Dvoboj lijevog i desnog krila Tuđmanove diplomacije

Rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj nisu “iznevjerili” posljednje ankete. Relativni pobjednik, bivši premijer Zoran Milanović, postepeno je rastao još od ljeta što mu je priskrbilo vodeću poziciju, dok je trenutna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uspjela zaustaviti svoj pad taman na razini koja joj osigurava drugi krug. Treći kandidat i drugi predstavnik desnice, Miroslav Škoro, ipak nije uspio do kraja iskoristiti predsjedničinu kampanju punu gafova i zamalo mu je izmaknuo drugi krug.

Ulazak Milanovića u drugi krug je bio, dakle, prilično očekivan i otprilike oslikava trenutni gotovo pa maksimalni raspon SDP-ove biračke baze. Valja pritom istaknuti i da je nakon objave Milanovićeve kandidature i sam SDP rastao u anketama. Otprilike lani u ovo vrijeme su jedva prelazili nekih 10% glasova, a neposredno pred predsjedničke izbore su uhvatili 25%. To samo znači da je ta baza tu cijelo vrijeme prisutna i da joj za aktivaciju treba samo neko snažnije političko lice. I da trenutni predsjednik stranke, Davor Bernardić, što više stoji po strani.

Puno zanimljivija dinamika odvijala se na desnici. Miroslav Škoro se isprofilirao kao predstavnik desnice van HDZ-a, ali djelomično i unutarnje, koja od izbora Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika stranke vodi rat na niz frontova protiv njegove garniture. Zapažen su rezultat ostvarili na izborima za europski parlament, a još zapaženiji na predsjedničkim. Za razliku od parlamentarnih izbora, euroizbori i predsjednički su “slobodnije” naravi. Naime, udaljenost Bruxellesa i uske ovlasti predsjednika “dopuštaju” biračkom tijelu različitiji sklop motivacija jer manje utječu na njihove živote od onih parlamentarnih. Drugim riječima, može presuditi više “ideološka” ili “protestna” motivacija. Parlamentarni izbori sa sobom nose puno veću razinu potencijalne materijalne dobiti za širok spektar kadrova i simpatizera: od mjesta na visokim funkcijama do običnih poslova.

Zbog toga se nadamo nekoj skoroj podrobnoj anketi o motivacijama Škorinih glasača. Za sada možemo samo okvirno špekulirati i nagađati. Nema dvojbe da u tom glasačkom tijelu postoji baza za dugoročniji projekt desnice van HDZ-a. No, teško je za pretpostaviti da se ta “desnija desnica” kreće oko 25%. Iako se to iz Škorinog stožera nastojalo stalno opovrgavati, u njegovom rezultatu nezanemariv dio vrlo vjerojatno čine takozvani protestni glasovi. Da nisu na to računali ne bi se ni oni odlučili na pjevača i komičara već na neko postojeće političko lice. Taj je pjevačko-šeretski imidž sigurno donio nešto glasova, kao i obećanje proširenja predsjedničkih ovlasti. Ta dva faktora su vjerojatno privukla ljude koji nisu fanovi proustaške desnice, ali su dovoljno cijepljeni od antifašizma da im to ne predstavlja problem. Ili to naprosto smatraju nebitnim popratnim folklorom. Također, lako je moguće da među tim protestnim glasovima ima i onih kojima ustaštvo predstavlja iskaz otpora i bunta, ali ne u presudnom ideološkom smislu, već u navodnom nedostatku drugih oblika otpora. Tu oklada pada na dio mlađe populacije.

Neizvjestan drugi krug

No, glavno je pitanje imaju li Škoro i njegov stožer šanse za relevantniji uspjeh na parlamentarnim izborima. Sam Škoro je sinoć najavio da nastavlja politiku u tom smjeru. Međutim, tu se nekoliko problema nameće koji nisu baš lako savladivi. U Škorinom taboru je bilo prisutno nekoliko manjih (ekstremno) desnih stranaka, a dosadašnja povijest nas uči da njihovo ujedinjavanje nije baš najizglednija opcija. Također, čini se da je došlo do raskola koalicije između unutarnje HDZ-ove ekstremne desnice i ove van stranke. Jučerašnji obračun najistaknutije figure HDZ-ove ekstremne desnice, gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, i ključne medijske figure ekstremne desnice, Velimira Bujaneca, svjedoči tome u prilog. A povrh svega, upitna je i vjera samih aktera u dugoročnost projekta s obzirom na to da je on usmjeren uglavnom protiv Andreja Plenkovića.

Silazak Plenkovića s vrha HDZ-a bi sigurno otupio oštricu ekstremne desnice i pridonio njenoj “mirnoj reintegraciji” u HDZ. Ta će dinamika najviše ovisiti o redoslijedu izbora: onih u HDZ-u i onih parlamentarnih. Oni u HDZ-u bi trebali prethoditi parlamentarnim, ali analitičari već upućuju na rizik takvog redoslijeda za Plenkovića. Možebitni gubitak tih izbora od Davora Ive Stiera bi značio i kraj njegovih političkih ambicija. Ako parlamentarne izbore premjesti na proljeće i dalje ima sve pod svojom kontrolom. Ta će dinamika imati presudan učinak i na oblikovanje političkih procesa na ekstremnoj desnici. Logistička snaga HDZ-a je bila vidljiva i na ovim izborima. Naime, Škoro je pobijedio ondje gdje je HDZ slabiji: u gradu Zagrebu i slavonskim županijama. Sjetimo se da je u Slavoniji još od svojedobne prevlasti Glavaševog HDSSB-a HDZ izgubio monopol nad desnim biračkim tijelom.

Što se tiče drugog kruga predsjedničkih izbora, dvoboja lijevog i desnog krila Tuđmanove diplomacije (tu spada i Škoro kao svojedobni konzul u Mađarskoj), osnovno pitanje je već istaknuto u svim neposrednim analizama: hoće li se Škorini glasovi prenijeti Kolindi Grabar-Kitarović? Određenim dijelom sigurno hoće, ali isto tako je sigurno da Škoro i ekipa neće dati eksplicitnu preporuku svojim biračima da glasaju za trenutnu predsjednicu, bez obzira što će ona inzistirati na svojevrsnom ideološkom referendumu u drugom krugu. Takav bi im potez osakatio političku budućnost koju grade na distanci od Plenkovićeva HDZ-a. S druge strane, Zoranu Milanoviću ključan “bazen” predstavljaju oni birači koji nisu izašli na izbore, a njih je polovica. Takva prtljaga iz prvog kruga čini drugi krug neizvjesnim bez obzira na to što je desnica osvojila više od 50%. Čini se da zbog unutarnjih podjela i iscrpljenja političke ličnosti Grabar-Kitarović ne postoji elan za snažnu anti-Milanovićevsku koaliciju na desnici.

Što se tiče preostalih kandidata valja zabilježiti slabiji rezultat Mislava Kolakušića čija se antikorupcijska histerija također ispuhala, prije svega jer je završila u krajnjoj aroganciji. Iako je osvojio nešto manje glasova, antikorupcijski junak je ovaj put bio filmski redatelj Dario Juričan. On je svoj pristup zasnivao na ponavljanju istih neduhovitih fora s korupcijom i obračunu s Milanom Bandićem. Bolje je prošao u većim gradovima, ali tek treba ispitati ideološku pozadinu njegovih birača. Vjerojatno je nešto šarolikija od pretpostavljene isključivo lijevo-liberalne. Jedina prava lijeva kandidatkinja, Katarina Peović iz Radničke fronte, nije ostvarila objektivno zapažen rezultat, ali je svojim istupima uspjela proširiti prostor legitimne političke rasprave. I to je ono najvažnije u njenoj kampanji i ono što će ostaviti više traga od samog rezultata. A vidljivo je i da je najbolji rezultat ostvarila u Puli, više od 4%, što je svakako učinak djelovanja Radničke fronte u i oko Uljanika. To je ujedno i recept za budućnost.