nema operativnu snagu, već je isprobani model odugovlačenja, te se trenutna politika može nazvati samo opstrukcijom obnove. Nadolazeći lokalni izbori pokazat će koliko je stanovništvo u stanju prepoznati takve procese i koliko je spremno politički sudjelovati, utjecati na te procese, imajući na umu glasačku izlaznost koja je već godinama zastrašujuće niska.
Da je promjena sustava ključna, pokazuju povijesne činjenice kada se na potres u Skopju i poplave u Zagrebu 60-ih godina prošlog stoljeća reagiralo promptno, sustavno i cjelovito te su tadašnje politike oblikovale naselja za zbrinjavanje ljudi koja se i danas koriste te su primjer kvalitetnog urbanizma. Također, Skopje je danas jedan od vodećih gradova prema otpornosti na potres u Europi, a Savski nasip i oteretni kanal Odra izgrađeni sedamdesetih godina spasili su područje Zagreba od potencijalno razorne poplave 2010. godine. Recentnije vlade imale su priliku uspostaviti kvalitetan sustav upravljanja krizom s obzirom na iskustva poplava iz 2014. godine te zagrebačkog potresa, međutim čini se da društveni poredak u kojem je privatno vlasništvo na prvom mjestu nije u stanju odgovoriti na takve krize stvaranjem adekvatne infrastrukture. Pri tom ostaje otvoreno i pitanje rada – zbog manjka kvalificirane radne snage u građevinskom sektoru odmah su najavljene nove kvote za strance koje nastavljaju liberalizaciju tržišta rada pozivajući jeftinu radnu snagu iz udaljenih zemalja. Tom su se praksom već popunili zagrebački hosteli gdje radnici iz Albanije, Kosova, Ukrajine i Nepala preko svojih agenata popunjavaju ispražnjena potplaćena mjesta u građevinskom sektoru uz nesigurne radne uvjete. Prema tome, pitanje nije samo kako će se raditi obnova, već tko će na njoj raditi i kome će ona biti usmjerena.
bilten
