Priča o dvije Hrvatske dobila je proteklog tjedna svoju tragikomičnu notu prilikom premijerova ekspozea o radu Vlade, a koji je oporba popratila lupanjem po saborskim klupama. Jednu Hrvatsku predstavljaju vladajući i oporba, sudjelujući u tom tužnom performansu, dok je druga Hrvatska, kao i uvijek, to nemoćno gledala
Tijekom prošlotjednih otužnih scena u Hrvatskom saboru, predsjednik Vlade RH Andrej Plenković više je puta ponovio tezu o dvije Hrvatske. Prema jednostavnoj matrici čelnika Hrvatske demokratske zajednice, jedni se trude, rade i rješavaju probleme, a drugi mrze, isključivi su i destruktivni. Premda postoje situacije, recimo u odgoju djece vrtićke dobi, kada crno-bijeli pristup ima opravdanja, u smislenoj i odgovornoj politici njemu nema mjesta. Tko god je najvećoj hrvatskoj političkoj stranci predložio ovakav pristup, teško je pogriješio. Radi se o rijetko nepametnoj političkoj poruci koja bi se poput bumeranga mogla vratiti premijeru i svima onima koji je svakodnevno plasiraju u javnost.
Plenković je svoj politički put temeljio na protivljenju populizmu te težnji smanjivanju razlika i tenzija u hrvatskom društvu. Čak i kada je stupao u političke saveze sa strankama poput Mosta, kojemu populizam nije stran, činio je to pomalo nerado i bez iskrenog entuzijazma. Predstavljao se kao političar nesklon brzim i nedomišljenim rješenjima. U političkoj areni, u kojoj je jedino važno tko prvi ispucava loptu i tko će smisliti trivijalnu doskočicu, svoj je prostor gradio srednjostrujaškim rutinerskim pristupom. Sličan obrazac primjenjivao je i u slučaju brojnih starih i novih podjela, uvijek tražeći neko srednje rješenje – za jedne kompromisno, za druge promišljeno.
U društvu rastućih podjela, u kojem se sve teže preskaču ograde vlastitih stavova, takva je orijentacija njemu i stranci donosila određene rezultate. Tim više je nevjerojatna odluka da upravo on diže ograde i zidove kojima arbitrarno dijeli rad od nerada, dobro od zla, ljubav od mržnje… ljude od ljudi. Dok se takva retorika može očekivati od političkih izazivača i populista koji žele barem nakratko biti primijećeni u kakofoniji hrvatske politike, kada to govore oni koji vladaju već sedam godina, to može imati ozbiljne posljedice na ionako narušenu društvenu koheziju i povećati podjele, glavne kočnice dugoročnog razvoja i pozitivnih perspektiva.
Priča o dvije Hrvatske dobila je svoju tragikomičnu notu u Saboru. Isprazni govori pozicije i opozicije puni su netrpeljivosti, bahatosti i nevoljkosti da se o životima svih nas raspravlja na konstruktivan i pristojan način. Ljudi uhvaćeni u zamku ideje vlastite važnosti u potpunosti su odvojeni od stvarnosti svih koji u Hrvatskoj odrastaju, školuju se, rade, liječe i stare.
Gledajući i slušajući tu sramotu, za koju bi u školama svi redom, počevši od potpredsjednika Sabora Željka Reinera, dobili niz pedagoških mjera i onda još cijeli niz manje pedagoških kada bi došli kući, ne preostaje nego povjerovati u priču o dvije Hrvatske. Jedna je ona koja sudjeluje u toj otužnoj političkoj utakmici, punoj, kao što premijer kaže, 'mržnje, isključivosti i destruktivnosti', a u kojoj, premda im se to neće svidjeti, za istu momčad igraju Plenković, Benčić, Grmoja, Grbin i svi drugi. Druga je ona koja sve to gleda, gubeći i ono malo povjerenja u politiku i političare što ga je preostalo.
Bio je to prijenos sramote uživo, u kojoj svi igrači ne znaju osnovna pravila: Politika podjela unaprijed je osuđena na neuspjeh. Ljudi ne vole one koji dijele. Jedna je Hrvatska i treba je graditi radom, dijalogom i ljubavlju.
